PEPEL (PEPEO) I OPELO

Vatra i pepel (pepeo).



        U svom "Etimologijskom rječniku" o porijeklu riječi pelin Petar Skok kaže:

 

        "Upór. lot. pelējumi. Izvodi se od iste osnove *pel- od koje i paliti (v.), sa istim semantičkim razvitkom kao gorak od gorjeli (v.)." (1)

        Korijen u riječi pelin je pel- i to Skok poistovjećuje sa značenjem riječi paliti, dakle poistovjećuje sa vatrom. U riječi pepeo takođe imamo korijen pel-, jer je osnovni oblik pepel (pepel >pepeo) i korijen pel- javlja se i danas u svim padežima, osim u nominativu u kojem je l na kraju sloga prešlo u o. A pogledajmo sa čim u vezu Skok dovodi postanak riječi pepeo:

        "Upor. u starom moravskom popelme stfěda »dies cinerum«. Ie. korijen *pel- 'prah, brašno'..." (2)

 

Ovdje Skok tvrdi da je pepeo nastalo od korijena pel- što znači brasno (prah), a sve inercijom prema latinskom, da bi na kraju kazao:

        "U baltičkoj grupi bez reduplikacije s formantom -eno: lit. pelenai, lot. pelni, stprus. pelanne,

lat. pollen, gen. -iniş. Po drugom je tumačenju, koje zastupaju Miklošič, Persson, Zubatý, Osten-

Säcken, Trautmann i Mladenov, ie. korijen *pel- i u prijevoju *ρ'οΙ·. Pojavljuje se ne samo u pepeo, nego i u stcslav. poleti, poljç > spolīti (ŽK) 'ansengen', odatle kauzativum s prijevojem ō > a paliti, planuti, plamen (v.). Za ove riječi nema baltičkih paralela. Zbog toga je ispravnije s Walde-Pokornyjem dijeliti pepeo od paliti i stavljati pod ie. korijen *pol-l *ple-\ *plo- u značenju 'brennen, warm sein' i dalje možda u vezu s ie. korijenom *(s)p(K)el- ‘svijetliti se’ koji nije potvrđen u slavinama, nego stisl. flor < flowe, u niz. vlouw, njem. flau, lau." (3)

        Za latinsko pollen danas svi govore da znači prah, brašno, mada i ovdje postoji korijen pel-, isti korijen koji se nalazi i u latinskom pridjevu pellucid. Govore da je u riječi pellucid prva riječ  pel dala latinsko per što znači kroz, te tako latinskom pellucid daju značenje sjaj kroz, jer lucere znači svijetal. Vidjećemo da to nije tako, jer mnogo je vremena proteklo do postanja latinskog jezika i krijen pel- uopšte ne znači per-, niti je to per- nastalo od pel-

       Pogledajmo latinsku riječ pollen. Polen je onaj žuti prah na cvijetu i kažu da riječ pollen potiče od latinskog pollen što njima znači mill dus, fine flour, tj. mlinsko brasno, fino brašno, te navode vezu tog značenja sa riječjima polenta koja se pravi od oljuštenog ječma (peeled barley) i pulvis (pulveris, gen.) što znači brašno. I sve ovo njima potiče od indo-evropskog korijena pel- što, kažu, znači brašno, te i oni, kao i Skok, povezuju to sa latvijskim pelenai, starocrkvenoslovenskim popelu i ruskim pépelŭ i sve im to znači pepeo. Tako se zaključuje da i pepeo i polen (pollen) znače brašno što etimološki, morfološki i semantički uopšte nije tačno.

       U sanskritu, kao najstarijem pisanom izvoru indo-evropskih jezika, nema korijena pel- koji bi značio prah, brašno, čak nema bilo koje riječi sa tim korijenom, dakle je sve njihovo proizvoljno izmišljanje nečega što uopšte ne postoji.

       Polen je pelud sa korijenom pel-. Latinsko pellucid je složenica u kojoj je prva riječ pel. Latvijski pelni je pepeo, a Litvanci kažu pelenai. I njema je to brašno!? Pa gdje je tu pamet, gdje je tu logika? Kakve je boje pelud, odnosno polen? Žute je boje. Ima li žute boje u vatri koja stvara pepel? Ima! Ime polinezijske boginje vatre i vulkana je Pele, Pela, a dobila je takvo ime po korijenu pel- koji je nosilac značenja vatra, a boja vatre je i žuta kao i boja Sunca, svjetlosti i zvjezda. Dakle su i riječi pellucid i pelud (polen) svojim korijenom pel- morali dobiti ime po žutoj boji svjetlosti i ne znače prah  (brašno), kao što to nije ni značenje riječi pepeo. Pa od čega je nastala riječ pepeo, tj. pepel.

        Riječ pepeo (pepel) nastala je od dvije riječi: pa-pel. Sanskritsko pa (paa) znači zaštita, čuvanje, držanje, stražarenje, pazitelj.  Sanskritsko pa znači još i vladar. Šta se dešava kad vatru pokrijemo pepelom, kad je zapremo (zagrnemo) pepelom? Zapreti vatru pepelom znači spriječiti vatru da gori otvorenim plamenom, čuvati vatru, jer tada pepel kontroliše vatru, vlada vatrom sputavajući je da brzo izgori. Pod pepelom vatra traje danima. Pepel je čuvar vatre, stražar nad vatrom, pazitelj vatre. Evo sanskritske riječi pa u srbskim riječima: paziti, a to je isto kao čuvati, stražariti. Izraz pasti ovce znači čuvati ovce, paziti ovce, stražariti nad ovcama. I kaže Skok:

        "…korijen pa-, koji se nalazi i u pasti 'čuvati' (v.), raširen formantom ğ. Za to raširenje nema

potvrda: u drugim ie. jezicima." **

 

Nije to korijen pa-, nego cijela punoznačna riječ potvrđena u sanskritu, a eto je i u srbskom jeziku u riječima paziti, pasti, palica, palija, jer sve to znači čuvati, paziti, te riječ pa uz riječ pel (vatra) bukvalno znači čuvar vatre, pazitelj vatre, vladar vatre, a vatra je svjetlost, malo Sunce na kućnom ognjištu i zato je vatra bila sveta skupa sa ognjištem. Dakle pepel (pepeo) znači čuvar vatre.

        Riječ pa u starocrkvenoslovenskom bila je zamijenjena prijedlogom po-: popel (po-pel) sa značenjem po vatri, dok u obliku pepel (pe-pel) prvo pe ima značenje kao pe u riječi peći: vrelina. Tako oblik pepel znači vrelina vatre.   

 

        Pepeo (pepel) zove se i lug, jer je Lug bio kelstki bog svjetlosti i sunca. Sumerski i asirski carevi bili su ujedno i prvosveštenici sa tutulom lugal što je značilo svijetli (odatle  potiče vjerovanje da su carevi, kraljevi i faraoni potomci Sunca). Šumovito mjesto gdje je bilo svetilište sa vatrom nazvano je lug. Oko svojih hramova zigurata drevni narodi Bliskog istoka sadili su lugove, jer su na ziguratima bili oltari sa vatrom.

 

Zapretena vatra pod pepelom.

 

        I u modernoj medicini vatra (toplota) služi za očišćenje (sterilizaciju). Preskakanje vatre očišćava i tijelo i dušu. Riječ pel isto znači što i bel (bijel) i sve što je belo jeste i čisto. Ključala voda prethodno pomiješana sa lugom zove se lukšija (lug-sija) i služi za očišćenje (pranje) haljina. 
        Pepelom su se posipali vjernici u velikom pokajanju radi očišćenja od grijeha. Vjerovanje da vatra čisti i dušu od grijeha  je bilo je u  običaju spaljivanja grešnih pokojnika (djeca i žene u drugom stanju nisu spaljivani, jer su smatrani čistim, bezgrešnim, belim). Sam običaj spaljivanje zvan je opelo (očišćenje, obelenje, izbelenje duše). Riječ opelo ostala je sa istim smislom pri sahrani pokojnika kod Srba hrišćana vjerovanjem da se molitvom duša pokojnika čisti od grijeha. 
 

............................
(1) Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga i srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1971
(2) Ibid.
(3) Ibid.