KO JE NA OVOM KELTSKOM VOTIVNOM RELJEFU

Keltski votivni reljef iz Šćitarjeva (Arheološki muzej u Zagrebu).

 

        Čudni su arheolozi, čudni kao vjerski fanatici, jer kao takvi od svojih dogmata nikad, ili skoro nikad svoj um ne smiju odvojiti i svojim umom na osnovu dokaza ne smiju govoriti. Ponekad je tome i nedostakak opšteg znanja arheologa, nedostatak znanja iz nauka koje oni u svojim školama ne izučavaju, a to su opšta lingvistika i simbologija.
 

        Jedan od primjera uskog i skučenog jednosmjernog znanja arheologa je tumačenje ovog reljefnog prikaza božanstva panonsko-balkanskih Kelta rimskog perioda. Pretpostavljaju da je ovdje prikazana grčka boginja Nemeza (Nemesis). I na osnovu čega arheolozi to pretpostavljaju? Pretpostavljaju na osnovu samo tri slova jedne skraćeno napisane riječi: NEM (Nemesis).
 

        Tačno je da je  u grčkoj mitologiji bila boginja Nemesis, tačno je da su i Rimljani imali bozanstvo Paks Nemesis (Pax Nemesis), ali ako vjerujemo onome što na ovom reljefu vidimo, očigledno je da ovdje nije prikazana ženska osoba, jer nema ženske grudi (nema dojke), niti je obučena u žensku haljinu. Znači da to nije žensko, nego muško božanstvo. To je bog ratnik sa ratničkim štitom i simbolima koji opisuju njegove božanske osobine: baklja, pero, trozubac, kolo, zmija, grifon.

 

        Štit pokazuje da se radi o božanstvu rata. Na štitu je romboidni znak što je simbol neba, simbol znanja, stvaranja i zivota. Dakle je bog (nebo) koji je davalac znanja i zaštitnik (štit) znanja, stvaranja i života. To je sve ispričano štitom i simbolom na štitu.
 

        Ispod štita je kolo vremena sa šest paoca: krug kola oko paoca je nebo, a šest paoca je stvaralačka šema cvijeta drveta života, što znači da je ovim kolom označen bog koji u vremenu stvara i održava život, a znamo da život  na zemlji ovisi od Sunca, dakle se radi o solarnom bogu, o bogu Sunca (Taranis, keltski bog groma, takođe je prikazivan je sa ovim kolom).
 

        Iza štita je baklja kao simbol svjetlosti i prosvjetljenja. Svjetlost je Sunce, a prosvjetljenje je vid. Vid je znanje, jer svo znanje o spoljnom svijetu dobijamo kroz svjetlost, te  razlikujemo bezbijedni pravac od pravca provalije. Dakle baklja je simbol boga svjetlosti, boga vida i znanja (prosvjetljenja).

       
Pero je simbol umno-duhovnog uzdizanja u više sfere. Perom se piše znanje. Drevni ratnici su svoje kacige ukrašavali perima, pridajući time sebi božanske atribute ratnika Sunca. Druidi su svoje haljine ukrašavali perima, a to su činili i vračevi. Kao simbol Sunca i neba orao je i nebeska i zemaljska ptica, dakle je pero simbolična veza između zemaljskog i nebeskog.

 

Keltski bog Esus (Esho) sa trozupcem.

 

        Trozubac je božije trojstvo, što znači da je na ovom reljefu jedan od tri keltska boga koji čine keltsko Sveto Trojstvo: Teutates (Lug), Esus i Taranis. Na keltskom novcu je Esus prikazan sa trozupcem, dakle je i ovaj bog na reljefu istog ranga kao i Esus: član je keltskog Trojstva.
 

        Zmija u lijevoj ruci je simbol vremena.
 

        Ispod zmije je grifon. Grčko “γρύφων, gryphon”, ili “γρύπων, grýpōn” (gryphus, lat.) znači “savijen”. Akadsko je “karūbu” znači “krilato stvorenje”, a sličan oblik i značenje ima i hebrejsko “בורכ, kerúv”, te neki značenje riječi “grifon” vide u hebrejskoj riječi “cherub”, što je “heruvim”, "svjetlosni andjeo". Šta znači “grifon” naći ćemo u sanskritu i u srbskom.

 

Sunce sa sjajnim plamtećim zracima kao sa svjetlosnom grivom, tj. ogrlicom.

 

         Sanskritsko “grhnoti, grh” znači “plamteći, sjajni”, a plamteće i sjajne sunčeve zrake rasipaju se oko sunca. Sanskritsko "grisma" znači ljeto, a "griaveya" znači "ogrlica". Od korijena "gri-" nastale su srbske riječi “griva, grivna”, jer se griva konju u trku zrakasto rasipa oko vrata. Tu je i srbska riječ za ukras “grivna” koja sja u kosi, u vijencu, oko vrata i na ruci. "Grijan" je irsko ime Sunca i tu je korijen "gri-". Keltsko "gribhean" znači "grifon" sa značenjem "kao sunce". Iz ovoga je jasno da riječ "grifon" nikako nije od grčkog "grýpōn" što znači "savijeno", nego "grifon" znači " plamteći, svijetli kao sunce". (Gaelic Dictionary in two parts, I. Gaelic and English. - II. English and Gaelic Dictionary, London, MDCCCXXV)
         Riječ "grifon" je od sanskritskog korijena "gri-" i nalazi se u irskom imenu Sunca "Grian" i u irskoj riječi "grianach" što znači "sunčan, topal", te u u srbskim riječima "griva, grijan, grivna".

         “ Ako se pera u ptica, koja po glavi prave ćubu, pružaju niz vrat, onda se i to zove griva: griva, grivina, grivašica, grivna, grivnica, grivka, grivnjaća, grivoč nazivi su jarebica; grivač = grivac = grinjac, gen. grinjca = grivnjāš (Vuk), grivan, grivanj, grimač, grimiž, grimljaš, grivaš, griveš, grivenjaš, grivinas, grivIjaš, grivnalj, grivnoč (18. v.), grivnjač, grivnjak, grivoč nazivi su za golubove; griva (Lika, hipokoristik) 'ovca grivasta', grivac, gen. –vca ‘pas, konj grivast’. grïvan m ‘grivasta domaća životinja' prema grivànica 'grivasta koza', grivuša ‘kučka’, grivulja ‘ovca’, grívonja ‘vo’; grivnjača je i guska… Baltičke paralele još značajnije objašnjavaju to značenje: lot. grīva ‘delta, ušće rijeke’,” (P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1971, odrednica “griva”)

 

Golub grivaš.

        Sve što ima sjajni znak na čelu ili na vratu je grivasto, što znači da je srbsko “griva, grivna” povezano sa sanskritskim “grhnoti, grh”, a oboje su sa značenjem  “sjajni, plamteći, svjetlosni” povezane sa riječju “grifon (grivon)”. SaKod Rimljana grifon je simbol boga Sunca, Apola. Sjaj grifona simbol je vatre (Sunca), glava orla i krila simboli su neba (vazduha), a tijelo lava simbol je snage zemlje. Dakle opet trojstvo zemaljskih elemenata: vazduh, zemlja, vatra, ali i dualnost: nebo - zemlja.

 

        Dva stupa sa strana su nosači neba  sa istom simbolikom kao i biblijski stupovi Jahin i Boaz, stupovi Solomonovoga hrama. Iznad jednog je Sunce (istok), a iznad drugog je Mjesec (zapad).

 

        Nad glavom božanstva je nebo kao polumjesec: to je simbol najviše tačke zenita sjevernog neba, simbol nebeske kupole iznad tla. Najvišu tačku u zenitu sjevernog neba Sunce dostigne na prvi dan ljeta, na dan ljetnog solsticija, u danu koji je kod prehrišćanskih Srba pripadao Svetom Vidu. Dakle je to keltski Vid, Vidas ili Vidasus, koji se poistovjećuje sa Esusom.

 

        A šta ćemo sa onom riječju “Nms”, tj. Nemesis? To  ćemo objasniti sljedećim primjerom!

Među mnogim kumirima u zatrpanim ruševinama slovenskog hrama u Retri nađen je i kumir Svetovida:

 

“Надписи можно прочитать на обратной стороне, хотя основное слово полностью не сохранилось. На плечах процарапано совершенно чётко: НЕМИЗА.” (Андреас Готтлиб Маш. Сокровища Ретры// Пер. с немецкого А.А. Бычкова. - М.: ИЦ, "СЛАВА!", 2006.)

 

Jedna od napisanih riječ na pomenutom kumiru iz Retre je riječ "Nemiza". Sanskritsko "naimisa" znači "trenutan, prolazan i prisutan svakog trenutka". Ko je trenutan, prolazan i prisutan svakog trenutka? To je Bog, Višnji Bog, Vidas kao Bog Srba Kelta, Svetovid kao Bog prehrišćanskih i dvovjernih Srba krestjana, a sve je hristijanizacijom izjednačeno sa Isusom Hristom, jer je po hrišćanskoj vjeri Hrist Sunce Pravde i  svjetlost svijetu i kao takav član je hrišćanskog Svetog Trojstva.