SARAJEVO - ĐE VIŠE NIJE, ŠTO JE BILO PRIJE

 

Jel Sarajvo đe je nekad bilo
ili odvjet jednom muhadžeru
Znam da zvuči jadno i čemerno,
da se čini slabo i beterno,
al’ je barem od srca iskreno.
Da ti ne bi puno okoliš'o,
prosto mi je nešto odlaknulo,
po čitanju tvoje sitne knjige…
Mi koji smo preko jos od prije,
i rat nas je lično mimoiš'o
(kol'ko s'ratu obilazit' dade),
sve imamo neđe u podsvijesti,
neku sliku lijepog i poznatog
ušuškanog šehri Sarajeva,
iz koga smo, k'o biva, otišli,
a kom bi se možda i vratili,
kad nam neđe drugo, ipak, nije
ko što nam se čini da bi bilo
u šeheru našega djetinjstva.
Tad b’ te pukni nakav vatan-derti,
da ne rečem naka nostalgija,
pa sve mniješ i sam sebi vaziš:
u Saraj'vu ja bi' ovo bolje,
ili bi' brže, ili bi' im'o s kime,
im'o rašta i imo za koga.
Najčešći je od svih vatan-derta,
lisan-derti, il' žal za jezikom,
za vremenom, za mjestom onijem,
u kome si svaku riječ znao,
nijedna ti nikad nepoznata,
nijedna ti nikad zafalila,
svakoj boju znao potrefiti,
i mjeru joj odrediti pravu,
svoj na svome, đe svi isto zbore.
A kad ono, po tvojem ćitabu,
da se, brate, lijepo razumjeti
da je meni i 'takim k'o tebi
jeni Saraj jošte više tuaf,
nego iđe ikaka novina.
Lako ti je u novom bit' novi,
al ajd stisni pa budi u starom.
Đe se koji od naske zatek'o,
već se dobro jadan i obik'o,
ako nešto nije k'o u Bosni,
bar se tješi da i nije Bosna.
Al da sjedim nešto u šeheru,
i da gledam sve ove bidate,
đe se Bosna butum prometnula,
a sa njome i moja čaršija,
u tuđini bez da se pomakneš,
u novini, bez da išta mijenjaš,
svem'se čini, bi mi gore bilo.
Jedno si me, dakle, utješio,
koje si mi dobro pojasnio,
e se tamo odakle sam došo,
nejde nogom, nego vremeplovom.
Efendija, ovako ti fala,
boljeg vaza i boljeg melema,
da si htio naći ne bi mogo.
Da s' posluzim tuđijem r'ječima:
Ostaj tude, sunce "tvoga" neba,
neće t’ grijat ko što te to grije.
Grki su tamo zalogaji hljeba,
đe više nije, što je bilo prije.  (Eliezer Papo)

     Ritmom sevdalinke i jezikom negdašnje sa-rajevske Bosne iskazano u daljini i tuđini nevoljno duševno stanje ratnog prognanika. U prvom povrat-ku realne činjenice poratnog vremena ozdravljaju i trijezne dušu teškim uzdahom: bilo pa prošlo i toga više nema, što je - to je, jesi gdje si, živi ... a rata, more bit', opet i tu da bude... Jȁ!