SRBI U BIBLIJI

       

Cimbri sa šubarama (Nimrud bas-relief).

 

U vrijeme Sargona II (vladao Asirijom od 722 – 705. god. st. e) i Eshadrona (vladao od 681 – 669. god. st. ere) markirani dio Zagros-planina najvjerovatnije je bio stanište Zimra.

Kuban - Kubusna (Khubusna)?

Prorok Jeremija je prorokovao oko 626. godine sta-re ere. U njegovoj knjizi piše:

“And all the kings of Zimri, and all the kings of Elam, and all the kings of the Medes,…” (Bible, King Ja-mes version, Jeremiah,25,25)

U Septuaginti su Zimri pod imenom Zambri (Ζαμβ-ρὶ) ili Zambreji (Ζαμβρεὶ):

"Sijaćeš, ali nećeš žeti; cijedices maslinu, ali se ne-ćeš mazati uljem; i pravićete vino, ali nećete piti vina; i uredbe moga naroda biće posve ukinute. Jer ti si držao zakone Zambrijeve i vršio sva djela kuće Ahabove; a vi ste hodili njihovim putovima da vas predam potpunom uništenju, a one koji žive u gradu podsmijehu i nosićete sramotu naroda." (Mihej, 6,15-16)

Da vidimo kako je prevedeno u srbskim prevodima:

“Svi kraljevi od Zimrija, svi kraljevi od Elama, svi kraljevi od Medije;…” (Prevod: Ivan Šarić)

“…sve kraljeve Zimrija, sve kraljeve Elama i sve kraljeve Medije;…” (Jeruzalemska Biblija)

“…svim kraljevima Zimrija, svim kraljevima Elama, svim kraljevima Medeje;…” (Prevod: Tomislav Dretar)

“I sve careve Zimrijske, i sve careve Elamske, i sve careve Midske,…” (Prevod: Daničić-Karadžić)

Ovi Zimri žive uz Elamite i Mede (u prevodu Daničić-Karadžići "Midi") i Medi ili Midi isto su što i Zimri).

Šta pišu drugi izvori o Zimrima?

“Asarhadon uze dvadeset i jedan njihov grad noseći svoj plijen i stavi teški jaram svog carstva na njih. Negdje u istoj regiji susretne Tijuspu, nasilnog ratnika Kimerijana ili Zimra, čija je udaljena zemlja u provinciji Kubusna, i njega i svu njegovu armiju uništi mačem.” [1]

Kubusna (Khubusna) mogući je stari naziv Kubana istočno od Krima. Tu su živjeli Kimeri prije no što su ih Skiti potisli i istjerali.

“Zimri… problematično ime naroda u Božijem sudu (Jer.25:25) često uzimano kao od Hebreja drugo ime za Kimerijane.” [2]

“U najranijoj istoriji svijeta jedna stara rasa poznata je kao Gomir, Kumr, Kimmeri, Cumbri i Kumbri. Khor-sabad zapis, koji ima skitske elemente, pored ostalih starih naroda izvještava i o Kumrima ili Zimirima, ime, prepostavlja se, koje je označavalo nomadska plemena bez identifikovane rase ili nacionalnosti, koji po njiho-vim lutajućim navikama su Kumri ili Zrimiri, koji su izdvojeni od naseljenih seljaka u zemlji. Nisu li Zimri, koje je Jeremija (xxv. 25) povezao s Elamitima i Medi-ma, bili dijelovi ovog naroda?” [3]

“Glavno operativno područje korišteno od Kimeri-jana i njihov glavni dom u vrijeme Sargona II i Esarhadona očigledno je bio Zagros, uključjući Me-diju.” [4]

“Evidentno je, dakle, da je zemlja sjeverno od Cr-nog mora bila mjesto Kimerijana, naroda Go-mera, i Krim još uvijek sadrži svjedočanstvo tog dokaza: Gomer, Gomerin, Gimiri, Kimeri, Krim.” [5]

Američki evangelista Harry Rimmer (1890–1952) piše da baklanski narodi, krvno povezani sa Ru-sima, vode porijeklo od Gomera.

“Kir je stvorio Persijsko carstvo, arijsko po karak-teru, ali u kojem nema ni jedne arijske provincije. To ime izvedeno je od Peresiti. Parsi, ili Parisi, grana Kelta Zimra ili Kimra." [6]

Keltko pleme Parisi osnivači su Pariza.

“U ovom postupku analize važan deo predstavlja i utvrđivanje odnosa Aristofanovih Kimberoi prema slovenskom simb(e)ru u kome se skriva potonji se-bar. U obliku Kimmerioi ovaj etinom je poznat autoru Odiseje.” [7]

“Budimir je naročito isticao oblast metalurgije, vojne i grnčarske industrije vezane za ime Kimera i Si-gina, to jest Simbera, Sembera, Sebara ili Srbalja, kao i plo-vilačka ili brodarska umeća vezana za ime Neura ili Naura brodoteča, takođe srpsko-sloven-skog plemena, kojima treba pridružiti arhitekturu u ksilotektonici kod Šafarikovih Budina i pismenost Pešićevih i Vasićevih Vinčanaca (Sigina-Kimera-Sembera).” [8]

U Petoj knjizi svoje Istorije (četvrti pasus) Herodot pominje Sigine (Sigynnae) koji žive preko Dunava sjeverno od Trakije kaže da oni tvrde da su došli iz Medije i da nose medijsku nošnju. U Rumuniji, istočno od Temišvara, i danas postoji grad Simeria (Zimerija < Zimri, Zimeri, Kimeri, Simeri, Simbri, Si-bri, Srbi). Dakle se i Srbi Zimri pominju u Bibliji.

..............................

[1] John Campbel, The Hittites, Their Inscriptions and Their History, Vol. II; London, 1891, pg. 249.

[2] Holman QuickSource Bible Dictionary, by the International Bible Society, 1984, (ISBN 978-0-8054-9446-4)

[3] William Beal, Britain and the Gael: or Notice of old and successive races, Second edition, London, 1860, pg. 26.

[4] .Anne Katrine Gade Kristensen, Who were the Cimmerians, and where did they come from? Sargon II, the Cimmerians, and Rusa I; Historisk-filosofiske Meddelelser 57, Det Kongelige Danske Videnskabernes Selskab, The Royal Danish Academy of Sciences and Letter, Commissioner: Munksgaard - Copenhagen, 1988, pg. 103.

[5] Alonzo T. Jones, Empires of the Bible; New York, 1897, reprinted 2004, pg. 8. (ISBN 1-57258-288-X)

[6] John Campbel, Ib. pg. 304.

[7] Ljubomir Kljakić, Protokulturni arealizam, Milan Budimir i problem protoslovenskih protoindoevropljana, Catena Mundi, Knjiga II, Beograd, 2014, str, 841.

[8] Aleksandar M. Petrović, Kratka arheografija Srba; Novi Sad, 1997.

....................................

O IMENU SRBA

Zrakaste perke (pruge) po kojima je riba dobila ime.

       U savremenom grčkom πέρκη je vrsta ribe sa la-tinskim imenom perka, engleski perch (1). To je grgeč ili bandar. U arapskom jeziku greč je ZARBŪN, a zašto je tako nazvan, odgovor je u sljedećim arapskim riječima:

     - ZAR, ZIR ili ZURBIJAT = FONTANA, PRSKALICA (2)

Arapsko ZAR, ZIR ili ZURBIJAT je FONTANA, izvor iz kojeg životna voda ŠPRICA RASPRSKAVAJUĆI SE. Tu su tri istoznačne riječi: ZAR, ZIR i ZUR. Te iste osnove su u srpskom ZARITI (njoj se obrazi zare), ZIR (samo zirka oko sebe), ZUR (zuri u nebo). Sve tri riječi smislom su vezane za boju vatre i svjetlosti: zare se = crvene se; zirka = gleda; zuri = neprekidno gleda, bulji.

     Kakve veze ima fontana sa ZAR, ZIR i ZUR? Ima veze, jer SUNCE je najstarija FONTANA iz koje životna SVJETLOST ŠPRICA ŠPRICA RASPRSKAVAJUĆI SE i sipa po Zemlji. Da je to tačno, evo još nekoliko srodnih arapskih riječi:

- ZARH = ZAGLEDATI, ZIRKATI (3)
- ZARĪZ = ČIST, BISTAR; RAZBORIT, RAZUMAN (4)  
- ZARĪR = ZAGRIJAN, CRVEN, ZAPALJEN (5)

     Vidjeli smo da ZAR i ZUR znače isto što i ZIR. Pogledajmo: ZIR u arapskom ZIRBĀB znači ZLATO, BLJESAK, SJAJ; ŽUT (6). Opet SJAJ, opet SVJETLOST, opet SUNCE kao i u srpskom ZIRKATI, OBZIR. Pogledajmo ZAR u perzijskom:

- ZAR = ZLATO (7)
- ZARKŪN = RUMENILO, CINOBER (8)
- ZARDAK = ŽUTILO; MRKVA (9)
- ZARD-SAR = OBOŽAVALAC VATRE (10)
- ZARRĪNA = ZLATNO (11)   
- ZAR-YÜN = ZLATAN, ŽUT (12)
- ZARĪN (ili ZARRĪN) = ZLATAN (13)

- ZARĪR ili ZIRĪR = ŽUČ, ŽUTILO; ŽUTICA (14)
- ZARAMBULJ = CRVENA RIBIZLA (15)
- ZARAHTUSHT, ZARUHDUSHT = ZOROASTER (16)
- ZARDĪ = ŽUTILO; ŽUMANCE; SJAJ SUNCA (17)
- ZARDĪ ZARD = SJAJNOŽUTI (18)
- ZARĀDUSHT = ZOROASTER (20)  
- ZAR-GŪN = ŽARK, ŽARAN (21) 

     U početku smo pokazali da su arapsko ZAR, ZIR i ZUR u ZURBIJAT, sa značenjem FONTANA, PRSKALICA,  imali srodna značenja srpskom ZARITI, ZURITI i ZIRKATI sa krajnjim i najstarijim smislom SVJETLOST, SUNCE, dok perzijsko ZUR i ZOR znače MOĆ, SILA, SNAGA, ENERGIJA (22), a ZURĀR znači BISTRI GENIJE (23). Sunce je prva i osnovna životna moć, prva sila, snaga, energija i bistrina u bukvalnom i prenesenom smislu.

     Zašto sve ovo pričamo? Pričamo radi objašnjenja značenja starih imena Srba: Od ZAR u govoru je dobi-jeno SAR u SARMATI, SARBATI i SARBI; od ZIR je SIR u SIRBI, od ZUR je SUR u SURBI.  Perzijsko ZUR je sinonim riječi ZOR, a ZOR  je srpskom ZORA i postanjem je od SOR u imenu SORBI, SORABI.

     Persijsko SAR ili ZAR ili FAR znači GLAVA, POGLAVAR, UPRAVITELJ, VRH (24). Perzijsko SARDAR je srpsko SERDAR. (25)

     Od ZAR je izvedeno SAR: orijentalno ZAR, SAR, SER, SOR znače GLAVA u smislu POGLAVAR (26). Od ZAR preko SAR postalo je CAR. (27)   

     I gle: arapsko SĀRI znači PLEMENIT, STARJEŠINA (28). Sa istom osnovom SAR srodnog su značenja sljedeće perzijske riječi:

- SARAN = GLAVA (29) 
- SĀRBĀN = PRINC (30) 
- SĀRĀ = ČISTO, SAVRŠENO, ODLIČNO (31)
- ZAR SĀRĀ = ZLATO ČISTO (32)
- SĀRAJ (ili SĀRCHA) = SLAVUJ (33) 
- SAR-DĀRĪ = SERDAR, GENERAL (31)

     Od SAR su imena SARB i SARBI. Od SAR je ime naroda SARDI koji su u ilirskoj Trakiji osnovali grad po imenu SARDIKA, jer od ZAR je SAR, a perzijsko (naravno i srpsko) SAR znači: VIS, VRH, GLAVA; POČETAK; ISHODIŠTE, NAČELO, PRAUZROK; MAKSIMUM; VELIKI, DIVOTNI; MISAO, IDEJA, MAŠTA; SILA, SNAGA, MOĆ; SAVRŠEN; NAJVIŠI, NAJVEĆI, VODEĆI, VRHOVNI, VIŠNJI. (35)

     SARDIKA (današnja Sofija) zvala se i SERDIKA, jer su njeni osnivači SARDI poznati i pod imenom SERDI. Neki autori tvrde da su to Tračani, drugi opet vele da su Kelti, a to je isto što i KIMERI, na Balkanu poznati i kao Iliri:

     “SARDIKA, ili SERDIKA, je bila glavni grad Istočne Ilirije. Geografi imaju različite poglede na oboje: i na ortografiju i na poziciju ovog mjesta. Ptolemi ga svrstava među mediteranske gradove Trakije; drugi ga lociraju u Dakiju, tj. Aurelijevu Dakiju na drugoj strani Dunava. Serdika je bila glavni grad druge Ilirije; to je čuveni grad proširen od Trajana.” (36)  

       SERDIKA ili SARDIKA je grad tračanskih SERDA (Σέρδοι), plemena Tračana, što svjedoči Dio Kasius (Dio Cassius, L. LI. p. 462). (37)

      “Sardika, ilirski grad, dačanskog naroda prestonica.” (38)

     Ko su tračanski SERDI ili SARDI po kojima je SER-DIKA, tj. SARDIKA dobila ime? Pogledajmo: Sardetue, Sardetae, Saurdinoi, Sauardeni, Σίρβοι, Sirbi, Σέριοι, Σέρβοι, talijanski zvani Serbi. (39)

     “Taj Sardus, sin Herkulesa, vodio je sjajnog doma-ćina iz Libije u Sardiniju, zauzima ostrvo i naziva ga  svojim imenu, tvrdi i Isidor (Origines, xiv, 6. 39). Cp. Si-lius Italicus, xii, 359 sq.; Solinus, iv, 1. Glava Sardusa sa natpisom SARAD PATER (‘Otac Sardus’) javlja se na sardinijskom novcu. Vidi Perrot et Chipez, Histoire de l‘art dans l’antiquité, 4. p. 20. sq., Maltzan, Reise auf der Insel Sardinien, p. 114. Tamo je mjesto zvano Svetilište Oca Sardusa na obali Sardinije (Ptolemy, Geogr. iii, 3. p. 375 ed. Müller). Egipatski  spomenici izvještavaju nas da su od vremena Ramzesa II kasniji egipatski kraljevi zadržali platu velikom broju stranih plaćenika zvanih Shardana. Za njih se kaže da su prvobitno bili zarobljenici Ramzesa II, a u natpisima ih često označavaju kao ‘ljudi s mora’.  Kao što su prikazani na spomenicima, lako se prepoznaju po svojim osobinama i po stilu njihove opreme: nose okrugle štitove, dugačke šiljaste mačeve i posebnu kacigu ukrašenu polumjesecom i kuglom." (40)

     “Kad neko to uzme od Porfirogenita biva da su ovi Srbi mali narod; Serborum u Moeziji najveći bješe.

Oni su u stvari tračanska rasa govorom bili, zemljom autohtoni, Serdoruma potomci;  Srbi uz Volgu i maeotijske Sarmate.” (41)

      “Hormajer, Bavarski geograf, kaže: ‘Zemlja Zeruana (Servana) toliko je velika da, kako oni sami tvrde, iz nje potječu svi slovenski narodi'.” (42)

     “Stritter spominje rasu Servana koji se zovu i Khrovati, i opet, 'rasa Khrovata, koju neki takođe nazivaju Servi'." (43)

     Velško SER su ZVIJEZDE (44). SER se nalazi u bretonskom SERA sa značenjem OTAC (45), u najstarijem smislu SJAJ, SVJETLOST, SUNCE, BOG SUNCA.

     SER je isto kao ZER: SERAFIM je isto kao i ZERAFIM ili SARAFIM (46). SERAPIS je isto što i OZIRIS, egipatski BOG SUNCA (47). Hebrejsko SAR je PRINC (48). SERAFIM znači SJAJNI, UZVIŠENI (49). SERAFIM je množina od SERAF (50). SERAFIM znači SVIJETLI, BLJEŠTEĆI, PLAMTEĆI; RASAN, PLEMENIT (51).

     Dakle sva istorijska imena Srba izvedena su od ZAR, ZIR, ZUR, ZOR, SAR, SER i sve su to sinonimi sa svim ispred kazanim značenjima sa polaznim smislom vezanim za SJAJ, SVJETLOST, SLAVU, SUNCE I BOGA SUNCA, odnosno BOGA SJAJA, BOGA SVJETLOSTI ili BOGA SLAVE, jer SVJETLOST i SLAVA istog su značenja.

     Šafarik navodi sljedeća istorijska Srba: Serbi, Sirbi, Sirbia, Sereb’, Sierbi, Sarbi, Srbi, Serebez i navodi Sarbienses provinciju. (52)

     Milojević nabraja sljedeće: Srb, Srbin, Serb, Serbin Sirb, Sirbin, Sjarb, Sjarbin, Sorb, Sorbin, Sers, Sersin, Sorabin, Serber, Sereb, Sebr, Sebrin, Serberin, Surb, Surbin, Sarbin. (53)

     Pored svih nabrojanih imena drevnih Srba, Srbi su zvani ZARBI, ZERBI, ZIRBI, SURBI, SORBI, SERDI, SARDI, SERDIATI, SARDIATI, SUBRI, ZIMRI, itd.

      ZIMRI i ZAMRI se spominju u Bibliji:

     “And all the kings of Zambri, and all the kings of Elam, and all the kings of the Medes,…” (Bible, King James version, Jeremiah,25,25)

Ime ZAMBRI preko GAMBRI, KAMBRI, SAMBRI potiče od SAM, verzija sumerskog ŠAMAŠ (Sunce). SAM je skraćenica od SAMAC, tj. SUNCE, jer je SAMO.

     Osnova SAM je u imenu uralskih SAMOJEDA ili SUNCOLJUTIH. U klasičnom mandaean jeziku (Classical Mandaean) sjevernog Irana i u klasičnom mandaik (Classical Mandaic) jeziku jugozapadnog Irana SAMES je SUNCE (54). U jemenskom hadrami arapskom (Hadrami Arabic) SAMIS je SUNCE (55), zatim u arhaičnom sokotri arapskom (Socotri, Soqotry) u Jemenu i Omanu SAM je SUNCE (56), u Sudanu SAMIS (57), akadijsko SAMSU (58),  aramejsko SIMSE (59), u jeziku soret (Soreth) u Iraku, Iranu i Turskoj SIMSA (60). Arapsko SIMA, SAMA, SAMAS, SUMA, je NEBO, NEBESA (61).

     I pazimo sad ovo: arapsko SUMRAT znači ŽUT-KAST, SMEĐ, BRAON, TAMNONARANDŽAST, BO-JA ŽITA (62). Od toga je izvedeno SAMARAT, SAMARIJA (63), ZEMLJA SUNCA i to je dio oblasti u kojoj su boravili prebiblijski i biblijski ZAMBRI ili ZIMBRI, odnosno SAMBRI, SIMBRI. U Septuaginti piše "Zambrei, Zambri, Ζαμβρὶ" (1.Carska,6:9-20), u Sinajskom kodeksu (Codex Sinaiticus) "Zambrei", u latinskoj Vulgati "Zambri". U prevodima na u srpski piše ovako:

     “I sve careve Zimrijske, i sve careve Elamske, i sve careve Midske,…” (Prevod: Daničić-Karadžić)

     “Svi kraljevi od Zimrija, svi kraljevi od Elama, svi kraljevi od Medije;…” (Prevod: Ivan Šarić)

      “…sve kraljeve Zimrija, sve kraljeve Elama i sve kraljeve Medije;…” (Jeruzalemska Biblija)

      “…svim kraljevima Zimrija, svim kraljevima Elama, svim kraljevima Medeje;…” (Prevod: Tomislav Dretar)

Ovi ZAMBRI ili ZIMRI žive uz Elamite i Mede. U pre-vodu Daničić-Karadžić pogrešno stoji “Midske”, dok se u tri ostala  prevoda odnosi na Mediju, jer Medi i Midi nisu isti narod, niti su bili na istom području. Sve do Vukove reforme bronza je MJED, a MED je bio i ostao ŽUTKAST, SMEĐ, BRAON, TAMNONARANDŽAST ili BOJE ŽITA, arapsko SUMRAT sa osnovom SUM koja se nalazi u imenu SUMBRI.

      Ako uporedimo originalno septuagintsko ZAMBRI (grčki: Ζαμβρὶ), iz Sinajskog kodeksa ZAMBREI i ZAMBRI iz Vulgate, vidimo da svi prevodi na srpski sus a oblikom ZIMRI, a tako pišu i neki istoriografi. Oblik ZIMRI je sinonim obliku KIMRI postalog od starog GIMRI, što je po GIMERU, biblijskom GOMERU, čije su potomke Asirci zvali GIMIRRI.

      Da vidimo šta drugi izvori pišu o ZAMBRIMA, tj. o SAMBRIMA? Da pogledamo:

            “Asarhadon uze dvadeset i jedan njihov grad noseći svoj plijen i stavi teški jaram svog carstva na njih. Negdje u istoj regiji susretne Tijuspu, nasilnog ratnika Kimerijana ili Zimra, čija je udaljena zemlja u provinciji Kubusna, i njega i svu njegovu armiju uništi mačem.” (64)

Kubusna (Khubusna) je stari naziv Kubana istočno od Krima. Tu su živjeli Kimeri prije nego što su ih Skiti po-tisli i istjerali. Dakle: ZIMRI su KIMERI, a to je isto što i TRAČANI i KELTI i ILIRI i zato je SARDIKA ili SERDIKA bila ilirska, a njeni osnivači su SARDI (latinizirano SARDEATI) ili SERDI. Drugi autor tvrdi ovako:

     “Kir je stvorio Persijsko carstvo, arijsko po karakteru, ali u kojem nema ni jedne arijske provincije. To ime izvedeno je od Pereshiti, Parsi, ili Parisi, grana Kelta Zimra ili Kimra i njihov sastav je keltski i hetitski sa velikom neistorijskom semitskom podlogom.” (65)

Tu ništa nema nejasno: keltsko pleme Peresiti, Parsi ili Parisi došli su među Semite i osnovali su Persiju. To je isti narod koji je osnovao Pariz, isti narod čija je glinena figura idola sa natpisom PERSI otkrivena avgusta 2019. u selu Kopilo kod Zenice u Bosni.

      “Zimri… problematično ime naroda u Božijem sudu (Jeremija,25,25) često uzimano kao od Hebreja drugo ime za Cimerijane.” (66)

      “U najranijoj istoriji svijeta jedna stara rasa poznata je kao Gomir, Kumr, Kimmeri, Cumbri i Kumbri. Khorsabad zapis, koji ima skitske elemente, pored ostalih starih naroda izvještava i o Kumrima ili Tsimirima, a to ime je prepostavka, označava nomadska plemena bez identifikovane rase ili nacionalnosti, koji po njihovim lutajućim navikama su Kumri ili Tsrimiri, koji su izdvojeni od naseljenih seljaka u zemlji.” (67)

      “Glavno operativno područje korišteno od Kimerijana i njihov glavni dom u vrijeme Sargona II i Esarhadona očigledno je bio Zagros, uključjući Mediju.” (68)

      “Evidentno je, dakle, da je zemlja sjeverno od Crnog mora bila mjesto Kimerijana, naroda Gomera, i Krim još uvijek sadrži svjedočanstvo tog dokaza: Gomer, Gomerin, Gimiri, Kimeri, Krim.” (69)

     “U ovom postupku analize važan deo predstavlja i utvrđivanje odnosa Aristofanovih Kimberoi prema slovenskom simb(e)ru u kome se skriva potonji sebar. U obliku Kimmerioi ovaj etinom je poznat autoru Odiseje.” (70)

     “Budimir je naročito isticao oblast metalurgije, vojne i grnčarske industrije vezane za ime Kimera i Sigina, to jest Simbera, Sembera, Sebara ili Srbalja...” (71)

          Otkud i kako je u srpskom došlo do oblika SRB, SRBIN i SRBIJA, a nije ostalo staro i originalno SERB, SERBI, SERBIA, kako nas neki stranci i danas zovu. Pogledajmo slovenske naziv za SREBRO:

- ruski: серебро
- ukrajinski: срібло
- bjeloruski: срэбра
- poljski: srebro
- slovački: striebro
- češki: stříbrný
- slovenački: srebro
- hrvatski kajkavci: srebro
- srpski: сребро
- bugarski: сребро
- makedonski: сребро

Najstariji oblik sa osnovom SER je ruska riječ CEPEБРО. Ovo SER je postanjem od ZER. Tako je ZERKALO preko ZERCALO postalo ZRCALO, rijeka ZERMAGNA postalaj je ZRMANJA, a ime SERB postao je SRB i SERBI su nazvani SRBI (SRMA je srpski naziv za čisto SREBRO).

     Oblici SRB, SRBIN pojavljuju se u srednjem vijeku. Gubljenjem samoglasnika dolazi do kraćenja osnova ZAR, ZER, SER, ZIR, SUR, SOR i tako postaje slog SR. U jednoj povelji bosankog bana Matije Ninoslava Dubrovcanima u godini 1240. još postoji oblik СЕРБЛИNЬ (72), ali su SRBI i dalje Englezima SERBS, Nijemcima SERBEN, Francuzima SERBES, Talijanima SERBI, Špancima SERBIOS, Portugalcima SÉR-VIOS, Turcima SIRPLAR, Rusima СEPБЫ, Šveđanima SERBER, Norvežanima SERBERE, Grcima ΣÉΡΒΟΙ i ΣΙΡΒΟΙ.    

     Danas neki među srpskim intelektualcima šire ne-bulozu da su Srbi porijeklom od nekog biblijskog, tj. mitološkog, izgubljenog hebrejskog plemena, ali treba da imaju na umu da se nauno dokazivo tačno vrijeme judaizma nalazi u 459. godini st. ere, kad je književnik Ezra sa grupom vavilonskih masona i pod zaštitom vojske stigao u Jerusalim. Tada je jednog dana naredio svim stanovnicima Jerusalima i okoline da moraju doći u Jerusalim da slušaju riječi Mojsijeve knjige zakona, kojoj do tada u Jerusalimu nema traga, kao što  nema traga ni hebrejskom jeziku, nego je u tim krajevima go-voreno aramejskim, kao što nema traga ni Hebrejima koje Herodot u te dane ne spominje kao narod koji se obrezuje (Herodot, II, 104).

     Judaizam nastaje te 459. st. ere kad kad sa ZAM-BRIMA ilI ZAMBRIMA izmiješano semitsko stanovništvo Jerusalima i okoline silom biva natjerano u novi vjeru nazvanu judaizam (Ezra, 7,26; 10,7-9), te tada oko Jerusalima nastaje i pokrajina Judeja, a SAMA-RIJA nikad nije potpuno judaizirana. U te godine i vijekove mnogi ZAMBREI ili ZAMBRI, tj. SAMBREI ili SAMBRI silom prilika su postaju Judeji, tj. Hebreji, a nisu Srbi od Hebreja postali: “…i čini se da je izraelski kralj Saul bio iz te jafetske porodice.” (73)

.............................
     (1)  Henry George Liddell and Robert Scott, A Greek English Lexicon, New York: Harper & Brothers, 1883, pg. 1204.
     (2) Francis Johnson, A Dictionary, Persian, Arabic, and English; London: Wᴹ. H. Allen and Co., 1852, pg. 653.
     (3) Ibid.
     (4) Ibid. pg. 654.
     (5) Ibid.
     (6) Ibid. pg. 653.
     (7) Ibid. pg. 651.
     (8) Ibid. pg. 653.
     (9) Ibid.
     (10) Ibid.
     (11) Ibid. pg 654.
     (12) Ibid.
     (13) Ibid.
     (14) Ibid.
     (15) Ibid.
     (16) Ibid.
     (17) Ibid. pg. 653.
     (18) Ibid.
     (19) Ibid.
     (20) Ibid. pg. 652.
     (21) Ibid.
     (22) Ibid. pg. 665.
     (23) Ibid. pg. 653.
     (24) John Richardson, A Dissertation on the Lan-guages, Literature, and Manners of Eastern Nations, Part II;  Oxford: The Clarendon Press, 1778, pg. 261.
     (25) Ibid. pg. 262.
     (26) Charles de Pougens, Trésor des origines et di-ctionnaire grammatical raisonné de la Langue Fran-çiase, Paris: De L’imprimerie Royale, 1819, p. 279.
     (27) Ibid. pg. 276.
     (28) Francis Johnson, Ibid. pg. 674.
     (29) Ibid. pg. 673.
     (30) Ibid.
     (31) Ibid.
     (32) Ibid.
     (33) Ibid.
     (34) Ibid. pg. 695.
     (35) Ibid. pg. 690.
     (36) Abraham Rees, The Cyclopaedia; Vol. XXXI; London: Longman, Hurst, Rees, Orme, & Brown, 1819, pg. 521.
     (37) Johann Christoph Rasche, Lexicon universae rei numariae veterum et praecipuie Gracorum et Romanorum; Tomi Qvarty; Lipsiae, Libraria Gleditschia, 1790, pg. 668.
     (38) Ibid.
     (39) Matija Petar Katancic, Orbis Antiquus Ex Tabula Itineraria Quae Theodosii Imp. Et Peutingeri Audit. Ad Systema Geographiae Redactus Et Commentario Illustratus; Paris, I Continens Evropam; Bvdae, Svmtibys Tipographiae Regiae Vniversitatis Hvngaricae, 1824, pg. 237.
     (40) Pausanias’s Description of the Greece, Vol. V; London: Macmillan and Co., Limited; New York: The Macmillan Company, 1898, pg. 320-321.
     (41) Matija Petar Katancic, Ibid.
     (42) D. D. Whedon, Methodist Review, Volume 53 – Fourth Series, Volume XXIII; New York: Carlton & Lanahan; San Francisco: E. Thomas; Cincinnati: Hitchcock & Walden, 1871, pg. 33.
     (43) Ibid.
     (44) William Owen Pughe, A Dictionary of the Welsh Language, Vol. II; Denbigh: Printed and published by Thomas Gee, 1832, pg. 502.
     (45) Robert Williams, Lexicon Cornu-Britannicum; Llandovery: Roderic; London: Trubner & Co., 1865, pg. 320.
       (46) Augustin Calmet, Dictionnaire historique, critique, chronologique, géographique et littéral de la Bible, Seconde edition, Tome quatrieme; A Geneve: Marc-
-Michel Bousquet et Compagnie, 1730, p. 190.  
      (47) Ibid. p. 191.
      (48) Ibid.
      (49) James Austin Bastow, A biblical dictionary; London: Hodder and Stoughton, 1876, p. 671.
      (50) A Biblical and theological dictionary; Boston: Massachusetts Sabbath School Society, 1854 p. 441.
      (51) Hastings, James with Selbie, John Alexander, A dictionary of the Bible, Vol. 4; Edinburgh: T. & T. Clark, 1909, p. 458.
     (52) Pavel Josef Šafařík, Slowanské starožitnosti; Praze, Tiskem Jana Spurného, 1837, str. 152-153.
     (53) Miloš S. Milojević, Odlomci istorije Srba, Sveska I; Beograd, Državna štamparija, 1872, str. 10.
     (54) Вячеслав Новиков, Cлово "Cолнце" на всех языках мира; Литературно-публицистический  журнал Идиот, Nº 43, Витебск, 2012.
     (55) Ibid.
     (56) Ibid.
     (57) Ibid.
     (58) Ibid.
     (59) Ibid.
     (60) Ibid.
     (61) Francis Johnson, Ibid. pg. 712.
     (62) Ibid. pg. 714.
     (63) Ibid.
     (64) John Campbell, The Hittites, their Inscriptions and their history, Volume II; Toronto: Williamson & Co.,  1890, pg. 249.
     (65) Ibid. pg. 304.
      (66) Holman QuickSource Bible Dictionary; by the International Bible Society; 1984, ISBN 978-0-8054-9446-4
      (67) William Beall, Britain and the Gael: or Notice of old and successive races, Second edition; London, 1860, pg. 26.
      (68) Anne Katrine Gade Kristensen, Who were the Cimmerians, and where did they come from; Copenhagen, The Royal Danish Academy of Sciences and Letters, 1988, pg. 103.
     (69) Alonzo Trévier Jones, The Empires of the Bible; Review And Herald Publishing Company, Chicago, Ill.; Atlanta, Ga., 1897, pg. 8.
     (70) Ljubomir Kljakić, Protokulturni arealizam, Milan Budimir i problem protoslovenskih protoindoevropljana, Catena Mundi, Knjiga II, priredio Predrag R. Dragić Kijuk, drugo izdanje, Beograd, 2014. str. 841.
      (71) Aleksandar M. Petrović, Kratka arheografija Srba; Novi Sad, 1997.
     (72) Franc Miclosich, Monumenta Serbica, Viennae, Apud Guilelmum Braumüller, 1858, str. 29.
     (73) John Campbell, Ibid. pg. 257.

POLITIČKO VAZALSTVO UJEDNO JE I DUHOVNO-KULTURNO VAZALSTVO

Glagoljica i ćirilica i brojna vrijednost slova (klikni na sliku radi uvećanja).

 

Grčki alfabet i brojna vrijednost slova.

         U crkvenoslovenskoj srbskoj ćirilićnoj azbuci slovo Б nema brojnu vrijednost 2, koja mu po redoslijedu pripada, nego tu vrijednost ima treće slovo srbske crkvene azbuke: ćirilićno slovo В, dok je u glagoljici slovo Б sa svojom pravom brojčanom vrijednošću: 2.

         Zašto je to tako? Zašto drugo po redu slovo srbske azbuke nema brojčanu vrijednost 2, nego je preskočeno na treće slovo? Zato jer su srednjevijekovni svjetovni i crkve...ni srbski vladari od početka bili politički i crkveni vazali Vizantije i kao takvi morali su biti i njihovi duhovni i intelektualni vazali i prihvatiti vizantijsko-grčka pravila čak i u srbskom pismu.

         I danas neki traže da se ćirilića zove srbica, jer je, kažu, to originalno srbsko Pismo, a vidimo u vinčanskom pismu, vidimo u slovenskim runama i najranijim zapisima srednjeg vijeka da su ćirilićna, latinična i glagoljična slova nekad zajedno korištena u pisanju.

         Proglašenjem ćiriliće srbicom kao istorijskim pismom Srba, automatski se odričemo i vinčanskog pisma i slovenskih runa i glagoljske književnosti srednjeg vijeka, te sve to kao srbsku istorijsku kulturnu baštinu svjesno i dobrovoljno prepuštamo Hrvatima.

         I ko kaže da su Srbi pametni i da ne rade sami protiv sebe? Zar ne vidite, oči vam ne ispale, da smo u samim raljama srbskih jezuita?

OGLEDALO SRBSKO (II DIO)

Očigledni dokaz da su Srbi porijeklom iz Indije.

         ZAŠTO SE VI U SRBIJI BUNITE PROTIV CIGANISTANA, A SAMI SVJESNO USVAJATE I PROMOVIŠETE CIGANSKE KULTURNE VRIJEDNOSTI? KAO RAZLOG TOME POSTOJE SAMO DVIJE MOGUĆNOSTI: ILI SU GENI U PITANJU, ILI STE MASOVNO POLUDILI.

 

Niko nema što Srbin imade (Srbski narodni sabor, Guča).

 

         JESTE LI VIDJELI HRVATE U KNINU NA TOMPSONOVOM KONCERTU POVODOM 20 GODINA "OLUJE"? ONI JESU ŽESTOKE USTAŠE, ALI SU TO DUHOM PRAVI ISTORIJSKI HRVATI.

 

Tradicionalno srbsko-cigansko uveseljavanje uz trbušni ples.

 

         A VI, SRBI SRBIJE, ŠTA STE VI DANAS? ŠTA JE SA VAŠIM SRBSKIM ISTORIJSKIM DUHOM? JESTE LI SRBI SVOJE SRBIJE, ILI STE CIGANI SVOG CIGANISTANA?
 

 
Uskliknimo s ljubavlju svetitelju Savi!

 

        NA OVIM FOTOGRAFIJAMA NE VIDE SE SRBI SA TRADICIONALNIM NARODNIM OBIČAJIMA SRBSKOG DUHA, VEĆ SE VIDE CIGANI SA DUHOM CIGANSKIH OBIČAJA.

 

Srbija  do Tokija!

Ovako se danas srbuje, samo još fale tri podignita prsta za Krst casni i Slobodu zlatnu!

        I ŠTO SE BUNITE PROTIV STVARANJA CIGANISTANA? ZAŠTO VIČETE NA EU ŠTO SRBIJU NASELJAVA CIGANIMA KAD STE VEĆ I SAMI PONAŠANJEM I DUHOM  PRAVI CIGANI, TE VAM OVAKVI NARODNI SABORI DUŠI PRIJAJU I PROMOVIŠETE IH.
 

JAPODI

Japodi su živjeli od slovenaskih Ali, obale Kvarnerskog zaliva do područja oko rijeke Une.

 

Japodi, kopča kaiša (Slovenija, 5. v. st. e.)

 

         Japodi( (Iapodi, Japydes, Ιάποδες. gr.) bili su ratoborno pleme Balkana. Od starih vremena naseljavali oblast od slovenačkih Alpi prema jugoistoku do Istre, te obalnim dijelom Kvarnerskog zaliva (nekadašnja oblast Vlaha Morlaka), pa sjeverno od Velebita oko rijeka Kupe, Une, rijeke Save i grada Siska (Segestica). Glavni grad Japoda bio je Metulum. Japodi su se tetovirali kao i ostala plemena Ilirije i Trakije.

 

Japodi (Nacionalni parka Una, selo Ripač, Bihać).

 

         Japodi su najstarije stablo plemena Ilirije. Rimljani poč...inju da oh napadaju oko 171. god. st. ere, a prvi put su pokoreni od Rimljana 129.g. st. ere. Zbacuju rimsku vlast ustankom 78-76. g. st. ere. Iimperator Oktavijan Avgust konačno ih pokorava 34. g. st. ere.

Otkud ime Japod, Japodi (Ιάποδες. gr.)? Japodi su dobili ime po svom pretku Jafetu (“yapet", heb.).   

         Hebrejsko “japet (yapa)” znači “proširenje, uvećanje”, mada ima i tvrdnji da znači “svijetal, plavokos, lijep”. Koje značenje je pravo i kako ga naći?

         Sanskritsko “praja” znači “narod” (Srbi u Bosni i danas kazu “raja” za skup svojih prijatelja i poznanika). Sanskritsko “pita” znači “otac”. Da li je ime Jafet skraćeni oblik od “Prajapita: “Japita”? Sanskritsko “ja” može da znači “rođeni, pobjednik, rastući, rasa, pleme, rod”. Sva ova značenja imaju veze sa ocem i ocem naroda.

         Pogledajmo i ovaj primjer:

      “јара m (hrv.-kajk.; prema Vuku ide u varoški jezik) ‘sinonim: tata, ćaća, otac’.” (P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga i srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1971)

         Jafet, Japet, Japa, Japodi, Japodiia! To je vrlo blisko sanskritskom “jaspatya” sa značenjem "država očevog roda, očeva oblast”, dok “jaspati” znači “glava familije, glava porodice".

 

Japodi (Nacionalni parka Una, selo Ripač, Bihać).

 

         Svi navedeni primjeri upućuju na Jafeta, Japeta, Japu kao oca mnogih rastućih naroda. Pošto Japodi nose ime po svom ocu Japi, Japetu, Jafetu oni su najstarije stablo mnogih naroda Jeftovaca.

Japodi su imali boga Vidasa (Vidasus, lat.) i boginju Danu (Thana, lat.) što pokazuje keltsku pripadnost ovog plemena, mada zvanični istoričari tvrde da su oni smjesa Kelto-Ilira. Tako govore jer po svaku cijenu u zvaničnoj istoriji treba održati laž da su po cijeloj Iliriji (Balkanu) bili prisutn Iliri kao posebni narod.

 

Japodski kalupi za pravljenje oružja.

 

 Oružje i štitovi Japoda su keltskog tipa. Da je Vidas kasniji srbski bog Sunca Beli Vid, Sveti Vid ili Svetovid, u to nema sumnje, a ko je Dana (Thana) svakom Srbinu je jasno: to je srbsko ime zvijezde Danice.

         Držeći se grčke riječi za Vlahe "Morovlasi" (Μαυροβλάχοι, gr.) potomci Japoda su kasnije nazvani Morlacima, Morovlasima, Crnim Vlasima. Bili su to romanizirani Kelti Balkana. Govoreći o Morlacima Alberto Fortis u svom djelu “Put po Dalmaciji” tvrdi da su u drevna vremena Morlaci bili rasprostranjeni od Jadranskog do Sjevernog ledenog mora.

         Jezik Japoda, iako slaviziran, izgubio se tek u vremenu oko Prvog svjetskog rata. Japodi su takođe ostavili tragove svog bitisanja kroz elemente svoje nošnje u narodnoj nošnji Ličana i Krajišnika.

KO JE NA OVOM KELTSKOM VOTIVNOM RELJEFU

Keltski votivni reljef iz Šćitarjeva (Arheološki muzej u Zagrebu).

 

        Čudni su arheolozi, čudni kao vjerski fanatici, jer kao takvi od svojih dogmata nikad, ili skoro nikad svoj um ne smiju odvojiti i svojim umom na osnovu dokaza ne smiju govoriti. Ponekad je tome i nedostakak opšteg znanja arheologa, nedostatak znanja iz nauka koje oni u svojim školama ne izučavaju, a to su opšta lingvistika i simbologija.
 

        Jedan od primjera uskog i skučenog jednosmjernog znanja arheologa je tumačenje ovog reljefnog prikaza božanstva panonsko-balkanskih Kelta rimskog perioda. Pretpostavljaju da je ovdje prikazana grčka boginja Nemeza (Nemesis). I na osnovu čega arheolozi to pretpostavljaju? Pretpostavljaju na osnovu samo tri slova jedne skraćeno napisane riječi: NEM (Nemesis).
 

        Tačno je da je  u grčkoj mitologiji bila boginja Nemesis, tačno je da su i Rimljani imali bozanstvo Paks Nemesis (Pax Nemesis), ali ako vjerujemo onome što na ovom reljefu vidimo, očigledno je da ovdje nije prikazana ženska osoba, jer nema ženske grudi (nema dojke), niti je obučena u žensku haljinu. Znači da to nije žensko, nego muško božanstvo. To je bog ratnik sa ratničkim štitom i simbolima koji opisuju njegove božanske osobine: baklja, pero, trozubac, kolo, zmija, grifon.

 

        Štit pokazuje da se radi o božanstvu rata. Na štitu je romboidni znak što je simbol neba, simbol znanja, stvaranja i zivota. Dakle je bog (nebo) koji je davalac znanja i zaštitnik (štit) znanja, stvaranja i života. To je sve ispričano štitom i simbolom na štitu.
 

        Ispod štita je kolo vremena sa šest paoca: krug kola oko paoca je nebo, a šest paoca je stvaralačka šema cvijeta drveta života, što znači da je ovim kolom označen bog koji u vremenu stvara i održava život, a znamo da život  na zemlji ovisi od Sunca, dakle se radi o solarnom bogu, o bogu Sunca (Taranis, keltski bog groma, takođe je prikazivan je sa ovim kolom).
 

        Iza štita je baklja kao simbol svjetlosti i prosvjetljenja. Svjetlost je Sunce, a prosvjetljenje je vid. Vid je znanje, jer svo znanje o spoljnom svijetu dobijamo kroz svjetlost, te  razlikujemo bezbijedni pravac od pravca provalije. Dakle baklja je simbol boga svjetlosti, boga vida i znanja (prosvjetljenja).

       
Pero je simbol umno-duhovnog uzdizanja u više sfere. Perom se piše znanje. Drevni ratnici su svoje kacige ukrašavali perima, pridajući time sebi božanske atribute ratnika Sunca. Druidi su svoje haljine ukrašavali perima, a to su činili i vračevi. Kao simbol Sunca i neba orao je i nebeska i zemaljska ptica, dakle je pero simbolična veza između zemaljskog i nebeskog.

 

Keltski bog Esus (Esho) sa trozupcem.

 

        Trozubac je božije trojstvo, što znači da je na ovom reljefu jedan od tri keltska boga koji čine keltsko Sveto Trojstvo: Teutates (Lug), Esus i Taranis. Na keltskom novcu je Esus prikazan sa trozupcem, dakle je i ovaj bog na reljefu istog ranga kao i Esus: član je keltskog Trojstva.
 

        Zmija u lijevoj ruci je simbol vremena.
 

        Ispod zmije je grifon. Grčko “γρύφων, gryphon”, ili “γρύπων, grýpōn” (gryphus, lat.) znači “savijen”. Akadsko je “karūbu” znači “krilato stvorenje”, a sličan oblik i značenje ima i hebrejsko “בורכ, kerúv”, te neki značenje riječi “grifon” vide u hebrejskoj riječi “cherub”, što je “heruvim”, "svjetlosni andjeo". Šta znači “grifon” naći ćemo u sanskritu i u srbskom.

 

Sunce sa sjajnim plamtećim zracima kao sa svjetlosnom grivom, tj. ogrlicom.

 

         Sanskritsko “grhnoti, grh” znači “plamteći, sjajni”, a plamteće i sjajne sunčeve zrake rasipaju se oko sunca. Sanskritsko "grisma" znači ljeto, a "griaveya" znači "ogrlica". Od korijena "gri-" nastale su srbske riječi “griva, grivna”, jer se griva konju u trku zrakasto rasipa oko vrata. Tu je i srbska riječ za ukras “grivna” koja sja u kosi, u vijencu, oko vrata i na ruci. "Grijan" je irsko ime Sunca i tu je korijen "gri-". Keltsko "gribhean" znači "grifon" sa značenjem "kao sunce". Iz ovoga je jasno da riječ "grifon" nikako nije od grčkog "grýpōn" što znači "savijeno", nego "grifon" znači " plamteći, svijetli kao sunce". (Gaelic Dictionary in two parts, I. Gaelic and English. - II. English and Gaelic Dictionary, London, MDCCCXXV)
         Riječ "grifon" je od sanskritskog korijena "gri-" i nalazi se u irskom imenu Sunca "Grian" i u irskoj riječi "grianach" što znači "sunčan, topal", te u u srbskim riječima "griva, grijan, grivna".

         “ Ako se pera u ptica, koja po glavi prave ćubu, pružaju niz vrat, onda se i to zove griva: griva, grivina, grivašica, grivna, grivnica, grivka, grivnjaća, grivoč nazivi su jarebica; grivač = grivac = grinjac, gen. grinjca = grivnjāš (Vuk), grivan, grivanj, grimač, grimiž, grimljaš, grivaš, griveš, grivenjaš, grivinas, grivIjaš, grivnalj, grivnoč (18. v.), grivnjač, grivnjak, grivoč nazivi su za golubove; griva (Lika, hipokoristik) 'ovca grivasta', grivac, gen. –vca ‘pas, konj grivast’. grïvan m ‘grivasta domaća životinja' prema grivànica 'grivasta koza', grivuša ‘kučka’, grivulja ‘ovca’, grívonja ‘vo’; grivnjača je i guska… Baltičke paralele još značajnije objašnjavaju to značenje: lot. grīva ‘delta, ušće rijeke’,” (P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1971, odrednica “griva”)

 

Golub grivaš.

        Sve što ima sjajni znak na čelu ili na vratu je grivasto, što znači da je srbsko “griva, grivna” povezano sa sanskritskim “grhnoti, grh”, a oboje su sa značenjem  “sjajni, plamteći, svjetlosni” povezane sa riječju “grifon (grivon)”. SaKod Rimljana grifon je simbol boga Sunca, Apola. Sjaj grifona simbol je vatre (Sunca), glava orla i krila simboli su neba (vazduha), a tijelo lava simbol je snage zemlje. Dakle opet trojstvo zemaljskih elemenata: vazduh, zemlja, vatra, ali i dualnost: nebo - zemlja.

 

        Dva stupa sa strana su nosači neba  sa istom simbolikom kao i biblijski stupovi Jahin i Boaz, stupovi Solomonovoga hrama. Iznad jednog je Sunce (istok), a iznad drugog je Mjesec (zapad).

 

        Nad glavom božanstva je nebo kao polumjesec: to je simbol najviše tačke zenita sjevernog neba, simbol nebeske kupole iznad tla. Najvišu tačku u zenitu sjevernog neba Sunce dostigne na prvi dan ljeta, na dan ljetnog solsticija, u danu koji je kod prehrišćanskih Srba pripadao Svetom Vidu. Dakle je to keltski Vid, Vidas ili Vidasus, koji se poistovjećuje sa Esusom.

 

        A šta ćemo sa onom riječju “Nms”, tj. Nemesis? To  ćemo objasniti sljedećim primjerom!

Među mnogim kumirima u zatrpanim ruševinama slovenskog hrama u Retri nađen je i kumir Svetovida:

 

“Надписи можно прочитать на обратной стороне, хотя основное слово полностью не сохранилось. На плечах процарапано совершенно чётко: НЕМИЗА.” (Андреас Готтлиб Маш. Сокровища Ретры// Пер. с немецкого А.А. Бычкова. - М.: ИЦ, "СЛАВА!", 2006.)

 

Jedna od napisanih riječ na pomenutom kumiru iz Retre je riječ "Nemiza". Sanskritsko "naimisa" znači "trenutan, prolazan i prisutan svakog trenutka". Ko je trenutan, prolazan i prisutan svakog trenutka? To je Bog, Višnji Bog, Vidas kao Bog Srba Kelta, Svetovid kao Bog prehrišćanskih i dvovjernih Srba krestjana, a sve je hristijanizacijom izjednačeno sa Isusom Hristom, jer je po hrišćanskoj vjeri Hrist Sunce Pravde i  svjetlost svijetu i kao takav član je hrišćanskog Svetog Trojstva.