CRNOGORSKA DINASTIJA PETROVIĆ NJEGOŠ JE IZ BOSNE

"Osman-Paši Skopljaku

Cetinje, 5. oktobra 1847.

Vladika crnogorski pozdravlja Osman-pašu Skopljaka, vezira skadarskog.

Došlo mije tvoje pismo od 17. febra[ra] o. g., u kojemu neke stvari smiješno napominješ. Prvo što kažeš da operemo svoja srca pa da učinimo svaki lijepi način i slogu na naše granice, moje je srce za ljude svagda čisto i oprato, a s neljudima prinuđen je čovjek da se neljudski vlada, jer inače ne može i da bi htio. Što se hvališ da imaš kod mene prijatelje koji ti dokazuju moje namjerenije, dobro kad ih imaš, meni ih ne kazuj da od mene ne postradaju. Ovu i drugu ovakvu stvar ti možeš kazati onijema koji svijet proz čibuk gledaše, ne meni. Moje je namjerenije javno i čisto; koga je kako valja, onako sa mnom u susjedstvu i da živuje.

Ti govoriš da ja sve nešto tražim, a šta bih ja to tražio i sa kime ću ga tražiti? Kada je Bajazet (Ilberim nazvani) Bosnu pokorio i kada su divlje orde azijatske naše ma-leno, no junačko carstvo razrušile, onda su moji preci i jošte neke odabrane familije, koje nijesu tu poginule od Turaka, ostavili svoje otačastvo i u ovijem gorama ute-kli." (Petar II Petrović Njegoš, odlomak iz Pisma Os-man-Paši Skopljaku, Izabrana pisma, Sabrana dela u sedam knjiga; Obod, Cetinje; Prosveta, Beograd, 1975.)

Njegoš, mitropolit crnogorski i pisac, svjedoči da su njegovi preci iz Bosne izbjegli u Crnu Goru nakon tur-ske okupacje Bosne i time padaju sve tvrdnje o Pet-rovićima Njegošima kao drevnim starosjediocima Crne Gore. Mnogo je današnjih pravoslavaca i katolika Pet-rovića porijeklom iz srednje Bosne.

BAL I "GOST MILUTIN" ISPLAŽENIH JEZIKA

Bog Bal i "gost Milutin" isplaženih jezika (reljef na kamenom stupu, 2-3. vijek, Chemtu, Tunis. Desno je detalj sa srednjovijekovnog stećka, selo Hum, Foča, danas u bašti Zemaljskog muzeja u Sarajevu).

SUNCE U LIKU ZMAJA I SUNČEVA ANALEMA

Stećka sljemenjak iz Donje Zgošće kod Kaknja, sada u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu. Zmajev rep prolazi kroz donji dio analeme koji pripada vremenu jeseni i zime.

NEMANJIN GENOCID NAD SRBIMA (iz prećutane istorije Srba)

Iz sljedećeg citata Domentijanovog “Žitija Stefana Nemanje” saznaćemo kako su mnogi Srbi Nema-njinom prisilom postali sljedbenici Ortodoksne crkve Nemanjine države. Ovako piše Domentijan o Ne-manji:

“I SVE SVOJE OTAČASTVO NAUČI, I SVEČASNU VERU HRISTOVU USTANOVI DA SE JASNO I VE-LEGLASNO SLAVI I KLANJA PRESVETOJ I ŽIVO-TVOREĆOJ TROJICI: OCU I SINU I SVETOME DUHU, ISKORENIVŠI JERETIČKU I MNOGOBO-ŽAČKU PREVARU PO CELOME SVOME OTA-ČASTVU, TAKO DA SVI BUDU HRIŠĆANI, SLU-ŽEĆI JEDINOME ŽIVOME BOGU, MALI I VELIKI, ROBOVI I SLOBODNI, MLADI I STARI, BOGATI I UBOGI. I NIKO SE NE NAĐE DA SE PROTIVI NJEGOVOJ BLAGOČASTIVOJ ZAPOVESTI; PA AKO SE KO I NE SA LJUBAVLJU OBRAĆAŠE, NO IPAK OD STRAHA PREMA ONOME KO JE ZAPO-VEDIO, NE ZAOSTAJAŠE. I TAKO SE BOŽJOM BLAGODAĆU I MOLITVAMA PREPODOBNOGA OCA NAŠEGA SVI SE SABRAŠE U SVETU SA-BORNU I APOSTOLSKU CRKVU POŠTO NJEGO-VA DOBRA VERA BEŠE U SPREZI SA VLAŠĆU. RADI TOGA SVA ZEMLJA NJEGOVA OTAČASTVA NAVIČE U JEDNO VREME SLAVITI HRISTA SA OCEM I SVETIM DUHOM. TADA IŠČEZE OD NAS PREVARNI MRAK IDOLSKE PREVARE MNOGO-BOŽJA I MOLITVAMA PREPODOBNOGA OCA NA-ŠEGA JAVIŠE SE PO CELOM OTAČASTVU NJE-GOVU ZRAKE DOBRE VERE, I RAZRUŠIŠE SE ŽRTVENICI, PODIGOŠE SE CRKVE HRISTOVE, I RAZBIŠE SE IDOLI A JAVIŠE SE IKONE SVETIH; BESI POBEGOŠE, A SVEČANI KRST HRISTOV OSVETI SVU ZEMLJU....” [1]

Hajde sad da vidimo o čemu se ovdje govori! Po-menuta “jeretička i mnogobožačka prevara” koju je Nemanja iskorijenio ujedno je i “jeres i mnogoboš-tvo”. To su srpski starovjerci i krstjani dvovjerci, pri-padnici prenemanjičke Crkve krstjana u kojoj je Ne-manja iz rimokatolicizma prešao u pravoslavlje, a ta “jeretička i mnogobožačka prevara” za rimokatolike je bilo bogumilstvo i patarenstvo i da je to tako bilo, evo dokaza jednog rimokatoličkog velikodostojnika koji, govoreći o bosanskom Kulinu banu, piše papi:

“A poslije nek se oženi sa sestrom Stjepana Nema-nje, koja bijaše bogomilka, i on postade sljedbenik iste vjere. Još godine 1174. bio je otajni njihov sljed-benik i u isto sljedbeništvo privukao je svoju sestru Anu, njezina čovjeka Miroslava, brata mu Konstan-tina i svog šuru Stjepana Nemanju, raškog župana; ....” [2]

Nemanjin prelazak iz rimokatolicizma u pravoslavlje za rimokatolike je Nemanjin prelazak u bogumilstvo. Dakle je tada u Srbiji bila ista crkva kao i u Bosni: Crkva krstjana.

Zašto su krstjani Nemanji jeretici? Crkva krstjana je bila autokefalna ili nezavisna crkva i nisu priznavali ni vlast carigradskog patrijarha Ortodoksne crkve, niti su priznavali vlast pape i Rimokatoličke crkve, pa samim tim nisu ni priznavali ni sve kanone ovih dviju crkava.

Iako krštavani po pravoslavnom obredu, krstjani ni-su priznavali kanone Ortodoksne i Rimokatoličke cr-kve koje su zabranjivali sve prehrišcansko u svom hrišćanstvu, a krstjani su čuvali i njegovali svoje prehrišćanske običaje o kojima govori srpska mito-logija i narodna književnost: čuvali su vjerovanja u stare bogove, vile, vilenjake, podizali solarne idole i obavljali svoje prehrišćanske običaje: slavili slave, palili badnjake, obavljali lazaričke, đurđevdanske, kraljičke, dodolske i pokladne običaje; na velike vre-menske kalendarske praznike ložili i preskakali vat-re, itd. Držeći se strogo kanona vizantijske Orto-doksne crkve sve je to Nemanja u svojoj državi za-branio.

Kad Domentjan kaže da se “niko nije našao da se protivi” Nemanjinoj “blagočastivoj zapovesti”, a ko se protivio “od straha prema onome ko je zapo-vedio, ne zaostajaše”, to se odnosi na neposredno vrijeme vjerskog građanskog rata u kojem je Ne-manja pobio i popalio mnoštvo starovjeraca i krst-jana, mnoge isakatio i mnoge prognao. Stefan Pr-vovenčani o tome detaljnije piše, a Domentijan to spominje malo kasnije i evo šta kaže misleći na Nemanju:

"…I blagdaću datoj ti od Boga prelesni mrak bez-božnih jeretika odagna i jeres njihovu istrijebi, i ka-pišta njihova razruši, i idole njihove skrši, i zloslov-nu pamet njihovu zlu istrijebi i slavu njihovu bez os-tatka ugasi…” [3]

Nemanja je istrijebio Crkvu krstjana (“mnogoboža-čka jeres”), razrušio sva kapišta, te male i neug-ledne crkvice po brežuljcima, porazbijao idole (neki su idoli sačuvani u ruinama razrušenih kapišta i njih svetosavski arheolozi nazivaju "portreti ktitora ili majstora”).

“Zloslovna pamet njihova zla”, kako piše Domen-tijan, jesu sve od Nemanje popaljene knjige, te je tako izgubljeno svo srpsko pisano znanje do Ne-manje.

I kao vrhunac sveg Nemanjinog zla, Nemanja je zabranio slavu. Niko od Nemanjića i niko od nema-njićke vlastele u vrijeme Nemanjića i nakon Nema-njića nije slavio slavu sve do pada pod Turke.

“Od tog gonjenja pobegoše mnogi Bogomoli u Bo-snu – banu Kulinu, gde se nastaniše i umnožiše. A u Raškoj ostade sada Pravoslavlje kao jedina narod-na vera; i ako se i tu još dugo posle toga nalazilo pritajenih pristalica Bogomolstva i Mnogoboštva.” [4]

I kad je satro krastjane i ugasio autokelalnu Crkvu krstjana, Nemanja crkvu svoje države pripaja rome-jskoj crkvi:

“... svi se sabraše u svetu sabornu i apostolsku crk-vu pošto njegova dobra vera beše u sprezi sa vlaš-ću.” [5]

Jasno je: Krstjanska crkva nije bila u sprezi sa vlaš-ću, tj. nije plemenski poredak pokoravala feudalnom ropskom sistemu u kojem jedan vladar ima apso-lutnu neograničenu moć i nasljedno pravo nad pot-lačenim i u roblje pretvorenim narodom.

Prodoše vijekovi, nestadoše Nemanjići, nestade ro-bovanja pod Turcima i nekoliko genocida od rimo-katolika pade na potomke krstjani, ali krstjanska vje-ra i krstjanski duh još se nije sasvim ugasio kod svih Srba:

“Ali i ako su se Srbi pokrstili i pak su zadržali i na dalje mnoge svoje običaje iz neznaboškog doba. Tako su o prazniku Božiću, vršili sve one običaje koje su vršili o neznaboškom prazniku Koledu: ložili Badnjak, mesili česnicu; imali polažajnika i t. d. što i danas traje. Isto tako zadržato je, i do današnjeg dana održano je, neznaboško verovanje u: vile, veš-tice, zmajeve snove, vradžbine i t. d. što treba is-korenjivati, jer je to neistinitio i štetno.“ [6]

"Nemanja je prvi otpočeo da i ovo zlo tamani u srpskom narodu. Ali je u ovome malo uspeo, i ako je mnoge i za to izbio i proterao iz zemlje; pa čak i vampire palio. Ta nesrećna mana i bolest, koja beše prenesena u narod još iz neznaboštva, beše se tako duboko ukorenila, da ju je bilo čisto nemoguće uniš-titi. Ona je u narodu vazda trajala, pa čak i danas u XIX prosvećenom veku još u veliko traje.” [7]

“Iako je mnoštvo bogumila stradalo, mnoštvo ih bilo proterano, ipak Raška je ostala i dalje njihovo ste-cište. Njihovi ostaci su još dugo živeli u Raškoj i to tako da su se uglavnom pritajili, tako da će i naredni srpski vladari imati sa njima problema, doduše ni-kada više u tako izrazitoj meri kao Nemanja. Veliki deo bogumila je tada iz Raške prebegao u Bosnu i u narednim godinama tamo će biti njihov centar, a bosanski ban Kulin će imati zbog njih mnoštvo pro-blema sa papom i Ugarskom.” [8]

I zaista, kao duhovni i svjetovni ogranak vizantijskog ortodoksja i kao sestrinska crkva Rimokatoličkoj crkvi, današnja nemanjićka SPC sve više iskorije-njuje u Srbima posljednje tragove srpskog dvovjer-nog krstjanstva i Srbi su zaboravili svoje Sunce.

Idoli Sunca i božanstava Sunca traju kod Srba od Gobekli kulture, kulture Lepenskog Vira i Vinče pa kroz sve milenije sve druge polovine 19. vijeka ere, ali današnji jezuitski čuvari Nemanjine crkve i Ne-manjinog kulta kriju istinu o srpskim idolima ispla-ženog jezika, prave se i slijepi i nijemi, ali ko se la-žima Bogu istine suprotstavlja, taj u svoju propast srlja!

..............................
[1] Život Svetoga Simeuna, napisao Domentijan, na svijet izdao Đura Daničić, Državna štamparija u Beogradu, 1865, str. 30-31.
[2] Primjeri bosanskohercegovačke pismenosti i književnosti od 11. do 19. stoljeća, Bosanski franjevci – ilirici, Ivan Jukić, Izbor, transkripcija, predgovor i rječnik Darija Gabarić-Bagarić, HDK Napredak, Zagreb – Sarajevo, 2004, str. 79-80.
[3] Domentijan, Ib. str. 64.
[4] Radoslav M. Grujić, Pravoslavna Srpska Crkva, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, Beograd, 1921; II izdanje (reprint) Svetlost – Kalenić, Kragujevac, 1989, str. 14.
[5] Milan S. Ubavkić, Istorija Srba po domaćim i stranim izvorima i piscima, Knjiga I, Drugo prerađeno i dopunjeno izdanje, Štampano u Kr. sr. državnoj štampariji u Beogradu, 1886, str. 82.
[6] Nikanor Ružičić, Istorija Srpske Crkve, Knjiga druga, Kraljevska srpska državna štamparija, Beograd, 1895, str. 29.
[7] Željko Fajfrić, Sveta loza Stefana Nemanja, Grafosrem, Šid, 1998, str. 53.

IME AHURA MAZDE POTIČE IZ SRBSKOG JEZIKA

U arjanskom Mazdajasni ili zoroastranizmu AHURA MAZDA ili ORMAZD je prvi JAZAD, prvo SVJETILO i STVORITELJ svega vidljivog i nevidljivog, duhov-nog i materijalnog svijeta.

Sanskritski MAH ima sljedeća značenja [1]:

a) obradovati, uzvisiti, probuditi, uzbuditi;

b) veličati, slaviti;

c) radovanje, uživanje;

d) dati, darovati;

e) velik, snažan, moćan, obilan.

U srbskom MAH može da bude u službi priloške od-redbe za vrijeme kao u izrazima "u jedan mah, u dva maha, odmah", i sl.

Od osnova MAH tvore se izvedenice kao:

a) mah > maha > maša,

b) mah > mahi > maši,

c) mah > mahice > mašice,

d) mah > mahina > mašina

e) mah > mahna > mašna = ▷◁= sumerski AR sa značenjem SVJETLOST, SJAJ, PROSVJETLENJE, ZNANJE [2];

f) za-mah > zamah.

I gle:

"MAHAS i MAHA, koji su u Zendu postali MAZDA, znače 'svjetlost, sjaj, blistavost i žrtva'." [3]

Dakle:

a) MAH > MAHA > MAHAS = SVJETLOST, SJAJ, BLJESAK = SUNCE, BOG;

b) MAH > MAHI > MASI > MAZI > MAZID > MAZD > MAZDA.

c) MAH > MAHI > MASI > MAST.

Osnova MAS u galskom:

- MAS = MAST, DEBLJINA, MASA, MASIVNOST [4];

- MAS = ŽIR; RESA, REHA, REJA, KIĆANKA, KITA [5];

- MAS = SUNCE [6].

Arapski jezik:

- MĀZIH = ŠALJIVDŽIJA, VESELJAK [7];

- MĀSIع = BLJEŠTAVO, SJAJNO [8].

U srbskom jeziku:

"MASALA f (Vuk, Srbija, Slavonija, Turska Hrvatska) = masala (Kosmet) 'baklja, faklja, zublja, fenjer'." [9]

"MASAT m (18. v., Vuk) 'ognjilo, ocilo'." [10]

Da pojasnimo:

"AHURA je svjetlost, kao SIJANJE. MAZDA također znači svjetlost, od MAH, "sijati"', i upravo zato što su ove dvije imenice sinonimi, božanstvo se ponekad naziva Mazda-Ahura, i često samo jednim ili drugim imenom." [11]

Srbski MAH je jedna od najstarijih riječi na svijetu.

Je li JASNO koliko je URA? OR je ORB = KRUG, SFERA. Srpski ORA je PRAVO VRIJEME, ORAO je CAR PTICA. ORMAZD je od OR MAH > ORMAS > ORMASD > ORMAZD.

...................................

[1] Monier Monier Williams, A Sanskrit English Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1899, pg. 794

[2] Daniel Smith, Cuneorum Clavis: The Primitive Alphabet and Language of the Ancient ones of the Earht; London, At The Chiswick Press, 1875, pg. 96.

[3] Albert Pike, Irano-Aryan Faith and Doctrine as Contained in the Zenda-Avesta; The Standard Printing Co., Louisville, 1924, pg. 161.

[4] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome III; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, pg. 144, 125.

[5] Ib.

[6] Ib.

[7] Francis Johnson, A Dictionary, Persian, Arabic and English; London: Wᴹ. H. Allen and Co.,1852, pg. 1079.

[8] Ib. pg. 1080.

[9] Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga II; JAZU, Zagreb, 1972, str. 385.

[10] Ib. str. 381

[11] Albert Pike, Ib.

ŠPAG (UŽE) KAO DUŽINA VREMENA

VEDIZAM I ZNAČENJE ISPLAŽENIH JEZIKA NA STEĆCIMA

"U ime Boga. Hvalim i prizivam stvoritelja Ormazda, blistavog, slavnog, sveznajućeg, stvoritelja, gospo-dara gospodāra, cara nad svim carevima, budnog, stvoritelja univerzuma, davaoca hljeba nasušnog, moćnog, snažnog, vječnog, opraštajućeg, milosrd-nog, punog ljubavi, moćnog, mudrog i svetog hra-nitelja. Vječno neka (njegovo) pravedno carstvo bu-de. Neka se veličanstvo i slava Ormazda, dobroči-niteljskog gospodara, veliča. (Ovdje) može doći be-smrtno, blistavo, brzokonjo Sunce. Od svih grijeha... kajem se." (Zend-avesta, Khorda-Avesta, Niyayesh-es ili Sunčeve litanije)

Gornji citat je stih iz "Sunčeve litije" vedske mazda-jasna religije, poznatije kao zoroastranizam. U Zen-d-avesti, svetoj knjizi zoroastranizma, pominju se i slave nekakvI JAZIDI ili JAZATE, naziv oblikom vrlo slična nazivu JAZIK što je stari oblik srpske riječi JEZIK.

Srpsko JEZIK ruski je ЯЗЫК, beloruski ЯЗЫК, slo-vački JAZYK, ukrajinski ЯЗИК, češki JAZYK, make-donski ЈАЗИК, poljski JĘZYK, bugarski ЕЗИК.

U slovenskim nazivima za JEZIK je su dvije ko-rijenske osnove; AS i ES. Prvo o osnovi: AS > JAS > JASIK > JAZIK.

Bretonsko i armorićansko YAS znači JEST, a piše se i IA (čitaj: JA) [1]. Korijen u YAS je AS, što je u staroslovenskom AZ, u bugarskom i makednoskom JAS, u srpskom JA, sa značenjem JESAM, BIVAM, POSTOJIM.

Sanskritski YAS (izgovara se JAS) znači GRIJATI [2], YAZAS je SJAJ, KRASOTA, DIVOTA, SLAVA [3].

“...Grčki Yas, Sunce, kao Orb života”. [4]

“AS je jedna od titula Sunca i povezana je sa VATROM: ponekad je umnožena sama sobom kao ASAS i AZAZ prikazana od Grka kao Αζαζος, i Αζ-ιζος.” [5]

Grčka boginja zdravlja je Ἰᾱσώ (Jāsó) [6], a grčko ἴᾱσις (jasis) OZDRAVLJENJE, LIJEČENJE [7]. Ara-psko JAṢṢ znači VOSAK [8], JAṢṚ je VELIK, JAK [9], JAṢAD je ŠAFRAN; KRV ili bilo šta crveno [10], JAṢṚAB znači DUG, DUGAČAK [11], Perzijsko JAS je UŽITAK [12]. Arapsko JĀSIR je PONOS, TVR-DOĆA [13].

Od AS izvedeno je JAS koje znaci SJAJ, SVJE-TLOST, BLJESAK, JASNOST [14] i od JAS i prelas-kom bezvučnog S u zvučno Z postaje JAZ u ruskom ЯЗЫК, u beloruskom ЯЗЫК, u slovačkom JAZYK, ukrajinskom ЯЗИК, češkom JAZYK i u makedon-skom ЈАЗИК.

Sada o osnovi: ES > ESIK> JEZIK.

Galsko ES znači TOK, KRETANJE [15] i sinonim je galskom AS sa značenjem SUNCE [16]. Velško ES kao prefix daje riječima smisao KRETANJE; OD-VAJANJE, IZRASTANJE, ISPALJIVANJE [17]. ES je u srpskom i egipatskom BES koje znači VATRA, OGANJ. Od ES postaje bugarsko ЕЗИК, srpsko JE-ZIK i poljsko JĘZYK.

Osim po sličnosti oblika, riječi JAZAD, JAZAT, JA-ZATA i JAZIK svojim značenjem povezuju se sa simbolom ISPLAŽENIH JEZIKA antropomorfnih liko-va Sunca i božanstava sunca na idolima, amajli-jama i nadgrobnim spomenicima od najstarijih post-potopsko-praistorijskih vremena pa sve kroz mile-nije i vijekove do srpskih stećaka 19. vijeka. Gle:

"Prinosimo besmrtnom, blistavom, brzom Suncu. Kada Sunce grije svojom svjetlošću, kada sunčeva svjetlost daje toplinu, tu stoje duhovni Jazadi, sto-tinu i hiljadu. Oni okupljaju ovu slavu, oni dijele ovu Slavu, oni daruju ovu Slavu zemlji koju je stvorio Ahura sa napretkom svijeta Aše, sa napretkom ma-terijalnog postojanja Aše, sa napretkom Sunca koje je besmrtno, blistavo, brzokonjo. (Zend-avesta, Khorda-Avesta. Niyayeshes ili Sunca litanije 11)

Prinosimo besmrtnom, sjajnom, brzom Suncu. Kada svjetlost sunca postane toplija, kada sjaj sunca po-stane topliji, tada se uzdižu nebeski Jazate, sto-tinama i hiljadama: oni skupljaju njegovu Slavu, čine da se njegova slava spusti, izlijevaju njegovu slavu na zemlju koju je stvorio Ahura, za povećanje svijetu svetosti, za uvećanje stvorenja svetosti, za uve-ćanje besmrtnog, sjajnog, konjobrzog Sunca." (Ze-nd-Avesta, Khorda-Avesta, Khwarshed Yasht ili Himna Suncu 1)

Ovi JAZADI ili JAZATE su U SUNČEVOJ SVJET-LOSTI koja pada na zemlju, oni su dio svjetlosti, oni drže i dijele svjetlost, oni su u službi životvorne en-ergije Sunčeve svjetlosti. To se u prenesenom smi-slu odnosi i materijalne, zemaljske JAZADE u koje spadaju i ljudi koji pripadaju SVJETLOSTI, koji ZRAČE SVJETLOŠĆU I DIJELE SVJETLOST:

"Da Sunce zaista ne izađe, onda bi božanstva po-bila sve što se nalazi u sedam regiona i duhovni Jazadi opšte ne bi pronašli podršku i stabilnost u materijalnom svijetu." (Zend-avesta, Khorda-Avesta, Niyayeshes ili Litanije 13)

Duhovni JAZADI ovise o Suncu i da nema Sunca sve bi bilo pobijeno. Vatra je jedan od JAZATA:

"O Vatro, sveti ratniče, o Jazata puni sreće, o Jaza-ta pun iscjeljenja; Vatro, sine Ahura Mazde, sa svim vatrama; ..." (Zend-avesta, Namaz-i Chahar nemag ili Molitvenik 17)

"Da, obožavamo tebe, Ognju, Ahura Mazdinog sina, ja, sveti gospodar ritualnog Reda; i obožavamo sva-ki Oganj, i planinu Zrakodarnu (koja drži svjetlost) koju je Mazda stvorio i blistavu svetošću svetu pla-ninu Jazad. I obožavamo svakog svetog duhovnog Jazada; i svakog svetog zemaljskog Jazada (koji postoji)." (Zend-Avesta, Yasna 25, 7-8)

Sva nebeska svjetila spadaju u CRKVU JAZATA, a sve je stvorio AHURA MAZDA:

"AHURA MAZDI, sjajnom i slavnom, neka bude po-mirenje, sa žrtvom, molitvom, pomirenjem i slavlje-njem." (Zend-avesta, Ohrmazd Yash ili Himna Ahura Mazdi)

Jedan od JAZATA je RAŠNU, jedan od trojice bo-gova PRAVDE:

"Mi obožavamo vrlog pravednog Rašnu!" (Zend-avesta, Khorda avesta, Ushahin Gah 7)

RA > RAS > RASA > RASANI > RAŠANI.

Sanskritsko RA i RAS ili RAṠ znače IMANJE, DA-VANJE; VATRA, VRUĆINA, LJUBAV; BRZINA; ZLA-TO [18], RAS je HVALITI, SLAVITI [19], dakle se iza imena RAŠNU krije SUNCE, sanskritsko RAJANA je ZRAK, ZRAKA [20], a RASĀ, RASANĀ i RASIKĀ znače JEZIK [21]:

"Prinosimo svakom pravednom Jazdu duhovnog svijeta, Prinosimo svakom pravednom Jazadu ma-terijalnog svijeta, prinosimo svojoj vlastitoj duši." (Zend-avesta, Khorda avesta, Niyayeshes 9)

"Prinosimo besmrtnom, blistavom, brzom Suncu. Kada Sunce grije svojom svjetlošću, kada sunčeva svjetlost daje toplinu, tu stoje duhovni Jazadi, sto-tinu i hiljadu. Oni skupljaju ovu slavu, oni dijele ovu slavu, oni daju ovu slavu zemlji koju je stvorio Ahura sa napretkom svijeta Aše, uz napredak materijalnog postojanja Aše, uz napredak Sunca koje je bes-mrtno, blistavo, brzokonjo." (Zend-avesta, Khor-da avesta, Niyayeshes 11)

"A kada Sunce izađe, tada zemlja, koju je stvorio Ahura, postaje čista; tekuće vode postaju čiste, vo-de bunara postaju čiste, vode mora postaju čiste, stajaće vode postaju čiste; sva sveta stvorenja, stvorenja Dobrog Duha, postaju čista." (Zend-avesta, Khorda avesta, Khwarshed Yasht 2)

"Hvala tom Velikom Arhitekti koji je svojom nenad-mašnom snagom i mudrošću stvorio uzvišeni svijet, šest Amahraspanda višeg ranga, mnoge divne Ja-zade, svijetli raj Garothman, kretanje neba, sjajno Sunce, briljantni Mjesec, zvijezde različitog sjeme-nja, vjetar, atmosferu, vodu, vatru, zemlju, drveće, blagotvornu stoku, metale i čovječanstvo." (Zend-avesta, Khorda avesta, Nam Stayishn 2)

Sva nebeska svjetila spadaju u sabor Jazata, a prvi među svima je Ahura Mazda, Stvoritelj svijeta:

"Tvoj otac je Ahura Mazda, najveći od Jazata, naj-bolji od Jazata." [22]

Postanjem je od JAZ nazivi JAZAD ili JAZAT znače VATRA, OGANJ, SJAJ, SLAVA, SUNCE, BOG. JA-ZATE su sva duhovna i materijalna nebeska i ze-maljska SVJETILA i JAZIK na idolima amajlijama i stećcima znak je njihovog postojanja.

Svi likovi sa isplaženim jezicima su JAZATE i već su nekoliko godina u vojnom pohodu DA NA ZEMLJI ČAST, SLAVUI I VLAST otmu od LAŽI i vrate ISTINITOM ŽIVOTVORNOM BOGU STVORITE-LJU. Širom Zemlje od SVETLOSNIH JAZATA slijedi LAŽI veliki i grdni JAZUK.

Srodna tema:

https://stecciibogumili.blogspot.com/2022/06/ra-bog-sunca-unistava-covjecanstvo.html

...................................

[1] Robert Williams, Lexicon Cornu-Britannicum; Llandovery: Roderic; London: Trubner & Co., 1865, pg. 384, 224.

[2] Monier Monier Williams, A Sanskrit English Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1899, pg. 849.

[3] Ib. pg. 848.

[4] F. Dunlap, The Origin of Ancient Names of Countries, Cities, Individuals and Gods; Cambridge: Metcalf and Company, 1856, pg. 18.

[5] William Holwell, Mythological, Etymological And Historical Dictionary; London, Printed for C. Dilly, In The Poultry, 1793, pg. 55.

[6] Henry George Liddell and Robert Scott, A Greek English Lexicon; New York: Harper & Brothers, 1883, pg. 691.

[7] Ib.

[8] John Richardson, A Dictionary, Persian, Arabic, and English, Vol. I; London, 1806, pg. 335.

[9] Ib. pg. 340.

[10] Ib.

[11] Ib.

[12] Ib.

[13] John Richardson, A Dictionary, Persian, Arabic, and English; London, 1852, pg. 412.

[14] Pero Budmani, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Dio IV; Zagreb, JAZU, 1892-1897, str. 474.

[15] M. Bullet (Jean-Baptiste Bullet), Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, pg. 551.

[16] Ib.

[17] William Owen Pughe, A Dictionary Of The Welsh Language, Vol. II; Denbigh, Published by Thomas Gee, 1832, pg. 33.

[18] Monier Monier Williams, pg. 859, 879.

[19] Ib. pg. 869.

[20] Ib. pg. 863.

[21] Ib. pg. 870, 871.

[22] Albert Pike, Irano-Aryan Faith and Doctrine as Contained in the Zenda-Avesta; The Standard Printing Co., Louisville, 1924, pg. 425.

YU-BALKANCIMA SVE TRI VJERE I NEVJERE

 

Kad im pričam o srpskim dvovjercima, dokaze im po-stavljam, pisane izvore navodim i fotografije ste-ćaka sa idolima pred oči im na uvid postavljam, a oni svojim lažima služeći svjesno i namjerno to odbijaju. I recite vi meni jesu li oni normalni? Nisu! Jesu li oni vjernici Boga istine? Nisu! Jestu li oni ljudi od časti i obraza? Ni to nisu! Pa šta se onda, recite?

Katolici i muslimani bjesne kad im kažem da su stećci srpski, a na stećcima imena srpska, prezime-na srpska, natpisi srpski i još na sve to motiv is-plaženih jezika na atropomorfnim likovima Sunca i sunčanih božanstava koji kod Srba traje sve do kraja 19. vijeka. I katolici i muslimani srpskoga jezi-ka postali su Hrvati i Bošnjaci kroz ideologiju svojih vjera i to ih jedino čini različitim od ostalih Srba. Ima i toliko zaglupljenih nepismenjaka koji tvrde da Srba prije srednjeg vijeka nije bilo i nepismenjaci ne zna-ju da su Srbi, Sloveni, Sarmati, Heti, Geti Dačani, Tračani ili Kimeri spominju kao Zimri u Bibliji Sta-roga zavjeta, jer tako su Hebreji zvali Kimere. Kad ih uputis na izvore tih tvrdnje, oni samo hendike-pirano zinu i keze se. Eto im njihovi stručnjaci pa neka oni protumače simboliku isplaženih jezika.

Pravoslavci me pljuju kad im kažem da su skoro svi prenemanjićki balkanski Srbi bili starovjerci i dvo-vjerci krstjani, a ne grkoortodoksni hrišćani, ne Sve-toga Save istinski krstjani i da stećke nisu podizali svetosavski pravoslavci, nego starovjerci i krstjani.

I ja im dokaze pred oči na uvid poststavljam i oni svjesno i namjerno sve odbijaju jer oni svoje zab-lude, greške i laži vole više od istine, jer i njihove vlastite vjere nisu od Boga istine, nego od laži, mrž-nje, rata i ubijanja.

NA STEĆKU JE MAČ IZ ILIRSKOG DOBA

Mataruge-Molika, Pljevlja, foto: Zavičajni muzej Pljevlja.

Na sačuvanoj polovini stećka ploče je prikaz mača iz ilirskog doba. Nažalost, polovina stećka nedosta-je, možda je i namjerno sklonjen te se vidi samo dr-ška sa dijelom sječiva, ali i to je dovoljno da se po obliku drške stećak datira u vrijeme ilirskog rimskog ili predrimskog doba. I ovaj mač svjedoči da je prav-ljenje stečaka starije od srednjeg doba.

Pleme Mataruge su potomci ilirskih Kelta:

a) keltski (gaelik) MATA = VELIK, DUG, MRGO-DAN, MRAČAN [1]

b) keltski (gaelik) RUG, RUGA = SPLETEN, PLE-TENICA; STAR, GRUB [2]

MATA + RUG > MATARUG = MRGODNI, MRAČNI, STROGI, LJUTI DUGIH PERČINA.

..............................

[1] Edward Dwelly, A Gaelic Dictionary, Vol. II, Her-ne Bay: E. Macdonald & CO., The Gaelic Press, 1902-, p. 635.

[2] Ib., Vol. III, p. 776.

BOG JE OGANJ, SUNCE I ŠTIT

Govore nam da srpska riječ BOG potiče od san-skritskog BHAGA, ali ne ulaze u etimološko-seman-tičku analizu riječi BHAGA, nego nam kazuju neka od značenja te riječi i ta značenja pripisuju značenju srpske riječi BOG i to je da BOG znači ZE-MALJSKO DOBRO I SREĆA [1]. Ili oni ne znaju ili lažu, bilo kako bilo, to što tvrde nije tačno.

Sanskritsko BHAGA izvedeno je od korijenske os-nove BHA koja u sanskritskom daje riječi značenje VENERA; SJAJ, RASKOŠ [2]. BHAGA znači MILO-STIVI GOSPODAR (misli se na bogove), SUNCE; MJESEC; DOBROTA, IMANJE; BLAGOSTANJE, SREĆA; NAPREDAK; ČAST; UGLED; LJEPOTA; MILINA; LJUBAV; SEKSUALNA STRAST; LJUB-LJENJE; PIČKA (pudendum muliebre, vulva) [3|.

Srpsko BOG je od osnove OG. Galsko OG je OKO, u latinskom OCULUS, talijansko OCCHIO, špansko OJO sa izgovorom OHO [4]. Šta je OG u riječi OKO? OG je VID, SVJETLO kojeg nema bez VAT-RE, bez OGNJA. Šta je najstarija vatra na svijetu? SUNCE je najstarija vatra, OGNJENO SUNCE je najstarijI OGNJ i to je postalo od srpskog OG:

a) OG > OK = latinsko OC koje se izgovara OK;

b) OG > OGO > OKO.

Sve tvrdnje da srpsko BOG potiče od sanskritskog BHAGA su netačne i lažne. Srpsko OG je SUŠTI-NA, SRŽ u riječi OGANJ. OGANJ je VATRA. Čovjek u mladosti je ŽIVA VATRA jer je ZDRAV, OKRETAN, HITAR, SNAŽAN, MOĆAN, MUŽEVAN i zbog tih odlika galsko OGAN znači MLAD, MLADIĆ [5], jer je mladost OGANJEVITA.

U srpskom BOG korijenska osnova je OG od kojeg je izvedeno OGANJ (OG + AN). OG je u keltskom OGMIOS i on je bio keltski bog HERKULES [6], ali za razliku od grčkog Herkulesa, Kelti su svog OG-MIJA predstavljali kao ćelavog starca, mudrog i učenog starca koji je Keltima dao znanje i druidsko OGMA ili OGAM pismo [7].

OG je OGANJ, galsko MA znači DOBAR, OBILAN, RODAN; MATOR, tj. STAR [8]. Po galskom OG u OGMI znači SNAGA, ŽIVAHNOST i to je osobina VATRE. Galsko MI znači USTA, JEZIK [9], te OGMI znači MOĆNA USTA, UVJERLJIVA USTA, UVJER-LJIVI JEZIK i simbol toga na idolima, amajlijama i stećcima je ISPLAŽENI JEZIK, JEZIK VATRE, JE-ZIK OGA, JEZIK OGNJA, JEZIK SUNCA, BOŽJI JEZIK. Znanje iz Sunca dolazi!

Smisao osnove OG je u imenu sprskog prehriš-ćanskog boga SVAROGA:

SVAR + OG > SVAROG

Srpsko VAR, SVAR, SVARITI ne može bez TOP-LOTE OGNJA. Sanskritsko SVAR je NEBESKI SJAJ, SUNCE [10] i SVAROG je NEBESKI OGANJ.

Srpsko KRUG postanjem je od starijeg KROG. Šta je OG? OG je u galskom BOG sa značenjem VI-SINA, BAL, SUNCE [11]. Velško BOG je BUJANJE, TALASANJE, PODIZANJE [12], BOGWN je MOĆ, SILA, SNAGA [13], velško BOGAIL, BOGEL je PU-PAK; CENTAR TOČKA, GLAVNJA KOLA [14]. GLAVNJA je VATRA, OGANJ; TOČAK je KOLO, KOLO je KRUG i to je od drevnih vremena znak za SUNCE: ☉.

Rekosmo da je današnje srpsko KRUG postanjem od starosrpskog KROG. Slovenci i danas za KRUG kažu KROG. Galsko CROG (čita se i izgovara KROG) znači NAŠ BOŽANSKI RASPETI SPASI-TELJ [15]. Ovo galsko CROG (KROG) značenjem je isto galskom CRUG, tj. KRUG sa značenjem BAL, SUNCE [16] (englesko BALL je LOPTA i ona je OKRUGLA, a BALVAN je OBAL).

OG je SJAJNI OGANJ, OG je BOG OGNJEVITI i zbog toga je i u Bibliju zapisano da je BOG OGANJ, SUNCE I ŠTIT (Ponovljeni zakon 4, 24; Psalm 84,11).

........................................

[1] Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga I; JAZU, Zagreb, 1971, str. 178.

[2] Monier Monier Williams, A Sanskrit English Dic-tionary; Oxford, The Clarendon Press, 1899, pg. 742

[3] Ib.

[4] M. Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, To-me iII; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, pg. 214.

[5] Ib.

[6] Ib.

[7] Ib.

[8] Ib. pg. 119. 214.

[9] Ib. pg. 162, 214.

[10] Monier Monier Williams, Ib. pg. 1281.

[11] M. Bullet (Jean-Baptiste Bullet), Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, pg. 185

[12] William Oven Pughe, A National Dictionary oF the Welsh Language, Vol. I; Denbigh, Published by Thomas Gee, 1866, pg. 263.

[13] Ib.

[14] Ib.

[15] M. Bullet (Jean-Baptiste Bullet), Ib. Tome II, pg. 386.

[16] Ib, 386, 389.