ROD, KUPALO I SVETOVID SU JEDAN BOG

Sunce na vrhu kupe podneva ljetnog solsticija  je Kupalo.

             

Sunce na vrhu kupe (piramide): ljetni solsticij, prvi dan ljeta, dugodnevnica, Vidovdan, Kupalo, Svetovid-Rod.

Znak Kupala: Sunce na vrhu kupe (devastirana crkva u Goroviču kod Topole).

Kupalo je dan prvog dana ljeta, dan dugodnevnice, dan u kojem je Sunce na vrhu KUPE (piramide) (stećci, 19. v., Rajačke Pivnice, Negotin).

Sunce  Kupalo na kupe na dan ljetnog solsticija.
Lijevo na petroglifu je piramida sa Suncem na Sunčevoj nebeskoj lađi (Puako Petroglyph, Alaska), a desno je isti motiv na stećku, samo nema lađe (Križevići, Olovo).

Kupa na ovom stećku simbol je Vidovdana i rajske svjetlosti.

Ovi kupasti simboli više ne traju kod Srba.

              U obimnoj čuvenoj studiji komparativne religije “Zlatna grana” britanski antropolog Džejms Džordž Frejzer piše:

        “Smrt i vaskrsenje Kostrubonka. - U Rusiji se pogrebne ceremonije kao ‘sahrana karnevala’ i ‘iznošenje smrti’ ne drže pod imenom smrti ili karnevala, već pod imenom izvjesnih mitskih figura kao što su Kostrubonka, Kostroma, Kupalo, Lada i Jarilo. Ove ruske ceremonije održavaju se i u proljeće i početkom ljeta.” [1]

Konkretno za Kupala Frejzer kaže:

        “Već smo vidjeli da u Rusiji uoči Ivanjdana mladići i djevojke u parovima preskaču vatru sa noseći slamnatu figuru Kupala. U nekim krajevima Rusije figuru Kupala spale ili bacaju u potok na Ivanjdan uveče.” [2]

        “U Rusiji, kao što smo vidjeli, slamnata Kupalova figura nije spaljivana u vatri dugodnevnice, već je prolazila kroz vatru naprijed pa nazad. Ali, zbog već datog razloga, potrebno je da bog umre; tako sljedećeg dana Kupalo je lišen svojih ukrasa i bačen u potok.” [3]

        Ruski praznik Kupala dešava se uoči i na dan Ivanjdana koji pada na dan 24. juna julijanskog (7. jul gregorijanskog) kalendara. Taj dan nikad nije bio u sredini ljeta, niti je u srednjem vijeku bio dan dugodnevnice i kako Kupalo u srednjem vijeku može biti na dan Ivanjdana? Evo šta J. Grim kaže o Kupalu govoreći o drevnim običajima paljenja vatri na dan dugodnevnice:

        “Rusko ime Kupalo, koji neki objašnjavaju kao boga žetve, Kupalo: mladići i djevojke ukrašeni cvijećem i opasani svetim biljem, skupljaju se 24. juna pale vatru, preskaču i provode svoja stada preko toga dok oni pjevaju himne u čast tog boga.” [4]

J. Grim navodi da Karamzîna smatra da ime KUPALO potiče od biljaka koje žutim cvjetovima cvatu oko Ivanjdana [5]: a sam misli da je to litvanskao ime po cvjeću kupálnitsa (ranunculus, crowfoof) ili od kupóles koje spada u ivanjsko cvijeće [6]. Navodi Dobrovskog koji misli da ime potiče od kupa što je sijeno, kupljenje sijena [7]. Navodi i jednog autora koji misli da je to po kupati, kupanje [8].

        Šta je od sveg toga najtačnije kazaće na sanskrit: sanskritsko KUPA je GREDA koja drži dva tȁsa vage [9]. Keltsko (gaelik) CUPALL (čitaj KUPAL) znači PAR [10]. I pazimo sad: na dan dugodnevnice u Suncu se sastaju proljeće sa istočne strane i ljeto sa zapadne strane neba. Tako dva godišnja doba dođu u RAVNOTEŽU NA GREDI VAGE VREMENA. Pošto je u tim trenucima Sunce na najvišoj nebeskoj tački zenita sjevernog neba, ono je na vrhu KUPE VREMENA. U tim trenucima ova dva godišnja doba su SASTAVLJENA u SUNCU i tu postaju PAR, armorićansko COUBLA [11].

        Dakle je ime KUPALO značenjem vezano za sanskritsko KUPA (greda vage), za keltsko KUPAL (par) i za srpsko KUPA (stog), jer je to ŠILJATI VIS VREMENA sa SUNCEM U VRHU. Cvijeće koje žarkom žutom bojom cvjeta u te dane dobilo je ime po Suncu dugodnevnice, a ne obrnuto. Na dan dugodnevnice počinje ljeto i sezona KUPANJA (sanskritsko KŪPA je drvo ili kamen u sredini rijeke [12].

   Osnova u KUPALO je KUP. Sanskritsko KUP znači UZBUDJENJE, LJUTNJA, BI-JES; SJATI [13]. KUP je SJAJNI pehar, KUP je u KUPOLA (nebo):

        "Kako se spravlja (ili kako se veli?) pokošena trava (prevraća se, nateplje), kako se vozi, u što se slaže (na štagalj, u kup, plasnicu)?" [14]

Kupa sijena (stog) i kupa.

        Na početku hrišćanske ere dugodnevnica je bila 24. juna julijanskog kalendara što danas odgovara 7. julu gregorijanskog kalendarai. Na taj dan crkva je  ustanovila svoj praznik Rođenje Sv. Jovana Preteče – IVANJDAN. Tako postaje jasno da je narod koji je početkom hrišćanske ere dugodnevnicu slavio 24. juna, hristijanizacijom i pritiskom crkve dugodnevnicu počeo da slavi na Ivanjdan, jer bilo kakvo slavlje na prirodni dan dugodnevnice crkva je drakonski kažnjavala.

        Zbog precesije ekvinocija za vrijeme od 128 godina julijanskog kalendara dan dugodnevnice pomijeri se na niži datum, te je u naše vrijeme 8. juna julijanskog (21. juna gregorijanskog) kalendara.

      IVANJDAN je po imenu IVAN, a riječ potiče skraćenjem sanskritskog JĪVA sa značenjem ŽIVI, ŽIVOT; PRINCIP ŽIVOTA [15], srpski Bog ŽIVA. To je ŽIVI BOG u vjerovanju drevnih naroda oličen u liku SUNCA.

        Pošto se u podnevu dugodnevnice sastaju proljeće i ljeto postajući PAR, tada se dešava narodna antropomorfizacija cijelog kruga vremena godišnjih doba, dešava se ZAČEĆE novog ciklusa proljetnog rađanja. Starokeltsko CUPAR znači ZAČEĆE [16]. SUNCE je muški oplodni princip, dakle je za ZAČEĆE potreban i ŽENSKI princip.

        Sumerska boginja Inana je boginja proljeća, ljubavi, seksa i rađanja. Ona je je kod Vinčanaca Dahina, egipatska Izis, asirska Ištar, tračanska Kibela, kod zapadnih Kelta je Beltana, kod panonskih Kelta Thana; kod Slovena je Venera, Vesna, Baba Jaga i Živa; kod Rimljana Venus, kod Helena Afrodita, kod Srba Dana. Kao boginja proljeća u podnevu dugodnevnice ona se spaja sa bogom Sunca i tako postaju PAR i tad se dešava ZAČEĆE NOVOG RODA PRIRODE koji će se roditi nakon devet mjeseci dolaskom sljedećeg proljeća.  Tako trudna boginja proljeća postaje VELIKA MAJKA RODA, a bog ljetnog Sunca postaje OTAC ROD. Oni su BOG KUPALO i BOGINJA KUPALA, tračanska KUBELA (Κυβέλη). U širem smislu značenje se prenosi na BOGA, OCA RODA i VASIONU, VELIKU MATER(IJU) RODU. Čak je i latinsko CUPĒDO, CUPĪDO (sa značenjem VELIKI UŽITAK) porijeklom, oblikom i značenjem srodno imenu KUPALO.

        Kijevski panteon slovenskih bogova nije poznavao boga dugodnevnice pod imenom SVETOVID, već je SVETOVID kod Rusa bio ROD ili KUPALO i bio poznat van Rusije pod imenima Hrodo, Chrodo, Krodo i latinizirano Crodone. Kod Srba je bio poznat pod imenima BOG ROD ili BELI VID:

        "Наведимо овде податак (који узимам из 'друге руке') да je, на пример, према пропису св. Саве за монахе (препис из 16 стол.) свештеник морао од својих исповедника извидети 'Я splutila jesi z babami bogomerskija bludy, li molila sia jesi wilaml i rodu i roženicam i Perunu i Chor su i Mokoszi pila i jela: tri lea post z poklony'. (види и: Mal, 1940:19). У слободнијем преводу: 'Јеси ли чинила с бабама ( = врачарама) богомрски блуд, jecи ли се молила вилама или Роду и Рожаницами, а Перуну и Хорсу и Моко-ши у част пила и јела: (треба) да држиш пост у поклоњењу три године'. Дакле, и код нас, на подручју деловања српске архиепископије, налазимо најпре у црквеним круговима, а свакако да je тога морало пре свега бити у реалности, у именима цркава, култова и свести људи, помена Перуна, Хорса и Мокоше, Рода и Роженица, Вила, имена којасу се хришћанској цркви указивала као мрска." [17]

Gornji citat iz Zakonopravila Sv. Save je prepis iz 16. vijeka i u njemu se spominju ROD i ROŽANICE, dakle je ROD bio poznat i Srbima Savinog vremena i time propada laž da je BOG ROD izum novijeg vremena.

        Zašto je nekima prijeko stalo da se umjesto SVETOVIDA-RODA Srbima nameće Kupalo kao jedini ruski bog dugodnevnice? Odgovor je jasan: ne smije se Slovenima, dakle ni Srbima ni Rusima, davati podrška da im je BOG SUNCA BOG ROD. Srpske neorodoverce predvode jezuiti i ezoteristi raznih branši kojima je cilj globalizacija i odbacivanje julijanskog kalendara.

        Da su Sloveni precizno znali na koji dan pada dugodnevnica, dokaz je 15. jun 1168. godine kad su Danci osvojili slovensku Arkonu, srušili Svetovidov hram i oborili i uništili Svetovidov kumir. Datum dugodnevnice tog dana u to vrijeme svjedoči i savremena astronomija.

…………………………
       [1] James George Frazer, The Golden Bough, London, Macmillan & Co Ltd, 1954, p. 317-318.
       [2] Ib., p. 626-6727.
       [3] Ib., p. 652.
      [4] Jacobb Grimm, Teutonic mythology, Vol. II, London: George Bell & Sons, 1883, p. 624.
      [5] Ib.
      [6] Ib.
      [7] Ib.
      [8] Ib.
  [9] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary, Oxford, The Clarendon Press, 1960, p. 291.
   [10] Robert Archibald Armstrong, Gaelic Dictionary in Two parts, London, Printed for James Duncan, 1825, p. 168.
      [11] Ib.
      [12] Monier Monier-Williams, Ib., p. 300.
      [13] Ib. p. 291.
      [14] A. Radić, Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu; Zagreb, Tisak Dioničarske tiskare, 1897, str. 28.
      [15] Monier Monier-Williams, Ib. p. 422.
      [16] Robert Archibald Armstrong, Ib.
     [17] Sreten Petrović, Srpska mitologija, Mitološke mape, Knjiga II, Prosveta, Niš, 2000, str. 19-20.