Viduški dani djetinjstva, Trojčindan, Duhovski utorak, zbor na viduškom greblju. Datumi su varirali zavisno od dana Vaskrsa, ali je uvijek bio utorak.
Nekoliko dana pred zbor žene su uređivale kuću, pripremale pite i još koješta, jer dolazila je rodbina iz okolnih daljnih i bližih sela, dolazili kumovi, prijatelji.
Pred ovaj dan nas djecu obuzimala je neka uzbudljiva trema. Matere nas malo urede i uglancaju jer i mi tog dana "idemo među svijet", ali nas redovne dnevne obaveze ni tad nisu mogle zaobići i prvo što smo morali je rano zorom poraniti i napasti stoku, pa tek oko deset sati kad ugrije da je zatvorimo, a onda je slijedila priprema za zbor.
Tog dana nije nam bilo ni do jagoda, ni trešanja ni ašlama, već kad ćemo do slastičara Ćamila sa fesom na glavi, do njegovih cigli i himbera, do crvenih išaranih srcastih kolača sa malim bljeskajućim ogledalcima u sredini. I kad tu potrošimo nekoliko banki ili stoju (tako smo zvali pare), onda su điđari bili na redu.
Sjećam onih svijetlim bojama ukrašenih orozova sa trubama u repu, pa naočala sa plavim ili zelenim "staklima", pišća, plavih plastičnih, zelenih ili crvenih satića "na navijanje: sjajnih ogleda sa ili bez oslanjača sa slikama lijepih nasmijanih žena i naočitih sa gustom kosom začešljanih muškaraca, pa lančića, prstenova...
I dok mi djeca dođemo na zbor, pop je sa nekoliko starih ljudi i baba u malenoj kapelici već obavio molitvu, prelio poneki greb, strpao koju crkavicu u džep i otišao kod Pere Posavljaka na kafu, rakiju ručak.
Vidi se još poneko da kadi grob, a stare žene uz grobove svojih najmilijih razastrle bošće sa svojim tevsijama i pitama za sve koji su na zboru gladni, za poznate i nepoznate, prvenstveno za cure i momke iz okolnih sela koji u selu nemaju rodbine ili neprekidno igrajući u kolu istroše snagu.
Velik je nekad bio viduški zbor na Trojčindan. Po tri kola kršnih momaka i lijepih cura, mladica i mladih igralo je na viduškom zboru, a svirali su harmonikaši, svirali svirači sa ćemanima i gitarama. Vrije narod! Neki šetaju širokim kolskim putem iznad svježeg i bistrožuborećeg potoka prema kućama Poletana, neki pridolaze kamenim putem od Markovića, neki se mimoilaze putem prema Lazićima i Gejacima. Sve se ušarenilo, sve veselo, sve pjeva dušom i grlom.
Znalo se desiti da se rakijom zaneseni momci pošaketaju i uglavnom su to uvijek bile iste delije koji su volili tuču i kroz tuču željeli da se o njima i njihovom "junaštvu" po selima priča i pripovijeda.
Ali, sve bude i prođe i Viduše ni Vidušana više nema: sve se iskvarilo i zemlja je protjerala svoje stanovnike!
No comments:
Post a Comment