MOSES I ISUS: KO SU I ŠTA ZNAČE

 

     Po Josifu Flaviju ime MOSES znači “spasen iz vode” (1), gdje MO Egipćanima znači VODA (2), a ostatak riječi SES, ili USES znači SPASEN (3):

     “Svi lingvisti koji su istraživali koptski ili drevni egipatski jezik, kažu nam da Mo znači voda, i uše znači spasen, što odgovara Josifovom (Star., Knj. II, c. 9, § 5) gdje čitamo: ‘Egipćani vodu nazivaju Mo, a onaj koji je spasen iz nje uses, tako kad sastavimo ove dvije riječi zajedno, one upućuju ime (Moses) na njega.” (4)

     Voda je MO, korijenska osnova u srpskom MOKAR. U srpskom SAS je dalo ŠAŠ (šaša) što izrasta iz vode:

     MO SAS > MOSAS, MO ŠAŠ < MOŠAŠ, skraćeno MOŠA.

I da se više ne pravimo šašavi, jer je jasno da MOSES znači SPASEN IZ VODE, nego o kakvoj se vodi radi?

     VODA je ovaj svijet, vasiona, univerzum, kosmos, svijet ljudske jave, Jav; svijet nastao iz vode i kroz vodu od koje je i naše tijelo preko zemaljskih elemenata sazdano i pri tome je 70% čista voda.

     Šta radi MOSES u biblijskoj priči? On izvodi, spasava narod iz egipatskog ropstva, a Egipat je MIZRAIM, tj. MIZERIJA, mizerno stanje ljudsko:

     “Uobičajeno biblijsko ime Egipta je ‘Mizraim’, ili potpunije ‘zemlja Mizraima’.” (5)

Da, ovaj svijet čovjeku je teška ropska služba, život čovjekov na Zemlji je život u zemlji Mizraim, tj. život u mizeriji. Crkveno MISA znači SLUŽENJE, SLUŽBA i od toga je ime Egipta MIZRAIM, mizerija života:

     “Nije li čovjek na vojsci na zemlji, a dani njegovi nisu li kao dani nadničarski?” (Jov,7,1)

Eto kazane čovjekove vojne i službe i njegovog mizernog nadničarskog života u zemlji Mizraimu, tj. Mizeriji.

     I kad je izveo narod iz Mizraima, Moses 40 godina vodi narod pustinjom prema od Boga Obećanoj zemlji blagostanja, lagodnog života i uživanja, a kad ga dovodi na samu granicu Obećane zemlje, Moses ne može ući u tu zemlju, nego umire na planini Nebu, ali mu se za grob ne zna.

     Kao i svi masoni drevnih religija, tako su i judejski sastavljači Biblije krili od naroda prava značenja svojih znanja, a narodu pripovijedali vješto osmišljene alegorijske priče. MOSES je čovjek “izvučen iz mizraimske vode”, tj. ovozemaljski čovjek nastao iz vode ovog svijeta. Četrdeset godina lutanja pustinjom na putu prema Obećanoj zemlji je 40 dana boravka usamljene duše na zemlji nakon smrti zemaljskog tijela. Obećana zemlja je Raj, a ovozemljaski čovjek Moses ne može u Raj, u Raj ne može zemaljsko od vode, već samo nebesko, duhovno tijelo, duša. Moses, tj. ljudsko vodeno tijelo, ostaje na planini Nebu, tj. u svijetu zemaljskog neba, podnebesja.

     A priča o ISUSU, sinu Božijem, rođenom od matere koju nije dotakao čovjek, na što se ta priča tačno odnosi?

     Voda je mater čovjekova, ime MARIA znači DUBINA MORA, a prvi čovjek nije nastao od čovjeka, nego od Boga i samim tim je Božiji sin, a preko njega svi potomci prvog čovjeka takođe su djeca Božija.

     Kao što je MOSES “izvučen iz vode”, tako je ISUS dobio ljudsko tijelo od MARIE, tj. od VODENE DUBI-NE. Dakle su MOSES i ISUS po zemaljskom postanju i rođenju skoro identični, jer oba su od vode, samo je razlika što MOSES bukvalno znači OD VODE i to je čovjekovo ZEMALJSKO TIJELO, dok ISUS, iako je  zemaljskim tijelom od VODE,  duhovnim tijelom potiče od BOGA OCA. MOSES je naše zemaljsko tijelo, ISUS je naše NEBESKO TIJELO, naša DUŠA.

     MOSES, tj. zemaljski tijelo, ne može da uđe u Obećanu zemlju, tj. u Raj, a šta se dešava sa ISUSOM, odnosno sa dušom? Isusovo zemaljsko tijelo umire mizernom smrću na krstu, jer je kod Hebreja smrt na krstu sramotna smrt. Smrt sama po sebi, i ne samo smrt, nego starost uopšte, je bolna tegobna i mizerno poniženje čovjeka. Zatim Isus, odnosno duša umrlog, provodi u grobu dva dana. Šta to znači? Znači da po smrti tijela duša uz mrtvo tijelo provede dva dana, čak silazi u grob (pakao) zajedno sa tijelom.

     U zemlji (paklu) vidi duše onih koji su svoje vaskrsenje upropastili zlim djelima svog bezbožnog života u ljudskom tijelu, i kao takvi izgubili su božanski sjaj svoje duše, izgubili su svoj kres, tu božansku vatru duše, a one bez sjaja božanske energije postale su crne i nejake da se uzdignu u više nebeske sfere, te ostaju da lutaju pod zemljom i samo noću smiju da izlaze na zemlju, jer ih dnevna svjetlost prži.

    Treći dan duša odlazi od mrtvog zemljanog tijela i izlazi iz groba na zemlju iz groba na zemlju sva u kresu, u sjaju, tj. vaskrsava. Tako sljedećih 37 dana posjećuje svoju bivšu zemaljsku kuću, porodicu, rodbinu i draga joj i zanimljiva mjesta na zemlji. Još nenavikloj na nezavisnost od zemaljskog tijela vaskrsloj duši se ponekad čini da je gladna i žedna, baš onako kako piše u Pismu da je vaskrsli Isus po svom vaskrsenju tražio nešto za jelo.

     I kad dođe četrdeseti dan, duša napušta ovaj zemaljski svijet i uzdiže se u nebo, u Sunce i kroz Sunce stiže u nebeski svijet Nava, u Raj.

     Nebo je božanska sloboda besmrtnih, te duše po želji mogu da posjećuju svoj zemaljski kraj, rodbinu i potomke i rodni zavičaj koji mnogi dugo ne zaboravljaju, jer i pored svih pretrpljenih zala u zemaljskom mizernom životu, duša pamti i drage uspomene sa ovoga svijeta.

     Pravi smisao priče o Isusu Hristu je da treba da shvatimo da je svako sebi svoj vlastiti Isus Hristos, i da svako treba dobrim djelima života da radi na jačanju svjetlosne snage svog nebeskog tijela zvanog duša, radi vjenčog zivota u blaženstvu nebeskog Raja, a ko zlim djelima radi na gašenju sjaja svoje duše, sam sebi presuđuje vječno potucanje hladnim i mračnim predjelima podnebesja.

..............................

     (1) George Rawlinson,  Moses: His Life and Times; London: James Nisbet and Co.,1887, pg. 21.

     (2) Ibid.

     (3) Ibid.

     (4) John Adam Weisse, The Obelisk and Freemasonry; New York: J. W. Bouton, 1880, pg. 75.

     (5) William Smith, A Dictionary of the Bible, Vol. I, Boston: Little, Brown, and Company, 1863, pg.495.