Gola muška figura u iskoraku desnom nogom (desno dole je dio noge sa kljenom).
.jpg)
Obris čovjekolikog boga sa šljemom sa rogovima. Mnogo liči na hetske reljefe na slikama ispod (Heti su Geti, imena potpuno istog značenja). Neki misle da je ovo ATIS, brigijski bog stoke, životinja i proljetne vegetacije, kasniji Vlaho, Veles ili Volos.
Sumersko AR znači SLAVA [1]. Anglosaksonsko AR znači SLAVA [2].
"ARIL, ime etrurskog boga koji drži nebesa na svo-jim ramenima. Njemu odgovara Atlas u grčkoj mito-logiji." [3]
Riječ AR znači ŽAR, SUNCE [4]. Rasenski (etrurski) ARIL je DRŽAČ SVIJETA. Ime ARIL ima dvije stare proste riječi: AR + IL:
1. AR = SLAVA = SJAJ, BLJESAK, SVJETLOST, VATRA, SUNCE;
2. IL = MILI, MILOSTIVI, BLAGI, DAREŽLJIVI = gr-čki ILAOS (ΙΙλᾰоς) [5].
“Il ‘BOG’.” [6]
“Il, dizati, podizati; unositi.” [7]
“Raseni, ili Tirenoi iz Etrurije, bili su Arjani tračkog roda….” [8]
“…Etrusci su bili narod tračanske rase,….” [9]
“Dužni smo Dioniziju iz Halikarnasa zbog važne iz-jave da su Etrusci sebe zvali RASENA. Vidjeli smo da pod ovim imenom nisu poznati ni Grcima ni La-tinima. Oni su poznati u Italiji kao TUSCI ili ET-RUSCI – imena koja, kao što je Lepsijus pokazao, očigledno su izokrenuta od još starije forme TUR-SCI, kao što smo našli u Eugubine tablama. Grčki autori zovu ih uopšteno ili TURRENOI i TURSENOI a kasnije se očigledno povezuju sa drevnim latin-skim oblikom TURSCI.” [10]
“U Atini, kaže Pausauias, oni što su gradili zid Ak-ropolis bili su Sikuli ili Tireni Pelazgi.” [11]
“Što se tiče samih Tračana, koji su bili prvi sta-novnici Terme, dobro je poznato da su to bili Pe-lazgi, i još, možda, i više nego bilo koji drugi narodi antike, sačuvali su dragocjene svetinje svojih ind-ijskih ili perzijskih predaka.” [12]
“... pretpostavljamo da sve grupe naroda južno od Dunava pripadaju jednoj grupi jezika, uključujući ilirski, tračanski, pelaški i brigijski dijalekt, i smat-ramo da sva ova plemena koja govore ovim dija-lektima kao granama jednog stabla koje se komotno može nazvati tračansko ili pelaško.” [13]
Pošto su Raseni Tračani, dakle su Raseni, Tračani, Pelazgi, Iliri i Brigi bili narod jednog stabla i jednog jezika sa različitim dijalektima, te su riječi AR i ARIL iz njihovog jezika i znači SVIJETLA MILOST, SLA-VNA MILOST i to je MILOSNO SUNCE.
Od ARIL izveden je naziv ARILJE. To sto je crkva posvecena nekom crkvenom AHILIJU samo je ne-uspjesni pokušaj crkve da ime ARILJE zamijeni po obliku najbližim imenom, iako imena ARILJE i AHI-LIJE ne potiču od istog korijena i nemaju isto zna-čenje.
Sadašnja Crkva Svetog Ahilija je sredinom druge polovine 13. vijeka, podignuta na temeljima Arilovog hrama. Kameni nosač crkvenog oltara, antički cipus, sa kojeg su graditelji crkve otklesani likove drevnih tračanskih bogova, možda je originalni dio Arilovog hrama. Još se raspoznaju konture likova i neki de-talji koji liče na detalje sa reljefnih likova hetitskih i rimskih bogova.
Ovdje nedostaje fotografija četvrte strane cipus-a i sve se ovo taji i prećutkuje SPC, istoričara, arhe-ologa i lingvista. Od postanka fotoaparata ovo su jedine fotografije ovog oltara i fotograf traži pare za njihovo objavljivanje, te ću, najvjerovatnije, morati da ih obrišem.
Izvor fotografija: Vladimir Perić, Ariljska crkva, Blog Blago, 2018:06: 09.
…………………………
[1] C.J. Gadd, A Sumerian Reading-Book, Oxford, The Clarendon Press, 1924, p. 178.
[2] John R. Clark Hall, A Concise Anglo-Saxon Dictionary, London: Swan Sonnenschein & Co.; New York: Macmillian & Co, , The University press, 1894, p. 20.
[3] William Ricketts Cooper, An Archaic Dictionary: Biographical, Historical, and Mythological, London: Samuel Bagster and Sons, 1876, p. 80.
[4] The Christian Examiner and Religious Miscel-lany, Vol. 61, Boston: Crosby, Nichols, and Co., New York: C. S Francis & Co., London: Edward T. Whitfield, 1856, p. 95.
[5] John Groves, A Greek and English dictionary, Boston: Hilliard, Gray and Company, 1836, p. 299.
[6] William Ricketts Cooper, An Archaic Dictionary: Biographical, Historical, and Mythological, London: Samuel Bagster and Sons,1876, p. 247.
[7] C.J. Gadd, Ib. p. 185.
[8] Robert Ellis, The Asiatic Affinities of the Old Italians, London: Trübner & Co., 1870, p. 58.
[9] The Journal of Classical and Sacred Philology, Vol. II, Cambridge, The University Press, 1855, p. 183.
[10] Isaak Taylor, Etruscan Researches, London, Macmillan and Co., 1874, p. 22-23.
[11] The London Literary Gazette and Journal of Belles Lettres, Arts, Sciences, Etc; London: Printed by James Moyes, 1834, p. 749.
[12] Augustus J. Thébaud, The Church and the Gentile World at the First Promulgation of the Gospel, Vol. II, New York: Peter F. Collier, Publisher, 1878, p. 197.
[13] James Cowles Prichard, Researches into the physical history of Mankind, Third Edition, Vol. III - Part I, London: Sherwood, Gilbert, and Piper, 1841, p. 482.
.jpg)
.jpg)
