“Mnogi autori, kao Appianus Alexandrinus, i Ph. Clu-verius pod imenom Kelti uključuju Gale, Germane, Spanijarde, Britone, Ilire, itd. ali je sigurno to da Po-lybius, Diodorus, Plutarch, Ptolemy, Strabo, Athe-næus and Josephus zovu ove narode koji su za-uzeli Galiju, Keltima.” [1]
“Cluverius u svojoj “Germania Antiqua,” objavljenoj 1616. dokazuje da Iliri, Germani, Gali, baskijska ple-mena i drevni Britoni, svi govore dijalekte jednog i istog jezika, koji je, računajući po njemu, bio keltski, i on iznosi sebi u prilog najimpozantniju naučnost.” [2]
Tračanski, keltski ili ilirski jezik:
“Jednosložni prvobitni jezik > aglutinativni: turanski > amalgamatski: jafetski ili iranski ili indoevropski > keltski: trački ili ilirski…” [3]
“Identitet Tračana i Ilira je dokazan od drevnih pisa-ca upućujući, neki raniji i neki kasniji, na jednan isti narod.” [4]
“Jezik Kimera nije poznat. Pretpostavlja se da je bio trački, da su govorili tračkoilirskim, ili indoiran-skim…” [5]
"Tamo su bili Brigi, rod Kimera koji su prešli preko, iz Trakije u Aziju pod imenom Frigi, neko vrijeme nakon Trojanskog rata, kadgod da se to dogodilo." [6]
Kimeri i Tračani su jedan narod za koje Strabon pi-še:
"Kimeri, ili odvojeno pleme njihovo, zvano Treri...." [7]
Nakon toga Strabon opet kaže:
"Sljedeći dio zemlje bio je okupiran od strane Trera, koji su takođe bili Tračani..." [8]
“CIMMERII, ōrum, tračko pleme sa boravištem na Dnjepru.” [9]
“Nema sumnje da su Daci ili Dani, kao i Geti ili Goti, bili svi od rase zvane Kimbri. Kimbri su takođe Ki-meri, od tračkog su originala takođe, ili su Tračani bili Kimeri, što nije ni bitno.” [10]
“Posebno je zaključeno da su drevni Kimeri i njihovi potomci Tauri od Herodota i narodi potčinjeni kra-ljevima Kimerijskog Bosfora, među kojima su nađe-na tračka imena Kotis, Rheskuporis, Rhæmetalkes, Mæsades, Berisades, Medosades, bili su tračkog porijekla.“ [11]
“Istoričari izvještavaju o Aezir narodu kao Trako-Ki-merima, jer su Trojanci od tračkih predaka.” [12]
Pominjući Herodota ovaj autor kaže:
“Svi narodi sjeverno od Grka zvani su nekad od njih Tračanima, uključujući Kimere, i kimerijski Kerčonis nekad je zvan Taurika ili Trački Kerčonis.” [13]
Kasnije su Kimerijci nazvani Kimbri, nakon čega su nazvani Kelti pa Gali i svi su oni grana Tračana. Trački Geti su kasnije nazvani Goti i oni su Slaveni:
„U svim ovim zemljama bili su jedan te isti narod, iako podložni različitim knezovima i poznati pod ra-zličitim imenima. Tako su se u Kimeriji, Sarmatiji, Skitiji nazivali Kimerijci, Sarmati, Skiti; u Trakiji, Da-kiji i Meziji, Tračani, Dačani i Mezijci; a u blizini Istra i Ponta, Iliri i Ponti. Što se tiče naziva Zapadni Goti, koje su Latini omekšali u Vizigoti i Ostrogoti, razli-kovali su se po imenima, kako Grotius pokazuje preko Jornanda, prije nego što su napustili Skan-dinaviju, nazivajući se Zapadni Goti i Ostrogoti, ili Zapadni i Istočni Goti, prema njihovom položaju ta-mo na istoku i zapadu, pri čemu su prvi naseljavali onaj dio Skandinavije, koji graniči s Danskom, a drugi istočnije dijelove, koji leže na Baltiku. Ono što Jornandes piše o raznim migracijama i naseljava-njima Gota, u potpunosti se slaže s onim što čitamo kod antičkih grčkih i latinskih autora o raznim mig-racijama i naseljavanjima Geta. I zaista, da su Goti i Geti bili jedan te isti narod pretpostavljaju svi pisci koji su blistali u ili blizu vremena kada su oba car-stva bila pod njihovom vlašću." [14]
Dačani Geti ili Goti su Tračani i oni su Sloveni na Balkanu i izvan granica Rimskog carstva:
"Geti ili Slaveni napadaju granicu Trakije..." [15]
I da zaključimoi:
"Sedma knjiga govori o neuređenim redovima Rim-ljana i njihovim hrabrim uspjesima protiv Slavena ili Geta; jer su se tim imenom ranije nazivali." [16]
I da ponovim:
“Nema sumnje da su Daci ili Dani, kao i Geti ili Goti, bili svi od rase zvane Kimbri. Kimbri su takođe Ki-meri, od tračkog su originala takođe, ili su Tračani bili Kimeri, što nije ni bitno.” [17]
“Cluverius u svojoj “Germania Antiqua,” objavljenoj 1616. dokazuje da Iliri, Germani, Gali, baskijska ple-mena i drevni Britoni, svi govore dijalekte jednog i istog jezika, koji je, računajući po njemu, bio keltski, i on iznosi sebi u prilog najimpozantniju naučnost.” [2]
Tračanski, keltski ili ilirski jezik:
“Jednosložni prvobitni jezik > aglutinativni: turanski > amalgamatski: jafetski ili iranski ili indoevropski > keltski: trački ili ilirski…” [3]
“Identitet Tračana i Ilira je dokazan od drevnih pisa-ca upućujući, neki raniji i neki kasniji, na jednan isti narod.” [4]
“Jezik Kimera nije poznat. Pretpostavlja se da je bio trački, da su govorili tračkoilirskim, ili indoiran-skim…” [5]
"Tamo su bili Brigi, rod Kimera koji su prešli preko, iz Trakije u Aziju pod imenom Frigi, neko vrijeme nakon Trojanskog rata, kadgod da se to dogodilo." [6]
Kimeri i Tračani su jedan narod za koje Strabon pi-še:
"Kimeri, ili odvojeno pleme njihovo, zvano Treri...." [7]
Nakon toga Strabon opet kaže:
"Sljedeći dio zemlje bio je okupiran od strane Trera, koji su takođe bili Tračani..." [8]
“CIMMERII, ōrum, tračko pleme sa boravištem na Dnjepru.” [9]
“Nema sumnje da su Daci ili Dani, kao i Geti ili Goti, bili svi od rase zvane Kimbri. Kimbri su takođe Ki-meri, od tračkog su originala takođe, ili su Tračani bili Kimeri, što nije ni bitno.” [10]
“Posebno je zaključeno da su drevni Kimeri i njihovi potomci Tauri od Herodota i narodi potčinjeni kra-ljevima Kimerijskog Bosfora, među kojima su nađe-na tračka imena Kotis, Rheskuporis, Rhæmetalkes, Mæsades, Berisades, Medosades, bili su tračkog porijekla.“ [11]
“Istoričari izvještavaju o Aezir narodu kao Trako-Ki-merima, jer su Trojanci od tračkih predaka.” [12]
Pominjući Herodota ovaj autor kaže:
“Svi narodi sjeverno od Grka zvani su nekad od njih Tračanima, uključujući Kimere, i kimerijski Kerčonis nekad je zvan Taurika ili Trački Kerčonis.” [13]
Kasnije su Kimerijci nazvani Kimbri, nakon čega su nazvani Kelti pa Gali i svi su oni grana Tračana. Trački Geti su kasnije nazvani Goti i oni su Slaveni:
„U svim ovim zemljama bili su jedan te isti narod, iako podložni različitim knezovima i poznati pod ra-zličitim imenima. Tako su se u Kimeriji, Sarmatiji, Skitiji nazivali Kimerijci, Sarmati, Skiti; u Trakiji, Da-kiji i Meziji, Tračani, Dačani i Mezijci; a u blizini Istra i Ponta, Iliri i Ponti. Što se tiče naziva Zapadni Goti, koje su Latini omekšali u Vizigoti i Ostrogoti, razli-kovali su se po imenima, kako Grotius pokazuje preko Jornanda, prije nego što su napustili Skan-dinaviju, nazivajući se Zapadni Goti i Ostrogoti, ili Zapadni i Istočni Goti, prema njihovom položaju ta-mo na istoku i zapadu, pri čemu su prvi naseljavali onaj dio Skandinavije, koji graniči s Danskom, a drugi istočnije dijelove, koji leže na Baltiku. Ono što Jornandes piše o raznim migracijama i naseljava-njima Gota, u potpunosti se slaže s onim što čitamo kod antičkih grčkih i latinskih autora o raznim mig-racijama i naseljavanjima Geta. I zaista, da su Goti i Geti bili jedan te isti narod pretpostavljaju svi pisci koji su blistali u ili blizu vremena kada su oba car-stva bila pod njihovom vlašću." [14]
Dačani Geti ili Goti su Tračani i oni su Sloveni na Balkanu i izvan granica Rimskog carstva:
"Geti ili Slaveni napadaju granicu Trakije..." [15]
I da zaključimoi:
"Sedma knjiga govori o neuređenim redovima Rim-ljana i njihovim hrabrim uspjesima protiv Slavena ili Geta; jer su se tim imenom ranije nazivali." [16]
I da ponovim:
“Nema sumnje da su Daci ili Dani, kao i Geti ili Goti, bili svi od rase zvane Kimbri. Kimbri su takođe Ki-meri, od tračkog su originala takođe, ili su Tračani bili Kimeri, što nije ni bitno.” [17]
Svemu navedenom samo još da pridodamo identitet Pelazga i Sarmata:
"Sada, ovi Pelazgi su bili Tirseni, ili Tirsenski Pelaz-gi; tako da u ovom slučaju nalazimo epitet Tirseni koji se daje Pelazgima koji su bili, ili su bili, u vezi s Tračanima." [18]
Tirseni su Etrusci, tj. Raseni od koji su balkanski Rašani:
"Osim toga, Herodotus, Thucydides i Strabo tvrde da su Pelazgi originalno iz Tesalije došli u Grčku; a budući da je Tesalija u drevnim vremenima sma-trana dijelom Trakije, po tome Mr Pinkerton zak-ljučuje da su Pelazgi bili Tračani, odnosno Skiti ili Goti." [19]
Ukratko o Pelazgima: "... oni su bili Tračani, a Tra-čani su svi bili Skiti ili Goti." [20]
"Svi istoričari se slažu da su Slaveni, Veneti ili Sar-mati prvobitno živjeli na obalama Tanaisa, Palus Maeotide i Kimerijskog Bosfora, zemalja koje leže istočno od Ilirije i Dalmacije." [21]
To vam je najsažetija istorija svih današnjih naroda Evrope do srednje gvijeka, jer tek od vremena pri-silne hristijanizacije počinje stvaranje mape naroda kakva je danas.
A šta je sa Albancima, zar oni nisu od judeo-hriš-ćanske elite s kraja 19. vijeka zvanično proglešeni jedinim potomcima Ilira? Kao potomci Ilira današnji Albanci se razlikuju od Ilira Tračana, tj. Slavena Bal-kana, po tome što je rimski car Justinijan II (vladao 685–695. i ponovo 705–711.) naselio među tračkim Albancima dio levantskih Saracena, tj. Arapa Mirdi-ta (grčki: Mιρδȋται):
"M. Sathas (op. cit. str. 53) kaže da su bili podijeljeni u dvije skupine od kojih je jedna bila raspršena po Heladi, posebno Epiru, gdje se njihovi potomci do danas nazivaju Mirditi, Mírδȋται, dok je druga pod-jela konačno riješena u temi Kibiraiot. Vidi Teofan, 6178, 6179 poslie Hrista, i Konstantin Porfirij, Adm. Imp. cap. 50, hi. str. 229." [22]
Između 11-14. vijeka Normani u Albaniju naseljavaju saracenske Berbere protjerane sa Sicilije i Lucere u južnoj Italiji:
„Kao vojnici u vojsci Fridrika II (1194-1250), Man-freda (oko 1232-1266) i Karla I (1226-1285), musli-mani Lucere izazivali su strahopoštovanje u zem-ljama u kojima su služili, što je uključivalo sjevernu Italiju, Albaniju i moguće krstaške države.“ [23]
A šta je sa Albancima, zar oni nisu od judeo-hriš-ćanske elite s kraja 19. vijeka zvanično proglešeni jedinim potomcima Ilira? Kao potomci Ilira današnji Albanci se razlikuju od Ilira Tračana, tj. Slavena Bal-kana, po tome što je rimski car Justinijan II (vladao 685–695. i ponovo 705–711.) naselio među tračkim Albancima dio levantskih Saracena, tj. Arapa Mirdi-ta (grčki: Mιρδȋται):
"M. Sathas (op. cit. str. 53) kaže da su bili podijeljeni u dvije skupine od kojih je jedna bila raspršena po Heladi, posebno Epiru, gdje se njihovi potomci do danas nazivaju Mirditi, Mírδȋται, dok je druga pod-jela konačno riješena u temi Kibiraiot. Vidi Teofan, 6178, 6179 poslie Hrista, i Konstantin Porfirij, Adm. Imp. cap. 50, hi. str. 229." [22]
Između 11-14. vijeka Normani u Albaniju naseljavaju saracenske Berbere protjerane sa Sicilije i Lucere u južnoj Italiji:
„Kao vojnici u vojsci Fridrika II (1194-1250), Man-freda (oko 1232-1266) i Karla I (1226-1285), musli-mani Lucere izazivali su strahopoštovanje u zem-ljama u kojima su služili, što je uključivalo sjevernu Italiju, Albaniju i moguće krstaške države.“ [23]
Potomke Tračana, tj. Slovena, među ilirskim Trača-nima lako je prepoznati po anatomski pravilnom obliku lica svijetle puti, dok su potomci Arapa tam-noputi, uskog lica sa naglasenim vilicama i često sa nepravilno raspoređenim zubima. Uostalom, nazivi albanskih toponima 80% su slovenski, tj. srpski.
Sve rečeno svjedoči vedski arjanski motiv isplaže-nog jezika na idolima Sunca i sunčanih božanstava od prvih praistorijskih kultura pa neprekidno kroz sva vremena preko stećaka sve do 20. vijeka na stećcima u Srbiji.
……………………….
[1] The Southern Rewieu, Vol. 5, February & May 1830, Charleston:
Printed and published by A. E. Miller, 1830, pg. 367.
[2] The New York Review, Vol. 1, New-York: Geoge Dearborn & CO,
1837, pg. 111.
[3] David N. Livingstone, Adam's Ancestors: Race, Religion, and the
Politics of Human Origins, Baltimore: The Johns Hopkins University Press, 2008, pg. 103.
[4] The Edinburgh Magazine and Literary Miscellany, Vol. 15, August
1824, Edinburgh: Printed for Archibald Constable and Company, 1824, pg. 135.
[5] Carl Waldman and Catherine Mason, Encyclopedia of European
Peoples, Vol. 2, New York: Facts On File Inc., An Imprint of Infobase
Publishung, 2006, pg. 175.
[6] Edward Davies, Celtic researches, on the origin, traditions &
language of the ancient Britons, London: Printed and sold by J. Booth, 1804,
pg. 205.
[7] Strabon, I,3,21.
[8] Ib. XIII,1,8.
[9] Frederick Percival Leverett, A New and copious lexicon of the Latin language, Boston: J. H. Wilkins and R. B. Carter, and Hilliard, Gray and Co.; New York: Leavitt, Lord & Co., 1836, pg. 140.
[10] John Pym Yeatman, The Shemetic Origin of the Nations of Wes
tern Europe, London: Burns and Oates, 1879, pg. 212.
[10] Charles Adiel Lewis Totten, Our Race; Its Origin and Its Destiny:
The philosophy of history, New Haven, Conn.: The Our Race Publishing Company, 1891. pg. 81.
[11] James Cowles Prichard, Researches Into the Physical History of
Mankind, Thirdh Edition, Volume 3 – Part I, London: Sherwood, Gilbert and Piper, 1841, pg. 474.
[12] Roger Calverley, The Primal Runes: Archetypes of Invocation and Empowerment, Twin lakes, Wisconsin: Lotus Press, 2005, pg. 14.
[13] John Pym Yeatman, The Shemetic Origin of the Nations of Western Europe, London: Burns and Oates, 1879, pg. 213.
[14] An Universal History from the Earliest Account of Time to the Present: Compiled from Original Authors, and Illustrated with Maps, Cuts, Notes, and Other Tables. Vol. VII; London: Printed for T. Osborne, J. Osborn, A. Millar, J. Hinton, 1792, pg. 487.
[15] Barthold Georg Niebuhr, Corpus Scriptorum Historiae, Continuata 10, Immanuel Bekkerus, Theophylacti Simocattae, Historiarum, Libri Octo; Bonae, Impensis Ed. Weberi, 1834, pg. 9.
[16] Ib. pg. 14.
[17] Charles Adiel Lewis Totten, Ib.
[1] The Southern Rewieu, Vol. 5, February & May 1830, Charleston:
Printed and published by A. E. Miller, 1830, pg. 367.
[2] The New York Review, Vol. 1, New-York: Geoge Dearborn & CO,
1837, pg. 111.
[3] David N. Livingstone, Adam's Ancestors: Race, Religion, and the
Politics of Human Origins, Baltimore: The Johns Hopkins University Press, 2008, pg. 103.
[4] The Edinburgh Magazine and Literary Miscellany, Vol. 15, August
1824, Edinburgh: Printed for Archibald Constable and Company, 1824, pg. 135.
[5] Carl Waldman and Catherine Mason, Encyclopedia of European
Peoples, Vol. 2, New York: Facts On File Inc., An Imprint of Infobase
Publishung, 2006, pg. 175.
[6] Edward Davies, Celtic researches, on the origin, traditions &
language of the ancient Britons, London: Printed and sold by J. Booth, 1804,
pg. 205.
[7] Strabon, I,3,21.
[8] Ib. XIII,1,8.
[9] Frederick Percival Leverett, A New and copious lexicon of the Latin language, Boston: J. H. Wilkins and R. B. Carter, and Hilliard, Gray and Co.; New York: Leavitt, Lord & Co., 1836, pg. 140.
[10] John Pym Yeatman, The Shemetic Origin of the Nations of Wes
tern Europe, London: Burns and Oates, 1879, pg. 212.
[10] Charles Adiel Lewis Totten, Our Race; Its Origin and Its Destiny:
The philosophy of history, New Haven, Conn.: The Our Race Publishing Company, 1891. pg. 81.
[11] James Cowles Prichard, Researches Into the Physical History of
Mankind, Thirdh Edition, Volume 3 – Part I, London: Sherwood, Gilbert and Piper, 1841, pg. 474.
[12] Roger Calverley, The Primal Runes: Archetypes of Invocation and Empowerment, Twin lakes, Wisconsin: Lotus Press, 2005, pg. 14.
[13] John Pym Yeatman, The Shemetic Origin of the Nations of Western Europe, London: Burns and Oates, 1879, pg. 213.
[14] An Universal History from the Earliest Account of Time to the Present: Compiled from Original Authors, and Illustrated with Maps, Cuts, Notes, and Other Tables. Vol. VII; London: Printed for T. Osborne, J. Osborn, A. Millar, J. Hinton, 1792, pg. 487.
[15] Barthold Georg Niebuhr, Corpus Scriptorum Historiae, Continuata 10, Immanuel Bekkerus, Theophylacti Simocattae, Historiarum, Libri Octo; Bonae, Impensis Ed. Weberi, 1834, pg. 9.
[16] Ib. pg. 14.
[17] Charles Adiel Lewis Totten, Ib.
[18] The Journal of Classical and Sacred Philology, No V, Volume II: The University Press, Cambridge, 1855, pg. 176.
[19] The Ecyclopaedia Britannica, Seventh Edition, Volume XVII; Adam and Charles Black; Edinburgh, 1842, pg. 177.
[20] Ib.
[21] Frederic Shoberl, Illyria and Dalmatia, Volume I, Introduction xiii; London, Printed for R. Ackermann, 1821.
[22] J. B. Bury, History of the Later Roman Empire from Arcadius to Irene, Vol. II, Chapter X, Justinian II, London and New York, Macmillan and Co., pg. 321.
[23] Jan M. Ziolkowski, Dante and Islam;, New York, Fordham University Press, 2015. ISBN 9780823263878
No comments:
Post a Comment