IR, IRI, IRAI, IRAJ I JURAJ

 

Natpis IYI znači IRAI ili IRAJ, tj. SJAJNI, VATRENI, OGNJENI, UZVIŠENI, PLEMENITI: SUNCE (petroglif u sjevernom Iranu).

     Perzijsko IR je neka vrsta bolesti čiji prištevi IRITIRAJU jakim svrabom (1), dakle je to UPALA. Arapsko IRR, IRĀṢ je VATRA, OGANJ (2); IRAT je OGNJIŠTE (3), IRRAT je VATRA (4), IRAN je ŽIVAHAN (5).

     Kod naroda Centralne Afrike IRU znači NEBO (6); korejsko IRU znači SUNCE (7); kod Samojeda IRRI je Mjesec (8). U latinskom IRA je LJUTNJA, BIJES, dakle emotivna VATRA, a latinsko IRIS ima dva značenja: DUGA i PERUNIKA.

      Arapsko ĪRĀS je VARNICA (9), takođe naziv za predio ŽUTE BOJE po žutilu cvijeta neke biljke koja raste u Arabiji Feliks (10). Perzijski naziv za Perziju je ĪRĀN (11), dok perzijsko IRAJ ili ERAJ znači SUNCE (12) i to je napisano IYI koje se izvorno čita IRAI, IRAJ. Znak Y u sredini je RA, osnova u srpskom RAČVA, RAŠLJA, RAKLJA. Kasnije u nekim jezicima drevno I čitano je i kao J, pa je IYI bilo isto što i JYI = JRAI = JRAJ > JURAJ.

     I evo nas pred rješenjam zagonetke: u srpskom PERUNIKA, kao i u imeni PERZIJA, osnova je PER. To je značenjem isto značenju osnova IRA i ERA u nazivima IRAN ili IRAJ:

     a) PER = IRA = ERA = IR = ER   

     b) ER = IR

Potvrde da je ER = IR nalazimo i u sljedećim  primjerima: egipatsko IRI znači OKO i simbol je Ozirisa (13), a egipatsko IRIS je ZORA (14). U centralnoj Africi IIRRI je SUNCE (15).

     Današnje grčko PIR (πῦρ) znači VATRA, PLAMEN (16). U antička vremena izgovarano je PUR, u moderna vremena je PIR. Sa osnovom PER je sanskritsko PERU koje takođe znači VATRA, SUNCE (17). Vidimo da je oblicima ER i IR značenjem isti oblik UR.  Sumersko UR je SVJETLOST VATRE (18), asirsko ili haldejsko božanstvo zvano BOG FODUMENTA, tj. temelja (19). Starokeltsko UR znači VATRA, POČETAK (20). U srpskom URANAK upravo je to UR.

Čitano s desna ovdje piše: JUIRAIK, što znači JURNI, JARNI, OGNJEVITI (natpis na kamenu, selo Bjala kod Varne u Bugarskoj).

     Starokeltsko IR je BIJES, LJUTNJA (21), sve ono što daju SUNCE i VATRA, a sanskritsko ĪR znači IĆI, RASTI, PODIZATI; OŽIVLJAVATI (22) što opet upućuje na SUNCE koje je VATRA. Starokeltsko IR je ŽESTINA, BIJES (23). To je u latinskom IRA (24). Velško IR znači ČIST, PROBOJAN (25). Starogaelik i galsko ER je UZVIEN, PLEMENIT, RASAN (26). Bretonsko IRA (ili URE) i velško IRAW znači MIROPO-MAZAN (27).

      IR, ER i UR su sinonimi sa značenjem VATRA, SJAJ, SUNCE; UZVIŠEN, MIROPOMAZAN, RASAN, PLEMENIT, svi atributi koje su crkveni oci dali pripisali Isusu, SUNCU PRAVDE i prehrišćanskom SUNCU.

Sunce sa simbolom Y (indijanski petroglif u Arizoni i artefakt iz muzeja u Bitoli, Makedonija).

     Problem sa dosadašnjim neiščitavanjem simbola, odnosno natpisa IYI je u srednjem znaku Y, koji je u drevna vremena bio ideograf sa značenjem RA: sunce ljetnog solsticija. Kao simbol tog značenje poznat je od vremena neolitskih pećinskih crteža, do petroglifa američkih Indijanaca i naših stećaka.

     Uobičajena je laž da je RA jedino egipatska riječ za ime Sunca, a RA je kao osnova u imenu RAŠANI, jednom od starih imena Srba, koji su ideogram Y RA preslikali i svoje riječi RAK, RAKLJE, RAČVE, RAŠLJE. Zar da judeohrišćanski mudraci javno priznaju da je RA takođe originalna srpska riječ, jer bi to značilo  javno priznanje postojanja Srba kao savremenika starih Egipćana, te povezanost srpskog sa sanskritom u kojem RA znači VATRA, TOPLOTA, LJUBAV, UŽIVANJE, DAVANJE, ZLATO, BLJESAK, VELI-ČANSTVENOST (28).

Na gornjem natpisu sa Šudikovskog kvadra piše IRAI, a u donjem, čitano s lijeva, piše JUIRAJ > JURAJ.

     Preko vedske Siddhante u tamilskom jeziku postoji riječ IṚAI i znači CAR, BOG (29). Da je to složenica pokazuje duplo R (Ṛ): IṚAI je IRRAI postanjem od izraza IR RAI koji znači VATRA SUNCA, SUNČANA VATRA.

P.S. Znam da ni ova istina neće proći kod judeohrišćanskih Srba, kako kod onih iz običnog naroda, tako i kod masonerije i višoj životnoj i intelektualnoj hijerarhijskoj ljestvici, jer se Srbi skoro već 40 godina svom snagom bore protiv istine zarad svojih ideoloških judeohrišćanskih laži. Ali eto, pišem zbog onog jednog od hiljade koji ne ide s lažovima i koji će razumjeti.

..............................
     (1) Francis Johnson, A dictionary, Persian, Arabic, and English; London: Wᴹ. H.Allen and Co., 1852, pg. 195.
     (2) John Richardson, Dictionary Of Persian, Arabic, And English; London: Printed by J. L. Cox, 1829, pg. 49.
     (3) Ibid, pg. 54.
     (4) Ibid.
     (5) Ibid. pg. 52.
     (6) Arthur James Johnes, Philological proofs of the original unity and recent origin of the Human Race, Appendix A, London, Samuel Clarke, 1843, pg. 40
     (7) Ibid. pg. 5.
     (8) Ibid.
     (9) Francis Johnson, Ibid. pg. 195.
     (10) Ibid.
     (11) Ibid. pg. 196.
     (12) Ibid.
     (13) Arthur James Johnes, Ibid. pg. 4.
     (14) Ibid.
     (15) Ibid.
     (16) John Groves, A Greek and English Dictionary, Boston: Hilliard, Gray and Company, 1836, pg. 504.
     (17) Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary, Oxford, The Clarendon Press, 1960, pg. 648.
   (18) James Austin Bastow, A Biblical Dictionary, London: Longman, Brown, Green, Longmans and Robrets, 1859, pg. 691.
   (19) William Ricketts Cooper, An Archaic Dictio-nary: Biographical, Historical, and Mithological, London: Samuel Bagster and Sons, 1876, pg. 598.
     (20) Edward Dwelly, A Gaelic Dictionary, Vol. III, Herne Bay: E. Macdonald & CO., The Gaelic Press, 1902-, pg. 998.
     (21) Edward Dwelly, A Gaelic Dictionary, Vol. II, Herne Bay: E. Macdonald & CO., The Gaelic Press, 1902-, pg. 556.
     (22) Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary, Oxford, The Clarendon Press, 1960, pg. 171, 170.
     (23) Robert Archibald Armstrong, Gaelic Dictionary in Two parts, London, Printed for James Duncan, 1825, pg. 335.
     (24) Ibid.
     (25) William Owen Pughe, A Dictionary of the Welsh Language, The Second Edition, Vol. II, Denbigh: Prin-ted and published by Thomas Gee, 1832, pg. 255.
     (26) Edward Dwelly, A Gaelic Dictionary, Vol. II, Herne Bay: E. Macdonald & CO., The Gaelic Press, 1902-, pg. 394.
     (27) Robert Williams, Lexicon Cornu-Britannicum; Llandovery: Roderic; London: Trubner & Co., 1865, pg. 226.
     (28) Monier Monier-Williams, Ibid. pg. 859.
     (29) Daniel Jeyaraj, Genealogy of the South Indian Deities; RoutledgeCurzon, London and New York, 2005, pg. 204. 

 

JARI, JARI, JARILO

 

S naših brda iz planine
Truba trubi u nizine
I radosne širi glase
Jarni Juraj da nas spase.
Naš Jarilo sin Svaroga,
Nebeskoga našeg Boga.

Nas je Sunce ozarilo,

Došao nam naš Jarilo,

Naš Jarilo Juraj Sveti

Na bijelome konju leti

Jari, jari, Jarilo,

I tamu razdanilo!

Glava mu je sunčana

Kosa zraka lučana,

I blagodat zemljom sije,

Sjajnim licem zemlju grije.

Jari, jari, Jarilo,

Naš voljeni Božilo!

Na prsi mu sija svast,

Na ramenu Božja vlast.

Tamu goni, zimu tjera

Jarilo je naša vjera.

Jari, jari, Jarilo,

Ti naš Sveti Božilo!

Jarni Juraj Gerovit

Dušmanima silovit,

Koplje mu je sunčev zrak,

Njim probada sile mrak.

Jari, jari, Jarilo

Dane nam ozarilo!

Na bijelome konju jaše,

Mač plameni o pas paše,

Sva mu zemlja pesmu pjeva,

Iz kopita vatra sijeva.

Jari, jari, Jarilo,

Naš radosni Božilo!

Opet zemlji Sunce sinu,

Prespavalo cijelu zimu,

Toplinom je grli svojom

Ogrnulo zelen-bojom.

Jari, jari, Jarilo,

Naš zeleni Božilo!

Sunce sve nas ozarilo,

Došao nam naš Jarilo,

Cvetaj cvijeće, rasti žito,

Nek sve živo bude sito.

Jari, jari, Jarilo,

Svo nam žito rodilo!

Ptice poju, lahor piri,

Cvijeće miris poljem širi,

Radilice pčele zuje,

I čobanska frula čuje.

Jari, jari, Jarilo,

Sve nam pjesmom danilo!

I djevojke beru cveće,

Pletu vijence svoje sreće,

I u kosu cvijeće meću,

Da im cvijeće dadne sreću.

Jari, jari, Jarilo,

Srce nam razgalilo!

Sunce sve nas ozarilo,

Došao nam naš Jarilo,

Naš Jarilo Juraj Sveti

Na bijelome konju leti.

Jari, jari, Jarilo,

Sunce nas ozarilo!

Naš Jarilo Juraj Sveti

Na ognjenom konju leti!

                                      (P. N. Viduša)

JURJEVO JE ĐURĐEVDAN

(Vuk Stef. Karadžić, Život i običaji naroda srpskoga, Beč, 1867, str. 28-29)

Link ka knjizi: https://archive.org/details/Zivot_i_obicaji_naroda_srpskoga_348/page/n43/mode/2up

ĐURĐEVDANSKA TRUBA I KAKO SE PRAVI

     U Bosni još traje običaj savijanja truba i trubljenja uoči Đurđevdana. Pisak se pravi od ljeskove kore na koju može da se nastavlja savijati kora od vrbe, te trube mogu biti i preko dva metra. Na donjem videu možete pratiti kako se savija đurđevdanska truba.

Kako napraviti trubu od lijeske.

SAMO ŠTO NIJE JURJEVO

     Jake tragove staroslavenske tradicije pronalazimo u narodnim vjerovanjima i sujevjerjima; mnogo staroslavenskih običaja vezano je za ključne faze čovjekovog života: rođenje, ženidbu i smrt; a među muslimanima u našoj zemlji malo je poznato da godišnji običaji vezani za Jurjev i Aliđun imaju staroslavensko porijeklo. Neki animalni i biljni kultovi, poput poštivanja kućne zmije također su ostatak od starih Slavena. Jedna od tih ključnih čovjekovih faza rođenje vezana je i za moj život. Šestog maja rano ujutro – na Jurjevo, prije 70 godina došao sam na svijet.

     To je dan kojim se obilježava dolazak proljeća i praznik kojim se odvaja novi, ljetni period od zimskog: to je, ustvari, praznik oživljene prirode, kada se bezbrojnim običajnim radnjama nastoji prenijeti snaga oživljene prirode, u prvom redu nove vegetacije, na ljude i stoku, živinu i pčele. Sjećam se dobro, ljudi su godinu dijelili na dva dijela – zimski, koji počinje sa Kasumom ili Mitrovdanom (8. novembar po gregorijanskom kalendaru) i ljetni, koji je počinjao sa Jurjevom.

     U okviru zimskog perioda, izdvajalo se više kraćih ili duljih perioda kao što su zehmerija, Hamsin, Babine huke, Goveđa zima, te prvo, drugo i treće džemre. Znalo se da proljeće nastupa sa Blagovješču (7. April). Prekretnicu ljetnog perioda predstavljao je Aliđun ili Ilindan (2. avgust). Ljudi bi obično govorili da se nešto desilo o Aliđunu ili o Ilindanu. Početak jeseni vezan je za period Miholjskog ljeta, oko Miholjdana (12. oktobar).

     Mora se voditi računa da je narod ovdje do nazad 50-tak godina živio od zemlje i stoke i sa prirodom. Stoga je, htio ne htio, bio upućen na ovaj solarni kalendar. Od pravoslavnog Božića su se brojale hevte. Slušao sam od svojih starijih komšija da u petoj hevti nestaje prtine, u sedmoj dolaze brljci (tj. ptice selice), a od pola devete pa do pola desete traju huke. Više ne možemo reći da u devetoj hevti plug hajekne u najdubljem potoku, niti da si lani sijao o Bajramu ili da ti je krava vodila 12. ševala, jer to ovih godina ništa ne znači u našim okolnostima. Po hevtama se određivalo kada će se obrezivati voćke i grožđe, a i kada se kalemi. Najbolje je bilo te poslove raditi oko sedme hevte tj. kada prvo džemre udari u havu (zrak). Helem, ni to više sa džemretima nije sigurno, ni kad udaraju u zemlju, kad u havu, a kad u insane.

     Svi oni koji su odrasli na selu znaju da se mnogo toga veže za Jurjevdan. Određeni zemljoradnički poslovi morali su se obaviti prije Jurjeva, a drugi samo poslije, odnosno ‘dojurjeva’ i ‘pojurjevu’ - npr. grah (mahune) se nikada ne siju prije Jurjeva. Običaji vezani za Jurjevdan prakticirani su i na širem području Tešnja i okoline. Naročito se i posebno obilježavao u našim selima gdje su sva pomenuta vjerovanja bila duboko ukorijenjena u ljudska vjerovanja u ispunjenje želja i nada.

     Običaj je bio da se jutrom, na samo Jurjevo, obavezno rano ustaje, jer ‘ko porani rano, raniće i biće zdrav čitavu godinu’. Umivalo se ili čak kupalo omahom, pa i majskom rosom. Išlo se na vodu ‘Mravić’ u Raduši koja se nalazi između gaja rahmetli Mesuda Halepa i Deljkić Muhameda (Hame), na kojoj su se, većinom, djevojke umivale. Išlo se do drijena i hvatalo za njegovo stablo – da se bude zdrav kao drijen. Proljuljalo bi se i na ljuljašci, provaljalo po međi – da ne bole leđa. I kose su se kvasile omahom i češljale – da budu guste i da dobro rastu. Djevojke su naveče otkidale po stručak žare i stavljale negdje u procjep na ogradi, a jutrom žurile da vide gdje se žara okrenula – jer se vjerovalo da im je na tu stranu valja putovati gdje se žara okrene. Posebno mjesto u kultu Jurjeva imala je vrba jer je bila uvijek vezana uz slavljenje Jurjevdana. Naime, nezaobilazan, običaj je bio da se vrbove grane beru uveče uoči Jurjev-dana pa se njima okite kuće i ostali objekti u dvorištu.

     Jurjev je smatran danom proljeća i ljeta, danom kada se slavi život i priroda, pa stoga nije ni čudo da je ovaj dan igrao tako veliku ulogu u životu mladih, a naročito djevojaka. Još je jedan običaj vezan za njih i ovaj dan. One bi, naime, dan uoči Jurjeva brale miloduh, kojeg bi navečer stavile u prikupljenu ‘omahu’, a na Jurjevo, u zoru, tom vodom bi prale tijelo i lice. Kod mladića je, međutim, postojao običaj da kradu miloduh od djevojaka, pa su one otuda znale organizovati i posebne straže da bi ga sačuvale za jurjevsko jutro i ritual umivanja.

     Živo se sjećam da su ,uoči Jurjeva, kod djevojaka postojale i druge gatke, koje su se, uglavnom , odnosile na sudbinu vezanu za njihovu udaju. Tako bi se, na primjer, koncem podvezivala stabljika žare ili pero od mladog luka u baščama, pa bi se ujutro, na Jurjev, gledalo na koju se stranu podvezani i sasušeni dio biljke savio - sa te će strane doći budući mladoženja. Isto tako, djevojke su u tepsijama i drugim posudama palile barut, pa bi po kretanju dima gatale s koje će strane doći njihov budući muž. Također, slično se či-nilo i sa bacanjem stare izgažene cipele ili opanka preko kućnog krova - ujutro bi se gledalo na koju stranu je okrenut vrh cipele i s te bi strane, kao, trebao doći budući đuvegija. Osim pravca iz kojeg će njihov budući muž doći, djevojke su gatale i njihova imena. Uvečer, uoči Jurjeva, razapele bi tamni konac preko ulice ili sokaka, pa ako prva osoba koja naiđe bude, recimo, Huso... - onda se gatalo da će i djevojčin budući mladoženja biti neki Huso, itd.

     Na sam dan Jurjeva išlo se, većinom porodično, na izlete uglavnom pored izvora ili rijeka, na kojima se posebno zabavljala omladina na jurjevskim ljuljaškama. Postojao je i običaj, naročito u našim selima, da se rano ujutro, prije nego će se krenuti na izlet djeca ‘žare’ žarom po nogama, zapravo da se žarom istjeraju iz postelja.

     Uz jurjevske običaje spomenut ću i još jedan, koji i danas živi, a odnosi se na stavljanje tisovine stoci među rogove. Naime, drvo tisovina je među narodom počašćeno i nazivom ‘sretno drvo’ zbog vjerovanja da štiti od svakog zla i donosi sreću te se u današnje vrijeme može pronaći kod svakog drugog Bošnjaka ili Bošnjakinje. Adet je da se djeci, posebno onoj maloj, stavlja ispod jastuka da ih štite od urokljivih očiju dok je odrasli nose u novčaniku ili u vidu privjeska. Komadić tisovine se stavlja zajedno sa sedefom u hamajliju kako bi se njena moć udvostručila. Još je prije jednog vijeka dr. Sielski pisao: ‘U Bosni i Hercegovini su se kao hamajlije nosile mnoge druge stvari: platnene, mineralne, biljne i koštane. Tako se, na primjer, u crveno platno ušije komad tisovine, objesi na crvenu uzicu pa njome opaše plačljivo dijete’. Može se splesti i uzica u četiri boje (crna, žuta, narančasta i crvena), a onda se njome opasati urečeno dijete. Nadalje, kombinacija tisovine i dvije košpice od hurme sašiveno u komad crvene tkanine, predstavljalo je moćno sredstvo protiv uroka.

     Iako je danas vrlo malo tisovog drveća može se konstatovati da je kult ovog drveta nekada bio vrlo raširen po cijeloj BiH, ako ne i najvažniji, o čemu svjedoči preko stotinu topografskih naziva na geografskim kartama.

     U narodu je ostalo sačuvano dosta vjerovanja o zaštitnoj, hamajlijskoj moći tisovine te moći tise da odbrani neki kraj od nevremena i leda. Upravo zato, smatra se velikim grijehom posjeći njeno stablo. Uvijek se gledalo da nešto od oraćeg pribora bude od tisovine te da se stoci, posebno volovima, utisne za rog mali komadić drveta kao utuk svakom zlu. U istu svrhu, na cijeni je posebno bio stap napravljen od tisova drveta zbog vjerovanja kako ni jedna vračara neće moći oduzeti mlijeko kravi niti je ko ureći.

     Zlobnici će reći to su paganski običaji. Pa šta ako su? Jaki tradicijski običaji i sujevjerja veoma su žilavi kada se uzme u obzir da su opstali do današnjih dana. Dokle će se oni održati zavisi od vremena i standarda života. Nisu se održale ni svadbe sa fijakerima i kićenim konjima, obilježavanje Prvog maja... Starijim generacijma su to bile tradicije kao i Jurjev.... Nema ih više, a promjena je bezbroj. Novim generacijama će biti tradicija vatromet za novu godinu i ko zna šta još?” (Tešanj, 24. april 2011. godine, Subašić S. Hasan, bloger:

https://kadslikegovore.blogspot.com/2011/04/samo-sto-nije-jurjevo.html?fbclid=IwAR1kmObb8I_smVYHhvpRq-tGFzp-x2LS6-sYnZWxxsFU8w2JcPXlpeeXby8

GEOMETRIJA ŠESTARA I UGAONIKA

                      

Srpski patrijarh Porfirije sa svojim romboidnim bedrenikom u kojem je kvadrat.

Zastava Napoleonove Republike Italije.

Od šestara i ugaonika ka rombu i kvadratu bedrenika.

• β = 63,43494884°

• tan β = 2

• sin β = 0,894427191

AB = BC = √5 = 2,236067977

BE = 2

AE = 1

DE = EF = FB = BD = 1,414213562 = √2

• AC² + AB² = 9

• √9 = 3

• ½√5 = 1,118033989

• dužina Kraljeve odaje u Velikoj  piramidi = 412,1316378 inči, a širina 206,0658189 inči:         

a) 412,1316378 x 1,118033989 = 460,7771788 inči = podna dijagonala Kraljeve odaje;

b) 206,0658189 x 1,118033989 = 230,3885894 inči = visina Kraljeve odaje.

    • Obim kruga u crvenom kvadratu = 3,14159…

    • površina kruga = 0,7853975 kvadratih jedinica = površina kvadrata unutar crvenog kvadrata;

    • dužina strana kvadrata unutar crvenog kvadrata = 0,886226551

     • 1 godina = 365,242 dana:

     365,242 : 0,886226551 = 412,1316378 = u inčima dužina Kraljeve odaje;

     • zbir dužina krakova krsta unutar kvadrata u crvenom kvadratu = 2 x 0,886226551 = 1,772453102

      a) 1,772453102² = 3,14159 = obim kruga;

      b) 1,772453102 x 2 = 3,544906205 = obim crvenog kvadrata;

     • zbir dužina krakova krsta unutar kruga = 2

         2² = 4 = 4 kvadratića unutar crvenog kvadrata = simbol zvani “kuća Sunca” = 1 godina sa četiri godišnja doba.

      Crkvu su osnovali judejski masoni, crkvu su dogmatski uobličili grčko-rimski masoni, crkvu vode masoni, masoni rukovode crkvom i štite crkvu.

SUNCE KUN, KUNIĆ, MASONSKI ZEC PETAR I VASKRS

     Bretonsko CUNRUNT je VRH, VIS (1), bretonsko CUNNARET znači ŽESTINA, BIJES (2). Korniško CUNDA je PRIRODA, VRSTA (3), CUNTELLET je ZAJEDNICA VJERNIKA (4), a korniško CUNYS ili KUNYS je GORIVO, DRVO ZA VATRU (5). Svuda vidimo da se CUN ili KUN smislom odnosi na VISINU (nebo), ŽESTINU (vatru), SKUP VJERNIKA (obožavanje), VRSTE U PRIRODI (život i rađanje) i na IZVOR GRIJANJA. Sve nabrojano ima veze sa SUNCEM i sve zavisi od SUNCA.

     Velško CUN je je PRIVLAČNI, VOLJENI, LJUBAZNI, VOĐA, STARJEŠINA, GOSPODAR (6). Velško CUNACH znači ČASNOG, SLAVNOG PORIJEKLA (7). Dakle je CUN isto što i KUN, a KUN je SUNCE.

     Počev od Gornjeg Tibeta pa sjeverno prema Sibiru i Rusiji evo imena Sunca kod nekih tamnošnjih naroda:

- Ujgur: KUN (8)

- Kirgiz: KÜN (9)

- Tobolsk: KUN (10)

- Tshulim: KUN (11)

- Kuznetsk: KUN (12)

- Yakut: KUN (13)

-  Yeniscian: KUN (14)

      U keltskom gaeliku CUN znači VRIJEME, ČAS (15). Čak je bio i keltski bog sunca CUNO ili CUNOBELIS, ali i to sakrivaju pa natpis CUNO BELI prooglasiše samo imenom jednog keltskog kralja CUNOBELISA s kraja stare ili početka nove ere.

     Kelti su nosili Cunobelinov talisman u čiju snagu su vjerovali da štiti od stradanja u ratu, dakle se izvorno ne radi o nekom kralju, nego o bogu (16): CUNVELIN je sa sunčanim zrakama (17):

     “Iz ovih iskaza jasno je da se pod Cunovelin podrazumijeva bog Sunca Britona - Cyn ili Cun, gospoda; i Belin, Sunce, što znači Gospod Belin. Kralj Cunobelin ne može ovdje biti označen jer je živio u prvom vijeku, a bard govori o svom Cunobelinu koji je bio u njegovo vlastito vrijeme – šesti vijek, i sa ovim talismanom isli su Britoni u rat protiv Saksona i Angla.” (18)

     Korniško CYNIN ili KYNIN je KUNIĆ (19) koji na Zapadu ima simboličnu ulogu proljetnog vaskrsenja prirode, moderni Easter Banny. On se od srpskih masona podmeće za Vaskrs Srbima pod imenom Zec Petar kao zamjena za Isusa koji je crkvenim masonima takođe Sunce, tj. KUN. Inače je Petar Zec postao kao Peter Rabbit u knjizi "Priča o Petru Zecu" ili "The Tale of Peter Rabbit" od engleskog pisca Helen Beatrix Potter (1886-1943). Poznato je da je njen muž Williams Heelis bio frimason iz društva tada najuticajnijih masona regije grada Kendal u Kumbriji.

..............................

(1) Joseph Loth, Chrestomathie Bretonne (Armoricain, Gallois, Cornique), Paris, Emile Bouillon Libraire-Editeur, 1890, pg. 469.

(2) Ibid.

(3) Robert Williams, Ib., pg. 77.

(4) Ibid. pg. 78.

(5) Ibid.

(6) William Owen Pughe, A Dictionary of the Welsh Language, The Second Edition, Vol. I, Denbigh: Printed and published by Thomas Gee, 1832, pg. 255.

(7) Ibid.

( 8 ) Robert Gordon Latham, Elements of Comparative Philology, London: Walton and Maberly, 1862, pg. 17.

(9) Ibid. pg. 104.

(10) Ibid. pg. 107.

(11) Ibid.

(12) Ibid. pg. 108.

(13) Ibid. pg. 111.

(14) Ibid.

(15) Edward Dwelly, A Gaelic Dictionary, Vol. I, Herne Bay: E. Macdonald & CO., The Gaelic Press, 1902-, pg. 300.

(16) Red Dragon, The National Magazine of Wales, Edited by James Harris, Volume 10, July to December,1886, Cardiff, Daniel Owen and Company, Limited, , 1886, pg. 244.

(17) Ibid.

(18) Ibid.

(19) Frederick W. P. Jago, An English-Cornish Dictionary, London: Simpkin, Marshall & Co., Stationers’ Hall Court; Plymouth: W. H. Luke, Printer and Publisher, 1887, pg. 127.