Wednesday, March 15, 2023

KO SU MALOAZIJSKI LUDI

     Kod susjednih naroda HETI su bili poznati pod nekoliko imena. Egipćani su HETE zvali KHITA, Asircima su poznati pod imenima KHATTI, KHATTE, KHETI [1]. Od KHETI do GETI vrlo je kratak fonetski put: KHETI > GHETI > GETI.

I gle:

     “Iz toga ne slijedi da su se svi Hetiti nazivali ovim imenom, jer su i sami bili Hananci, a ipak nisu prihvatili ime Hanan.” [2]

Zašto Heti nisu sebe zvali Hanancima? Zato jer porijeklom nisu bili Hananci. Sve je počelo u drugoj polovini 6. v. st. ere kad je grupa vavi-lonskih masona od perzijskog cara Kira dobila dozvolu da u Jerusalimu sagrade sebi hram i da tamo među Filistejima, Galima, Hetima i Semi-tima osnuju novu religiju i kroz religiju stvore sebi novi narod, kojem će oni biti poglavari. Tada je Palestine bila poznata i pod i imenom Hanan i bila je nastanjena i Hetima, ali Heti sebe nisu nazivali Hanancima i znajući to po-menuti vavilonski mudraci izmišljaju priču o tome da je Nojev treći i najmlađi sin Ham otac Hananaca i to zapisuju u svoju novu religijsku knjigu, koju su tek tada osmišljavali za svoju novu religiju. Kasnije knjigu nazvaše Biblija, a religiju judaizam. I tada zapisaše:

     “A bijahu sinovi Nojevi koji izidoše iz kovčega: Sim i Ham i Jafet; a Ham je otac Ha-nancima.” (Postanje, 1, 9, 18)

I izmisliše i zapisaše da je Ham pored ostalih sinova imao i sina Hanana (grčki: Χαναὰν), Ha-nanu izmisliše sina Heta (grčki: Χεττ) od kojeg, po njihovoj priči, potiču HETI (Postanje, 10, 6; 10, 15). Ovo biblijsko XETT je egipatsko KHET, egipatsko ime za Hete. Tako pisci Biblije izmi-šljaju svoje bajke radi ideologije svoje nove religije nazvane judaizam. Zanimljivo je i to da sva ova imena potiču iz jezika keltskih Gala, potomaka Briga Tračana. Tako ime NOE (grčki: Νῶε) u galskom znači isto kao NOUA, NOA, NOV: voda, rijeka, vino [3]. Ime SEM (Σήμ) isto je galskom SEM koje je značenjem jednako galskom SAM, SIM, SOM, SUM i sve se odnosi na SUNCE [4]. Ime HAM (Χάμ) znači DOMO-RODAC [5]. Ime JAFET (᾿Ιάφεθ) je od galskog korijena JAF-, koji riječi JAFR daje isto značenje kao riječ GARW [6]: OŠTAR, ŽESTOK, NAGAL, GRUB, DIVLJI, BARBAR [7]. Ime HANAN (Χα-ναάν) je od galskog HAN sa značenjem OV-DAŠNJI, DOMAĆI, DOMORODAC [8]. Tako HA-NAN po galskom jeziku bukvalno znači ZEMLJA DOMORODACA, a ne ime nekog naroda koji navodno “potiče od biblijskog Hanana, sina Hamovog”. Od svih mitologija svijeta jedino je judeo-hrišćanska “mitologija” postala zvanična nauka. Navodno “mitološki” biblijski likovi kao Avram, Isak, Jakov, Josip, Mojsije, Aron, Isus Navin, David, Solomon i slični, koji ne postoje u mitologijama ostalih naroda, postadoše istorijski likovi, iako im nikakvog traga u istoriji nema. Zasto je to tako? Zato jer su judaizam i hriš-ćanstvo kroz feudalizam, kroz revolucije moder-nog doba i imperijalni kolonijalizam postali vo-deće i jedine vladajuće ezoterijske ideologije tajnih njihovih društava širom svijeta i kroz njih i pomoću njih diktiraju svijetu sve ono što njima odgovara na putu ka globalnoj dominaciji nji-hovog “Mesije” u dobu Novog svjetskog po-retka. No, da se vratimo hetskoj riječi LU:

    “Kotis je bilo predačko ime među Lidijcima, hetskim narodom, i među tračkim Odrisima i Edonima. Strabo upoređuje frigijske obrede s onima tračke boginje Kotis, i nema sumnje da su Tračani predstavljali domorodačke turanske stanovnike Makedonije i Helade, koji su pripa-dali istoj raširenoj porodici Heta.” [9]

Gornji citat svjedoči da su Heti isto što i Geti, odnosno

Tračani koji su po Strabonu isto što i Kimeri [10]. Turanski narodi su oni koji potiču od Tura (Taura, Tiroša, Talmiza ili Tilmaza), sina Torga-minog, unuka Gomerovog i praunuka Jafetovog:

     “Hijeroglifski jezik predstavlja mješavinu oblika koji se s jedne strane mogu objasniti indoevropskim analogijama, ali s druge strane imaju karakteristike takozvane kavkaske ili azij-ske grupe jezika. Indoevropska obilježja su: (1) lična zamjenica prvog lica ime(a), “ja”; (2) prisvojne zamjenice meas, “moj”, tas, “tvoj”, sas, “njegov”, nas, “naš”;…” [11]    

     Hetsko LÚ znači ČOVJEK, OSOBA [12], isto kao i sumersko LU [13]. Ovo LU je osnova u slovenskom i  poljskom LUD sa značenjem LJU-DI, NAROD, NACIJA [14]. Kod apeninskih Hr-vata u južnoj Italiji i kod Rusa LJUD [15]. Petar Skok kaže da je riječ LJUDI baltoslavenska, sveslavenska i praslavenska [16]. Od LU je srp-sko LJUDI, LJUBAV, LJUBIČICA, jer LU buk-valno znači VATRA, SVJETLOST: lu > luč > luča, Luna. Hetski hieroglif Δ znači LU [17], feničansko Δ (D = Dios, Bog). Ovo Δ u ma-sonskoj ikonografiji postaje trougao sa svevi-dećim okom. Hetsko LUK znači PALITI, ŽARITI, SJATI [18]. Hetsko LUKZI znači SJATI, BLI-STATI [19] i od toga je latinsko LUX, LŪCIS i srpsko LUKSUZ. Iz davnih vremena ostao je grčki izraz λυδία λίτος, latinski Lydius lapis: λίτος = lapis = kamen, a nazvan je λυδία, tj. Lydius, jer se tim kvarcnim kamenom ispitivao kvalitet zlata [20], dakle je λυδία sa hetskom osnovom ΛΥ (LU) značilo SJAJ kao ZLATO. Treba napomenuti i to da se u antičko doba grčko υ (Y, upsilon) čitalo kao U i zato se λυδία čita LUDIA, tj. LJUDIA.

     “Poznato je da je Luvi rani dijalekt hetitskog jezika...” [21]

 Mnogo davno u Maloj Aziji bijaše država LU-DIA, grčki Λυδία, a njen narod zvao se LUDI, grčki pisano Λύδοι, srpskim rečeno LJU-DI. Između 2000-1800 god. p.n.e. u starim asir-skim tekstovima počinju na tim terenima da se spominju LUVI u svojoj zemlji LUVIJI [22]

  “To je dio grupe blisko srodnih jezika koji uk-ljučuju hetitski, palajski, lukijski, ludski i karij-ski…” [23] 

Luvia u 3. mileniju stare ere (karta: H. Craig Melchert,The Luwians; Handbook of Oriental Studies, Vol. 68; Brill, Leiden, Boston, 2003, p. 9).

Pomenuti jezici su nastali iz praistorijskog proto-indoevropskog jezika [24] i u te jezike spada i lukijski (već smo saznali šta znače osnove LU i LUK). Narod LUKI  (LUKKA ili LYCIAN) je jedan iz konfederacije naroda s mora koji su oko 1200. god. p.n.e. napali Egipat, što je oko vre-mena pada Troje i izbjeglištva Trojanaca.

  “Hetitski, glavni administrativni jezik Hetitskog carstva je imenovan od njegovih vlastitih kori-snika kao neš (umn), ili našili,...” [25]

Ne, nije NEŠ, nego svi stariji autori navode NAS, dakle NASILI, NAŠILI, jer hetsko NAS znači NAROD, NACIJA, srpsko NAŠ, a njihov jezik je NAŠILI, odnosno NAŠKI. To nije sakri-veno, jasno je, ali se krije ćutanjem “izabranog naroda”, tj. radi vrha ciljeva vavilonske maso-nerije koja rukovodi iluminatskom ideologijom judaizma i hrišćanstva.

     Ima li razlike u značenju riječi LUD i LUV? Galsko LUV je BILJKA, TRAVA [26], latinski PLANTA, HERBA. Galsko LUVAN znači JAG-NJE [27], dakle je osnova LUV jednaka osnovi JAG u JAGA, JAGLAC, JAGORČEVINA. Pošto je HER u latinskom HERBA postalo od tra-čanskog GER, proizilazi da LUV, JAG i GER imaju isto značenje. Znamo tračansko GER znači:

     “…Skt. gharmáḥ, tračansko germo- ‘vreo’, lat. formus…" [28]

     “Tračansko ‘germo-‘ ‘toplo’, GERMAS (grad poznat po vrelim izvorima)…” [29]

     “Perzijsko GERMA je TOPLO VRIJEME, LJETO. [30]

     “GERMA (Γέрμη: Eth. Γερμηνός), takođe zvana Ίερἁ Γέрμη, grad u Miziji, smješten između rijeka Makestus i Rhindakus.” [31]

Osnova JAG je u srpskom JAGLAC, JAGLIKA, JAGORČEVINA, a poznata je i Baba JAGA. Sanskritsko JAGAT znači  BILJE [32], ali znači i ŽIVOTNO, KREČUĆE; LJUDI, NAROD [33]. Evo i JAG u riječima Kanarisa (Kannada/Kana-rese/Kanarese jezik) dravidskog narod južne Indije, čiji je jezik narodni sanskrit [34]:

• JAGISU, sjaj, bljesak, svjetlucanje, iskričavost;
• JAGAJJISU, sjaj, Sunce, sunce;
• JAGUNE, Sunce, sunce;
• JAGATI, zemlja

Sve iznad nabrojane riječi u svom korijenu sa-drže osnovu JAG i sva značenja odnose se na SVJETLOST, SUNCE, VATRU, ŽIVOT. Korijen JAG zadržao se u našim vlastitim imenima: JAGO, JAGICA, a tu je i svima  omiljena crvena JAGODA. Uporedimo sad sve ovo sa galskim LUVN koje ima isto značenje kao i galsko LEVN [35], a LEVN znači isto što i LIVN, LIW, LOVN: sjajno, svijetlo, blješteće [36], a to znači i PLAN u latinskom PLANTA i u nazivu mediteranske biljke PLANIKE (Arbutus unedo, lat.) čiji izgled vidimo na slici na prethodnoj strani. Velško PLAN je ZRAKA [37], a PLANIKA je PLANGE [38].

Planika ili maginja (Arbutus unedo).

     Dakle je LUV u LUVI (Luwi) i u LUVIA (Luwia) istog značenja kao i LU u LUD (Lyd) i LYDIA, tj. LID i LIDIJA, jer LI u gotskom LIUDA daje riječi značenje LJUDI [39], dok LU u gotskom LUDJA znači LICE [40]. Anglosak-sonsko LIOD znači LJUDI [41], u češkom LID. Dakle su i nazivi Λυκία (Licia ili Lycia), LIKIJA i LIKA istog smisla. Tako su LUVI (iz Luwie),  LUDI (iz Λυδίe), LUKI (iz Λυκίe) i LIKI (iz Licie) sinonimi sa značenjem LJUDI, što zvorno znači ŽARNI, SJAJNI, ZRAKASTI, TRAČNI, HETI, GE-TI, SELTI, SLAVNI, SLAVENI, ARJANI.

     A sad o biblijskoj zemlji LUDIMU, u kojoj su, po piscima Biblije, živjeli potomci čovjeka sa imenom LUD:

     “I Simu rodiše se sinovi, najstarijemu bratu Jafetovu, ocu svijeh sinova Everovijeh.” (Postanje, 10, 21)

Tu napisaše da je Sem najstariji Nojev sin, ali to nije tačno i polazimo od najmlađeg:

     “A kad se Noje rastrijezni od vina i doznade što mu je bio učinio najmlađi sin njegov,…” (Postanje,9, 24)

Taj najmlađi Nojev sin je Ham, on je to učinio, a za Sema piše ovako:

     “Ovo je pleme Semovo: bijaše Semu sto godina, kad rodi Arfaksada, druge godine poslije potopa.” (Postanje, 11, 10)

Po hronologiji Mazore Biblije Noje je rođen 1056 godina od Adama. I sad računamo: potop je počeo kad je Noju bilo 600 godina i po Mazori potop je počeo 1656 godina od Adama kad je Noju bilo 600 godina. Potop je trajao duže od godine, a dvije godine nakon potopa Sem je rodio Sina Arfaksada i to je 1659 godina od Adama, dakle je Sem rođen 1559. od Adama kad je Noje imao 503 godine, a počeo je Noje da rađa sinove kad je napunio 500 godina:

     “A Noju kad bi pet stotina godina, rodi Noje Sima, Hama i Jafeta.” (Postanje, 5, 11)

Sem je rođen kad je Noje imao 503 godine, a kad je Noju bilo 500 godina, u Nojevoj 501. godini rođen je Jafet 1157. godine od Adama. To je 99 godina prije potopa 1656 godine. Dakle je tvrdnja da je Sem stariji od Jafeta Biblijom dokazana laž.

Zašto se sve štima u Bibliji? Radi propagande i veličanja judaizma, Judeja i Isusa, radi judejskih patrijarhalnih zakona po kojima najstariji sin ima prvenstvo i vlast nad mlađim bratom (Postanje, 4, 7), te po toj logici i Judeji kao “najstariji narod” ima pravo prvenstva nad mlađim narodima u koje spadaju i Jafetovi LJUDI.

    Drugi primjer judejsko-hrišćanske laži u biblijskog genealogiji je na primjeru čovjeka sa imenom LUD i njegove zemlje zvane LUDIM:

     “I sinovi Hamovi su Hus, Mesrain, Fud i Kanan.” (Postanje, 10, 6)

    “I Mesrain izrodi Lude, i Enemetime, i Lavime, i Neftalime, i Patrosoneje…” (Postanje,10, 13)

Tako tvrdi Septuaginta, a Mazora Biblija tvrdi drugačije:

    “Sinovi Simovi bjehu: Elam i Asur i Arfaksad i Lud i Aram.” (Postanje, 10, 22)

U Mazori Lud je Semov sin, a ne Mesrainov, ali i po Mazori Mesrain je izrodio Ludeje:

     “A Mesrain rodi Ludeje i Enemeje i Laveje i Neftaleje,…” (Postanje, 10, 13)

Kako je Hamov Mesraim mogao izroditi Ludeje, a Lud Semov sin? Naravno da je opet u pitanju štimanje Biblije po već postojećim narodima: pisci Biblije su zemlju LUDIM pripisali od njih izmišljenom Semovom sinu LUDU, kako bi oni, kao Semiti, imali pravo na tu zemlju. Evo kako to tumače judejski i hrišćanski istoričari i bib-liolozi:

    “Pretpostavlja se da je Lud bio predak Lidijanaca (Jos. Ant. I. 6, § 4), i na taj način predstavljen od strane Luda iz njihovog mitskog perioda (Herod, I. 7). Semitski karakter njihovih manira i snažan orijentalizam umjetnosti Lud-skog kraljevstva tokom njegovog najnovijeg pe-rioda i nakon perzijskog osvajanja, ali prije pre-vlasti grčke umjetnosti u Maloj Aziji, idu u prilog ovoj ideji; ali, s druge strane, egipatski spo-menici nam pokazuju u 13., 14. i 15. vijeku p.n.e. moćni narod zvani RUTEN ili LUDEN, vjerovatno sa sjedištem u blizini Mesopotamije i očigledno sjeverno od Palestine, kojeg neki, međutim, smatraju Asircima. Možda možemo pretpostaviti da su se Ludi prvo formirali u blizini Palestine, a zatim se proširili po Maloj Aziji; stanovnike starog sjedišta ove rase uništili su ili uklonili Asirci.” [42]

Gle, gle: narod pod imenom RUTEN ili LU-DEN!? O LUDIMA ili LUDENIMA, tj. LJUDIMA već smo sve kazali, ali otkud sad ime RUTEN? Po smislu imena LJUDI, kazanog na 147. strani, i naziv RUTEN treba da znači isto: ŽARNI, SJAJNI, ZRAKASTI, TRAČNI, SELTI, SLAVNI, SLAVENI, ARJANI. I evo: sanskritsko RUṬ znači SJATI; SLOVITI ili SJATI [43]. U galskom riječ RUT odnosi se na SUNCE, a RUTH je KRALJ [44]. Galsko RUTEN znači NAGLO, ŽESTOKO, NASILNO [45], ono što Srbi opisuju kao RU-TAVO stanje. Englesko RUT je TRAG TOČKA, TRAG, TRAKA, LINIJA ili srpski RÙTA (vlas, dlaka), RUTAV. U južnoj Francuskoj bilo je galsko pleme RUTENI, koje pominju autori s kraja stare i početka nove ere (Caesar, Com-mentarii de Bello Gallico, 1, 45, 2;  Strabo, Geo-graphia,4,2,2; Pliny, Naturalis Historia, 4, 109; Lucanus, Pharsalia, 1:400; Ptolemy, Geo-graphike Hyphegesis, 2, 7, 12). I na kraju krajeva: izvorno i pravo ime današnjih Rusina je RUTENI.

     Po osnovi RUT ime RUTEN znači isto što i LUD, tj. LJUD(I): ŽARAN, SJAJN, ZRAKAST, TRAČAN, HET, GET, SELT, SLAVAN, SLAVEN, ARJAN.

     I prije zaključka da objasnimo zašto se u srpskom izgubio oblik LUD kao oblik jednine od imenice LJUDI? Zbog uticaja latinskog LUDUS, LUDIRANJE sa smislom IGRANJE, RADO-VANJE, ZABAVA, VESELJE. U gradovima in a dvorcima su tu ulogu imale profesionalne dvor-ske LUDE, tj. ZABAVLJAČI, ali u strogom feu-dalnom hrišćanskom zilotizmu to je smatrano demonizovanim bezbožništvom, te je pojam dvorske LUDE vremenom izjednačen sa pojmom MAHNIT i tako se LUD, izgubilo sa svojim starim izvornim smislom i ostalo samo sa smislom SKRENUO S PAMETI.

     I da zaključimo: LUD > LUDI > LJUDI (lj u "ljudi" rezultat je jotovanja početkom modernog doba).

I jasno je o kom se narodu radi i lingvistički je pokazano i dokazano je ko je 2000 g. p.n.e. živio u Maloj Aziji.

.................................
    [1] John Campbell, The Hittites, their Inscriptions
and their history, Volume I; Toronto: Williamson & Co.,  1890, p. 9.
    [2] Ib.
    [3] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome III; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 203, 206.
    [4] Ib. p. 349.
    [5] Ib. p. 5.
    [6] Ib. p. 36.
    [7] Ib. Tome II, p. 626.
    [8] Ib. Tome III, p. 5.
    [9] John Campbell, Ib. p. 117.
    [10] Strabo, I, 3, 21; XIII, 1, 8.
    [11] Ignace J. Gelb, Hittite Hieroglyphs, Vol. I; The University of Chicago Press, Chicago, Illinois,1931-1942, p. 82.
    [12] Harry A. Hoffner, An English-Hittite Glossary; Librairie C. Klincksieck, Paris, 1967, p. 56.
    [13] Stephen Langdon, A Sumerian Grammar and Chrestomathy, Paris, Libraire Paul Geuthner, 1911, p. 226.
    [14] Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili
srpskoga jezika, Knjiga II; JAZU, Zagreb, 1972, str. 339.
    [15] Ib.
    [16] Ib.
    [17] Ignace J. Gelb, Ib. Vol. II; p. 22.
    [18] Edgar H. Sturtevant, A Comparative Grammar of the Hittite Language; Linguistic society od America, University of Pennsylvania, Philadelphia, 1933, p. 80, 84.
    [19] Ib. p. 102.
    [20] Henri Estienne, Thesaurus Graecae Linguae, Vol. V; Henri Stephanus, 1572, p. 1393.
    [21 ] Ignace Gelb, Ib. Vol. I, p. 82.
    [22] The Luwians, edited by H. Craig Melchert, (Han-dbook of Oriental Studies, Vol. 68; Brill, Leiden, Bos-ton, 2003, p. 3.
    [23] Ib. p. 10.
    [24] Ib.
    [25] Ib. p. 19.
    [26] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Vol. III, p. 99.
    [27] Ib.
    [28] Basil Ferris Campbell Atkinson, The Greek Lan-guage, Second Edition, Revised, London, Faber
and Faber Limited, 1933, pg. 40.
    [29] J. P. Mallory, Douglas Q. Adams, Encyclopedia of Indo-European Culture, Fitzroy Dearborn Publisher, London and Chicago, 1997, pg. 263.
    [30] Sir James W. Redhouse, A Turkish and English Lexicon, Beirut, Libraire du Liban, 1987, p. 1540.
    [31] William Smith, Dictionary of Greek and Roman geography, London: John Murray, 1872, pg. 992.
    [32] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dic-tionary; Oxford, The Clarendon Press, 1960, p. 408.
    [33] Ib.
    [34]  Rev. W. Reeve, A Dictionary, Canarese and
English, Revised, Corrected and Enlarged by Daniel Sanderson, Wesleyan Mission Press, Bangalore, 1858, p. 443.
    [35] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Vol. III, p. 99.
    [36] Ib. p.82.
    [37] William Owen Pughe, A Dictionary of the Welsh Language, Vol. I; London: Printed for E. Williams,
1803.
    [38] Francis Edward Jackson Valpy, An Etymologi-cal Dictionary of the Latin Language; London: Printed by A. G. Valpy, 1828, p. 345.
    [39] Henry Bradley, The Goths: From the Earliest Times to the End of the Gothic Dominion in Spain; Second edition, London: T. Fisher Unwin; New York: G.P. Putman’s Sons, 1890, p. 369.
    [40] Joseph Wright, Grammar Of The Gothic Langu-age, Oxford, The Clarendon Press, 1910, p. 334.
    [41] Joseph Bosworth, A Dictionary of the Anglo-Saxon Language; London: Longman, Rees, Orme, Brown, Green, and Longman, 1836, p. 218.
    [42] William Smith, Dictionary of the Bible, Vol. II; Boston: Little, Brown and Co., 1863, p. 148-149.
    [43] Monier Monier-Williams, Ib. p. 882.
    [44] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Tome III, p. 326.
    [45] Ib.  


No comments: