Zevs u liku labuda sa boginjom Ledom (Letom).
Ptica
labud dobila je ime po svojoj bijeloj boji. Korijen riječi labud je lab-.
I hajdemo sad po tragu ovog korijena sirom Evrope i svijeta citatom iz knjige
Pavela J. Šafarika “O poreklu Slovena”:
“- Labaea,
Lebaea, Λαβαία, Λεβαία (горња Македонија, eig. III. Dard., 456. пре Хр.)
Херодот године 712 пре Хр.; данас Лаб на реци Лаб, на северној
падини Скордиска, Шар; положај јасно произлази код Херодота:
‘Gavanes,
Aeropus, Perdoccas ех Argo in Illyricos profugerunt, et ex Illyriis transgressi
superiorem Macedoniam pervenerunt ad
urbem Lebaeam’ [VIII].
Године
137. одавде су побегли назад према Грчкој на планину Бермиус у доњој Македонији,
преко једне велике реке која је у време раста била непремостива (то је Axios,
сада река Вардар, тачно на путу Lebaea за Bermius: о бујицама упореди Византијце):
из чега се јасно види да Лебеон и Бермиус нису могли бити тако близу.
као што се то обично мисли [Крусе и др.)
- Labeatis
(језеро у Далмацији. 19 пре Хр.Ј Лив.. Страбон. Плин.. Птол.: данашње
црногорско Блато.
- Labutza
Λάβουτζα (Дард., 527- 550) Прок., данашња Лабица на реци Лаб,
према садржају и грађи заиста словенски; упореди Лабе река у Чешкој,
такође Лабнице извор Елбе, Леба, Лабиава, река у
Пруској, Либа река у Курланду, Либеђ некада река у кијевском,
Лаборца река у Землину, Лаба притока реке Кубан, Лабинец планина
у Чешкој, Лебско, Лебедноје језеро у Пруској, Русији, Λαβινετζα Лабинец
у Далмацији код Конст. П., Лабун, Лабиеда, Лабнов, Лебедин
град у Русији и др.; све у свему од льбъ, a-lb-us, бео, отуда лебоудъ, лабоудъ, лабуд,
лебеда, келтски алп од чега Алпе, бела брда, снежна
брда;…”
Vidimo da je rijeka Laba u današnjoj njemačkoj postala Elba jer
su značenja imena Laba i Elba ista: bijela. Oko Labe u
Polablju živjeli su Polabljani. Tako sve riječi sa korijenom lab- u
citatu Šafarikove knjige imaju značenje bijel. Pošto je korijen lab-
i u riječi labud, dakle riječ labud znači bijel. Otkud to?
To je za početak ove priče, a sad idemo dalje.
U riječi
Lab je sanskritsko ab kao dio riječi abjiniipati što znači Sunce.
Sanskritsko abja je lotus, a lotus raste iz vode kao
rezultat sunčeve vatre i vode. Sanskritsko abda je vrijeme
godine, dok sanskritsko abhaa znači
sjaj, divota, veličanstvo, čar. Od oblika ab metatezom
je nastalo ba (Bal). Od ba izvedeno
je be (Bel), da bi vremenom be prešlo u pe (sanskritsko
peru = vatra, sunce, Perun). Sjetimo se Herodotove priče o
brigijskoj riječi becos (bekos) kao
najstarijoj riječi na svjetu koja je značila hljeb. Vremenom je od becos
postalo pekos (peći). Sve to kazuje da je Lab sa korijenom ab-
stariji od oblika Bal i Bel.
Riječ Laponija izvedena je od korijena lab-:
Lab-onija > Laponija, što znači bijela, jer je ta
zemlja pokrivena snijegom. Stanovnik Labonije je Labonac, tj. Laponac.
Ime Liban nastalo od laban što znači bijel. Hebrejsko ime Laban
takodje znači bijel.
Pošto
lab znači bijel, dakle Lab, Bal, Bel i Alb
četiri su riječi istog značenja: bijel.
Dnevno Sunce je bijelo. Sunce je nekad bilo Bog, te je Bijeli Bog prvo nazvan
Lab, pa Bal i na kraju Bel. Na sanskritu bijela je sveta (śveta),
a to isto znači i srbska riječ sveta, te je ime srbskog Boga nekad bilo Belobog,
Beli Vid ili Svetovid.
Imena
Bal i Bel su poznata su kao imena Boga i bogova, ali Lab
kao ime Boga nije poznato. Vidjeli smo da je nosilac značenja u imenu Lab
sanskritsko ab-. Može li se tom korijenu ući u smisaoni trag? Može i
idemo ka tome!
Bog
daje ljudima život i hranu. Božiji dar je dobitak ljudima. Pogledajmo
kako glasi riječ dobitak u nekim jezicima:
Sanskrit:
labha = dobitak, znanje, razumijevanje, uživanje,
Sanskrit: labhya = dobitak, znanje, razumijevanje,
uživanje,
Indonezija: laba = dobitak,
Malezija: labah = dobitak,
Malayalam: lābhaṁ = dobitak,
Pendzab:
lābha = dobitak,
Hindu: lābha
= dobitak,
Sinhala: laābha = dobitak,
Telugu: lābhaṁ = dobitak,
Irska: leaba = dobitak
Sve nabrojane riječi postale su od istog korijena lab-.
Od ovog korijena nastala je i riječ hljeb. To je prvo i čovjeku najvažnije
davanje od Boga Sunca. Od oblika hlab i riječ se razvijala ka današnjem
obliku hljeb zvan i beli kolo > beli kolač. Usne su labrnje, jer se u njih
unosi lab i kad neko jede, on laba, što je dalo lapa (b
> p), kasnije klopa. Stari oblik pohlaban (ko puno jede) danas
je pohlapan i pohlepan. A sve je postalo od lab, a Lab
je ime Sunca, a Sunce je bilo Bog koji daba (da-ba), Bog Daba. Sanskritsko da znači davanje, darivanje, a sanskritsko bha znači svjetlost, toplota, grijanje, stvaranje. I eto
drevnog izvornog značenja sanskritskog korijena ba-: u semitskim
jezicima ab ili av, ponekad abu ili ava znači
otac. Tako i Daba znači Davalac Otac, Dajbog.
Sunce se kreće, a ono što se kreće, a ipak je
fiksirano na jednom mjestu (ovdje nebu), je labavo. Značenje riječi labavo
prenijelo se na sve fiksirano što se u istom mjestu pokreće: labrnje (usne)
se kreću pri jedenji i pričanju. Nekadašnje govoriti bilo je laprdati
(< labrdati) a danas je to samo u pejorativnom, rugačkom značenju.
Tako je Sunce Lab (Bijelo Sunce) svojim ponašanjem na nebu uticalo da su
i neke riječ po Sunčevom imenu i ponašanju Sunca nastajale.
Idemo
sad do Lepenskog vira:
“Na Lepenskom viru smo našli tri znaka.
Oni su od kamena, postavljeni ili ukopani kraj
žrtvenika. Njihovi oblici su: A – Δ – Λ
Posmatrani
iz različitih uglova, oni menjaju svoju formu, a samim tim sugerišu i novu
sadržinu. Promena svetlosti takođe učestvuje u ovom procesu. U zavisnosti od doba
svetlosni zraci sunca padaju iz različitih uglova pa na taj način bacaju
svetlost na pojedine delove ovih znakova, što dovodi do toga da se oni
razdvajaju, spajaju, ili uz promenu pozicije posmatranja komponuju novu formu,
što im opet daje novu sadržinu.” (Radivoje Pešić, Vinčansko pismo i drugi
gramatološki ogledi. Beograd, 1995, str. 4.)
Dakle
su u Lepenskom viru kraj žrtvenika nađena tri znaka: A – Δ – Λ. Tu su dva
potpuna jasna dva slova: A i L, dok je treće slovo u ovom položaju slovo Δ,
a možda u obrnutom smijeru može biti i slovo B. Pogledajmo ovu sliku iz
knjige Alberta Pajka “Moral i Dogma”:
Trougao u oreolu iza Božije glave je znak slova B, a to isto slovo
samarićanskog pisma nalazi se desno trouglu sa istim položajem. Tu su tri
trougla sa tri početna slova imana Boga: Samash (dole desno), Lug (dole lijevo)
i Bal (slike iz knjige “Morals and Dogma, A. Pike).
Ako
je znak Δ u obrnutom položaju, onda je to slovo B,
te natpis A Δ Λ izgleda ovako: ΛA∇
L A B
Tako dobijemo riječ Lab, a nađeno je baš kod
žrtvenog oltara. Čitano s lijeva to je LAB, čitano s desna to je BAL.
U položaju sa bazom ka zemlji znak Δ je D (Zemlja, dom, kuća
ljudska), a sa bazom ka nebu znak ∇
je simbol neba kao Božije kuće. Ujedno je to znak i Božijeg smrtonosno
bolno-boduće nebeske strijele vatre i groma. Lepenci su se bavili ribolovom,
dakle su čamcima plovili širokim Dunavom, a grom često udara ljude u čamcima na
vodi. Tako vidimo da je Lab isto što i Bal, isto što i Bel,
isto što i Beli, isto što i Sunce, isto što i Bog Sunca,
isto što i Daba, isto što i Dajbog, isto što i Otac Davalac.
Ovu sarmatsku tamgu S. Rjabčikov cita ra-be pokazujući da je ra donji znak, a be gornji (vidi tekst sa linka u fusnoti).
Petar
Skok u svom Etimologijskom rječniku kaže za riječ lijep (lep) da je
najvjerovatnije nastala od sveslovenskog i praslovenskog pridjeva *1ёръ i kaže:
“Vjerojatno je taj semantički razvitak u vezi sa staroslavenskom
kulturom zemlje, blata: lončarstvom, gradnjom kuća (pletera) od blata, itd.”
Kako neko nekome može biti lep zato jer ga
podsjeća na blato!? Isto tako neki tvrde da je Lepenski vir dobio ime po
lepiti (blato). Sanskritsko lepayati, na koju se Skok poziva, znači
mazati, a znamo da srbsko lijepiti (lepiti) znači spajati nešto
nečim ili nešto sa nečim. I kakve to veze ima sa smislom riječi lep (lijep)?
Latinsko bellus znači lep (lijep). To je danas u
italijanskom bello, bellisimo. U portugalskom je bela (belo), u španskom
je bello. Sve ove riječi za
ljepotu upućuju na bjelinu, na svjetlost,
na Sunce, a u srbsko lep kažu upućuje na blato!? Kod nas kao da vlada
pravilo: ako je neko naučnik, ili je lud, ili mu je namjera da proizvodi
ludake.
Sanskritsko
labhya označava fizičku i karakternu ljepotu: čuven, ugledan, stasit,
kršan, pristojan, prikladan, razuman, dobitan, uspješan, pravi. I u
sanskritskom labhya korijen je lab-.
kao i u njemačkom: lieblich, lieb (drag, voljen, mio, ljubak,
ljubazan, dobar, vrijedan, lijep). Njemačko lieblich, lieb postalo
je od sanskritskog labhya, koje potiče od još starijeg Lab, sto je ime Boga i koje
je u srbskom dalo lep: lab > leb > lep. Lep je onaj što je
fizički i duševno i sličan Bogu Labu.
Lab - Bal
U ono
drevno vrijeme Lepenski vir zvao se Labeni vir, Labenski vir (Beli vir), u kojem
je bio žrtvenik bogu Labu sa natpisom LAB ( ΛA∇
). Drevni Lepenci, sljedbenici boga Laba, bili su
Labeni, potonji Slabeni, tj. Slaveni.
Otud i mnoštvo onomastičkih naziva širom Evrope izedenih od imena Lab.
...........................
No comments:
Post a Comment