Wednesday, January 24, 2024

FEBRUAR

   Naziv FEBRUAR je po galskom FEVRER, FEWRER, FEUVRER, francuski FEVRIER sa značenjem FEB-RUAR [1]. Korijen je FEV, FEU ili FEW sa značenjem LJUT, OŠTAR, ŽESTOK. To je u  smislu srpskog izraza LJUTA ZIMA, ZUBATA ZIMA. Dalmatinsko FËBAR, FEBRA, u primorju i kod čakavaca znači GROZNICA, engleski FEVER, starofrancuski FEVRE [3], latinski FEBRIS, FEBRIO [4].

    Postanje naziva FEBRUAR vežu za latinsko FEB-RUA, FEBRUM, rimski februarski običaj prinošenja žrtve radi OČIŠĆENJA, ritual koji su Rimljani primili od Sabina [5]:

     “Posljednji mjesec rimske godine, februar, osvrće se na proteklu godinu i njene mrtve. Parentalia od 13. do 22. februara već je bila prilika da se pomenu.” [6]

PARENTALIJE su ZADUŠNICE [7]. Svake druge polo-vine februara i kod Srba su ZADUŠNICE, devet dana prije početka crkvenog Časnog (Velikog) posta, dakle je vrijeme rimskih PARENTALIJA ujedno i vrijeme srpskih ZADUŠNICA od polovine FEBRUARA. Pratimo dalje običaj Rimljana od polovine februara:

     “Februum znači sredstvo očišćenja i cijeli mjesec se smatrao nesrećnim i sumornog karaktera. Dana 15. februara padao je jedan od najzanimljivijih i sumornih od svih rimskih praznika, koji je, zahvaljujući svojoj nesretnoj asocijaciji na Julija Cezara, ujedno i jedan od najslavljenijih. Luperkalije su se slavile u pećini zvanoj Luperkal na Palatinskom brdu. Žrtvovanje koza i psa vršeno je istovremeno s prinosom svetog kolača koji su Vestalke pravile od prvih plodova prošlogodišnje žetve. Dva mladića visokog ranga iz dva Luperkalova kolegijuma umrljani su krvavim žrtvenim nožem. Krv su brisali vunom umočenom u mlijeko i mladići su izazivali smijeh. Zatim bi oblačili kože žrtvovanih koza i trčeći oko Palatina kožnim trakama žrtava tukli sve žene koje su sretali.” [8]

Luperkalijski običaj maskiranja u kože ovaca i koza po-stoji i kod Bugara, Srba i Hrvata i to su običaji uz POKLADE, sedam dana iza februarskih Zadušnica. Hristijanizacijom je zabranjeno prinošenje žrtava, ali i danas u nekim balkanskim krajevima mladići se mas-kiraju u ovčije i kozije kože, na glavu stavljaju maske sa ovčijim i kozijim rogovma i meću zvona oko vrata. Tako maskirani poigravajući i zvoneći idu kroz selo.

     Uticajem crkve POKLADE su ustaljene na zadnju nedjelju pred Časni post i ta zadnja nedjelja je BIJELA ili SIROPUSNA nedjelja, nedjelja OPRAŠTANJA, a rimske LUPERKALIJE su radi OČIŠĆENJA, dakle opet slič-nost.

     U Luperkalijama sredstvo očišćenja je FEBRUUM ili FEBRUA, one kožne trake žrtvovanih koza kojima su maskirani mladići trčeći oko Palatina tukli žene [9].  

  Kako Parentalije i Zadušnice povezati sa Luperkalijama i Pokladama kad su Parentalije i Zadušnice  vezane za smrt i tugu, a Luperkalije i Poklade sa igrom i smijehom? Lako, jer FEBRUUM je rasenski (etrurski) bog pod-zemlja, bog svijeta mrtvih:

  “Februus na rasenskom jeziku znači – podzemni.” [10]

   Da, to je Φεβροῦον τὸν καταχθόνιον [11], rasenski bog podzemnog svijeta.

  Po čemu su LUPERIKALIJE dobile ime, a po čemu su POKLADE dobile ime? Naziv LUPERKALIJE su po LUPUS, latinski naziv za VUK. Zvanični etimolozi tvrde da je latinsko LUPUS postalo od grčkog LUKOS (λύκος) [12], a jasno se vidi da korijen LUP i korijen LUK (λύκ) nisu isti i ono P u LUP nikako nije moglo postati od K u λύκος, dakle je njihova tvrdnja netačna.

     LatinskI LUPINUM bukvalno znači ŽESTINA, GOR- ČINA, ČEMER [13], LUPUS je VUK [14]. Galsko LU-PUA je ŠKORPION [15], jer je i njegov otrov ŽESTINA, GORČINA, ČEMER. Uz ovo ide i galsko LUPR sa značenjem VRUĆINA, KLJUČANJE [16], galsko LUPECO je PAKAO [17]. U navedenim riječima zajednička osnova je LUP i osnova je nazivu LUPA (to je ono  uveličavajuće staklo, povećalo). Zašto se zove LUPA? Zato jer pod pod pravim uglom prema Suncu u njenoj ŽIŽI stvara se VATRA (žiža i jeste VATRA).

     A grčko λύκος? U tom λύκος je srpska osnova LUK (povrće) i bilo crveni ili bijeli, oba su LJUTA, oba VATRENA i UJEDAJU kao i LUPUS. Sve riječi u prva dva pasusa iznad postanjem su od korijena LU koji u srpskom LUČ, LUČA znači VATRA, OGANJ.

     Dakle, LUPERKALIJE nisu nazvane po LUPUSU (vuku), nego po ŽESTINA I GORČINI VATRENOG PAKLA. Da dodamo i ovo da je galsko LUP smislom isto galskom LUB, LUBA [18], sa značenjem TRAKA, REMEN, OPASAČ, KAIŠ [19]. Više KAIŠEVA je FEBRUUM ili FEBRUA, jer se njome LUPA po ženama  i to je sredstvo za očišćenja na LUPERKALIJAMA. I sve navedeno jednim je smislom vezano.

    A ko je onaj spomenuti FEBRUUM, rasenski bog podzemnog svijeta?

     U galskom FEBRUUM osnova je FE, koja u galskom znači VATRA [20], dakle znači isto kao i LU u LUPA, LUPUS,  LUPERKALIJA. Od tog FE je već spomenuto dalmatinsko, tj. ilirsko FËBAR i FEBRA, te latinsko FEBRIS sa značenjem GROZNICA, jer groznica je VATRA koja sagara tijelo, kao što vatra u FENJERU sagara ulje.

     Pošto galsko LUP znači ŽESTINA, LJUTINA, VATRA i pošto galsko LUPECO znači PAKAO, zato latinsko LUPERKUS i FEBRUUS imaju ista značenja: VATRA; PAKAO. LUPERKUS i FEBRUUS su dva imena jednog rasenskog boga [21], boga podzemnog svijeta.

     Tako latinsko LUPERCALIA znači ZESTOKA VATRA (pakla) i tako se LUPERKALIJA i POKLADE vežu za PARENTALIJE i ZADUŠNICE.

     POKLADE su takođe keltska riječ: PO znači MJES-TO, ZEMLJA [22], CLAD (čitaj: KLAD) je RUPA, ROV, GROB [23]. Maskiranje o Pokladama je maštovita imitacija svijeta mrtvih, veseli sadržaji poklada su ruganje smrti, a lupanje zvona je tjeranje duhova tame i oglašavanje nepredovanje Sunca.

    Kao bog podzemnog svijeta rasenski FEBRUUS je ujedno i LUPUS, tj. VUK i evo ga ogrnut vučijom kožom na zidnoj slici u Orkovom grobu iz 4. v. st. ere: to je rasenski bog AITA (Tomba dell’Orco, Tarquinia, Italy).

     Rasensko AITA znači OTAC i galsko AITA [24] zna-či OTAC, jer su Raseni i Kelti isti rod, isti što i Tračani, odnosno Iliri. Baskijsko AITA takođe znači OTAC i najvjerovatnije su i oni porijeklom Raseni.

    Galsko AIT u AITA znači MOĆ, SNAGA; POMOĆ [25]. AITA je sabinski bog HIRPI, što znači HIROVITI, PLAHOVITI, ŽESTOKI, VATRENI. U sabinskom HIR-PI je srpsko HIR, sabinsko HIRPI ujedno znači VUK, jer VUK je HIROVIT: AITA je HIROVITA MOĆ.

     AITA je poznat i pod imenima SURI i SORANUS APLU (APOLO SORANUS). Neki ga nazivaju SURI, neki ŚURI, što u srpskom nije ni važno, jer SURI je ŽESTOK, HIROVIT; ŚURI očišćava, jer OŚURITI u srpskom znači SPURITI, SPALITI, OČISTITI. Galsko SOR značenjem je isto galskom OR, COR, GOR (u sr-pskom ORAO, KORA, GORA). Galsko SOR istog značenja kao galsko SAR, SER, SIR, SUR, SWR, SYR. Od SOR, preko oblika SORA, potiče srpsko ZORA, dakle latinizirano SORANUS je SUNCE ZORE, rasenski SORANO. To je nejako Sunce koje u toku noći boravi u podzemnom svijetu i sja mrtvima:

    “Sommano, ili Sorano, bio je bog otac, gospod niskih regiona, predstavnik smrti.” [26]

     Homer naziva Apolona FEBOMAI (Φέβομαι), što u grčkom tumače ne po grčkoj riječi sa korijenom FEB (Φέβ), nego po naslućivanju iz konteksta, te im Homerovo FEBOMAI (Φέβομαι) može da znači LET, LETJETI (jer se radi o krilatom bogu Apolonu), a može da im znači i STRAH [27] (jer se radi o žestokom bogu Apolonu).

     Kažu Grci da je Homerovo FEBOMAI (Φέβομαι) poetska riječ koja potiče od korijena FEB kao i grčko FOB (Φόβ-ος) sa značenjem STRAH, TEROR [28]. Dakle, Homerovo FEBOMAI (Φέβομαι), sa osnovom FEB (Φέβ), nije grčka riječ, nego je iz Homerovog ori-ginala prevedena na grčko FOBOS (Φόβος) sa zna-čenjem STRAŠNI. Homerovo Φέβομαι  Άπόλλων [29] prevode Φοῖβος Άπόλλων, dok u srpskim prevodima kod Miloša N. Đurića piše FEBO APOLON, a kod Tome Maretića je FEB APOLON.

     Pošto grčko FOB (Φόβ) nema nikakve veze sa na-zivom FEB-RUAR, jer je i grčko FEVROMARIOS (Φεβρουάριος) izvedeno je od FEV, tj. FEB, a ne od grčkog FOB. Tako po njihovoj izvrnutoj logici biva da Grci uopšte nisu imali naziv za FEBRUAR sve dok Rimljani nisu izmislili svoj festival LUPERKALIJA sa trakama od koža žrtvovanih koza sa nazivom  FEBRUA ili FEBRUM, kojima su lupali po ženama. Gdje je tu logika? Tako njihova laž pred etimologijom postaje očigledna gluposti, kao što je glupost da je Homer bio Grk i da su Ahajci Grci.

     Galsko FE znači VATRA i ovo FE je u srpskom FELA (rod, vrsta), u srpskom FENJER, u FENIČANI, u FENIKS, FEN.  Sve počinje sa FE, jer galsko, dakle i tračansko i ilirsko FE znači VATRA; BAL, BEL, SUNCE [30]. Ovo FE  je u FERIJA, FERIJE (raspust, sloboda), u latinskom FESTUS, festival, slavlje. Od FEN je VEN (Sunce), VENA, VENAC, VENERA, VENETI. Veneti su ujedno i Iliri i Kelti i Tračani i zato njih ima i među Kel-tima na vise mjesta u Evropi, pa im je i jezik bio isti kao u tračanskom, ilirskom i sarmatskom:

     "Istina je da Dalmatinci, Mizi, Tribali, pa čak i Sarmati, koriste gotovo isti jezik ili ne mnogo drugačiji, tako da se bez poteškoća razumiju." [31]

    Na početku smo rekli da dalmatinsko FËBAR, FE-BRA u primorju i kod čakavaca znači GROZNICA, engleski FEVER, starofrancuski FEVRE, latinski FEBRIS, FEBRIO: groznica je VATRA.

     Galsko FEBH je značenjem isto galskom FEABH [32], koje znači VLAST, MOĆ, SNAGA [33]. Galsko RU, RUA sa značenjem PRAVAC [34] (ru > ruka). Tako latinsko FEBRUA znači  PUT VATRE, a  FEBRUM je VATRA SUNCA, jer galsko RUM znači isto kao i RAM, REM, RIM, ROM: BAL, BEL, SUNCE [35]:

     FEBH + RU > FEBHRU.

Galsko AR je SUNCE [36], dakle:

FEBH + RU + AR > FEBHRUAR > FEBRUAR = ŽES-TOKI PRAVAC SUNCA, VATRENI PUT SUNCA.

    U srpskim srednjovijekovnim dokumentima za FEBRUAR pišu ФЕРЬВАР i ФРЕВАР [37]. Galsko FER je NAPREDAN [38] i galsko FRE znači NAP-REDAK [39], dakle su srpsko ФЕР i ФРЕ sinonimi, a galsko VAR je BAL. BEL, SUNCE [40], u srpskom VAR je TOPLOTA, VRELINA. Tako srpsko srednjovijekovno ФЕРЬВАР i ФРЕВАР znače NAPREDAK TOPLOTE, NAPREDAK SUNCA.

    Toliko o istorijskom srpskom FEBRUARU kojeg današnji plitkoumni Srbi nazivaju SEČKO, a zašto se tako zove, ne znaju ni oni. Srbi su jedine budale u svijetu koji sami sebi zatiru istorijske, arheološke, lingvističke, i mitološke dokaze svog postojanja.

..............................
    [1] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 576-577.
    [2] Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga I; JAZU, Zagreb, 1971, str. 508.
    [3] Walter William Skeat, An Etymological Dictionary of the English Language; Oxford: The Clarendon Press, New York: Macmillan & Co., 1893, p. 207.
    [4] Oxford Latin Dictionary; Oxford University Press,
Oxford, At The Clarendon Press, 1968, p.682, 683.
    [5] Ib. p. 683.
    [6] William Reginald Halliday, Lectures on the history of Roman religion, from Numa to Augustus; Liverpool, University Press of Liverpool Ltd.; London, Hodder and Stoughton Ltd., 1922, p. 58.
    [7] Oxford Latin Dictionary, Ib. p. 1296.
    [8] William Reginald Halliday, Ib. p. 58-59.
    [9] Ib.
    [10] John Lydus, On The Months, 4. 25. p.
    [11] Ib.
    [12] Francis Edward Jackson Valpy, An Etymological Dictionary of the Latin Language; London: Printed by A. G. Valpy, 1828, p. 240.
    [13] Oxford Latin Dictionary, Ib. 1051.
    [14] Ib.
    [15] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Tome III, p. 98.
    [16] Ib.
    [17] Ib.
    [18] Ib.
    [19] Ib. p. 96.
    [20] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Tome II, p. 521.
    [21] John Capmbell, Etruria Capta; Toronto: The Copp, Clark Company (Limited), Printers, 1886, p. 123.
    [22] Ib. Tome III, p. 266.
    [23] Ib. p. 323.
    [24] Ib. p. 30.
    [25] Ib.
    [26]  William Betham, Etruria – Celtica, Vol. II; Dublin: Philip Dixon Hardy and Sons; London: Richard Groombridge, 1842, p. 53.
    [27] Henry George Liddell and Robert Scott, A Greek-English Lexicon; Oxford: The Clarendom Press, 1883, p. 1660.
    [28] Ib. p. 1683.
    [29] Homer, Iliad, I, 43.
    [30] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 571.
     [31] B. G. Niebuhr, Corpus Scriptorum Historiae Byzantinae: Laonicus Chalcocondylas, De rebus Turci-cis, L. X; Bonnae, Impensis Ed. Weberi, 1843, p. 530.
     [32] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Tome II, p. 572.
     [33] Ib. p. 571.
     [34] Ib. Tome III, p. 324.
     [35] Ib. p. 325.
     [36] Ib. p. 74.
     [37] Franc Miclosich, Monumenta Serbica, spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragussi; Viennae, Apud Guilelmum Braumüller, 1858, p. 20, 105.
     [38] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Tome II, p. 574.
     [39]
Ib. p. 594.
     [40] Ib. Tome III, Ib. p. 465.

No comments: