Kod susjednih naroda HETI su bili
poznati pod nekoliko imena. Egipćani su HETE zvali KHITA, Asircima su poznati
pod imenima KHATTI, KHATTE, KHETI [1]. Od KHETI do GETI vrlo je kratak
fonetski put: KHETI > GHETI > GETI.
I gle:
“Iz toga ne slijedi da su se
svi Hetiti nazivali ovim imenom, jer su i sami bili Hananci, a ipak nisu
prihvatili ime Hanan.” [2]
Zašto Heti nisu sebe zvali Hanancima? Zato jer porijeklom nisu bili
Hananci. Sve je počelo u drugoj polovini 6. v. st. ere kad je grupa vavi-lonskih
masona od perzijskog cara Kira dobila dozvolu da u Jerusalimu sagrade sebi
hram i da tamo među Filistejima, Galima, Hetima i Semi-tima osnuju novu religiju
i kroz religiju stvore sebi novi narod, kojem će oni biti poglavari. Tada je Palestine
bila poznata i pod i imenom Hanan i bila je nastanjena i Hetima, ali Heti sebe
nisu nazivali Hanancima i znajući to po-menuti vavilonski mudraci izmišljaju priču
o tome da je Nojev treći i najmlađi sin Ham otac Hananaca i to zapisuju u
svoju novu religijsku knjigu, koju su tek tada osmišljavali za svoju novu
religiju. Kasnije knjigu nazvaše Biblija, a religiju judaizam. I tada zapisaše:
“A bijahu sinovi Nojevi koji
izidoše iz kovčega: Sim i Ham i Jafet; a Ham je otac Ha-nancima.” (Postanje, 1, 9, 18)
I izmisliše i zapisaše da je Ham pored ostalih sinova imao i sina Hanana
(grčki: Χαναὰν), Ha-nanu izmisliše sina Heta (grčki: Χεττ) od kojeg, po njihovoj
priči, potiču HETI (Postanje, 10, 6; 10,
15). Ovo biblijsko XETT je egipatsko KHET, egipatsko ime za Hete. Tako
pisci Biblije izmi-šljaju svoje bajke radi ideologije svoje nove religije
nazvane judaizam. Zanimljivo je i to da sva ova imena potiču iz jezika keltskih
Gala, potomaka Briga Tračana. Tako ime NOE (grčki: Νῶε) u galskom znači isto
kao NOUA, NOA, NOV: voda, rijeka, vino [3]. Ime SEM (Σήμ) isto je galskom SEM
koje je značenjem jednako galskom SAM, SIM, SOM, SUM i sve se odnosi na SUNCE [4]. Ime HAM (Χάμ) znači
DOMO-RODAC [5]. Ime JAFET (᾿Ιάφεθ) je od galskog korijena JAF-, koji riječi JAFR daje
isto značenje kao riječ GARW [6]: OŠTAR, ŽESTOK, NAGAL, GRUB, DIVLJI, BARBAR [7]. Ime HANAN (Χα-ναάν)
je od galskog HAN sa značenjem OV-DAŠNJI, DOMAĆI, DOMORODAC [8]. Tako HA-NAN po
galskom jeziku bukvalno znači ZEMLJA DOMORODACA, a ne ime nekog naroda koji navodno
“potiče od biblijskog Hanana, sina Hamovog”. Od svih mitologija svijeta jedino
je judeo-hrišćanska “mitologija” postala zvanična nauka. Navodno “mitološki”
biblijski likovi kao Avram, Isak, Jakov, Josip, Mojsije, Aron, Isus Navin, David,
Solomon i slični, koji ne postoje u mitologijama ostalih naroda, postadoše istorijski
likovi, iako im nikakvog traga u istoriji nema. Zasto je to tako? Zato jer su
judaizam i hriš-ćanstvo kroz feudalizam, kroz revolucije moder-nog doba i
imperijalni kolonijalizam postali vo-deće i jedine vladajuće ezoterijske
ideologije tajnih njihovih društava širom svijeta i kroz njih i pomoću njih
diktiraju svijetu sve ono što njima odgovara na putu ka globalnoj dominaciji
nji-hovog “Mesije” u dobu Novog svjetskog po-retka. No, da se vratimo hetskoj
riječi LU:
“Kotis je bilo predačko ime
među Lidijcima, hetskim narodom, i među tračkim Odrisima i Edonima. Strabo upoređuje
frigijske obrede s onima tračke boginje Kotis, i nema sumnje da su Tračani
predstavljali domorodačke turanske stanovnike Makedonije i Helade, koji su pripa-dali
istoj raširenoj porodici Heta.” [9]
Gornji citat svjedoči da su Heti isto što i Geti, odnosno
Tračani koji su po Strabonu isto što i Kimeri [10]. Turanski narodi su oni koji potiču od
Tura (Taura, Tiroša, Talmiza ili Tilmaza), sina Torga-minog, unuka Gomerovog i
praunuka Jafetovog:
“Hijeroglifski jezik predstavlja mješavinu oblika koji se s jedne strane mogu objasniti indoevropskim analogijama, ali s druge
strane imaju karakteristike takozvane kavkaske ili azij-ske grupe jezika.
Indoevropska obilježja su: (1) lična zamjenica prvog lica ime(a), “ja”; (2) prisvojne zamjenice meas, “moj”, tas, “tvoj”,
sas, “njegov”, nas, “naš”;…” [11]
Hetsko LÚ znači ČOVJEK, OSOBA [12], isto kao i
sumersko LU [13]. Ovo LU je osnova u slovenskom i poljskom LUD sa značenjem LJU-DI, NAROD, NACIJA
[14]. Kod apeninskih Hr-vata
u južnoj Italiji i kod Rusa LJUD [15]. Petar Skok kaže da je riječ LJUDI
baltoslavenska, sveslavenska i praslavenska [16]. Od LU je srp-sko LJUDI, LJUBAV, LJUBIČICA,
jer LU buk-valno znači VATRA, SVJETLOST: lu
> luč > luča, Luna. Hetski hieroglif
Δ znači LU [17], feničansko Δ (D = Dios, Bog). Ovo Δ u ma-sonskoj
ikonografiji postaje trougao sa svevi-dećim okom. Hetsko LUK znači PALITI, ŽARITI,
SJATI [18]. Hetsko LUKZI znači SJATI,
BLI-STATI [19] i od toga je latinsko LUX,
LŪCIS i srpsko LUKSUZ. Iz davnih vremena ostao je grčki izraz λυδία λίτος, latinski Lydius lapis: λίτος = lapis = kamen, a
nazvan je λυδία, tj. Lydius, jer se tim kvarcnim kamenom
ispitivao kvalitet zlata [20], dakle je λυδία sa hetskom osnovom ΛΥ (LU) značilo SJAJ kao ZLATO. Treba
napomenuti i to da se u antičko doba grčko υ
(Y, upsilon) čitalo kao U i
zato se λυδία čita LUDIA, tj. LJUDIA.
“Poznato je da je Luvi rani
dijalekt hetitskog jezika...” [21]
Mnogo davno u Maloj Aziji bijaše država LU-DIA, grčki Λυδία, a njen narod zvao se LUDI, grčki pisano Λύδοι, srpskim rečeno LJU-DI. Između 2000-1800 god. p.n.e. u starim asir-skim tekstovima počinju na tim terenima da se spominju LUVI u svojoj zemlji LUVIJI [22].
“To je dio grupe blisko srodnih jezika koji uk-ljučuju hetitski, palajski, lukijski, ludski i karij-ski…” [23]
Luvia u 3. mileniju
stare ere (karta: H. Craig Melchert,The Luwians; Handbook of Oriental Studies,
Vol. 68; Brill, Leiden, Boston, 2003, p. 9).
Pomenuti
jezici su nastali iz praistorijskog proto-indoevropskog jezika [24] i u te jezike
spada i lukijski (već smo saznali šta znače osnove LU i LUK). Narod LUKI (LUKKA ili LYCIAN) je jedan iz konfederacije
naroda s mora koji su oko 1200. god. p.n.e. napali Egipat, što je oko vre-mena
pada Troje i izbjeglištva Trojanaca.
“Hetitski, glavni
administrativni jezik Hetitskog carstva je imenovan od njegovih vlastitih
kori-snika kao neš (umn), ili našili,...” [25]
Ne,
nije NEŠ, nego svi stariji autori navode NAS, dakle NASILI, NAŠILI, jer hetsko
NAS znači NAROD, NACIJA, srpsko NAŠ, a njihov jezik je NAŠILI, odnosno NAŠKI.
To nije sakri-veno, jasno je, ali se krije ćutanjem “izabranog naroda”, tj. radi vrha ciljeva vavilonske maso-nerije koja rukovodi iluminatskom ideologijom judaizma i hrišćanstva.
Ima li razlike u značenju
riječi LUD i LUV? Galsko LUV je BILJKA, TRAVA [26], latinski PLANTA, HERBA. Galsko
LUVAN znači JAG-NJE [27], dakle je osnova LUV jednaka osnovi JAG u JAGA, JAGLAC, JAGORČEVINA.
Pošto je HER u latinskom HERBA postalo od tra-čanskog GER, proizilazi da LUV,
JAG i GER imaju isto značenje. Znamo tračansko GER znači:
“…Skt.
gharmáḥ, tračansko germo- ‘vreo’, lat. formus…" [28]
“Tračansko ‘germo-‘ ‘toplo’,
GERMAS (grad poznat po vrelim izvorima)…” [29]
“Perzijsko GERMA je TOPLO VRIJEME, LJETO. [30]
“GERMA (Γέрμη: Eth.
Γερμηνός), takođe zvana Ίερἁ Γέрμη, grad u Miziji, smješten između rijeka Makestus
i Rhindakus.” [31]
Osnova
JAG je u srpskom JAGLAC, JAGLIKA, JAGORČEVINA, a poznata je i Baba JAGA.
Sanskritsko JAGAT znači BILJE [32],
ali znači i ŽIVOTNO, KREČUĆE; LJUDI, NAROD [33]. Evo i JAG u riječima
Kanarisa (Kannada/Kana-rese/Kanarese jezik) dravidskog narod južne Indije, čiji
je jezik narodni sanskrit [34]:
• JAGISU, sjaj, bljesak,
svjetlucanje, iskričavost;
• JAGAJJISU, sjaj, Sunce, sunce;
• JAGUNE, Sunce, sunce;
• JAGATI, zemlja
Sve iznad nabrojane riječi u svom
korijenu sa-drže osnovu JAG i sva značenja odnose se na SVJETLOST, SUNCE, VATRU,
ŽIVOT. Korijen JAG zadržao se u našim vlastitim imenima: JAGO, JAGICA, a tu je
i svima omiljena crvena JAGODA.
Uporedimo sad sve ovo sa galskim LUVN koje ima isto značenje kao i galsko LEVN [35], a LEVN znači isto što i LIVN, LIW, LOVN: sjajno, svijetlo, blješteće [36], a to znači i PLAN
u latinskom PLANTA i u nazivu
mediteranske biljke PLANIKE (Arbutus
unedo, lat.) čiji izgled vidimo na slici na prethodnoj strani. Velško PLAN
je ZRAKA [37], a PLANIKA je PLANGE [38].
Planika ili maginja (Arbutus unedo).
Dakle je LUV u LUVI (Luwi) i u
LUVIA (Luwia) istog značenja kao i LU u LUD (Lyd) i LYDIA, tj. LID i LIDIJA,
jer LI u gotskom
LIUDA daje riječi značenje LJUDI [39], dok LU u gotskom LUDJA znači LICE [40]. Anglosak-sonsko LIOD znači LJUDI [41], u češkom LID. Dakle su i nazivi Λυκία (Licia ili Lycia), LIKIJA i LIKA istog smisla. Tako su LUVI (iz Luwie), LUDI (iz Λυδίe), LUKI (iz Λυκίe) i LIKI (iz Licie)
sinonimi sa značenjem LJUDI, što zvorno znači ŽARNI, SJAJNI, ZRAKASTI, TRAČNI, HETI,
GE-TI, SELTI, SLAVNI, SLAVENI, ARJANI.
A sad o biblijskoj
zemlji LUDIMU, u kojoj su, po piscima
Biblije, živjeli potomci čovjeka sa imenom LUD:
“I Simu rodiše se sinovi, najstarijemu
bratu Jafetovu, ocu svijeh sinova Everovijeh.” (Postanje, 10, 21)
Tu napisaše
da je Sem najstariji Nojev sin, ali to nije tačno i polazimo od najmlađeg:
“A kad se Noje rastrijezni od vina i
doznade što mu je bio učinio najmlađi sin njegov,…” (Postanje,9, 24)
Taj
najmlađi Nojev sin je Ham, on je to učinio, a za Sema piše ovako:
“Ovo je pleme Semovo: bijaše Semu sto godina,
kad rodi Arfaksada, druge godine poslije potopa.” (Postanje, 11, 10)
Po
hronologiji Mazore Biblije Noje je rođen 1056 godina od Adama. I sad računamo:
potop je počeo kad je Noju bilo 600 godina i po Mazori potop je počeo 1656
godina od Adama kad je Noju bilo 600 godina. Potop je trajao duže od godine, a
dvije godine nakon potopa Sem je rodio Sina Arfaksada i to je 1659 godina od
Adama, dakle je Sem rođen 1559. od Adama kad je Noje imao 503 godine, a počeo
je Noje da rađa sinove kad je napunio 500 godina:
“A Noju kad bi pet stotina godina, rodi
Noje Sima, Hama i Jafeta.” (Postanje, 5,
11)
Sem je rođen
kad je Noje imao 503 godine, a kad je Noju bilo 500 godina, u Nojevoj 501. godini
rođen je Jafet 1157. godine od Adama. To je 99 godina prije potopa 1656
godine. Dakle je tvrdnja da je Sem stariji od Jafeta Biblijom dokazana laž.
Zašto se sve štima u Bibliji? Radi
propagande i veličanja judaizma, Judeja i Isusa, radi judejskih patrijarhalnih
zakona po kojima najstariji sin ima prvenstvo i vlast nad mlađim bratom (Postanje, 4, 7), te po toj logici i
Judeji kao “najstariji narod” ima pravo prvenstva nad mlađim narodima u koje
spadaju i Jafetovi LJUDI.
Drugi primjer judejsko-hrišćanske laži u biblijskog
genealogiji je na primjeru čovjeka sa imenom LUD i njegove zemlje zvane LUDIM:
“I
sinovi Hamovi su Hus, Mesrain, Fud i Kanan.” (Postanje, 10, 6)
“I Mesrain izrodi Lude, i Enemetime, i Lavime,
i Neftalime, i Patrosoneje…” (Postanje,10,
13)
Tako
tvrdi Septuaginta, a Mazora Biblija tvrdi drugačije:
“Sinovi Simovi bjehu: Elam i Asur i
Arfaksad i Lud i Aram.” (Postanje, 10, 22)
U Mazori
Lud je Semov sin, a ne Mesrainov, ali i po Mazori Mesrain je izrodio Ludeje:
“A Mesrain rodi Ludeje i Enemeje i Laveje
i Neftaleje,…” (Postanje, 10, 13)
Kako je
Hamov Mesraim mogao izroditi Ludeje, a Lud Semov sin? Naravno da je opet u
pitanju štimanje Biblije
po već postojećim narodima: pisci Biblije su zemlju LUDIM pripisali od njih
izmišljenom Semovom sinu LUDU, kako bi oni, kao Semiti, imali pravo na tu
zemlju. Evo kako to tumače judejski i hrišćanski istoričari i bib-liolozi:
“Pretpostavlja se da je Lud bio predak
Lidijanaca (Jos. Ant. I. 6, § 4), i
na taj način predstavljen od strane Luda iz njihovog mitskog perioda (Herod, I.
7). Semitski karakter njihovih manira i snažan orijentalizam umjetnosti Lud-skog
kraljevstva tokom njegovog najnovijeg pe-rioda i nakon perzijskog osvajanja, ali
prije pre-vlasti grčke umjetnosti u Maloj Aziji, idu u prilog ovoj ideji; ali, s
druge strane, egipatski spo-menici nam pokazuju u 13., 14. i 15. vijeku p.n.e.
moćni narod zvani RUTEN ili LUDEN, vjerovatno sa sjedištem u blizini Mesopotamije
i očigledno sjeverno od Palestine, kojeg neki, međutim, smatraju Asircima.
Možda možemo pretpostaviti da su se Ludi prvo formirali u blizini Palestine, a
zatim se proširili po Maloj Aziji; stanovnike starog sjedišta ove rase uništili
su ili uklonili Asirci.” [42]
Gle, gle: narod pod imenom RUTEN ili LU-DEN!? O
LUDIMA ili LUDENIMA, tj. LJUDIMA već smo sve kazali, ali otkud sad ime RUTEN?
Po smislu imena LJUDI, kazanog na 147. strani, i naziv RUTEN treba da znači
isto: ŽARNI, SJAJNI, ZRAKASTI, TRAČNI, SELTI, SLAVNI, SLAVENI, ARJANI. I evo:
sanskritsko RUṬ znači SJATI; SLOVITI ili SJATI [43].
U galskom riječ RUT odnosi se na SUNCE, a RUTH je KRALJ [44]. Galsko RUTEN znači NAGLO, ŽESTOKO, NASILNO [45], ono što Srbi opisuju kao RU-TAVO stanje.
Englesko RUT je TRAG TOČKA, TRAG,
TRAKA, LINIJA ili srpski RÙTA (vlas, dlaka), RUTAV. U južnoj Francuskoj bilo
je galsko pleme RUTENI, koje pominju autori s kraja stare i početka nove ere (Caesar,
Com-mentarii de Bello Gallico, 1, 45, 2; Strabo, Geo-graphia,4,2,2; Pliny, Naturalis Historia, 4, 109; Lucanus, Pharsalia, 1:400; Ptolemy, Geo-graphike
Hyphegesis, 2, 7, 12). I na kraju krajeva: izvorno i pravo ime današnjih
Rusina je RUTENI.
Po osnovi RUT ime RUTEN znači isto što i
LUD, tj. LJUD(I): ŽARAN, SJAJN, ZRAKAST, TRAČAN, HET, GET, SELT, SLAVAN,
SLAVEN, ARJAN.
I prije zaključka da objasnimo zašto se u
srpskom izgubio oblik LUD kao oblik jednine od imenice LJUDI? Zbog uticaja
latinskog LUDUS, LUDIRANJE sa smislom IGRANJE, RADO-VANJE, ZABAVA, VESELJE. U
gradovima in a dvorcima su tu ulogu imale profesionalne dvor-ske LUDE, tj.
ZABAVLJAČI, ali u strogom feu-dalnom hrišćanskom zilotizmu to je smatrano
demonizovanim bezbožništvom, te je pojam dvorske LUDE vremenom izjednačen sa
pojmom MAHNIT
i tako se LUD, izgubilo sa svojim starim izvornim smislom i ostalo samo
sa smislom SKRENUO S PAMETI.
I da zaključimo: LUD > LUDI > LJUDI (lj
u "ljudi" rezultat je jotovanja početkom modernog doba).
I jasno
je o kom se narodu radi i lingvistički je pokazano i dokazano je ko je 2000 g.
p.n.e. živio u Maloj Aziji.
.................................
[1] John Campbell, The Hittites, their Inscriptions
and their history, Volume I; Toronto: Williamson & Co., 1890, p. 9.
[2] Ib.
[3] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue
Celtique, Tome III; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 203, 206.
[4] Ib. p. 349.
[5] Ib. p. 5.
[6] Ib. p. 36.
[7] Ib. Tome II, p. 626.
[8] Ib. Tome III, p. 5.
[9] John Campbell, Ib. p. 117.
[10] Strabo, I, 3, 21; XIII, 1, 8.
[11] Ignace J. Gelb, Hittite Hieroglyphs, Vol. I; The
University of Chicago Press, Chicago, Illinois,1931-1942, p. 82.
[12] Harry A. Hoffner, An English-Hittite Glossary;
Librairie C. Klincksieck, Paris, 1967, p. 56.
[13] Stephen Langdon, A Sumerian Grammar and
Chrestomathy, Paris, Libraire Paul Geuthner, 1911, p. 226.
[14] Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili
srpskoga jezika, Knjiga II; JAZU, Zagreb, 1972, str. 339.
[15] Ib.
[16] Ib.
[17] Ignace J. Gelb, Ib.
Vol. II; p. 22.
[18] Edgar H. Sturtevant, A Comparative Grammar of the
Hittite Language; Linguistic society od America, University of Pennsylvania,
Philadelphia, 1933, p. 80, 84.
[19] Ib. p. 102.
[20] Henri Estienne, Thesaurus Graecae Linguae, Vol. V; Henri
Stephanus, 1572, p. 1393.
[21 ] Ignace Gelb, Ib. Vol. I, p. 82.
[22] The Luwians, edited by H. Craig Melchert, (Han-dbook
of Oriental Studies, Vol. 68; Brill, Leiden, Bos-ton, 2003, p. 3.
[23] Ib. p. 10.
[24] Ib.
[25] Ib. p. 19.
[26] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Vol. III, p. 99.
[27] Ib.
[28] Basil Ferris Campbell Atkinson, The Greek Lan-guage, Second Edition, Revised, London, Faber
and Faber Limited, 1933, pg.
40.
[29] J.
P. Mallory, Douglas Q. Adams, Encyclopedia of Indo-European Culture, Fitzroy
Dearborn Publisher, London and
Chicago, 1997, pg. 263.
[30] Sir James
W. Redhouse, A Turkish and English Lexicon, Beirut, Libraire du Liban, 1987, p.
1540.
[31] William
Smith, Dictionary of Greek and Roman geography, London: John Murray, 1872, pg.
992.
[32] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English
Dic-tionary; Oxford, The Clarendon Press, 1960, p. 408.
[33] Ib.
[34] Rev. W. Reeve, A Dictionary,
Canarese and
English, Revised, Corrected and Enlarged by
Daniel Sanderson, Wesleyan Mission Press, Bangalore, 1858, p. 443.
[35] Jean-Baptiste
Bullet, Ib. Vol. III, p. 99.
[36] Ib. p.82.
[37] William Owen Pughe, A Dictionary of the Welsh
Language, Vol. I; London: Printed for E. Williams,
1803.
[38] Francis Edward Jackson Valpy, An Etymologi-cal
Dictionary of the Latin Language; London: Printed by A. G. Valpy, 1828, p. 345.
[39] Henry Bradley, The Goths: From the Earliest Times
to the End of the Gothic Dominion in Spain; Second edition, London: T. Fisher
Unwin; New York: G.P. Putman’s Sons, 1890, p. 369.
[40] Joseph Wright, Grammar Of The Gothic Langu-age,
Oxford, The Clarendon Press, 1910, p. 334.
[41] Joseph Bosworth, A Dictionary of the Anglo-Saxon
Language; London: Longman, Rees, Orme, Brown, Green, and Longman, 1836, p. 218.
[42] William Smith, Dictionary of the Bible, Vol. II; Boston: Little, Brown and
Co., 1863, p. 148-149.
[43] Monier Monier-Williams, Ib. p. 882.
[44] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Tome III, p. 326.
[45] Ib.
.jpg)
.png)
