JANJE, A NE JAGNJE

     Crkva je preko škola potisnula srpsko JANJE i pravopisom nametnula JAGNJE, po grčkom αγνός (agnos) sa značenjem čisto, nevino. U liturgiji Isus je agnec, pričesni hljeb. Od grčkog αγνός je latinsko agnus [1], te je Isus u katoličkoj liturgiji Agnus Dei, jagnje Božije, jer se Isus prinosi na žrtvu.

     Za potrebe liturgije grčko αγνός potiče iz sanskrita, jer sanskritsko agni je vatra, žrtvena vatra, bog vatre, broj tri [2]. Treba znati i to da jagnje na grčkom nije agnos (αγνός), nego amnos (ἄμνος) i arnion (ἀρνίον).

     I sad pitanje: zašto grčka Ortodoksna crkva za Isusa ne koristi svoje izvorna gčke riječi za JAGNJE, nego koristi riječ postanjem od sanskritskog AGNI sa značenjem VATRA, ŽRTVENA VATRA, BOG VAT-RE, TRI? Odgovor je vrlo prost: zato što ezoterijski crkveni Isus nije Isus Nazarećanin, nego je vrha crkvenih masona SUNCE LJETNOG SOLSTICIJA.

 ..............................
    [1] Francis Edward Jackson Valpy, Ib. p.12.
    [2] Monier Monier-Williams, Ib. p. 5.

VIDOVDAN JE PRVI DAN LJETA

 

 

 

VIDOVDAN JE LJETNI SOLSTICIJ, PRVI DAN LJETA, DAN SA NAJDUŽIM VREMENOM OD IZLASKA DO ZALASKA SUNCA, DAN BELOG VIDA, DAN SVETOVIDA (sanskritsko "svet" znači "bel").

Vi koji drugačije tvrdite ne lažete meni, nego sebi lažete, drugima lažete i Bogu lažete.

FERSIPNEI I GERUN

 

  Kao i helenska Persefona i rasenska boginja FERSIPNEI provodi zimsko vrijeme u podzemnom svijetu, a s početka proljeća izlazi na ovaj svijet. Njeno pojavljivanje početkom proljeća bio je ZNAK buđenja prirode i sjetve iza koje je od ljeta slijedila žetva i ubiranje ostalih plodova. Pri kraju ljeta i u prvim jesenjim danima  FERSIPNEI se opet vraćala u podzemni svijet i tako svake godine.

    Na zidnoj slici u Orkovom grobu (Tomba dell’Orco, Tarquinia, Italy) FERSIPNEI je u društvu boga Februusa (Atisa), rasenskog boga podzemnog svijeta. Atis je metafora niskog Sunca, koje, po alegorijijskog priči egzoterije, svojim zalaskom s ovog svijeta silazi u podzemni svijet.

   Atis je simbol niskog Sunca noći, jeseni i zime, boginja FERSIPNEI je simbol sazviježđa Djevice (Virgo). 

   Pred jesen Sunce dolazi blizu Djevice, ulazi i prolazi kroz to sazviježđe idući prema prvom danu zime pa se zvijezde ne vide. Do proljeća Sunce se udalji i Djevica se rano zorom pojavljuje na istočnom nebu. Na prelazu između 9-8. v. st. ere ulogu Fer-sipnei imala je sjajna zvijezda Arkturus u sazviježđu Volar (Bootes), a od 8. vijeka uloga Persipnei prenosi se na zvijezde Djevice.

   Ime FERSIPNEI je od dvije riječi: FER + SIPNEI. Galsko FER znači PLODNA, RODNA [1], a SIPA znači ZNAK, VRIJEME; DAVATI [2] te ime FER-SIPNEI znači ZNAK RAĐANJA ZNAK DAVANJA, ZNAK SIPANJA. 

 Lijevo od Fersipneje stoji u punoj ratnoj spremi troglavi bog GERUN. Iako je GERUN u ljudskim liku, po grčkoj mitologiji njemu je parnjak KER-BER, troglavi KER čuvar adske kapije. KERBER (grčki: Κέρβερος, latinski: CERBERUS je od KER (κερ) koje je osnova i grčkom KERAS (κέρας) sa značenjem ROG i postanjem je od tračanskog GER koje znači TOPLOTA, VATRA. 

   U srpskom PAS je KER, jer je LJUT, VATREN. Njegovi OČNJACI su ROGOVI ŠILJATI kao EK-SERI. Galsko CER, (čitaj: KER) znači CRVEN, KRVAV [3], a galsko BER je ŠILJAK, EKSER [4]:

CER + BER > CERBER = KERBER = KRVAVI ŠILJAK, KRVAVI ZUB, LJUTI ZUB.

  Šta je KRVAVI ŠILJAK, LJUTI ZUB? To je najdonja tačka Sunca u vremenu od polovine jeseni do polovine zime. Centralni  vrh tog ŠILJKA je zimski solsticij, najjužnija tačka Sunca na južnom nebu u prvom danu zime. Tri mjeseca od polovine jeseni do polovine zime su dani najvećeg stradanja od studeni i ta tri mjeseca su tri glave Kerbera i Geruna.

  Ime GERUN je po galskom GER sa značenjem BORBA, RAT [5], a galsko GERI znači ŽESTINA, BIJES [6]:

GERON = ŽESTOKI RAT, GORKI RAT, ČEMERNA BORBA.

Simbolika te BORBE je GERUN, ratnik svijeta smrti. Njegove TRI GLAVE su simboli TRI MJE-SECA ŽESTOKE BORBE SA ZIMOM od polovine jeseni do polovine zime.

    Rasenskom GERUNU odgovara i troglavi grčki GERION (Γηρυών), sin Vulkanov. HERKUL je ubio GERI-ONA. Grčko HERAKLES je takođe posta-njem od GER, jer od GER je srpsko ŽER, ŽERA, ŽERAVICA. HERKUL (ruski: Геркулес) je visoko i jako SUNCE proljeća i ljeta.

..............................
    [1] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin,
1759, p. 574.
    [2] Ib. Tome III, p. 359.
    [3] Ib. Tome II, p. 299.
    [4] Ib. p. 154-155.
    [5] Ib. p. 633.
    [6] Ib.

FEBRUAR

   Naziv FEBRUAR je po galskom FEVRER, FEWRER, FEUVRER, francuski FEVRIER sa značenjem FEB-RUAR [1]. Korijen je FEV, FEU ili FEW sa značenjem LJUT, OŠTAR, ŽESTOK. To je u  smislu srpskog izraza LJUTA ZIMA, ZUBATA ZIMA. Dalmatinsko FËBAR, FEBRA, u primorju i kod čakavaca znači GROZNICA, engleski FEVER, starofrancuski FEVRE [3], latinski FEBRIS, FEBRIO [4].

    Postanje naziva FEBRUAR vežu za latinsko FEB-RUA, FEBRUM, rimski februarski običaj prinošenja žrtve radi OČIŠĆENJA, ritual koji su Rimljani primili od Sabina [5]:

     “Posljednji mjesec rimske godine, februar, osvrće se na proteklu godinu i njene mrtve. Parentalia od 13. do 22. februara već je bila prilika da se pomenu.” [6]

PARENTALIJE su ZADUŠNICE [7]. Svake druge polo-vine februara i kod Srba su ZADUŠNICE, devet dana prije početka crkvenog Časnog (Velikog) posta, dakle je vrijeme rimskih PARENTALIJA ujedno i vrijeme srpskih ZADUŠNICA od polovine FEBRUARA. Pratimo dalje običaj Rimljana od polovine februara:

     “Februum znači sredstvo očišćenja i cijeli mjesec se smatrao nesrećnim i sumornog karaktera. Dana 15. februara padao je jedan od najzanimljivijih i sumornih od svih rimskih praznika, koji je, zahvaljujući svojoj nesretnoj asocijaciji na Julija Cezara, ujedno i jedan od najslavljenijih. Luperkalije su se slavile u pećini zvanoj Luperkal na Palatinskom brdu. Žrtvovanje koza i psa vršeno je istovremeno s prinosom svetog kolača koji su Vestalke pravile od prvih plodova prošlogodišnje žetve. Dva mladića visokog ranga iz dva Luperkalova kolegijuma umrljani su krvavim žrtvenim nožem. Krv su brisali vunom umočenom u mlijeko i mladići su izazivali smijeh. Zatim bi oblačili kože žrtvovanih koza i trčeći oko Palatina kožnim trakama žrtava tukli sve žene koje su sretali.” [8]

Luperkalijski običaj maskiranja u kože ovaca i koza po-stoji i kod Bugara, Srba i Hrvata i to su običaji uz POKLADE, sedam dana iza februarskih Zadušnica. Hristijanizacijom je zabranjeno prinošenje žrtava, ali i danas u nekim balkanskim krajevima mladići se mas-kiraju u ovčije i kozije kože, na glavu stavljaju maske sa ovčijim i kozijim rogovma i meću zvona oko vrata. Tako maskirani poigravajući i zvoneći idu kroz selo.

     Uticajem crkve POKLADE su ustaljene na zadnju nedjelju pred Časni post i ta zadnja nedjelja je BIJELA ili SIROPUSNA nedjelja, nedjelja OPRAŠTANJA, a rimske LUPERKALIJE su radi OČIŠĆENJA, dakle opet slič-nost.

     U Luperkalijama sredstvo očišćenja je FEBRUUM ili FEBRUA, one kožne trake žrtvovanih koza kojima su maskirani mladići trčeći oko Palatina tukli žene [9].  

  Kako Parentalije i Zadušnice povezati sa Luperkalijama i Pokladama kad su Parentalije i Zadušnice  vezane za smrt i tugu, a Luperkalije i Poklade sa igrom i smijehom? Lako, jer FEBRUUM je rasenski (etrurski) bog pod-zemlja, bog svijeta mrtvih:

  “Februus na rasenskom jeziku znači – podzemni.” [10]

   Da, to je Φεβροῦον τὸν καταχθόνιον [11], rasenski bog podzemnog svijeta.

  Po čemu su LUPERIKALIJE dobile ime, a po čemu su POKLADE dobile ime? Naziv LUPERKALIJE su po LUPUS, latinski naziv za VUK. Zvanični etimolozi tvrde da je latinsko LUPUS postalo od grčkog LUKOS (λύκος) [12], a jasno se vidi da korijen LUP i korijen LUK (λύκ) nisu isti i ono P u LUP nikako nije moglo postati od K u λύκος, dakle je njihova tvrdnja netačna.

     LatinskI LUPINUM bukvalno znači ŽESTINA, GOR- ČINA, ČEMER [13], LUPUS je VUK [14]. Galsko LU-PUA je ŠKORPION [15], jer je i njegov otrov ŽESTINA, GORČINA, ČEMER. Uz ovo ide i galsko LUPR sa značenjem VRUĆINA, KLJUČANJE [16], galsko LUPECO je PAKAO [17]. U navedenim riječima zajednička osnova je LUP i osnova je nazivu LUPA (to je ono  uveličavajuće staklo, povećalo). Zašto se zove LUPA? Zato jer pod pod pravim uglom prema Suncu u njenoj ŽIŽI stvara se VATRA (žiža i jeste VATRA).

     A grčko λύκος? U tom λύκος je srpska osnova LUK (povrće) i bilo crveni ili bijeli, oba su LJUTA, oba VATRENA i UJEDAJU kao i LUPUS. Sve riječi u prva dva pasusa iznad postanjem su od korijena LU koji u srpskom LUČ, LUČA znači VATRA, OGANJ.

     Dakle, LUPERKALIJE nisu nazvane po LUPUSU (vuku), nego po ŽESTINA I GORČINI VATRENOG PAKLA. Da dodamo i ovo da je galsko LUP smislom isto galskom LUB, LUBA [18], sa značenjem TRAKA, REMEN, OPASAČ, KAIŠ [19]. Više KAIŠEVA je FEBRUUM ili FEBRUA, jer se njome LUPA po ženama  i to je sredstvo za očišćenja na LUPERKALIJAMA. I sve navedeno jednim je smislom vezano.

    A ko je onaj spomenuti FEBRUUM, rasenski bog podzemnog svijeta?

     U galskom FEBRUUM osnova je FE, koja u galskom znači VATRA [20], dakle znači isto kao i LU u LUPA, LUPUS,  LUPERKALIJA. Od tog FE je već spomenuto dalmatinsko, tj. ilirsko FËBAR i FEBRA, te latinsko FEBRIS sa značenjem GROZNICA, jer groznica je VATRA koja sagara tijelo, kao što vatra u FENJERU sagara ulje.

     Pošto galsko LUP znači ŽESTINA, LJUTINA, VATRA i pošto galsko LUPECO znači PAKAO, zato latinsko LUPERKUS i FEBRUUS imaju ista značenja: VATRA; PAKAO. LUPERKUS i FEBRUUS su dva imena jednog rasenskog boga [21], boga podzemnog svijeta.

     Tako latinsko LUPERCALIA znači ZESTOKA VATRA (pakla) i tako se LUPERKALIJA i POKLADE vežu za PARENTALIJE i ZADUŠNICE.

     POKLADE su takođe keltska riječ: PO znači MJES-TO, ZEMLJA [22], CLAD (čitaj: KLAD) je RUPA, ROV, GROB [23]. Maskiranje o Pokladama je maštovita imitacija svijeta mrtvih, veseli sadržaji poklada su ruganje smrti, a lupanje zvona je tjeranje duhova tame i oglašavanje nepredovanje Sunca.

    Kao bog podzemnog svijeta rasenski FEBRUUS je ujedno i LUPUS, tj. VUK i evo ga ogrnut vučijom kožom na zidnoj slici u Orkovom grobu iz 4. v. st. ere: to je rasenski bog AITA (Tomba dell’Orco, Tarquinia, Italy).

     Rasensko AITA znači OTAC i galsko AITA [24] zna-či OTAC, jer su Raseni i Kelti isti rod, isti što i Tračani, odnosno Iliri. Baskijsko AITA takođe znači OTAC i najvjerovatnije su i oni porijeklom Raseni.

    Galsko AIT u AITA znači MOĆ, SNAGA; POMOĆ [25]. AITA je sabinski bog HIRPI, što znači HIROVITI, PLAHOVITI, ŽESTOKI, VATRENI. U sabinskom HIR-PI je srpsko HIR, sabinsko HIRPI ujedno znači VUK, jer VUK je HIROVIT: AITA je HIROVITA MOĆ.

     AITA je poznat i pod imenima SURI i SORANUS APLU (APOLO SORANUS). Neki ga nazivaju SURI, neki ŚURI, što u srpskom nije ni važno, jer SURI je ŽESTOK, HIROVIT; ŚURI očišćava, jer OŚURITI u srpskom znači SPURITI, SPALITI, OČISTITI. Galsko SOR značenjem je isto galskom OR, COR, GOR (u sr-pskom ORAO, KORA, GORA). Galsko SOR istog značenja kao galsko SAR, SER, SIR, SUR, SWR, SYR. Od SOR, preko oblika SORA, potiče srpsko ZORA, dakle latinizirano SORANUS je SUNCE ZORE, rasenski SORANO. To je nejako Sunce koje u toku noći boravi u podzemnom svijetu i sja mrtvima:

    “Sommano, ili Sorano, bio je bog otac, gospod niskih regiona, predstavnik smrti.” [26]

     Homer naziva Apolona FEBOMAI (Φέβομαι), što u grčkom tumače ne po grčkoj riječi sa korijenom FEB (Φέβ), nego po naslućivanju iz konteksta, te im Homerovo FEBOMAI (Φέβομαι) može da znači LET, LETJETI (jer se radi o krilatom bogu Apolonu), a može da im znači i STRAH [27] (jer se radi o žestokom bogu Apolonu).

     Kažu Grci da je Homerovo FEBOMAI (Φέβομαι) poetska riječ koja potiče od korijena FEB kao i grčko FOB (Φόβ-ος) sa značenjem STRAH, TEROR [28]. Dakle, Homerovo FEBOMAI (Φέβομαι), sa osnovom FEB (Φέβ), nije grčka riječ, nego je iz Homerovog ori-ginala prevedena na grčko FOBOS (Φόβος) sa zna-čenjem STRAŠNI. Homerovo Φέβομαι  Άπόλλων [29] prevode Φοῖβος Άπόλλων, dok u srpskim prevodima kod Miloša N. Đurića piše FEBO APOLON, a kod Tome Maretića je FEB APOLON.

     Pošto grčko FOB (Φόβ) nema nikakve veze sa na-zivom FEB-RUAR, jer je i grčko FEVROMARIOS (Φεβρουάριος) izvedeno je od FEV, tj. FEB, a ne od grčkog FOB. Tako po njihovoj izvrnutoj logici biva da Grci uopšte nisu imali naziv za FEBRUAR sve dok Rimljani nisu izmislili svoj festival LUPERKALIJA sa trakama od koža žrtvovanih koza sa nazivom  FEBRUA ili FEBRUM, kojima su lupali po ženama. Gdje je tu logika? Tako njihova laž pred etimologijom postaje očigledna gluposti, kao što je glupost da je Homer bio Grk i da su Ahajci Grci.

     Galsko FE znači VATRA i ovo FE je u srpskom FELA (rod, vrsta), u srpskom FENJER, u FENIČANI, u FENIKS, FEN.  Sve počinje sa FE, jer galsko, dakle i tračansko i ilirsko FE znači VATRA; BAL, BEL, SUNCE [30]. Ovo FE  je u FERIJA, FERIJE (raspust, sloboda), u latinskom FESTUS, festival, slavlje. Od FEN je VEN (Sunce), VENA, VENAC, VENERA, VENETI. Veneti su ujedno i Iliri i Kelti i Tračani i zato njih ima i među Kel-tima na vise mjesta u Evropi, pa im je i jezik bio isti kao u tračanskom, ilirskom i sarmatskom:

     "Istina je da Dalmatinci, Mizi, Tribali, pa čak i Sarmati, koriste gotovo isti jezik ili ne mnogo drugačiji, tako da se bez poteškoća razumiju." [31]

    Na početku smo rekli da dalmatinsko FËBAR, FE-BRA u primorju i kod čakavaca znači GROZNICA, engleski FEVER, starofrancuski FEVRE, latinski FEBRIS, FEBRIO: groznica je VATRA.

     Galsko FEBH je značenjem isto galskom FEABH [32], koje znači VLAST, MOĆ, SNAGA [33]. Galsko RU, RUA sa značenjem PRAVAC [34] (ru > ruka). Tako latinsko FEBRUA znači  PUT VATRE, a  FEBRUM je VATRA SUNCA, jer galsko RUM znači isto kao i RAM, REM, RIM, ROM: BAL, BEL, SUNCE [35]:

     FEBH + RU > FEBHRU.

Galsko AR je SUNCE [36], dakle:

FEBH + RU + AR > FEBHRUAR > FEBRUAR = ŽES-TOKI PRAVAC SUNCA, VATRENI PUT SUNCA.

    U srpskim srednjovijekovnim dokumentima za FEBRUAR pišu ФЕРЬВАР i ФРЕВАР [37]. Galsko FER je NAPREDAN [38] i galsko FRE znači NAP-REDAK [39], dakle su srpsko ФЕР i ФРЕ sinonimi, a galsko VAR je BAL. BEL, SUNCE [40], u srpskom VAR je TOPLOTA, VRELINA. Tako srpsko srednjovijekovno ФЕРЬВАР i ФРЕВАР znače NAPREDAK TOPLOTE, NAPREDAK SUNCA.

    Toliko o istorijskom srpskom FEBRUARU kojeg današnji plitkoumni Srbi nazivaju SEČKO, a zašto se tako zove, ne znaju ni oni. Srbi su jedine budale u svijetu koji sami sebi zatiru istorijske, arheološke, lingvističke, i mitološke dokaze svog postojanja.

..............................
    [1] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 576-577.
    [2] Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga I; JAZU, Zagreb, 1971, str. 508.
    [3] Walter William Skeat, An Etymological Dictionary of the English Language; Oxford: The Clarendon Press, New York: Macmillan & Co., 1893, p. 207.
    [4] Oxford Latin Dictionary; Oxford University Press,
Oxford, At The Clarendon Press, 1968, p.682, 683.
    [5] Ib. p. 683.
    [6] William Reginald Halliday, Lectures on the history of Roman religion, from Numa to Augustus; Liverpool, University Press of Liverpool Ltd.; London, Hodder and Stoughton Ltd., 1922, p. 58.
    [7] Oxford Latin Dictionary, Ib. p. 1296.
    [8] William Reginald Halliday, Ib. p. 58-59.
    [9] Ib.
    [10] John Lydus, On The Months, 4. 25. p.
    [11] Ib.
    [12] Francis Edward Jackson Valpy, An Etymological Dictionary of the Latin Language; London: Printed by A. G. Valpy, 1828, p. 240.
    [13] Oxford Latin Dictionary, Ib. 1051.
    [14] Ib.
    [15] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Tome III, p. 98.
    [16] Ib.
    [17] Ib.
    [18] Ib.
    [19] Ib. p. 96.
    [20] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Tome II, p. 521.
    [21] John Capmbell, Etruria Capta; Toronto: The Copp, Clark Company (Limited), Printers, 1886, p. 123.
    [22] Ib. Tome III, p. 266.
    [23] Ib. p. 323.
    [24] Ib. p. 30.
    [25] Ib.
    [26]  William Betham, Etruria – Celtica, Vol. II; Dublin: Philip Dixon Hardy and Sons; London: Richard Groombridge, 1842, p. 53.
    [27] Henry George Liddell and Robert Scott, A Greek-English Lexicon; Oxford: The Clarendom Press, 1883, p. 1660.
    [28] Ib. p. 1683.
    [29] Homer, Iliad, I, 43.
    [30] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 571.
     [31] B. G. Niebuhr, Corpus Scriptorum Historiae Byzantinae: Laonicus Chalcocondylas, De rebus Turci-cis, L. X; Bonnae, Impensis Ed. Weberi, 1843, p. 530.
     [32] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Tome II, p. 572.
     [33] Ib. p. 571.
     [34] Ib. Tome III, p. 324.
     [35] Ib. p. 325.
     [36] Ib. p. 74.
     [37] Franc Miclosich, Monumenta Serbica, spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragussi; Viennae, Apud Guilelmum Braumüller, 1858, p. 20, 105.
     [38] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Tome II, p. 574.
     [39] Ib. p. 594.
     [40] Ib. Tome III, Ib. p. 465.

JU, JUN, JUNE I JUNAK

     Ovih zadnjih dvadesetak godina neko Srbima natura nekakav kalendar sa nazivima mjeseci kakve Srbi nikad u cjelini nisu koristili, nego su to lokalni seoski nazivi iz raznih oblasti srpskog prostora. U tom novokomponovanom turbo-mje-secoslovu ima i izmišljenih naziva koji sa zdra-vim razumom predjašnjih srpskih  seljaka veze nemaju, npr. mjesec ŠUMOPAD. To je zaista ne-čiji s uma pad, jer jedno je (O)PADANJE LIŠĆA u oktobru, a drugo je u tkz. “goloj sječi” PADANJE ŠUME.

   U svim srednjovijekovnim poveljama srpskih vladara nazivi mjeseci su po rimskom kalen-daru. Rimljani su te nazive u svoj od 8. v. st. ere tek stvarani latinski unijeli iz jezika Rasena (Etruraca) i jezika keltskih stanovnika Apenin-skog poluostrva, a oni su to naslijedili iz jezika svojih predaka iz prapostojbine Ilirije, Male Azije i Levanta.

    U nekoliko sljedećih lekcija pokazaćemo i dokazaćemo da su “latinski nazivi mjeseci” rim-skog julijanskog kalendara izvorne srpske riječi, jer etimologija razbija svaku jezičku i ideolosku laž u lingvistici. U tom poslu počinjemo od JU-NA, jer je mjesec LJETA i mjesec najvišeg i naj-jačeg SUNCA.

    Etimolozi engleskog misle da je englesko JUNE od latinskog JUNIUS, koje je možda istog korijena kao i latinsko JUNIOR [1], a to je san-skritsko YUVAN sa značenjem MLAD [2].

  U engleskom JUNE, francuskom JUIN, latin-skom JUNIUS, latinskom JUNIOR i sanskrit-skom JUVAN zajednički korijen je JU koje u galskom znači MLAD; BOG [3]. Pošto JU znači BOG, JUNAK je BOŽANSKI, jer mu je djelo SLAVNO, SJAJNO:

a) JU > JUN > JUNE > JUNAC (junac je simbol Sunca); 

b) JU > JUNO > JUNOŠ, JUNOŠA (mlad čovjek u najboljoj muškoj snazi);

b) JU > JUN > JUNAK

    U jednom danu JUNA sastaju se proljeće i ljeto. U tom danu završava se proljeće i počinje ljeto. Sanskritsko YŪNI znači SPOJ, JEDIN-STVO [4] i to je taj dan JUNA sa vertikalnom crtom između polovina godine.

    Ljeto je najtoplije doba i srpsko JU u JUG znači TOPLO, jer JUGOVINA s JUGA dolazi i snijeg topi. JURAJ je starih Srba BOG PRO-LJEĆA, a sanskritsko JŪRṆI znači JAR, JARA, ŽAR, PLAMEN, SUNCE [5].

    Već je oko 2500 godina kako ljeto nastaje u JUNU, dakle je JUN kao ime mjeseca staro najmanje 2500 godina, a možda se oduvijek mjesec najjace snage sunca i početka ljeta zvao JUN.

     Posebno je zanimljiva tvrdnja Petra Skoka da je JÛG sveslavensko (osim Poljaka), prasla-vensko i da je prvobitno značilo POLOŽAJ SUNCA U PODNE KADA JE NA NAJVIŠOJ TACKI, PODNE se zvalo JUG [6]. U ovom JUG je galsko JU sa značenjem BOG i zato gal-sko JUGH i JUGHEA znače SUDIJA [7]. BOG je PRAV sudija i on je BOG PRAVDE, SUNCE PRAVDE NA NAJVIŠOJ TAČKI NEBA. 

..............................
    [1] Walter William Skeat, An Etymological Dictiona-ry of the English Language; Oxford: The Clarendon Press, New York: Macmillan & Co., 1893, p. 311.
    [2] Ib.
    [3] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue
 Celtique, Tome III; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 53.
    [4] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dic-tionary; Oxford, The Clarendon Press, 1960, p. 856.
    [5] Ib. p.
    [6] Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga I; JAZU, Zagreb, 1971, str. 784.

O ĐURĐEVU GAR GARI JURU I ĐURU

Galsko GAR znači KRASAN; BRZ; PLAMEN; ŠTIT; SUNCE [1]. U srpskom GAR je GAREŽ, ČAĐ, GARAV je CRN, ali GAR u GÀRI kazuje da je neko ili nešto u velikoj BRZINI i to odgovara galskom GAR u smislu BRZ. Srpsko GÀRI postojala u srednjoj Bosni u naraštajima prije rata 1992-1995. i ne znam da li riječ još živi u govoru Bosne.  

    Galsko JUR su četinari iz roda čempresa [2] sa raz-ličitim nazivima na Balkanu: kleka, venja, smreka, borovica, klekovina, smreč, smriča, smrča, itd. Oblik krošnje ove vrste drveta postao je simbol Sunca, jer je oblik Sunčeve analeme (slika na str. 45). Sanskrisko JŪR znači LJUT, GNJEVAN, RAZJAREN, BIJESAN [3]. 

Galsko GAR znači BRZ, u srpskom GÀRI  znači JURI, dakle je GAR isto što i  JUR i to je JÚRNI JURAJ, sunce proljeća. Od JUR potiče san-skritskog JŪRṆI sa značenjem JAR, JARA, ŽAR, PLAMEN [4] i zato je JURAJ isto što i JARILO.

    Og GAR, sa smislom ZAŠTITA, izvedeno je galsko GARD od kojeg je metatezom sloga AR postalo srpsko GRAD, što je u gaeliku GAR, GARADH sa značenjem ZID, NASIP, BEDEM [5]. Na 20-tak kilometara sjeverno od Splita je ilirski grad GARDUN. Istog postanja je i fran-cusko GARAŽA.

     Galskom GAR srodno je gaelik, velško i irsko CARAN (čitaj: KARAN) sa značenjem KO-RONA, SJAJ, KRUNA [6], ime keltske KA-RANTANIJE (Slovenije), te vladarska titula KA-RAN i srpska prezimena  KARAN i KARANO-VIĆ.

     Galsko GAR značenjem je isto kao i galsko GUR, GIR, GER, GOR sa značenjem BAL, BEL, SUNCE [7]. Od GIR je srpsko ŽIR. Galsko GOR je srpsko GOR u GORI, GORA; od GER je GERMA, GERMANIA i muška imena GER-MAN, GERASIM. Prelaskom G u Ž od GER je ŽER, ŽERA.

     A sad o postanju srpskog ĐURO, ĐURĐE i ĐURĐEVDAN, za koje nam i dandanas lažu da je od grčkog GEORGEO (γεώργιέω). Pazimo, razumijevajmo i svoje zablude i greške i njihove laži odbacujmo!

    Laž je da su imena ĐURO, ĐURA i ĐURĐE od grčkog GEORGEO  (ΓΕΩΡΓÉΩ, γεωργέω).

 Grčko GEORGEO (γεωργέω) i GEORGOS (yεοργός) znači BITI MUŽ, BITI ZEMLJO-RADNIK, BITI RATAR [8]. Zašto u knjizi uz ove riječi kao dopunsko objašnjenje stoji na eng-leskom dopisani pomoćni glagol BITI, a nema ga uz grčko GEOPONOS (γεωπόνος) koje znači MUŽ [9], ali ne znači ni ZEMLJORADNIK ni RATAR? Zato jer u grčkom ZEMLJA je GE (γε = γη), GEA (γέα), u Homera GAJA (γαῖα) [10]. Oblik GEO (γεω) znači ZEMLJE, a PONOS (πόνος) je bilo koji RAD, specijalno TEŽAK RAD [11].

     Rekosmo da u  GEORGEO i GEORGOS (γεωργέω i yεοργός) GEO (γεω)  znači ZEM-LJE i to je genitiv, a šta znače  RGEO i RGOS (ργέω i ργός)? Riječ RGEO i RGOS (ργέω i ργός) ne postoje u grčkom, kao što ne postoji ni riječ GEOR (γεωρ). I šta sad?

     Na pitanje šta sad, evo putokaza: u grčkom postoji riječ GEORGIAN (yεωργιαν) sa znače-njem VJEŽBATI MUŽEVNOST [12]. Šta to znači i kako se to praktično radi, to svi znamo: SEKS I ORGAZAM.

  I sad ćemo otrkriti tajnu crkvenog  GEORGEO (γεω-ργέω) i GEORGOS (yεoργός) koje se sastoje od GE + ORGEO (γε + ωργέω) i GE + ORGOS (yε + οργός)  a ne od GEO + RGEO, niti od GEO + RGOS, jer ni RGEO ni RGOS ne postoje  grčkom:

     Γε + ωργέω > Γεωργέω = GEORGEO:

a) Γε = γη = ZEMLJA
b) ωργέω = GEORGEO = ?

Da li ponekad u grčkom slovo ω može da se zamijeni slovom o? Može i evo primjer:

     ὦρ = ὄαρ = žena [13].

Ima još primjera zamjene o i ω, a ovdje je dovoljno jedan jasno primjer. Dakle, pored GE (Γε) u grčkom imenu GEORGEO (γεωργέω), drugi dio je riječ ORGEO (oργέω) i  ovo OR-GEO je  u grčkom ORGEON (ὀργεών). ORGE-ON (ὀργεών) je PRINOSILAC ŽRTVE [14]. Samo nekoliko redova u knjizi ispod navedenog podatka piše da je u akuzativu o umjesto ω i piše se  ORGEIONAS (ὀργειόνας) [15], a poet-ski oblik ORGEION (ὀργειών) u nekim izvorima je ORGION (ὀργιών) [16]. I gle: u ORGION je isti korijen kao u riječi ORGIA ili ORGION (ὄργια, ὄργίων). To je ORGIJA (ὄργια, ίὄρ-γιων) prehrišćanski tajni misterija u čast Bahusa. Riječi ὀργειών i ὄργια  postanjem su od ERGO (ἔργω) i ἔοργα sa značenjem ŽRTVA [17].

     U hagiografiji svetog Georgija napisaše da je bio rimski general i da je rodom iz bogate rimske aristokratske porodice. I kažite vi meni koji bi bogati rimski aristokrata svom sinu dao ime RATAR, ZEMLJORADNIK, SELJAK? Takva mizerna imena ni seljaci svojim sinovima ne daju, a kamo li aristokrate, dakle je sva ta priča o crkvenom Georgiju velika crkvena muljaža lakovjernog naroda.

  Tako crkveno ime GEORGEO (γεωργέω) znači ZEMLJE ORGIJA, a GEORGOS (γεωρ-γός) je ZEMLJORGIJAČ, a ne ZEMLJORAD-NIK, ne RATAR, ne ĐURO, ne ĐURĐE, ne ĐU-RAĐ postanjem od JUR, JURO preko starih prelaznih oblika sačuvanih u bretonskm i vel-škom DZHYRNA sa značenjem SJAJ, SVJE-TLOST, DAN [18]:

     DZHUR > ĐUR > ĐURO > ĐURA > ĐURAĐ.

     I kažem vam hiljadu i ko zna koji put: Srbi su Kelti, tj. Kimeri ili Tračani izmiješani sa Skitima, poznatih istoriografimakao Kelto-Skiti i Trako-Skiti. Mislite li spasenjei i oporavak narodu, prvo morate osloboditi svoj razum od istorijsko-naučnog robovanja crkvenoj judeo-fanarsko-vatikanskoj eliti Velikih magova vavilonske masonerije.

..............................
     [1] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 622.
     [2] Ib. Tome III, p. 54.
     [3] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1960, p. 424. 
     [4] Ib. 
     [5] Edward Dwelly, A Gaelic Dictionary, Vol. I; Herne Bay: E. Macdonald & Co., The Gaelic Press, 1902-
, p. 477.
     [6] Roobert A Achibald  Armstrong, A Gaelic Dictionary in Two parts: I. Gaelic and English. II. English and Gaelic; London, Printed for James Duncan, 37, Paternoster Row; 1825, p. 100.
     [7] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Tomme III. p. 691.
    [8] Henry George Liddell and Robert Scott, A Greek-English Lexicon; Oxford: The Clarendom Press, 1883, p. 307.
    [9] Ib.
    [10] Ib. p. 307.
    [11] Ib. p. 1253.
    [12] Ib. p. 307.
    [13] Ib. 1767.
    [14] Ib. 1069.
    [15] Ib
    [16] Ib.
    [17] Francis Edward J. Valpy, The etymology of the words of the Greek language; London: Longman, Green, Longman, and Roberts, 1860, p. 121.
    [18] Frederick Jago, English-Cornish Dictionary, London: Simpkin, & Marshall and Co., Plymouth: W. H. Luke, 1887, p. 40.

TOK, REKA. TIMAV, VREME

Proračunali astronomi da je početak egipatskog kalendara 4241-4238. st. ere, a Velika piramida i Mazora Biblija kažu da je od Adama do hrišćanske ere 4282 godine:

a) visina Piramide = 14.765,05019 cm,
b) 14.765,05019 dana = 40,42538971 godina,

4282 - 40,42538971 = 4241,57461 godina.

 

REKA TIMAV I BOG DIOMED

     Ovako s kraja stare i početka nove ere piše Strabon o Keltima i Venetima nastanjenih na vrhu Jadrana:

     “Ovi Kelti pripadaju istoj rasi kao i transalpski Kelti. Što se tiče Veneta postoje dvije tradicije, neki govore da su oni kolonija onih Kelta istog imena koji žive uz ocean, drugi kažu da potiču od Veneta iz Paflagonije, koji su ovdje našli utočište kod Antenora nakon Trojanskog ra-ta…” [1]

Malo kasnije Strabo dodaje:

     “Tamo u krajnjem zatonu Jadrana nalazi se Timavum, hram posvećen Diomedu, vrijedan pažnje, jer ima zaklon i lijep gaj sa sedam izvora svježe vode, koji padaju u more u širokoj, du-bokoj rijeci.” [2]  

     Strabon veli  da su kod rijeke TIMAVUM (poznatu i pod imenimaTIMAVO, TIMAV i RE-KA) VENETI slavili DIOMEDA. TIMAV je malo sjevernije od Trsta, uz samu Istru.  Ime rijeke je po galskom TIM sa značenjem TOK, PROTOK, REKA [3]. Galsko TIM znači i  TOPLOTA, VRUĆI-NA; SJAJ, ŽAR [4]. 

Od galskog TIM izveden je naziv TIMOK, rijeka u Timočkoj Krajini. U južnom dijelu Novog Zelanda je rijeka TIMARU.

   REKA je TOK, VRIJEME je TOK, engleski TIME, anglosaksonski TIMA, islandski TIMI, danski TIME, teutonski TIMA [5]. I vidimo da je sve izvedeno od keltskog TIM, koje osim TOK, znači TOPLOTA, VRUĆINA, SJAJ, ŽAR, jer najstariji smisao riječi TOK je VRIJEME i ono je neodvojivo od SUNCA. Sve je povezano, čak i srpsko TIMARITI postanjem je od TIM, jer SUNCE je ČISTO, a ikavsko TIME (teme, tjeme) je NAJVIŠI VIS na glavi.

     Ime DIOMED je složenica od DIO + MED. Osnova DIO u galskom DIOACH daje riječi značenje BOŽANSTVO [6], dok ACH znači ROD, PORIJEKLO [7].  DIO u galskom DIOAR znači VISOK, UZVIŠEN; NAJVIŠI, VIŠNJI [8].  Pošto galsko AR u DIOAR znači GOREĆI, PLAMTEĆI [9], samo DIO znači BOG.

     A sad o riječi MED u imenu DIOMED:

• sanskrit: MED = MID (√MITH, √MID) = RAZUMIJE-VATI [10] (razum je BISTRINA, umni VID);
• galski: MITH = BITH [11]
• galski: BITH = ŽENA [12]
• galski: BITH = POSTOJANJE, BIĆE, ŽIVOT; ŽIVLJENJE [13]
• galski: MID = SJEĆI [14]
• galski: MID = ŠUMA, LUG [15]
• galski: MED  = DOBAR, DOBROTA; DOBITAK, DOBROBIT; BLAGOSLOV; IMANJE; MILOST; BAL, SUNCE [16].

     I da zaključimo: DIO u DIOMED znači BOG, a sanskritsko MED i MID istog su korijena kao i sanskritsko MITH, dok galsko MITH znači isto kao i galsko BITH i srpsko BIT: POSTOJANJE, BIĆE, ŽIVOT. Frigijski MIDAI isto je kao i MEDAI, jer je i galsko MID isto što i galsko MEAD [17] sa značenjem VELIČANSTVEN, VELIK; MJERA [18]. Srpsko MED i MEDENICA znače SJAJ, SRŽ, SUŠTINA i sve vodi ka SUNCU I BOGU. Tako dolazimo do značenja imena DIOMED:

   DIOMED = DIOMID = BOG VISINE = VIŠNJI BOG = = SJAJNI BOG = BOG SUNCE = BOG SUNCA i to je MITAR:

    a) MITH > MITHRA > MITRA (srpsko žensko vlastito ime) < MITH + RA = ŽIVOTNA ZRAKA;

    b) MITH > MITHAR > MITAR (srpsko muško vlastito ime) < MITH + AR = ŽIVOTNA VATRA.

     Grčke priče oko njihovog mitološkog DIOMEDESA (Διομήδης), koji se Trojanskom ratu sa Ahejcima borio protiv Trojanaca i koji je bio “božanski lukav”, ni u čemu nemaju utemeljenje. Kod Srba i danas postoje vlastita imena kao SVETOZAR, što u bukvalnom smislu znači SUNCE, BOG, ali niko nije lud da osobu sa tim imenom smatra Bogom. Tako je i ime DIOMED postojalo i prije Trojanskog rata.

     Sve u vezi sa Trojanskim ratom za veliko je preispitivanje kao i postanje Grka, jer AHEJCI ili AHAJCI (starogrčki: Ἀχαιοί) je od kimerskog, tj. tračkog  AHACOAC (čitaj: AHAKOAK) što znači RODITELJI; ROD, RODBINA [19]. “Grčka mitologija” kaže da su AHEJCI (AHAJCI) po-tomci AHEJA ili AHAJA (starogrčki: Ἀχαιός). Slučajna sličnost? Ovo je još zanimljivije: galsko AHAICA (čitaj: AHAIKA) znači PROVOKACIJA, IZAZIVANJE [20], dakle su AHAJCI bili rod Trojancima, ali protivnici i izazivači Trojanaca.

..............................
    [1] Strabo, V, 1, 4.
    [2] Ib. V, 1, 8.
    [3] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome III; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 418.
     [4] Ib.
     [5] Walter William Skeat, An Etymological Dicti-onary of the English Language; Oxford: The Clarendon Press, New York: Macmillan & Co., 1893, p. 644.
     [6] William Shaw, A Galic and English Dictionary, Vol. I; London: W. and A. Strahan, 1780.
     [7] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Tome II, p. 8.
     [8] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 477.
     [9] Ib. p. 74.
     [10] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-Englis
  Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1960, p. 817.   
     [11] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Tome III, p. 169.
     [12] Ib. Tome II, p. 172.
     [13] Ib.
     [14] Ib. Tome III, p. 163.
     [15] Ib.
     [16] Ib. Tome III, p. 169.
     [17] Ib. p. 163.
     [18] Ib. p. 147.
     [19] Ib. Tome II, p. 25.
     [20] Ib.

VENETI SU SLAVONI, TJ. SLAVENI ILI SLOVENI

Kao saveznike Trojanaca Homer u "Ilijadi" spominje paflagonijske ENETE pod imenom Ένετοί [1]. Ime najranije spomenutih Ilira je VENETI, Herodotovi ENETI (Ένετοὺς) [2]. Tri vijeka nakon Herodota Cezar spominje keltske VENETE [3] sa njihovom zemljom Venecijom (Venetia) u Armorici, na jugozapadnoj obali današnje Francuske [4].

Osnova u imenu VENETI je VEN, VENE. Kod većine Slovena stari naziv za zvijezdu Danicu je VENERA (latinski: VENUS); kod Čeha i Slovaka je VENUŠA, kod Poljaka WENUS. Ime VENERA je ženskog roda, muški rod je VENER i to je SUNCE:

“Ven (sunce), Vena, mjesec, hindu riječ." [5]

"Što se tiče samih Veneta, ne može se ne primijetiti da tri plemena ili naroda s ovim imenom susrećemo i u drugim dijelovima svijeta, osim onih u Italiji, to jest galskog plemena Veneta na obali Armorike; Venedi ili Veneti kod Tacita, sarmatsko ili slavonsko pleme na obalama Baltika i Heneti ili Eneti, čije se postojanje spominje u Paflagoniji u doba Homera (Ilijada, ii, 85)." [6]

"S druge strane, postojanje pleména ili národa na južnim obalama Baltika, koji su bili poznata Rimljanima (preko njihovih germanskih susjeda) kao Venedi ili Veneti, ime očigledno isto imenu Vendi ili Vends, pod kojima je slavonska rasa u cjelini bila poznata Germanima, doveli bi nas do toga da talijanske Venete također smatramo mogućim slavonskim plemenom; ovo se čini u cjelini najpouzdanijom pretpostavkom." [7]

Da se podsjetimo šta je VEN:

“Ven (sunce), Vena, mjesec, hindu riječ."

Sanskritsko VEN znači TEŽITI VAN (KA SVJEŽEM VAZDUHU), a znači još IĆI i BOGOSLUŽBA [8]. Dakle je u sanskritu VEN, u srpskom VAN: VEN = VAN.

Englesko WEND znači IĆI [9], Islandsko VENDA, holandsko WENDEN, švedsko VANDA, dansko VENDE, gotsko WANDJAN, njemačko WENDEN je OKRET i sve je postalo od VINDA [10] i to je srpsko ikavsko VINTA, sinonim za VENAC ili ikavsko VINAC: KOLOTURA, KOLOVRAT, KOLOVRT, tj. SVASTIKA. Još kod Srba i Hrvata postoje vlastita imena VENKO, VENKA, VINKO i VINKA.

“A Paflagoncima bješe Pilemen rutavac srčan

Vođ od enetske zemlje, gdje divljih mazgi imade,

Tamo u gradu Kitoru i Sesamu življahu oni,

Oko Partenija vode u kućama življahu slavnim.” [11]

PAFLAGONIA je keltski naziv, srodnan nazivima PELAGONIA, KALEDONIA, MIGDONIA, MAKEDONIA, itd.

Velšani ili Kumri direktni su potomci tračkih Briga sa balkanskih brigova. Velško WENER (čitaj: VENER) ili GWENER (čitaj: i GVENER) je VENERA, DANICA [12].

U nazivima VENER (Sunce, sunce), VENERA (Danica) i VENETI sunarod iz Homerove “Ilijade” i Herodotovi Iliri) imaju VEN izvedeno od EN. Gle šta znači EN:

• velško EN = IZVOR ŽIVOTA; NAČELO ŽIVOTA; ŽIVOT; BESMRTNOST, BOŽANSTVO; DUH; DUŠA; SRŽ, SUŠTINA; ČIST, RASAN, PLEMENIT [13];

• velško ENED = DUŠA, ŽIVOT [14];

• bretonsko ENE = DUŠA [15];

• galsko ENEV = DUŠA, DUH; RAZUM; OSJEĆANJA; NAČELO ŽIVOTA; ŽIVOT; SRŽ, JEZGRO, SRCE [16];

• galsko ENET = PROSLAVA, SLAVA [17].

Galsko VEN znači BIJEL; LIJEP [18] i značenjem je isto galskom VAN, VIN, VON i VUN sa značenjem BAL, tj. BEL, odnosno SUNCE [19]. Sanskritsko EN znači JEDAN (ON), JEDNA (ONA), JEDNO (ONO)[20]: SUNCE je INO, tj. JEDNO, odnosno ENO prema obliku EDEN, jedan, jedno.

I šta znači ime ENETI, odnosno VENETI, u grčkom prevodu Ilijade u jednini Ἐνετῶν, u mnozini Ένετοί; kod Herodota Ένετοὺς? Znači SLAVNI, SLAVENI, jer galsko, tj. brigijsko, odnosno tračansko ili ilirsko ENET znači SLAVA.

Herodot dvaput pominje Enete u Iliriji i pominje ih na Jadranu. Prvi put pominje ih po običaju prodaje djevojaka za udaju, po istom običaju kakav su imali Asirci:

“Prema mome mišljenju, najpametniji im je ovaj obi-čaj; a isti takav postoji, kako sam čuo, i kod ilirskog plemena Eneta.” (Herodot, Istorija, Knjiga I, 196)

Kao simbolična tradicija običaj kupovine mlade ostao je kod Srba sve do danas i praktikuje se u mladinoj kući pred predaju djevojke djeveru i djeverušama. Ni kod Veneta nije to bila prodaja u bukvalnom smislu, nego svojevrsna nadoknada mladinoj porodici za izgubljenu radnu snagu.

Drugo Herodotovo pominjanje Eneta je kad priča o rasprostranjenosti Sigina i tada kaže:

“Zemlja im se proteže do Eneta na Jadranu." (Herodot, Istorija, Knjiga V, 9)

“Vendi, Veneti ili Slavonci, koji, kad su prvi put postali poznati Evropi, bili su naseljeni na granicama Italije prema Tirolu i Karniolu postepeno se šireći u Raetiju ili u zemlju Grisoniju, u Švabiju i moguće u Frankoniju. Ova rasa trenutno zauzima sav prostor sastavljen između iznad pomenutih zemalja i istočne obale Jadranskog mora, na jednoj strani, i Ledenog okeana na drugoj. Oni su porijeklom od drevnih Slavona koji su prodrli u Kamčatku, naseljavajući Aleutska ostrva i možda prešli preko na sjevernoamerički kontinent. Stanovništvo Rusije, dio Turske i vladarske kuće Austrije sastoje se gotovo isključivo od Slavona.” [21]

Karniola (Carniola, en.) je Kranjska, današnja Slovenija, a Grisonija (Grisons, en.) je današnji jugoistočni švajcarski kanton. Pod imenom VENETI su i Kelti u zapadnoj Normandiji i Armorici.

“Svi istoričari slažu se da su Slavonci, Veneti ili Sarmati originalno boravili na obalama Tanaisa, Palus Mæotisa i Kimerijskog zaljeva, zemljama istočno od Ilirije i Dalmacije.” [22]

Da, ali tu su došli množeći se i postepeno se šireći sa Balkana. Tanais je rijeka Don, a Palus Maæotides je močvarno područje oko Azovskog mora.

“Ime kojem današnje nacije ove rase daju prvenstvo je Slaveni ili Slavi što znač i slavni.” [23]

“Fizičke osobine ove raširene nacije poznate pod imenima Slavonci, Vendi ili Veneti, Geti, Jazigezi, Anti i Srbi, variraju prema klimi zemalja naseljenih od ovih različitih grana. Rusi i Česi, ili Bohemijani, su niski i zdepasti; dok su Iliri, Hrvati i Poljaci ili viski ili dobro srazmjernog izgleda.” [24]

“Kada su Rimljani prodrli na istarsku obalu, utvrdili su da su stanovnici obožavali boginju Isis, a otud ime koje su dali ovoj zemlji. Većina seljaka je slavonskog porijekla, ali su primorski gradovi naseljeni Venećanima ili Italijanima. Bivši govor bio je na dalmatinskom ili ilirskom dijalektu, a kasnije na iskvarenom talijanskom.” [25]

Rimljani su prodrli u Istru oko 177. st. ere.

…………………………

[1] Homer, Ilijada, II, 9.

[2] Herodot, I; 196.

[3] Caesar, De Bello Gallico, Book III; 9.

[4] Ib., Book II; 34.

[5] Dunlap, S. F. (Samuel Fales), The origin of ancient names of countries, cities, individuals, and gods; Cambridge, Metcalf and Company, 1856, p. 25.

[6] William Smith, Dictionary of Greek and Roman Geography, Vol. II; Boston: Little, Brown and Co.,

1870, p. 1272.

[7] Ib., p. 1273.

[8] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1960, p. 1018.

[9] Walter William Skeat, An Etymological Dictionary of the English Language, Second Edition; Oxford: The Clarendon Press, New York: Mcmillan & Co., 1893, p. 703.

[10] Ib.

[11] Homer, Ib. II, 850-854.

[12] William Owen Pughe, A Dictionary of the Welsh Language, The Second Edition, Vol. I; Denbigh: Printed and published by Thomas Gee, 1832, p. 155.

[13] William Owen Pughe, A Dictionary of the Welsh Language, The Second Edition, Vol. II; Denbigh: Printed and published by Thomas Gee, 1832, p. 24.

[14] Ib.

[15] Robert Williams, Lexicon Cornu-Britannicum; Llandovery: Roderic; London: Trubner & Co., 1865, p. 135.

[16] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 542.

[17] Ib.

[18] Ib. Tome III, p. 468.

[19] Ib.

[20] Monier Monier-Williams, Ib. p. 232.

[21] Frederic Shoberl, Illyria and Dalmatia, Volume I, Introduction xi-xii; London, Printed for R. Ackermann, 1821.

[22] Ib. xiii.

[23] Ib.

[24] Ib. xvii-xviii.

[25] Ib. p. 48.