Slavu slavi srpski knez Lazare
U Kruševcu mjestu skrovitome.
Svu gospodu za sofru sjedao,
Svu gospodu i gospodičiće:
S desne strane starog Jug-Bogdana,
I do njega devet Jugovića;
A s lijeve Vuka Brankovića,
I ostalu svu gospodu redom:
U zastavu vojvodu Miloša,
I do njega dv'je srpske vojvode:
Jedno mi je Kosančić Ivane,
A drugo je Toplica Milane.
Car uzima zlatan pehar vina,
Pa govori svoj gospodi srpskoj:
"Kome ć' ovu čašu nazdraviti?
Ako ću je napit' po starješstvu,
Napiću je Vuku Brankoviću;
Ako ću je napit' po milosti,
Napiću je mojim devet šura,
Devet šura, devet Jugovića;
Ako ću je napit' po ljepoti,
Napiću je Kosančić-Ivanu;
Ako ću je napit' po visini,
Napiću je Toplici Milanu;
Ako ću je napit' po junaštvu,
Napiću je vojvodi Milošu.
Ta nikom je drugom napit' neću,
Već u zdravlje Miloš-Obilića!
Zdrav, Milošu, vjero i nevjero!
Prva vjero, potonja nevjero!
Sjutra ćeš me izdat' na Kosovu,
I odbjeći turskom car-Muratu!
Zdrav mi budi, i zdravicu popij,
Vino popij a na čast ti pehar!"
Skoči Miloš na noge lagane,
Pak se klanja do zemljice crne:
"Hvala tebe, slavni knez-Lazare,
Hvala tebe na tvojoj zdravici,
Na zdravici i na daru tvome:
Al' ne hvala na takvoj besjedi!
Jer, tako me vjera ne ubila!
Ja nevjera nikad bio nisam,
Nit' sam bio niti ću kad biti,
Nego sjutra mislim u Kosovu
Za hrišćansku vjeru poginuti;
Nevjera ti sjedi uz koljeno,
Ispod skuta pije hladno vino!
A prokleti Vuče Brankoviću!
Sjutra jeste lijep Vidov danak,
Viđećemo u polju Kosovu
Ko je vjera, ko li je nevjera!
A tako mi Boga velikoga,
Ja ću otić' sjutra u Kosovo
I zaklaću turskog car-Murata,
I staću mu nogom pod gr'oce;
Ako li mi Bog i sreća dade,
Te se zdravo u Kruševac vratim,
Uhvatiću Vuka Brankovića,
Vezaću ga uz to bojno koplje,
Kao žena kuđelj' uz preslicu,
Nosiću ga u polje Kosovo!"
I kaže narodni pjevač kroz usta Miloša Obilića: "Sju-tra jeste lijep Vidov danak" i kaže da se slavi slava (ne reče koja) u Kruševcu. Dakle je radnja "Kneže-ve večere" smještena u veče uoči Kosovskog boja 1389. godine. I mnogi Srbi prihvataju to kao istinu koja se zaista zbila, ali šta kaže zdrava logika i da li mi kao pojedinci i kao narod uopšte zdravorazumski razmišljamo?
Udaljenost od Kruševca do Prištine današnjom ces-tom je oko 130 km, a istorija bilježi da je bitka bila na Kosovu polju južno od Prištine. Je li moguće da knez Lazar sa vojvodama sjedi do u neko doba noći pijući i mezeći i onako neispavani i mamurni do zore teški oklopnici i pješaci da pređu običnim putem 130 km od Kruševca do Prištine? I gle: kad su rano zo-rom stigli na Kosovo, epska narodna pjesma "Ko-sovka djevojka" kaže:
“Sva se srpska pričestila vojska.”
Oni sjede i piju u noći, a do jutra 130 km iza planina moraju stići u bitku na život ili smrt!? Je li to mogu-će? Ne, to u stvarnosti nije moglo da se desi, ali većina Srba vjeruje da je to živa istina! Aloooo, ot-rijezni se, fantazeru, i trezveno razmišljaj!
Osim toga, ondašnja srbska vlastela, kao vjernici grčko-nemanjićke Ortodoksne crkve, nije slavila pa-ganske slave niti je obilježavala paganske praznike jer kanoni Vaseljenskih sabora strogo zabranjuju sve paganske proslave i običaje. Tako Miloš Obilić nikad na takvom skupu ne bi pomenuo paganski "li-jep Vidov danak" koji SPC počinje da obilježava i unosi u kalendar tek od 1892. godine. Crkvena tvrd-nja srbskom narodu da je Sveti Sava blagoslovio prehrišćanska vjerovanja i običaje u srbskom naro-dnom pravoslavlju samo je jedna od mnoštva gnu-snih crkvenih laži!
I samo na osnovu narodne pjesme "Kneževa veče-ra" arhijereji SPC došli su do “crkvenog istorijskog podatka” da je knez Lazar slavio Svetog proroka Amosa čiji dan pada baš na 15. jun julijanskog ka-lendara na dan rimokatoličkog Svetog Vita.
Svog Svetog Vita Rimokatolička crkva je ubacila u kalendar na 15. juni jer su tog dana 1168. ili 1169. go-dine papini krstaši osvojili slovensku Arkonu, razorili hram Svetoga Vida, oborili Svetovidov kumir, pljuvali i pišali po njemu te ga na kraju isjekli i za-palili.
Vidovdan je dan Svetog Vida i slavi se na ljetni sol-sticij, na vidovdansku dugodnevicu prvog dana ljeta. Arkona je pala dvjesta godina prije Kosovskog boja 1389. godine. Te 1389. godine Vidovdan nije bio ut-orkom 15. juna, nego nedjeljom 13. juna i do danas stigao je na 8. jun julijanskog, tj. 21. juna gregori-janskog kalendara.
Poenta je, narode, da se poezija, u koju spada i ep-ska narodna poezija, ne može uzimati kao istorijski izvor, jer je poezija umjetničko djelo i plod je pjes-nikove kreativne mašte i nije istorijski dokument.
No comments:
Post a Comment