BOGOVI LAŽI I LJUDSKI STRAH OD ISTINE

Čovjek, ljudi i narodi sa duhom lažnog boga mrze svjetlost, mrze Sunce, mrze pravdu, pljuju istinu i ni-kad istinu Istinitog Boga neće i ne mogu priznati. Tu je odgovor na pitanje zašto sljedbenici Biblije i Kur'-ana ne mogu priznati postojanje motiva isplaženog jezika na arjanskim idolima, amajlijama i stećcima od ranih postpotopskih kultura i civilizacija pa sve do 20. vijeka.

Istiniti Bog pravde, istine i mira je nepriznat i zabra-njen, lažni bogovi nepravde, laži i ratova postali su Bog i vladaju svaki svojim narodima međusobno se boreći za svjetski prestol Cara nepravde, laži i hao-sa. Kad jedan od njih bude mislio da je zagopodario Zemljom, Istina će bljeskom zagrmiti, Zemlja se pro-lomiti i carstvo mu izgoriti.

SILE DUHOVNE TAME I TERORA TRENUTNO SU U BORBI ZA GLOBALNU VLAST

 

Uvjerenja nisu dokazi istine, istina je istorija života i na-ša svakodnevnivica.

Ne traži Boga u tuđim riječima i ne slijedi ih, traži ga u svom srcu, ispovijedaj djelima pravde, istine i dobrote.

O ispravnost religija oko sebe sudi po djelima dobra ili zla njihovih vjernika.

P.S. Klikom lijevo (ili desno?) prati isti znak prstiju:

Petko Nikolić Viduša: Stećci i bogumili: ZNAK VAVILONSKIH VELIKIH MAGOVA

ISTI SIMBOL: MJESTO SUNCA

I ovaj simbol svjedoči tvrdnju arheologa Miloja Va-sića da vinčanska kultura pripada periodu mikenske kulture od oko 1600. godine stare ere:

“Nama je na ovom mestu najzgodnije obeležiti zna-čaj Troje i njenih nalazaka naročito za datiranje po-jedinih kulturnih pojava u Dunavskoj Dolini, je rod toga zavisi i pravilno shvatanje celokupne praisto-rijske kulture u našoj oblasti.” (Miloje M. Vasić, Žuto brdo; Starinar, Novog reda godina VI, 1911, str. 67)

ISPLAŽENI JEZICI SUNCA I STRAH JAHVEOVIH, ISUSOVIH I ALLAHOVIH VJERNIKA

Isplaženi jezik antropomorfnog Sunca!? Koliki je ra-zmak vremena i ljudskih koljena od klesara skul-pture Dagona Dake u Lepenskom Viru do klesara stećka u selu Reljinci i otkud im ista poruka ljudima o isplaženom jeziku Sunca?

Koga i čega se plaše vođe, naučnici i vjernici av-ramskih religija pa kriju postojanje isplaženih jezika na antropomorfnim likovima Sunca i njegovih bo-žanstava?

ALANI SU KAVKASKI ALBANCI I ONI NISU ŠIPTARI

Neki srbski istoričari autohtonisti tvrde da su Šiptari porijeklom sa kavkaske Albanije samo zbog toga sto se oblast naziva ALBANIA, pa neznalice lingvistike misle da je to šiptarska riječ. Naziv ALBANIA je kelt-ska, tj. tračanska, a ne šiptarska riječ. ALBION je stariji naziv Škotske i evo šta znači naziv ALBANIA (ALBAN + IA):

"Fratar William preuzima definiciju Albanije od Isi-dora (Etimolog., 14, 501). Tamo kaže: 'Albanija je dobila ime po boji kože svog stanovništva, jer se rađaju sa bijelom kosom. Izdižući se na istoku ispod Kaspijskog mora, proteže se duž obale Sjevernog okeana sve do Meotidskih močvara kroz pustinje i neobrađena zemljišta. Psi ove zemlje su ogromni i takve su žestine da satiru bikove i uništavaju lavo-ve.' Sir John Maundevile (143) spominje 'Albane' i njihove 'velike pse toliko snažne da napadaju la-vove i ubijaju ih.' Strabon (XI, 4, 431) je već govorio o izvrsnosti lovačkih pasa u Albaniji, ali Albanija je za njega sjeveroistočna padina Kavkaza, zemlja Ala-na našeg putnika (380, 381) sjeverozapadno od Derbenda.“ Međutim, Isidor je prepisivao od Solina (93) koji je pak svoje informacije preuzeo od Plinija (VIII, 51, 343)." [1]

ALBAN znači SVIJETAL, BIJEL. Kavkaska Albanija je naseljena Alanima (Ἀλανοί, Alanoi) koje još od Rimljana neki svrtavaju u Sarmate, drugi u Skite [2], što nije ni bitno jer je to isto Getima, Gotima, Tra-čanima i Slovenima:

„U svim ovim zemljama bili su jedan te isti narod, iako podložni različitim knezovima i poznati pod raz-ličitim imenima. Tako su se u Kimeriji, Sarmatiji, Ski-tiji nazivali Kimerijci, Sarmati, Skiti; u Trakiji, Dakiji i Meziji, Tračani, Dačani i Mezijci; a u blizini Istra i Ponta, Iliri i Ponti." [3]

Alani su živjeli u kavkaskoj Albaniji koju su Rimljani u vrijeme Pompeja i Trećeg mitraditskog rata 66–63. g. p.n.e. nazvali ALBANIA, a Grci ALANIA [4].

Šiptari su potomci Arapa iz Levanta i Arapa iz sje-verne Afrke koji su zauzeli u 9-10. vijeku zauzeli Siciliju pa su od Normana u prvoj polovini 11. vijeka napadani, protjerivani i satjerani u oblast grada Lu-cere u južnoj Italiji.

Arapi su u dva navrata naseljavani u Albaniju. Prvo je romejski car Justinijan II (vladao 685–695, zatim od 705–711) naselio među tračkim Albancima dio li-banskih Saracena, tj Arapa Mirdita (Mιρδȋται) [5]. Ovdje ćemo navesti jedan Justijanov problem sa libanskim Mardaitima ("buntovnicima") negdje oko 687- 688. godine.

Mardaiti su boravili u sjevernom dijelu Libana i činili su nerede u Saracenskim planinama Libana te je svo područje sjevernog Libana do ondašnje Jerme-nije postalo opasno i nenastanjivo. Mardaiti su bili monotelisti proizašli od monofizita i kao jeretici nisu imali naklonost ortodoksnih Romeja, iako su im Mardaiti pomagali u slabljenju i slamanju zajednič-kih im neprijatelja. Opirali su se Romejima i pustošli sjevernim Libanom. Mnogi robovi i romejski dezer-teri (među njima i Sloveni) pridruživali su se Mar-daitima.

Justinijan riješi da taj "drski zid" Mardaita zauvijek sruši tako što će ih iseliti sa njihovog područja. Oko dvanaest hiljada Mardaita Justijan preseljava u Ro-meju. Neki od njih naseljeni su negdje u Trakiji, dru-gi u Malu Aziju, a neke je mobilisao u vojsku:

"M. Sathas (op. cit. str. 53) kaže da su bili podijeljeni u dvije skupine od kojih je jedna bila raspršena po Heladi, posebno Epiru, gdje se njihovi potomci do danas nazivaju Mirditi, Mírδȋται, dok je druga pod-jela konačno riješena u Kibiraiot temi. Vidi Teofan, 6178, 6179 posle Hrista, i Konstantin Porfirij, Adm. Imp. cap. 50, hi. str. 229." [6]

Potomci Arapa MIRDITA su albanski GEGI, a njihov jezik je srodan berberskom arapskom jeziku. Od 11. Normanin i romejski general Đorđe Manijak (grč. Γε-ώργιος Μανιάκης; ?–1043) napada Siciliju i neke Berbere Normani preseljavalju na svoje posjede u današnjoj Albaniji. Krajem 13. i početkom 14. vijeka hrišćanska vojska napada, pljačka u ubija arapske Berbere u oblasti Lucere u južnoj Italiji i tada mnogi Berberi bježe u današnju Abaniju:

„Kao vojnici u vojsci Fridrika II (1194-1250), Man-freda (oko 1232-1266) i Karla I (1226-1285), musli-mani Lucere izazivali su strahopoštovanje u zemlja-ma u kojima su služili, što je uključivalo sjevernu Italiju, Albaniju i moguće krstaške države.“ [7]

Muslimani Lucere su poznati kao Arvaniti (Αρβα-νίτες) i od njih i domorodačkih Tračana potiču Ši-ptari TOSKE koji su u Italiji poznati pod imenom ARBÊRESHÊ.

Judeo-hrišćanska ideologija sakriva albanske ARA-PE iz južne Italije u imenu ARVANITI, a hristijani-zirani ostaci ovih Arapa u Italiji ostali su pod tali-janskim imenom ARBÊRESHÊ. Njihovo ime na grč-kom pišu Αρβανίτες, tj. ARVANITES, isti trik koji primjenjuju kod sa grčkog prevoda ime SERBI. Tada grčko Σέρβλοι, tj. SERBLOI, Latini prevode u SER-VOI. Kad se o Srbima radi, Latini starogrčko β je B (βήτα = bē̂ta) prevode kao V (víta) i tako grčko Σέρβλοι (SERBLOI) postaje latinsko SERVOI, SE-RVI, tj. SLUGE i ROBOVI. Sa drugim grčkim rije-čima ne rade tako pa starogrčko βιβλία (ΒIBΛΙA) Latini prevode po starogrčkoj fonetici i ortografiji pi-šući BIBLIA, a ne VIVLIA kao kad prevodeći pišu SERVOI kao ime SRBA; starogrčko Βαβυλῶνος (BABILONOS) prevode BABILON, ali starogrčko Σέρβλοι (ΣÉΡΒΛOΙ) prevode sa SERVOI, SERVI; SLUGE ROBOVI. Tako grčko β (beta) prevode u V u nazivu ARVANITES, grčkim pisano Αρβανίτες.

Korijenska osnova u grčkom Αρβανίτες, je ARB, a ne ARV, dakle nije ARVANITES, nisu ARVANITI, ne-go ARBANITES, odnosno ARBANITI jer osnova ARB potiče iz arapskog jezika:

"Riječ ARAB, koja se prvi put pojavljuje nakon vre-mena Solomona, također se primjenjuje samo na mali dio zemlje. Poput imena Moab, Edom i drugih, koristi se i kao naziv zemlje i kao kolektivni naziv naroda, koji se pojedinačno nazivao ARABI, a u kasnijem hebrejskom ARBHI, mn. ARBIM i ARBIIM." [8]

"ARBA, Balova snaga." [9]

Bal je glavni feničanski i kananski bog Sunca:

"ARBITE, porijeklom Arap." [10]

ARB je arapska riječ sa značenjem ARAP [11].

Arapko ARBAB znači GOSPODAR, VLASNIK [12], ARBAGH znači MNOŠTVO [13], ARBAH je naziv za CRNU KAMILU, ARBAD je OTROVNA ZMIJA [14]. Kad su ARAPI u osvojili francusku NARBONU, naz-vali su je ARBUNA.

Iza grčim pisano Αρβανίτες, prevarom Latina pisa-no ARVANITES kriju se ARBANITI, tj. ARAPI koje Normani počev od Đorđa Manijaka krajem prve polovine 11. vijeka pa do kraja 13. i početka 14. vi-jeka sa Sicilije i Lucere u južnoj Italiji naseljavaju i progone u južnu Albaniju. Potomci ARBANITA su današnji Šiptari TOSKE.

Pred vama su podaci koje argumentima ne mogu pobiti ni jedan istoričar ni lingvista, ali kao i motiv isplaženih jezika na srpskim idolima ni ovo neće promijeniti zvanične tvrdnje o Šiptarima Ilirima. Kroz judeo-hrišćansko-islamsku ideologiju laži Arapi su promovisani u Ilire jer svaki narodi koji vjeruje u la-žnoga Boga ispunjen je duhom laži, voli laži, a mrzi i odbija istinu. U takve narode danas, nažalost, spa-da i većina pravoslavnih Srba pred kojima pred-njača svetosavski masoni koji odbijaju svaku istinu koja je protiv laži lažnoga duha grkoortodoksne srb-ske Crkve. Njihov zadatak formulisali su Iluminati:

“Ako je pisac objavio nešto što privlači pažnju, i sa-mo po sebi je pravedno, ali nije u skladu s našim planom, moramo ga nastojati pridobiti ili osuditi.” [15]

Tako bojkotom i cenzurom osuđuju sve što ja na-pišem, ma koliko dokaza naveo. Zbog toga se ćuti o motivu isplaženog jezika na srbskim odolima, zbog toga se ćuti o spominjanju Srba u Bibliji, ćuti se o svim objavama srbske istine, a laži neprekidno šire.

................................

[1] William Woodville Rockhill, ‎The Journey of William of Rubruck to the Eastern Parts of the World, 1253-55; London, The Hakluyt Society, 1900, pg. 120.Hakluyt Society · 1900pg. 120.

[2] William Smith, Dictionary of Greek and Roman Geography, Vol. I; London: John Murray, 1873, pg. 83.

[3] An Universal History from the Earliest Account of Time to the Present: Compiled from Original Auth-ors, and Illustrated with Maps, Cuts, Notes, and Other Tables. Vol. VII; London: Printed for T. Os-borne, J. Osborn, A. Millar, J. Hinton, 1792, pg. 487.

[4] William Smith, Ib.

[5] J. B. Bury, History of the Later Roman Empire from Arcadius to Irene, Vol. II, Chapter X, Justinian II, London and New York, Macmillan and Co., pg. 321.

[6] Ib.

[7] Jan M. Ziolkowski, Dante and Islam; New York, Fordham University Press, 2015.

ISBN 9780823263878

[8] William Smith, Ib. pg. 174.

[9] Robert Young, Young's Analytical Concordance to the Bible; New York, Funk & Wagnalls Company, 1910, pg. 47.

[10} Ib. pg. 48.

[11] Francis Johnson, A Dictionary, Persian, Arabic, and English; London, W ᴹ. H Allen & CO., 1852, pg. 33.

[12] John Richardson, A Dictionary, Persian, Arabic, and English, Vol. I; London: Printed by William Bul-mer and Co., 1806, pg. 53.

[13] Ib.

[14] Ib.

[15] John Robison, Proofs of a Conspiracy against all the Religions and Governments of Europe, carried on in the secret meetings of Free Masons, Illuminati, and Reading Societies; Edinburgh, 1797, pg. 194.

PRVI DAN LETA JE VIDOVDAN, DAN BELOG VIDA, KUPALA ILI RODA

Nemačko DER ERSTE znači PRVI, GLAVNI [1], a simbol je KUPA SA VERTIKALOM. To je put Sunca od dna na jugu u zimskom solsticiju prvog dana zime ka vrhu na sjeveru i letnjim solsticijem prvog dana leta, DANU VIDA, VIDOVDANU, DANU BE-LOG VIDA, DANU SVETOVIDA, KUPALA ili DANU BOGA RODA.

..............................

[1] Herman Wirth, Was heißt Deutsch, 2. Auflage; Eugen Diederichs Verlag in Jena, 1934, p. 30.

ISTINA BIBLIJE

Hoće li hrišćanin na svoj zid prema istoku postaviti islamsku zvijezdu sa polumjesecom na zelenoj pod-lozi? Neće, jer to nije simbol njegove vjere. Hoće li musliman staviti krst na svoj zid prema Meki? Ma jok, neće jer to nije simbol njegove vjere!

Hoće li hrišćanin i musliman staviti komunistički srp i čekić na crvenoj zastavi na svoj zid? Neće ni jedan, jer je to simbol koji negira postojanje njihovog Boga.

Ima u Bibliji istorije, ima filozofije i poezije, ima ezo-terijskih tajnih kodova i magijskih šifri, ima sataniz-ma i laži, svega u Bibliji ima, samo istine o Istinitom Bogu Stvoritelju u Bibliji nema. Svrha pisanja Biblije, osnivanja judaizma, hrišćantva i moderne masone-rije je osvajanje globalne vlasti na Zemlji, a to znači učiniti planetu Zemlju privatnim posjedom elite koja rukovodi judaizmom i hrišćantvom.

Sve što je u vjerskom smislu za Bibliju rečeno, to važi i za Kur'an koji ima isti cilj kao i Biblija: "I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mog-ne." (El-Bekara 193)

Sve nepravde, sve laži, sva zla i nevolje današnjeg svijeta na svijet su iz Biblije izašla i svijetom hoće da gospodare i namjeravaju da budu Bog i bogovi svojih u blokirani razum žigosanih robova. Ko vje-rom sa sljedbenicima Biblije i Kur'ana neće, njemu među njima života nema i svi znate da je tako!

SRBI I OGNJILO, OCILO ILI KRESIVO

“SARMATIJA (Σαρμάτια: Et. Σαρμάται), ime zemlje u Evropi i Aziji. Za ranije i grčke oblike riječi vidi SA-UROMATAE. Ovo S-rm je isti korijen kao S-rb, tako da Sarmati i Srbi, Servi, Sorabi, Srb, itd., možda nije samo ime za istu populaciju, kao što je pretposta-vljano i to ne na nerazumnim osnovama, već je ta-kođe i zajedničko ime. " [1]

"„U svim ovim zemljama bili su jedan te isti narod, iako podložni različitim knezovima i poznati pod raz-ličitim imenima. Tako su se u Kimeriji, Sarmatiji, Ski-tiji nazivali Kimerijci, Sarmati, Skiti; u Trakiji, Dakiji i Meziji, Tračani, Dačani i Mezijci; a u blizini Istra i Ponta, Iliri i Ponti." [2]

..............................

[1] William Smith, A dictionary of Greek and Roman Geography, Vol. II, London: John Murray, 1873, p. 914.

[2] An Universal History from the Earliest Account of Time to the Present: Compiled from Original Authors, and Illustrated with Maps, Cuts, Notes, and Other Tables. Vol. VII; London: Printed for T. Osborne, J. Osborn, A. Millar, J. Hinton, 1792, pg. 487.

VELIKA PIRAMIDA KAO MAKETA ZEMLJINOG VREMENA

Jedna strana Piramidine baze duga je 9131,05 inči (231,92867 metara). Stoti dio broja 9131,05 je 91,3105 i ovo je dužina trajanja jednog godišnjeg doba. Stoti dio obima kvadrata Piramidine baze daje 4 x 91,3205 = 365,242 dana = četiri godišnja doba = 1 godina.

Visina Piramide je 5813,011886 inči (147,6505019 metara). Stoti dio broja 5813,011886 je 58,13011886 i ovo su dani od Dana planete Zemlje 22. aprila do ljetnog solsticija u svitanju Vidovdana 21. juna (visina H, Slika 2).

Jedno godišnje doba ima 91,3105 dana, božanska proporcija, zlatni presjek, zlatni broj ili beskonačni kreativni broj Fi (φ) iznosi 1,618033988... . I gle:

91,3105 x 1,618033988 = 147,7434925 dana.

Piramida se uspinje pod uglom od 51,85399754 ste-peni (β), a broj 1,273249621 je tangens ovog ugla (Slika 2):

147,7434925 x 1,273240621 = 188,1130161 dana (pravac podne linije Piramidine Velike galerije dug je 1881,130161 inči):

a) 188,1130161 : 1,618033988 = 116,2602377 dana,
b) 116,2602377 x 3,14159 = 365,242 dana = 1 godina.

Dužina Kraljeve oodaje u Piramidi je 20 kraljevskih lakata ili 412,1316378 inčii. Ako se ovaj broj uzme kao broj dana, onda imamo sljedeće:

365,242 : 412,1316378 = 0,886226551 dana = du-žina svake stranice kvadrata KLMNK (Slika 3):

a) površina kvadrata KLMNK = 0,7873975 kvadratnih jedinica = površina kruga T,
b) d = prečnik kruga Z = 1 dan,
c) obim kruga T = 3,14159 dana = beskonačni krea-tivni broj Pi (π):

412,1316378 : 365,242 = 1,273240621 = tangents ugla Piramidinog uspona.

Vrijeme Zemlje je razmjereno po njenim mjerama, a Velika piramida svojim mjerama geometrijska je ma-keta i mjera Zemlje i mjera Zemljinog vremena.

Stoti dio Piramidine visine označava je broj dana proljeća od Dana planete Zemlje 22. aprila do ranog svitanja Vidovdana 21. juna i to je tačno iznad naj-više tačke u vrhu Piramide.

Gospod Bog Stvoritelj u odnosu na Sunce razmjerio je mjere Zemlje proporcionalno prema mjerama Ze-mljinog vremena. Piramida je istovremeno srazmjer-na maketa i Zemlje i njenog vremena.

Nauka je jedina prava vjeronauka, dok je religijska vjeronauka samo ideološko-nacionalistička indoktri-nacija vladajućeg sistema radi narodu blokade ra-zuma.

KUP, KUPA, KUPALO, KUPELA, SVETOVID I ROD

Naziv KUPA je od galskog CUP (čita se: KUP) sa značenjem DRŽAČ, NOSAČ, ČUVAR; BAL, GLAVA, SUNCE [1]. Sanskritsko KUP znači LJUTNJA, BI-JES i osnova je riječi sa značenjem SJATI [2]. San-skritsko KUPA je PREČKA KOJA DRŽI RAVNOTE-ŽU VAGE [3] (podne prvog dana ljeta je ravnoteža dviju polovina godine). KUPOLA je NEBO, KROV. Od KUP je perzijsko KUBĀS sa smislom SUNCE [4], perzijsko KUBBA je LÛK, SVOD, KUPOLA [5].

Od galskog CUP (KUP) je galsko CUPA (KUPA) sa značenjem VAZA, POSUDA ili SUD, ČASA, ŠOLJA, MJERA ZA ŽITO, MJERA ZA ULJE, URNA, GRO-BNICA, BAČVA, KADA ZA KUPANJE, čak i BROD [6].

Od keltskog CUP je latinsko CUPE, anglosakson-sko CUPPE i srbsko KUPA. Od CUP (KUP) je latin-sko CUPĒDO, CUPĪDO sa značenjem VELIKI UŽI-TAK. Srpsko KUPUS i KUFER je od od galskog, tj. tračanskog CUP (KUP).

a) CUP = KUP > KUPA > KUPALO = SUNCE LJE-TA,

b) CUP > KUP > KUPELA > KUBELA

Ime tračanske boginje Velike Matere KUBELE (grč-ki: KΥΒΗΛΗ ili Κυβέλη) izvedeno je od osnove KUP. Od tračanskog KUP je grčko KΥΒΗ (Κυβέ) sa značenjem GLAVA [7] baš kao i srbsko KUPUS.

Glava godine je prvi dan ljeta, u narodu zvani KU-PALO, SVETOVD ili ROD.

SUNCE je ČISTO i ČISTI. Radnja očišćenja tijela je KUPANJE, a KADA za kupanje u galskom je CUPA (KUPA). Po VRIJEDNOSTI se KUPUJE jer KUP znači VISINA.

KUPA je VIS, VISINA pa je visoravan sjeverozapa-dno od Bugojna prema Livnu u Bosni nazvana KU-PRES.

Srbsko KUPA je stog ili plast sijena, izvorno KUPA je ŠILJATI VIS SUNCA DRŽAČA, ČUVARA, BOGA KUPALA, SVETOVIDA ili RODA.

“Rusko ime Kupalo, koji neki objašnjavaju kao boga žetve, Kupalo: mladići i djevojke ukrašeni cvijećem i opasani svetim biljem, skupljaju se 24. juna pale va-tru, preskaču i provode svoja stada preko toga dok oni pjevaju himne u čast tog boga.” [8]

“Već smo vidjeli da u Rusiji uoči Ivanjdana mladići i djevojke u parovima preskaču vatru sa noseći slam-natu figuru Kupala. U nekim krajevima Rusije figuru Kupala spale ili bacaju u potok na Ivanjdan uveče.” [9]

U gornjem citatu J. G. Frazer misli na katolički Ivanjdan jer je u vrijeme pisanja "Zlatne grane" ka-tolički Ivanjdan padao na 23. jun gregorijanskog kalendara, baš u početak ljeta.

“U Rusiji, kao što smo vidjeli, slamnata Kupalova figura nije spaljivana u vatri dugodnevnice, već je pro-lazila kroz vatru naprijed pa nazad. Ali, zbog već datog razloga, potrebno je da bog umre; tako slje-dećeg dana Kupalo je lišen svojih ukrasa i bačen u potok.” [10]

Na afričkom kaffir jeziku KUPELA je KRAJ, ZAVR-ŠETAK NEČEGA, PUNOĆA [11] i što se vremena tiče, to je završetak penjanja Sunca od zimskog ju-ga ka sjeveru ljeta, završetak duljanja dana i pu-noća Sunčeve godišnje snage: PRVI DAN LJETA, VIDOVDAN, KUPALO ili ROD.

SUNCE je KUPALO, majka Zemlja je KUPALA, tj. KUBELA, SUNCE je BOG VID, majka Zemlja je VIDA, SUNCE je ROD, Zemlja je majka RODA, Rusi je zovu RODINA (РОДИНА).

P.S. kad se o bogovima Sunca priča, treba znati da narod ne zna da oni nisu bogovi u bukvalnom smi-slu, nego su to kalendarske energije Sunca i sunca kroz dane, mjeseca i godišnja doba. Istiniti Bog Stvoritelj djeluje kroz Sunce, stvara, rađa, održava i čuva život koji rađa majka Zemlja. Ovo je živa istina koju ne može negirati ni jedan pripadnik bilo koje religije, osim ako nije od fanatizma poludio.

..............................

[1] pg. 398.

[2] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary, Oxford, The Clarendon Press, 1960, pg. 291.

[3] Ib.

[4] Francis Johnson, A Dictionary, Persian, Arabic, and English; London: Wᴹ. H. Allen and Co., 1852, pg. 946.

[5] Ibid. pg. 948.

[6] galski Ib.

[7] Henry George Liddell and Robert Scott, A Greek-English Lexicon; Oxford: The Clarendom Press, 1883, pg. 854.

[8] Jacobb Grimm, Teutonic mythology, Vol. II, London: George Bell & Sons, 1883, pg. 624.

[9] James George Frazer, The Golden Bough, Lon

don, Macmillan & Co Ltd, 1954, p. 317-318. p. 626-627.

[10] Ib. p. 652.

[11] William J. Davis, A Dictionary of the Kaffir Language: including the Hosa and Zuli Dialects, Part I; London: The Wesleyan Mission House, 1872, pg. 103.