Zavjetni stari hrast zapis
Da bi se shvatio vjersko-duhovni značaj hrasta u srbskoj vjeri, prvi i jedini uslov je da tumač mora biti na srbski način duhovno vjerom obdaren, a to znači vjerovati u duhovni svijet Boga i bogova, u svijet vila i vilenjaka, vjerovati u onostrane sile dobra i zla, u onostrane metafizičke sile koje čovjeku pomažu ili odmažu, koje čovjeka štite zbog čovjekovih dobrih djela, ili kažnjavaju čovjeka zbog njegovih zlih djela.
Prve sile, sile dobra, traže od čovjeka da kao Božija tvorevina živi u harmoniji sa prirodom kao opštom Božijom tvorevinom i sve dok se čovjek tako ponaša, čovjek je dio prirode i dušom je dio nevidljivih sila dobra na onoj strani, a kad se tako ne ponaša, svrstava sebe čovjek u one sile zla i okreće se protiv Boga remeteći normalnu harmoniju svoje duše i nanosi sebi zlo. Praktično životno narodno iskustvo to svjedoči i zna mnoštvo takvih primjera koje narod i danas prepričava.
Čovjek pravi kuću i za noseće grede i krovne rogove u šumi posiječe hrast i više hrastova, jer je hrast dugovječan, čvrst i otporan. Čovjek mora imati kuću, kuća je čovjeku neophodna. Čovjek mora imati i štalu i ambare i ostale prateće objekte, raktilo za rad i predmete svog domaćinstva. Domaćin u šumi siječe samo kad mora, jer mu šuma treba, hrast mu gladne godine treba, za svinje treba. Da li je čovjek prekršio prirodne zakone ako radi ono što mora, hoće li se tom sječom čovjek zlom okrenuti protiv Boga i sila dobra? Neće, jer je priroda izvor čovjekovog opstanka na zemlji i data je čovjeku da je radi, čuva i koristi za potrebe svog života. To je što se hrastova po šumama tiče.
Ali kad mještani sela posade hrast na odabranom mjestu na kojem se starci i domaćini okupljaju da pod hrastom vijeću čine raspravljajući i rješavajući sporove mireći zavađene ili vjenčaju mlade, kad domaćin u svom imanju posadi hrast za uspomenu rođenja svog djeteta ili za uspomenu u rat otišlog sina koji je negdje u tudjini poginuo i nije se kući vratio; ili posadi čovjek hrast na grobu iznad glave tragično umrlog člana svoje porodice, ili iz bilo kog drugog razloga posada hrast, takvi hrastovi su zavjeti, svetinja, zapisi vremena za priču i uspomenu i takvi hrastovi su spomenici nečije životne sreće ili životne tuge, spomenici nekog ugovora i dogovora, spomenici nekog događaja, takvi hrastovi bili su Srbima svetinja, a u svetinju se ne dira, od svetinje se grane ne lome i ne nose kući, svetinja se ne siječe.
Hrast u šumi je kao žito na njivi: služi čovjekovom životu u ovozemaljskim čovjekovim potrebama. Zavjetni hrast zapis služi duhovnom čovjekovom životu kao spona čovjeka sa Bogom, sa bogovima, duhovnim bićima i ljudima žiteljima onog svijeta, povezuje čovjeka sa moralnim zakonima i opominje ljude na djela dobra i djela zla, te tako podsjećaju čovjeka da nije žitelj samo ovog, nego i privremeni sadašnji i budući vječni žitelj onog svijeta. To je glavni i jedini razlog zašto oni koji ne vjeruju u Boga po srbskoj narodnoj vjeri ne mogu da shvate značaj hrasta zapisa i zašto oni sijeku hrastove zapise, jer takvi ljudi ili imaju neku dugu vjeru ili uopšte ne vjeruju u Boga, te kao takvi ne spadaju u većinski srbski narod i na svim poljima bore se protiv srbskog naroda i njegove tradicionalne narodne vjere.
No comments:
Post a Comment