Pred sva velika ljudska stradanja i korjenite druš-tvene promene dešavaju se čudna prirodna zbivanja kao najava tih događanja. Stari naš narod znao je to i je pratio je govor prirode i njena opominjujuća kazivanja:
"Bože mili! Čuda velikoga!
Po Srbiji zemlji da prevrne
I da druga postane sudija,
Tu knezovi nisu radi kavzi,;
Nit’ su radi Turci izjelice,
Al’ je rada sirotinja raja,
Koja globa davati ne može,
Ni trpiti Turskoga zuluma;
I radi su Božji ugodnici,;
Jer je krvca iz zemlje provrela,
Zeman doš’o valja vojevati,
Za krst časni krvcu proljevati,
Svaki svoje da pokaje stare.
Nebom sveci staše vojevati;
I prilike različne metati
Viš’ Srbije po nebu vedrome;
‘Vaku prvu priliku vrgoše:
Od Tripuna do svetoga Đurđa
Svaku noćcu mesec se vataše,;
Da se Srblji na oružje dižu,
Al’ se Srblji dignut’ ne smjedoše.
Drugu sveci vrgoše priliku:
Od Đurđeva do Dmitrova dana
Sve barjaci krvavi idoše;
Viš’ Srbije na nebu vedrome,
Da se Srblji na oružje dižu,
Al’ se Srblji dignut’ ne smjedoše.
Treću sveci vrgoše priliku:
Grom zagrmi na svetoga Savu;
Usred zime, kad mu vreme nije,
Sinu munja na časne verige,
Potrese se zemlja od istoka,
Da se Srblji na oružje dižu,
Al’ se Srblji dignut’ ne smjedoše.;
A četvrtu vrgoše priliku:
Viš’ Srbije na nebu vedrome
Uvati se sunce u proljeće,
U proljeće na svetog Tripuna,
Jedan danak tri puta se vata,;
A tri puta igra na istoku." (Početak bune protiv dahija, ep. nar. pjesma)
U mojoj Viduši svjedoci i učesnici Drugog svjetskog rata pripovijedali su da se nekoliko godina pred rat po lišću drveća pojavljivale slike zmija i opominjali su stari da dobro neće biti.
Pred raspad Jugoslavije i namjerno izazvani vjerski rat 1991-1995., već od 1982. sva zemlja na Viduši ucrvala se. Veliki crvi, malo manji od ljudskog prsta, preko tri godine širili su se livadama brsteći korijen trave. Uhvatiš za sasušenu travu i bez otpora podigneš cijeli busen. Sve livade su dobile crnu boju, a njive su bile prošarane kao kosa lišajevima šuge napadnutog čovjeka. Tih godina kosilo se samo u osojima i po barama. Iz dalekih stjenovitih visova dolijetali su gavranovi, prevrću suvo busenje, hvataju i jedu crve. kad se nasite, odlete na obližnja vrela, napiju se i odlete. Nikad ranije na Viduši nije bolo gavranova, te je njihovo zlosutno graktanje predkazivalo dolazeće zlo.
I nakon tri-četiri godine preobraziše se crvi u velike gundelje, koji su masovno nasrtali na hrastove i brsteći lišće do kore grana. Kad staneš blizu, čuješ kako njihov izmet sa visine pada kuckajući po još nepojedenom lišću krošnji i po lišću po tlu. To kuckanje pretvori se u neprekidno krckanje, kao mnoštvo pucketanja varnica da čuješ i mnogi su se hrastovi tih godina posušili. I nestalo je ptica u šumi, nestalo je vrana oko sela, nestali golubovi i samo su svrake kreštale oko kuća.
I poče je rat, i Srbi su pod prisilom morali napustiti svoje kuće i selo razilazeći se širom svijeta. Njihove kuće su prvo opljačkane i do golih zidova zguljene i porušene. Prokleta ljudska pohlepa komšija muslimana prvo je odnijela sav namještaj, svo posuđe, kašike, viljuške i zadnji ekser iščupala iz podnih dasaka i krovnih letvi, povadila sva vrata i prozore, kablove, grla sijalica, utičnice i prekidače i kutije ispod utičnica i prekidača. I tek tada su goli zidovi sravljeni sa zemljom.
I bio je rat i prošao. Muslimani su sehirili po vlaškoj pustolovini misleći: "Evo zemlje, evo imanja! Evo nama blagostanja i rahatluka!" Ali, ne može to tako, komšija, zar si zaboravio staru izreku da je oteto prokleto?
I nakon desetak godina "blagostanja i rahatluka", počeše i muslimani da napuštaju Vidušu. Tragom bivših komšija Srba odoše im djeca po svijetu, a stari jedno po jedno pomiriješe i danas na Viduši nikoga nema, osim srpskih ruševina i praznih musli-manskih kuća, koje zub vremena polako nagriza i krcka. I tako Nebeska Pravda ispunjava svoju sud, bez žurbe, polako, ali očigledno.
I ja Viduša živeći, u kanadskom Kičineru kod Toronta od februara 1993., šetajući okolnim parkovima oko 2010. vidim: ponavlja se viduški znak: ostrva sasušene trave i crna ogoljena zemlja po zelenilu parkova: i u Kanadi se ucrvala zemlja, eto opet belaja!
I počeše šarovite dύge da se javljaju pri izlasku i pri samom zalasku Sunca i po sunčanom vremenu počeše da se pojavljaju u dugine boje obojeni oblaci. To nikad prije nije bilo. Znajući ko je zloupotrijebio dugu kao simbol svoje bolesne perverzije, meni su ti znakovi postali jasni: zastave duginih boja kao simboli njihove vlasti javno su istaknute na državnim zgradama i pred školama, oni su ovladali svijetom i teško svijetu.
Još u ranim vijekovima hrišćanstva oni su prvo ovladali Crkvom i umjesto da bude Crkva Svjetlosti, Crkva je postala Crkva Tame. Zabranili su prvosveštenicima i sveštenicima da se žene, jer vođa njihove Tame mora biti iz društva Tame izabran. Biblija ih javno imenuje, ali narod, i sam prevladan zlim mislima i zlim djelima, ne vidi to:
"A Duh razgovijetno govori da će u pošljednja vremena otstupiti neki od vjere slušajući lažne du-hove i nauke đavolske, u licemjerju laža, žigosa-nijeh na svojoj savjesti, koji zabranjuju ženiti se, i zapovijedaju uzdržavati se od jela koja Bog stvori za jelo sa zahvalnošću vjernima i onima koji poznaše istinu." (1. Timoteju, 4,1-3)
I dođe 2020., dođe globalna vlast duhova laži iz Crkve Tame i njenih u vlasti vladara duginih boja i pade teror na sav svijet. Dvije godine istina bijaše zabranjena i sva sloboda ljudska porobljena. I sve vođe velikih svjetskih religija podržaše laž i teror i prijeteći zvali su odrasle i djecu na globalno trovanje, jer su svi prvosveštenici velikih svjetskih religija jedna globalna duginih boja Crkva Tame. I počeše iznenadna umiranja prevarenih i otrovanih i ko zna kad će i hoće li ikada prestati.
I krajem februara 2022. poče rat u Ukrajini i teror se u zemljama vladara duginih boja primirio, ali oni i dalje vladaju i polako provode novu etapu svog manijačkog plana. I nema više razlike: bio on vođa religije, bio član političke pozicije ili opozicije, on je vjernik Crkve Tame i zakleti sljedbenik zastave duginih boja.
I u cijelom svijetu 2022. bi suša. Pažljivo sam pratio nebo i oblake iznad ovog podneblja Kanade i gle: u toku cijele 2022. zagrmilo je samo dva puta i to muklo, slabašno, tek toliko da se čuje.
I poče 2023. i vladari duginih boja i dalje vladaju. U ovom podneblju Kanade kao nikad u istoriji ove zemlje i ovog kraja: zima kao da je proljeće, trava bujna i zelena, snijeg naleti desetak cemntimetara i brzo nestane, ali u januaru iz snježnih oblaka sijevnu i zagrmi dva puta, opet muklo i slabašno.
I dođe petak, 3. mart 2023. Pretežno oblačno sa temperaturom oko nule, vjetar blag, jugozapadni. A onda u predvečerje okrenu vjetar od istoka i naoblači se. Poče snijeg sve jači i jači. Ušlo se u noć i oko 9. sata noći poče jako da sijeva i da grmi. Meni je 71. i nisam zapamtio da je ikada sijevalo i grmilo dok pada snijeg, ali eto, treba i to da se doživi u ove godine u ovoj sve više propadajućoj zemlji globalne Crkve Tame i njenih vladara duge.
I odmah po svanuću subote, jučerašnjeg 4. marta, na lokalnom Weather Channel-u javiše se lokalni metereolozi i čudeći se pričaju o snježnom priro-dnom fenomenu sijevanja i grmljavinama pretho-dne noći. Uzroke tome ne znaju i samo kazuju svoje pretpostavke, a uzrok je sljedeći: slušajte, Kanađani, i slušaj, svijete: jebo si ježa u bremenu vremene koje ti na leđa pada, jer Crkva Tame preko svojih vladara i vjernika duginih boja prkosi Bogu i Božijim zako-nima uvodeći čovječanstvo u globalni sistem svoje bolesne izopačenosti, a Bog kaže: "Ne, ne! To neće moći!"
No comments:
Post a Comment