Petko N. Vidusa: Krstjani i stećci
Wednesday, May 14, 2025
VJERA U LAŽIBOGA, RAZUM I SAVJEST
Tuesday, May 13, 2025
SRUŠIO SE NLO
Monday, May 12, 2025
DANAŠNJI PRAVOSLAVNI SRBI
DAMASTINON (DAMASTION) JE CARIČIN GRAD
Wednesday, May 7, 2025
MOTIVI ISPLAŽENIH JEZIKA NA STEĆCIMA
Istina je stvorila svijet, Zemlju, sve živo na Zemlji i odjevena u Sunce iz Sunca kroz sunce stvara, hrani i čuva život na Zemlji.
Laž je rušitelj svijeta, razoritelj Zemlje, svega živog na Zemlji i odjevena u svoje vjernike mrzi Sunce i sanja o tome da preotme Zemlju od Istine sakri-vajući Sunce, zaboravljajući da je san laža, a Bog je istina.
Skoro dvjesta godina oni pišu o stećcima i njihovim motivima, a prećutali su prikaze isplaženih jezika na antropomorfnim likovima Sunca i solarnih božan-stava, jer je to neoborivi dokaz da su stećke podizali sljedbenici Sunca i Boga Sunca: Srbi starovjerci i krstjani dvovjerci. Na toj prećutanoj i sakrivanoj istini oni skoro dvjesta grade laži o svojoj od porobljivača nametnutoj im religiji i svojoj "velikoj slavi".
I dan-danas oni o tome lažu, lažu svojim ocima, la-žu svom razumu, svojim dušama lažu i Bogu Is-tinitom u oči lažu! Iako vide, opet i opet lažu, jer njima je Laž Bog i ne mogu priznati istinu Istine!
Monday, May 5, 2025
KAD SU MUSLIMANI BOSNE BOJILI JURJEVSKA JAJA
"SAMO ŠTO NIJE JURJEVO
To je dan kojim se obilježava dolazak proljeća i praznik kojim se odvaja novi, ljetni period od zim-skog: to je, ustvari, praznik oživljene prirode, kada se bezbrojnim običajnim radnjama nastoji prenijeti snaga oživljene prirode, u prvom redu nove vege-tacije, na ljude i stoku, živinu i pčele. Sjećam se dobro, ljudi su godinu dijelili na dva dijela – zimski, koji počinje sa Kasumom ili Mitrovdanom (8. no-vembar po gregorijanskom kalendaru) i ljetni, koji je počinjao sa Jurjevom.
U okviru zimskog perioda, izdvajalo se više kraćih ili duljih perioda kao što su zehmerija, Hamsin, Babine huke, Goveđa zima, te prvo, drugo i treće džemre. Znalo se da proljeće nastupa sa Bla-govješču (7. April). Prekretnicu ljetnog perioda predstavljao je Aliđun ili Ilindan (2. avgust). Ljudi bi obično govorili da se nešto desilo o Aliđunu ili o Ilindanu. Početak jeseni vezan je za period Mi-holjskog ljeta, oko Miholjdana (12. oktobar).
Mora se voditi računa da je narod ovdje do nazad 50-tak godina živio od zemlje i stoke i sa prirodom. Stoga je, htio ne htio, bio upućen na ovaj solarni kalendar. Od pravoslavnog Božića su se brojale hevte. Slušao sam od svojih starijih komšija da u petoj hevti nestaje prtine, u sedmoj dolaze brljci (tj. ptice selice), a od pola devete pa do pola desete traju huke. Više ne možemo reći da u devetoj hevti plug hajekne u najdubljem potoku, niti da si lani sijao o Bajramu ili da ti je krava vodila 12. ševala, jer to ovih godina ništa ne znači u našim okolnostima. Po hevtama se određivalo kada će se obrezivati voćke i grožđe, a i kada se kalemi. Naj-bolje je bilo te poslove raditi oko sedme hevte tj. kada prvo džemre udari u havu (zrak). Helem, ni to više sa džemretima nije sigurno, ni kad udaraju u zemlju, kad u havu, a kad u insane.
Svi oni koji su odrasli na selu znaju da se mnogo toga veže za Jurjevdan. Određeni zemljoradnički poslovi morali su se obaviti prije Jurjeva, a drugi samo poslije, odnosno ‘dojurjeva’ i ‘pojurjevu’ - npr. grah (mahune) se nikada ne siju prije Jurjeva. Običaji vezani za Jurjevdan prakticirani su i na ši-rem području Tešnja i okoline. Naročito se i po-sebno obilježavao u našim selima gdje su sva po-menuta vjerovanja bila duboko ukorijenjena u ljudska vjerovanja u ispunjenje želja i nada.
Običaj je bio da se jutrom, na samo Jurjevo, obavezno rano ustaje, jer ‘ko porani rano, raniće i biće zdrav čitavu godinu’. Umivalo se ili čak kupalo omahom, pa i majskom rosom. Išlo se na vodu ‘Mravić’ u Raduši koja se nalazi između gaja rahmetli Mesuda Halepa i Deljkić Muhameda (Ha-me), na kojoj su se, većinom, djevojke umivale. Išlo se do drijena i hvatalo za njegovo stablo – da se bude zdrav kao drijen. Proljuljalo bi se i na ljuljašci, provaljalo po međi – da ne bole leđa. I kose su se kvasile omahom i češljale – da budu guste i da dobro rastu. Djevojke su naveče otkidale po stručak žare i stavljale negdje u procjep na ogradi, a jutrom žurile da vide gdje se žara okrenula – jer se vjerovalo da im je na tu stranu valja putovati gdje se žara okrene. Posebno mjesto u kultu Jurjeva imala je vrba jer je bila uvijek vezana uz slavljenje Jurjevdana. Naime, nezaobilazan, običaj je bio da se vrbove grane beru uveče uoči Jurjevdana pa se njima okite kuće i ostali objekti u dvorištu.
Jurjev je smatran danom proljeća i ljeta, danom kada se slavi život i priroda, pa stoga nije ni čudo da je ovaj dan igrao tako veliku ulogu u životu mladih, a naročito djevojaka. Još je jedan običaj vezan za njih i ovaj dan. One bi, naime, dan uoči Jurjeva brale miloduh, kojeg bi navečer stavile u prikupljenu ‘omahu’, a na Jurjevo, u zoru, tom vodom bi prale tijelo i lice. Kod mladića je, međutim, postojao običaj da kradu miloduh od djevojaka, pa su one otuda znale organizovati i posebne straže da bi ga sačuvale za jurjevsko jutro i ritual umivanja.
Živo se sjećam da su ,uoči Jurjeva, kod djevojaka postojale i druge gatke, koje su se, uglavnom, odnosile na sudbinu vezanu za njihovu udaju. Tako bi se, na primjer, koncem podvezivala stabljika žare ili pero od mladog luka u baščama, pa bi se ujutro, na Jurjev, gledalo na koju se stranu podvezani i sasušeni dio biljke savio - sa te će strane doći budući mladoženja. Isto tako, djevojke su u tepsijama i drugim posudama palile barut, pa bi po kretanju dima gatale s koje će strane doći njihov budući muž. Također, slično se činilo i sa bacanjem stare izgažene cipele ili opanka preko kućnog krova - ujutro bi se gledalo na koju stranu je okrenut vrh cipele i s te bi strane, kao, trebao doći budući đuvegija. Osim pravca iz kojeg će njihov budući muž doći, djevojke su gatale i njihova imena. Uvečer, uoči Jurjeva, razapele bi tamni konac preko ulice ili sokaka, pa ako prva osoba koja naiđe bude, recimo, Huso... - onda se gatalo da će i djevojčin budući mladoženja biti neki Huso, itd.
Na sam dan Jurjeva išlo se, većinom porodično, na izlete uglavnom pored izvora ili rijeka, na kojima se posebno zabavljala omladina na jurjevskim lju-ljaškama. Postojao je i običaj, naročito u našim selima, da se rano ujutro, prije nego će se krenuti na izlet djeca ‘žare’ žarom po nogama, zapravo da se žarom istjeraju iz postelja.
Uz jurjevske običaje spomenut ću i još jedan, koji i danas živi, a odnosi se na stavljanje tisovine stoci među rogove. Naime, drvo tisovina je među naro-dom počašćeno i nazivom ‘sretno drvo’ zbog vjerovanja da štiti od svakog zla i donosi sreću te se u današnje vrijeme može pronaći kod svakog drugog Bošnjaka ili Bošnjakinje. Adet je da se djeci, posebno onoj maloj, stavlja ispod jastuka da ih štite od urokljivih očiju dok je odrasli nose u novčaniku ili u vidu privjeska. Komadić tisovine se stavlja zajedno sa sedefom u hamajliju kako bi se njena moć udvostručila. Još je prije jednog vijeka dr. Sielski pisao: ‘U Bosni i Hercegovini su se kao hamajlije nosile mnoge druge stvari: platnene, mineralne, biljne i koštane. Tako se, na primjer, u crveno platno ušije komad tisovine, objesi na crvenu uzicu pa njome opaše plačljivo dijete’. Može se splesti i uzica u četiri boje (crna, žuta, narančasta i crvena), a onda se njome opasati urečeno dijete. Nadalje, kombinacija tisovine i dvije košpice od hurme sašiveno u komad crvene tkanine, pred-stavljalo je moćno sredstvo protiv uroka.
Iako je danas vrlo malo tisovog drveća može se konstatovati da je kult ovog drveta nekada bio vrlo raširen po cijeloj BiH, ako ne i najvažniji, o čemu svjedoči preko stotinu topografskih naziva na geografskim kartama.
U narodu je ostalo sačuvano dosta vjerovanja o zaštitnoj, hamajlijskoj moći tisovine te moći tise da odbrani neki kraj od nevremena i leda. Upravo zato, smatra se velikim grijehom posjeći njeno stablo. Uvijek se gledalo da nešto od oraćeg pribora bude od tisovine te da se stoci, posebno volovima, utisne za rog mali komadić drveta kao utuk svakom zlu. U istu svrhu, na cijeni je posebno bio stap napravljen od tisova drveta zbog vjerovanja kako ni jedna vračara neće moći oduzeti mlijeko kravi niti je ko ureći.
Zlobnici će reći to su paganski običaji. Pa šta ako su? Jaki tradicijski običaji i sujevjerja veoma su žilavi kada se uzme u obzir da su opstali do da-našnjih dana. Dokle će se oni održati zavisi od vremena i standarda života. Nisu se održale ni svadbe sa fijakerima i kićenim konjima, obilježa-vanje Prvog maja... Starijim generacijma su to bile tradicije kao i Jurjev.... Nema ih više, a promjena je bezbroj. Novim generacijama će biti tradicija vatromet za novu godinu i ko zna šta još?” (Tešanj, 24. april 2011. godine, Subašić S. Hasan, bloger)
Friday, May 2, 2025
PRVI MAJ KOD SRBA
“PRVI DAN MJESECA MAIA
U Dubrovniku za vremena republike izlazio je BEMBELJ prvoga Maija kao čo-roje, vila i turica, na sretenije. On je imao haljinu svu iskićenu zelenim lišćem i sva-kojakim cvijećem; oko njega su se vili bla-vori i jednoga je u ruci nosio i s njima se igrao. Išao je u onaj dan i k manastiru sv. Jakova (oko po sahata od grada).” (Vuk Stef. Karadžić, Život i običaji naroda srpskoga, Beč, 1867, str. 30)
Bembelj je ilirski Silanus, Sileno, Veles, kasniji Vlaho, bog proljeća. Dubrovčani su se izjašnjavali kao Srbi sve do početka Prvog svj. rata, a Dubro-vačka Republika je ukinuta tek 1808. godine. I neka crkvena propaganda protiv 1. maja prestane, jer je samo još jedna od mnoštva crkvenih laži. Iluminati? Pa šta? I Rimljani i svi nehrišćani slavili su Sa-turnalije (srbski prehrišćanski Božić) pa nije crkvi smetalo da 25. decembar, glavni dan Saturnalija ozvaniči i slavi kao dan Isusovog rođenja!
Prvi dani maja bili su obilježavani kod Srba i prije radničkog Prvog maja. Sveti Đurđe je prehrišćanski Juro, Juraj, Jarilo. U ciklus tih svečanih dana spada i galski, tj. brigijski, odnosno tračanski praznik BEL-TANE što znači BELOVA VATRA (BEL + TAN). Od osnove BEL je BELO, Od TAN su imena kao TA-NASKO, TANA, TANASIJA, TANKOSA i naziv TAN-DŽARA. Na slici je boeotijski idol BELA, boga sun-ca, 7-8 v. st. ere.
Internacionalni radnički Prvi maj ustanovljen je 1889. godine, a ispod je dokaz da su Srbi Dub-rovnika i okoline slavili Prvi maj mnogo prije te 1889. godine i ovo je isječak iz knjige štampane 1867. godine.
Thursday, May 1, 2025
O OGAVNO LICEMJERNOM KARAKTERU DANAŠNJIH SRBA
Wednesday, April 30, 2025
PASJI DANI I SVETI HRISTOFOR
Pasja zvijezda je Sirijus, najsjajnija zvijezda saz-viježđa Veliki pas (Canis Major). Drevni narodi znali su da pred ljeto Sirijus nestaje na zapadnom dijelu večernjeg neba i nakon kraćeg perioda pojavljuje na istoku pred izlazak Sunca. Dani između nestanka Sirijusa na zapadnom večernjem nebu do njegove pojave na jutarnjem istočnom nebu nazvani su “pas-ji dani” (latinski: Canicular).
Po crkvenom "predanju" Hristofor je bio divovskog rasta, orijaš. To je sazviježđe Orion, odmah iznad Sirijusa. Sirijus je glavna i najsjajnija zvijezda saz-viježđa Veliki pas (Canis Major) i po njemu sveti Hristofor ima pasju glavu. Da, upravo je to ale-gorijska priča ovog sveca: Hristofor je Orion sa Sirijusom!
U kalendaru Ortodoksne crkve dan Svetog Hristifora je 2. maja gregorijanskog kalendara (19. aprila julijanskog). U naše vrijeme “pasji dani” počinju početkom maja nestankom Oriona i Sirijusa na zapadanom nebu i traju sve do polovine avgusta kad se Sirijus i Orion pojavljuju pred izlazak Sunca na istočnom nebu (vidi priloženu mapu neba). Isus je Sunce, divovski orijaš Hristofor je Orion, pseća glava Hristoforova je znak Sirijusa u sazviježđe Veliki pas.
A šta je velika voda preko koje Hristofor prenosi Isusa (Sunce)? Pogledamo li mapu ljetnog neba, vidimo da Sunce od maja do avgusta prelazi preko Mliječnog puta i galaktičkog meridijana. Mliječni put je velika voda preko koje orijaš, Hristofor (Orion) prenosi Isusa (Sunce) na drugu stranu rijeke. Na priloženoj ikoni desni kolovrat je Sunce maja, lijeva kolovrat je Sunce avgusta, a između je desna ruka sa mačem i to je pravac galaktičkog meridijana sa snagom ljetnog Sunca. Dakle: Isus je Sunce, Orion sa Sirijusom je Hristofor, a Mliječni put je velika voda (plava zona na mapi neba).
Reljefna slika na stećku dvovjernog krstjanina u Barevištu kod Lištice u Hercegovini je slikovno is-pričana prehrišćanska i hrišćanska simbolika Sun-čevog tog ljetnog prelaska preko kraka Mliječnog puta. Konjanik je Sunce (Svetovid), pas je zvijezda Sirijus u sazviježđu Veliki pas (Canis Major), jelen je sazviježđe Orion. "Kad lovac uhvati jelena, počinje ljeto", tj. kad Sunce dođe do Oriona, počinje ljeto i to se zbiva u večernjim satima krajem aprila i nema Oriona na nebu sve do prvih svitanja početkom avgusta.
"I pristupivši učenici rekoše mu: zašto im go-voriš u pričama?
A on odgovarajući reče im: vama je dano da znate tajne carstva nebeskoga, a njima nije da-no. Zato im govorim u pričama, jer gledajući ne vide, i čujući ne čuju niti razumiju.
Jer ko ima, daće mu se, i preteći će mu; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima.
Zato im govorim u pričama, jer gledajući ne vi-de, i čujući ne čuju niti razumiju." (Matej 13,10-13)
Ko još razuma ima, eto mu je objašnjena priča o di-vovskom orijašu Hristoforu koji je prenio malog Isu-sa preko velike vode, ali malo je danas, vrlo je malo danas ljudi sa razumom.
Tuesday, April 29, 2025
NA STEĆKU SUNCE ISPLAŽENOG JEZIKA
Prikazi isplaženog jezika na skoro svim antropo-morfnim likovima stećaka ruše sve laži o suštini vje-re srbskih dvovjernih krstjana, tj. pravoslavnih Srba srednjeg vijeka i savremenog doba. Dušanov zakonik krstjane dvovjerce naziva poluvercima:
"9. O poluvercima: I ako se nađe poluverac koji je uzeo hrišćanku, ako ushte, da se krsti u hri-šćanstvo, a ako se ne krsti, da mu se uzme žena i deca i da im se dade deo kuće, a on da se izgna." (Dušanov zakonik, Član 9)
"U Srbiji opet zvali su ih Babunima jer ih je najviše bilo oko planine Babune nad Prilepom u Maćedoniji, ili Po luvercima, jer su se dosta držali i Pravoslavlja. - Međutim, oni sami u Bosni i Hercegovini nazivahu se uvek samo Hriš ćanima ili Krstjanima.” [1]
Nisu ih zvali samo bogumilima i babunima, nego i vajunina (ВѢУΝI) i to svjedoči jedna studenička fre-ska strašnog suda:
“Broj Bogomola bio je u to doba već prilično velik, pa su i neka ugledna vlastela srpska pripadala toj jeresi, koja 16 je bila mnogo bliža starom srpskom Mnogoboštvu nego Pravoslavlje.” [2]
“Balkanske gravure, s prikazom para jahača okrenu tih jedan prema drugome, upućuju da su ta božan-stava mitra istička, a ne grčka. Međutim, uključe-njem ljiljana i svastika na njihovim gravurama ste-ćaka, pretpostavljam da je Daleki istok porijeklo kulta, original magova, kroz magovski surbanizam snažno prisutan u Bugarskoj, te u paganskoj Rusiji, također. Možda su ove ikone slikane ili gravirane od surbanita/hrišćansko 'dvovjerje’.” [3]
"Nemanja je prvi otpočeo da i ovo zlo tamani u srpskom narodu. Ali je u ovome malo uspeo, i ako je mnoge i za to izbio i proterao iz zemlje; pa čak i vampire palio. Ta nesre ćna mana i bolest, koja beše prenesena u narod još iz neznaboštva, beše se tako duboko ukorenila, da ju je bilo čisto ne moguće uništiti. Ona je u narodu vazda trajala, pa čak i danas u XIX prosvećenom veku još u veliko traje.” [4]
“Ali i ako su se Srbi pokrstili i pak su zadržali i na dalje mnoge svoje običaje iz neznaboškog doba. Tako su o prazniku Božiću, vršili sve one običaje koje su vršili o nez naboškom prazniku Koledu: ložili Badnjak, mesili česnicu; imali polažajnika i t. d. što i danas traje. Isto tako zadržato je, i do današnjeg dana održano je, neznaboško verovanje u: vile, veš-tice, zmajeve snove, vradžbine i t. d. što treba iskorenjivati, jer je to neistinitio i štetno.“ [5]
"Po povratku iz Carigrada Nemanja ustane protivu bogumila i ostataka mnogoboštva. Dva glavna uz-roka pokre nula su ga na takvu radnju. Bogumili su štitili plemenski 18 sklop i bili protivnici crkvene jerarhije. Kako je bilo preve deno jevanđelje na slovenski jezik, oni u njemu nađu oslonac za “КРЬCTIANCKO” bratstvo. Nemanja je ništio ple-menski život i zavodio državnu centralizaciju, crk-venu jerarhiju, pa se sukobi s bogumilima. Zato ih Nemanja oglasi svojim pro tivnicima, a jerarhija je-reticima i protivnicima Božijim.” [6]
Istoriografi pišu i stećci svjedoče, ali današnji Srbi pravo-slavci, Bošnjaci muslimani i Hrvati rimokatolici iako sve svojim očima gledaju, neće da priznaju istinu. To su dušom pokvareni i djelima zli ljudi i nije čudo što se tolika ljudska krv po Balkanu od njih proljeva. Bez stida i sramote, bez trunke grižnje savjesti i bez straha od grijeha oni uporno javno lažu i sebi i drugima, Bogu u oči lažu. Zaista su posljednja generacija pred Sudnji dan!