ISTINA I MOTIV ISPLAŽENOG JEZIKA

Isplaženi jezici na srpskim idolima, amajlijama i stećcima od najstarijih postpotopskih vremena svje-doče kontinuitet bitisanja Srba na Bliskom istoku, u Maloj Aziji, na Balkanu, njihovo širenje po Evropi i migracije preko Azije u obe Amerike. Eto razloga za-što lažovi ne mogu priznati postojanje isplaženih jezika na srpskim idolima, amajlijama i nadgrobni-cima, jer ova istina ruši sve njihove vjerske, isto-rijske i nacionalističke zablude, greške i laži. Služi-telji demona ne mogu priznati da vide isplažene jezike.

VLAH I VLASI

Danas skoro svi porijeklo imenu VLAH vide u hi-potetičkoj, dakle nikad postojećoj staronjemačkoj ri-ječi *WALHAZ za koju tvrde da je značila STRA-NAC. Gdje i u kojem pisanom izvoru staronjemač-kog oni nađoše zapisanu tu riječ? Nigdje, izmislili, slagali!

Staroengleski je iz anglosaksonskog nastao te je staroenglesko WALH (WÆLH) sa značenjem TU-ĐIN, ROB [1] postanjem od anglosaksonskog WE-ALH sa istim značenjem [2], koje je u starom gor-njenjemačkom glasilo WAL(A)HER [3}.

Ovdje treba naglasiti i to da je anglosaksonsko WE-ALH (množina: WEALHAS, WEALAS, WEALLAS, WEALAN sa značenjem STRANACI, TUĐINI, SLU-GE, ROBOVI) u staroholandskom i staronjemačkom glasilo WALE, u množini WEALE [4].

Kumre ili Gale Staronijemci su zvali WEALE, WE-ALH, WALLIA i WALLI narod [5] i od tog anglosak-sonskog postalo je staroenglesko WALH (WÆLH) kao naziv za Kumre, kod nas poznate pod imenom VELŠANI. Nigdje nema navodnog "staronjemačkog" WALHAZ.

Druga važna stvar je da anglosakonsko WEALH nema uvijek značenje STRANAC, TUĐIN, SLUGA, ROB, jer u polusloženici WEALH-BASO imenuje ukrasno drvo sa latinskim imenom "Vermillion" [6]. Anglosaksonsko BASO znači CRVEN [7]. Može li ukrasno drvo lijepih crvenih cvjetova biti STRANAC, TUĐIN, SLUGA i ROB? Ne, ovdje WEALH ne znači to, nego nešto drugo!

Anglosaksonscima WEAL, WEALH, WIEL značilo je STRANAC, TUĐIN, SLUGA, ROB [8]. Gle: anglo-saksonsko WEAL ne samo da označava Kumre (Velšane), nego takođe znači SVRTAK, KOVITLAC, ZVRK [9]. Izvedeno od WEAL je anglosaksonsko WEALC je OKRETANJE NEBESKIH TIJELA, RE-VOLUCIJA [10]. Šta je to kod Kelta? To su sve vrste SVASTIKA u koje spadaju i TRISKELI, sveti keltski simboli. Velški TROELL je SVRTAK, ZVRK, TRIS-KEL [11].

Ima li anglosaksonsko WEAL (naziv za Kumre ili Velšane i svastiku) neke etimološke veze sa nazi-vima VLAH I VLASI? Direktne etimološke veze ne-ma, ali ima značenjske veze koja upućuje na ZRA-KE, SVJETLOST, SUNCE.

Prvi pomen Vlaha je u vizantijskim izvorima 976. godine [12]. U knjizi “Slovenske starine” Šafarik tvrdi da prastaro ime VLAH izvorno znači čovjeka iz galskoga ili keltskoga plemena [13] i to se vidi u staronjemačkom WEALH sa značenjem OKRETA-NJE NEBESKIH TIJELA čemu su simbolika sve va-rijante SVASTIKE u koje spada i TRISKEL. Staro-njemačko WEALH ujedno je značilo TUĐIN, ROB jer su kroz 6-7. vijek hristijanizirani Skiti Alemani smatrali nekrštene za TUĐINE, ratovali protiv njih, pretvarali u robove, prisilno hristijanizirali i pretapali u Nijemce.

U riječi VLAH imamo V-LA-H.

Glas V u riječi VLAH je staroslavensko B koje je u modernom srpskom dalo U, ali se i danas na rus-kom "Otišao u grad" kaže ПOEXAЛ В ГОРОД. Dakle: V = U.

Korijenska osnova LA u riječi VLAH je jedno od starih imena Sunca. Kod naroda centralne Afrike riječ LA znači VATRA [14], LATTA je SUNCE [15]; galski LA je DAN, SVJETLO; irsko LA znači DAN, SVJETLO [16]; sumerski LA-A znači MNOŠTVO, OBILJE, PUNOĆA [17] i sve to dolazi od Sunca. Mnogo je srpskih riječi izvedeno da LA, npr. LAK (boja), LASTA, LAKO, LATICA, LADA, LAHOR, itd.

LA-H > LAH

Od LA izvedeno je LAH i ovo LAH je u akađanskom LAḪĀMU(M), LAḪĪMU sa značenjem DLAKAV, ČU-PAV, RUNDAV, KOSMAT [18]; LAḪMU(M) je DLA-KAVO, KOSMATO mitsko biće, čuvar mora, neba i zemlje [19]; LAḪRU(M) je OVCA, bukvalno STADO, definisano i kao LAḪAR [20].

V-LA-H > VLAH = DLAKAV, ČUPAV, RUNDAV, KO-SMAT. Svi Vlasi su nosili dugu kosu spletenu u PERČINE i po tome su Tračani zvani PERKE [21]. Kosa se sastoji od dlaka, dlake, naročito kose, su IZDANCI iz tijela kao ZRAKE iz Sunca. Asirski LĀ-HU je IZDANAK [22].

VLASI su sebe zvali ROMAN, jednina ROMAN. Za-virimo u sanskrit:

- ROMAN = DLAKA, VUNA, BRADA, KOSA [23].

- ROMAŚA = RUTAV, ČUPAV, DLAKAV, KOSMAT; OVCA, OVAN [24].

Keltski (gaelik) ROM je RUTA, MALJE, ČUPERAK, PERČIN, ROG [25], a gaelik ROMACH je BRADAT, RUTAV, KOSMAT, VLASAT [26]. Gaelik ROMAICHE znači BRADATIJI, RUTAVIJI, KOSMATIJI, VLASA-TIJI [27], gaelik ROMAS znači RUTAVOST, ČU-PAVOST, MALJAVOST, KOSMATOST, VLASATOST [28].

VLAH > VLAHI > VLASI.

Prelaskom H u S od oblika VLAHI dobijeno je VLASI (snaha > snasi). Tako LAS, LASI u VLASI daju riječi značenje SVJETLOST, SJAJ, ISKRIČA-VOST, PLAMEN, BLJESAK [29]. U keltskom gaeliku LAS je sa istim značenjem: SVJETLOST, SJAJ, IS-KRIČAVOST, PLAMEN, BLJESAK [30], gaelik UL-ACH je BRADA, BRADAT [31].

Grčkim pisano VLASI su βλάχοι. Od VLAH je ime VLAHO, grčki Βλάσιος, latinski BLAESUS i BLASI-US sa značenjem BLAŽEN, SVET, jer VLAH znači U SVJETLOSTI.

Od VLAH preko pridjeva VLAHI je srpsko ime VLASTIMIR (grčki: Βλαστίμηρος), ime raškog župa-na (vladao od 830-851. godine). Od njega je dina-stija VLASTIMIROVIĆA koji vladaju do 960. godine:

LA je SUNCE

VLAS je ZRAKA

VLAST je ZAKON

VLASI su RASENI, TRAČANI, kasniji RAŠANI, kelt-ski starosjedioci Ilirije. VLAH ne znači POKOREN. To što su još neki prozvani Vlasima, to njih ne čini originalnim Vlasima, jer oni svojim jezikom ne znaju i ne mogu objasniti značenja imena VLAH i VLASI.

...............................
[1] Old English Dictionary, pg. 625.
[2] Ib.
[3] Ib.
[4] Joseph Bosworth, A Dictionary of the Anglo-Saxon language; London: Longman, Rees, Orme, Brown, Green and Longman, 1838, pg. 443.
[5] Ib. pg. 442. 443.
[6] Ib. pg. 443.
[7] Ib. pg. 39.
[8] Ib. pg. 443.
[9] Ib. pg. 442.
[10] Ib.
[11] William Owen Pughe, A Dictionary of the Welsh Language, Vol. II; London: Printed for E. Williams, 1803.
[12] The Encyclopædia Britannica, Eleventh edition, Vol. XXVIII, New York, Encyclopædia Britannica, Inc., 1911, pg. 167.
[13] Pavel Jozef Šafárik, Slovanské starožitnosti, Dil I, V Praze, Nákladem Knéhkupce Bedřicha Tempské ho, 1862, str. 269.
[14] Arthur James Johnes, Philological proofs of the original unity and recent origin of the human race, Apendix A., London: Samuel Clarke, 1843, pp. 4-7.
[15] Ib.
[16] Ib.
[17] John Dyneley Prince, Materials for a Sumerian Lexicon; Leipzig, J. C. Hinrichs’sche Buchhandlung, 1908, pg. 215.
[18] Jeremy Black, Andrew George and Nicholas Postgate, A Consice Dictionary of Akkadian; Harrassowitz Verlag, Wiesbaden, 2000, pg. 175.
[19] Ib.
[20] Ib.
[21] Avgvsti Meinekii, Stephani Byzantii Ethnicorvm Quae Svpersvnt, Tomus Prior, Berolini, Impensis G. Reimeri, 1849, pg. 316.
[22] William Muss-Arnolt, A Concise Dictionary of The Assyrian Language, Vol. I; Berlin, Reuther, 1905, pg. 477.
[23] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary, Oxford, The Clarendon Press, 1960, pg. 889.
[24] Ib. p. 890.
[25] Edward Dwelly, A Gaelic Dictionary, Vol. III, Published by Herne Bay: E. Macdonald & CO., The Gaelic Press, 1902-, pg. 769.

[26] Ib.
[27] Ib. pg. 770.
[28] Ib.
[29] Monier Monier-Williams, Ib. p. 899.
[30] Edward Dwelly, Ib. pg. 570.
[31] Ib. pg. 996.

NI DANAŠNJI SRBI PRAVOSLAVCI NISU VJERNICI ISTINITOG BOGA

Ovi stećci i ostali nadgrobnici, idoli i amajlije sa mo-tivom isplaženog jezika na antropomorfnim likovima Sunca i solarnih božanstava svjedoče moju jeda-naestogodišnju tvrdnju pred Bogom i narodom da današnji pravoslavni Srbi ne mogu svjedočiti ni onu istinu koju svojim očima gledaju, jer duha Istinitog Boga u njihovim dušama nema.

Današnji pravoslavni Srbi su lažovi srpske istine, jer ovi isplaženi jezici na srpskim idolima, amaj-lijama i nadgrobnicima od Karahan Tepe kulture i kulture Lepenskog Vira pa kroz milenije i svjedoče kontinuitet postojanja Srba u svijetu od praistorijskih vremena i na Balkanu sve do današnjih dana. Ovu istinu današnji Srbi pravoslavci ne mogu svojim duhom posvjedočiti jer im ova istina ruši sve laži njihog nacionalističkog kulta Nemanjića; ovu istinu današnji Srbi pravoslavci ne mogu posvjedočiti jer Istinitog Boga Istine u njihovim dušama nema.

Dvanaesta teče godina kako pišem na ovu temu, ali ovolika sloga u odbijanju istine je svjetski duhovni fenomen. Hiljade i hiljade su vidjeli šta pišem i šta pokazujem, ali od svih hiljada samo pet-šest svje-doka Boga Istine svjedoči istinu koju vide.

Da, takvo je danas po pitanju istine među Srbima i ostalima i sve njihove priče vjeri u Jedinog Istinitog Boga preobrazile su se u njihove nacionalističke na mržnji utemeljene klutove laži!

ŽRNOV JE IZ RIMSKOG VREMENA

Drevni grad ŽRNOV na Avali srušio je jugoslovenski kralj Aleksandar Karađorđević 1934. godine. ŽRN-OV je riječ srbskog jezika i pominje se kao utvrda iz kraja rimskog perioda i početka srednjeg vijeka:

"Nakon Novae su utvrde Kantabasa, Smornés, Kampés, Tanata, Zernés i Ducepratum." (Prokopius, Book IV, vi, 5, p. 288)

Novae je bila rimska tvrđava na južnoj dunavskoj granici u današnjoj Bugarskoj blizu današnjeg grada Svišova (Свищов).

"ZERNES (Ζέρνης, Prokop. de Aed. iv. 6. p. 288), tvrđava u Gornjoj Moeziji, vjerovatno Stara Oršava, na ušću rijeke Cerne." [1]

Grad Oršava (Orșova) je na sjevernoj strani Đer-dapske klisure u Rumuniji i ta strana nije pripadala Justinijanovoj imperiji Tamo se rijeka Cerna (Černa) uliva u Dunav i odmah tu je dunavsko ostrvo Ada Kale na kojem je bio rimski grad Ducepratum. (Δο-υκεπράτου).

Ime rijeke Cerna izvorno znači "crna", a ime Jus-tijanove tvđave je ZERNES (Ζέρνης) sa osnovom ZER i to je SJAJ, SVJETLO, VIDIK, dakle je ime ri-jeke suprotno imenu grada ZERNES:

ZER > ZERNES > ZERNOV

Gubljenjem samoglasnika E u osnovi ZER postaje ZRNOV. Istim putem od SERB postaje SRB, od SEREBRO postaje SREBRO, od SERMA postaje SRMA, od ZERMANJA postaje ZRMANJA:

ZERNOV > ZRNOV > ŽRNOV.

...................................
[1] William Smyth, Dictionary of Greek and Roman Geography, Vol. II; Boston: Little, Brown and Company, 1870, pg. 1337.

KERNUN SA DVOJA USTA I DVA ISPLAŽENOG JEZIKA?

Srbsko ŽER, ŽERA je od tračanskog GER:

“… Skt. gharmáḥ, tračanski germo- ‘vreo’, lat. for-mus …." [1]

“Tračanski ‘germo-‘ ‘toplo’, GERMAS (grad poznat po vrelim izvorima)….” [2]

Perzijski GERMA je TOPLO VRIJEME, LJETO. [3]

“GERMA (Γέрμη: Eth. Γερμηνός), takođe zvana Ίε-ρἁ Γέрμη, grad u Miziji, smješten između rijeka Ma-kestus i Rhindakus.” [4]

Gali su od Briga, Brigi su Tračani, te galsko CERN-NUN, tj. KERNNUN znači:

a) GER > KER (galski: CER) = GER = GOR = SER = CRVEN, ŽARAN [5];
b) NUN = NON, NAN, NEN, NIN = BAL = SUNCE [6].

Sve je išlo ovako:

a) GER > KER > CER > CERN = ŽARNO
b) CERN + NUN(OS) > CERNNUN(OS) = ŽARNO SUNCE.

........................................
[1] Basil Ferris Campbell Atkinson, The Greek Lan-guage, Second Edition, Revised, London, Faber and Faber Limited, 1933, pg. 40.
[2] J. P. Mallory, Douglas Q. Adams, Encyclopedia of Indo-European Culture, Fitzroy Dearborn Pub-lisher, London and Chicago, 1997, pg. 263.
[3] Sir James W. Redhouse, A Turkish and English Lexicon, Beirut, Libraire du Liban, 1987, pg. 1540.
[4] William Smith, Dictionary of Greek and Roman geography, London: John Murray, 1872, pg. 992.
[5] M. Bullet (Jean-Baptiste Bullet), Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Jo-seph Daclin, 1759, pg. 299, 633.
[6] Ib. Tome III, pg. 205.

CRNOGORSKA DINASTIJA PETROVIĆ NJEGOŠ JE IZ BOSNE

"Osman-Paši Skopljaku

Cetinje, 5. oktobra 1847.

Vladika crnogorski pozdravlja Osman-pašu Skopljaka, vezira skadarskog.

Došlo mije tvoje pismo od 17. febra[ra] o. g., u kojemu neke stvari smiješno napominješ. Prvo što kažeš da operemo svoja srca pa da učinimo svaki lijepi način i slogu na naše granice, moje je srce za ljude svagda čisto i oprato, a s neljudima prinuđen je čovjek da se neljudski vlada, jer inače ne može i da bi htio. Što se hvališ da imaš kod mene prijatelje koji ti dokazuju moje namjerenije, dobro kad ih imaš, meni ih ne kazuj da od mene ne postradaju. Ovu i drugu ovakvu stvar ti možeš kazati onijema koji svijet proz čibuk gledaše, ne meni. Moje je namjerenije javno i čisto; koga je kako valja, onako sa mnom u susjedstvu i da živuje.

Ti govoriš da ja sve nešto tražim, a šta bih ja to tražio i sa kime ću ga tražiti? Kada je Bajazet (Ilberim nazvani) Bosnu pokorio i kada su divlje orde azijatske naše ma-leno, no junačko carstvo razrušile, onda su moji preci i jošte neke odabrane familije, koje nijesu tu poginule od Turaka, ostavili svoje otačastvo i u ovijem gorama ute-kli." (Petar II Petrović Njegoš, odlomak iz Pisma Os-man-Paši Skopljaku, Izabrana pisma, Sabrana dela u sedam knjiga; Obod, Cetinje; Prosveta, Beograd, 1975.)

Njegoš, mitropolit crnogorski i pisac, svjedoči da su njegovi preci iz Bosne izbjegli u Crnu Goru nakon tur-ske okupacje Bosne i time padaju sve tvrdnje o Pet-rovićima Njegošima kao drevnim starosjediocima Crne Gore. Mnogo je današnjih pravoslavaca i katolika Pet-rovića porijeklom iz srednje Bosne.

BAL I "GOST MILUTIN" ISPLAŽENIH JEZIKA

Bog Bal i "gost Milutin" isplaženih jezika (reljef na kamenom stupu, 2-3. vijek, Chemtu, Tunis. Desno je detalj sa srednjovijekovnog stećka, selo Hum, Foča, danas u bašti Zemaljskog muzeja u Sarajevu).

SUNCE U LIKU ZMAJA I SUNČEVA ANALEMA

Stećka sljemenjak iz Donje Zgošće kod Kaknja, sada u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu. Zmajev rep prolazi kroz donji dio analeme koji pripada vremenu jeseni i zime.

NEMANJIN GENOCID NAD SRBIMA (iz prećutane istorije Srba)

Iz sljedećeg citata Domentijanovog “Žitija Stefana Nemanje” saznaćemo kako su mnogi Srbi Nema-njinom prisilom postali sljedbenici Ortodoksne crkve Nemanjine države. Ovako piše Domentijan o Ne-manji:

“I SVE SVOJE OTAČASTVO NAUČI, I SVEČASNU VERU HRISTOVU USTANOVI DA SE JASNO I VE-LEGLASNO SLAVI I KLANJA PRESVETOJ I ŽIVO-TVOREĆOJ TROJICI: OCU I SINU I SVETOME DUHU, ISKORENIVŠI JERETIČKU I MNOGOBO-ŽAČKU PREVARU PO CELOME SVOME OTA-ČASTVU, TAKO DA SVI BUDU HRIŠĆANI, SLU-ŽEĆI JEDINOME ŽIVOME BOGU, MALI I VELIKI, ROBOVI I SLOBODNI, MLADI I STARI, BOGATI I UBOGI. I NIKO SE NE NAĐE DA SE PROTIVI NJEGOVOJ BLAGOČASTIVOJ ZAPOVESTI; PA AKO SE KO I NE SA LJUBAVLJU OBRAĆAŠE, NO IPAK OD STRAHA PREMA ONOME KO JE ZAPO-VEDIO, NE ZAOSTAJAŠE. I TAKO SE BOŽJOM BLAGODAĆU I MOLITVAMA PREPODOBNOGA OCA NAŠEGA SVI SE SABRAŠE U SVETU SA-BORNU I APOSTOLSKU CRKVU POŠTO NJEGO-VA DOBRA VERA BEŠE U SPREZI SA VLAŠĆU. RADI TOGA SVA ZEMLJA NJEGOVA OTAČASTVA NAVIČE U JEDNO VREME SLAVITI HRISTA SA OCEM I SVETIM DUHOM. TADA IŠČEZE OD NAS PREVARNI MRAK IDOLSKE PREVARE MNOGO-BOŽJA I MOLITVAMA PREPODOBNOGA OCA NA-ŠEGA JAVIŠE SE PO CELOM OTAČASTVU NJE-GOVU ZRAKE DOBRE VERE, I RAZRUŠIŠE SE ŽRTVENICI, PODIGOŠE SE CRKVE HRISTOVE, I RAZBIŠE SE IDOLI A JAVIŠE SE IKONE SVETIH; BESI POBEGOŠE, A SVEČANI KRST HRISTOV OSVETI SVU ZEMLJU....” [1]

Hajde sad da vidimo o čemu se ovdje govori! Po-menuta “jeretička i mnogobožačka prevara” koju je Nemanja iskorijenio ujedno je i “jeres i mnogoboš-tvo”. To su srpski starovjerci i krstjani dvovjerci, pri-padnici prenemanjičke Crkve krstjana u kojoj je Ne-manja iz rimokatolicizma prešao u pravoslavlje, a ta “jeretička i mnogobožačka prevara” za rimokatolike je bilo bogumilstvo i patarenstvo i da je to tako bilo, evo dokaza jednog rimokatoličkog velikodostojnika koji, govoreći o bosanskom Kulinu banu, piše papi:

“A poslije nek se oženi sa sestrom Stjepana Nema-nje, koja bijaše bogomilka, i on postade sljedbenik iste vjere. Još godine 1174. bio je otajni njihov sljed-benik i u isto sljedbeništvo privukao je svoju sestru Anu, njezina čovjeka Miroslava, brata mu Konstan-tina i svog šuru Stjepana Nemanju, raškog župana; ....” [2]

Nemanjin prelazak iz rimokatolicizma u pravoslavlje za rimokatolike je Nemanjin prelazak u bogumilstvo. Dakle je tada u Srbiji bila ista crkva kao i u Bosni: Crkva krstjana.

Zašto su krstjani Nemanji jeretici? Crkva krstjana je bila autokefalna ili nezavisna crkva i nisu priznavali ni vlast carigradskog patrijarha Ortodoksne crkve, niti su priznavali vlast pape i Rimokatoličke crkve, pa samim tim nisu ni priznavali ni sve kanone ovih dviju crkava.

Iako krštavani po pravoslavnom obredu, krstjani ni-su priznavali kanone Ortodoksne i Rimokatoličke cr-kve koje su zabranjivali sve prehrišcansko u svom hrišćanstvu, a krstjani su čuvali i njegovali svoje prehrišćanske običaje o kojima govori srpska mito-logija i narodna književnost: čuvali su vjerovanja u stare bogove, vile, vilenjake, podizali solarne idole i obavljali svoje prehrišćanske običaje: slavili slave, palili badnjake, obavljali lazaričke, đurđevdanske, kraljičke, dodolske i pokladne običaje; na velike vre-menske kalendarske praznike ložili i preskakali vat-re, itd. Držeći se strogo kanona vizantijske Orto-doksne crkve sve je to Nemanja u svojoj državi za-branio.

Kad Domentjan kaže da se “niko nije našao da se protivi” Nemanjinoj “blagočastivoj zapovesti”, a ko se protivio “od straha prema onome ko je zapo-vedio, ne zaostajaše”, to se odnosi na neposredno vrijeme vjerskog građanskog rata u kojem je Ne-manja pobio i popalio mnoštvo starovjeraca i krst-jana, mnoge isakatio i mnoge prognao. Stefan Pr-vovenčani o tome detaljnije piše, a Domentijan to spominje malo kasnije i evo šta kaže misleći na Nemanju:

"…I blagdaću datoj ti od Boga prelesni mrak bez-božnih jeretika odagna i jeres njihovu istrijebi, i ka-pišta njihova razruši, i idole njihove skrši, i zloslov-nu pamet njihovu zlu istrijebi i slavu njihovu bez os-tatka ugasi…” [3]

Nemanja je istrijebio Crkvu krstjana (“mnogoboža-čka jeres”), razrušio sva kapišta, te male i neug-ledne crkvice po brežuljcima, porazbijao idole (neki su idoli sačuvani u ruinama razrušenih kapišta i njih svetosavski arheolozi nazivaju "portreti ktitora ili majstora”).

“Zloslovna pamet njihova zla”, kako piše Domen-tijan, jesu sve od Nemanje popaljene knjige, te je tako izgubljeno svo srpsko pisano znanje do Ne-manje.

I kao vrhunac sveg Nemanjinog zla, Nemanja je zabranio slavu. Niko od Nemanjića i niko od nema-njićke vlastele u vrijeme Nemanjića i nakon Nema-njića nije slavio slavu sve do pada pod Turke.

“Od tog gonjenja pobegoše mnogi Bogomoli u Bo-snu – banu Kulinu, gde se nastaniše i umnožiše. A u Raškoj ostade sada Pravoslavlje kao jedina narod-na vera; i ako se i tu još dugo posle toga nalazilo pritajenih pristalica Bogomolstva i Mnogoboštva.” [4]

I kad je satro krastjane i ugasio autokelalnu Crkvu krstjana, Nemanja crkvu svoje države pripaja rome-jskoj crkvi:

“... svi se sabraše u svetu sabornu i apostolsku crk-vu pošto njegova dobra vera beše u sprezi sa vlaš-ću.” [5]

Jasno je: Krstjanska crkva nije bila u sprezi sa vlaš-ću, tj. nije plemenski poredak pokoravala feudalnom ropskom sistemu u kojem jedan vladar ima apso-lutnu neograničenu moć i nasljedno pravo nad pot-lačenim i u roblje pretvorenim narodom.

Prodoše vijekovi, nestadoše Nemanjići, nestade ro-bovanja pod Turcima i nekoliko genocida od rimo-katolika pade na potomke krstjani, ali krstjanska vje-ra i krstjanski duh još se nije sasvim ugasio kod svih Srba:

“Ali i ako su se Srbi pokrstili i pak su zadržali i na dalje mnoge svoje običaje iz neznaboškog doba. Tako su o prazniku Božiću, vršili sve one običaje koje su vršili o neznaboškom prazniku Koledu: ložili Badnjak, mesili česnicu; imali polažajnika i t. d. što i danas traje. Isto tako zadržato je, i do današnjeg dana održano je, neznaboško verovanje u: vile, veš-tice, zmajeve snove, vradžbine i t. d. što treba is-korenjivati, jer je to neistinitio i štetno.“ [6]

"Nemanja je prvi otpočeo da i ovo zlo tamani u srpskom narodu. Ali je u ovome malo uspeo, i ako je mnoge i za to izbio i proterao iz zemlje; pa čak i vampire palio. Ta nesrećna mana i bolest, koja beše prenesena u narod još iz neznaboštva, beše se tako duboko ukorenila, da ju je bilo čisto nemoguće uniš-titi. Ona je u narodu vazda trajala, pa čak i danas u XIX prosvećenom veku još u veliko traje.” [7]

“Iako je mnoštvo bogumila stradalo, mnoštvo ih bilo proterano, ipak Raška je ostala i dalje njihovo ste-cište. Njihovi ostaci su još dugo živeli u Raškoj i to tako da su se uglavnom pritajili, tako da će i naredni srpski vladari imati sa njima problema, doduše ni-kada više u tako izrazitoj meri kao Nemanja. Veliki deo bogumila je tada iz Raške prebegao u Bosnu i u narednim godinama tamo će biti njihov centar, a bosanski ban Kulin će imati zbog njih mnoštvo pro-blema sa papom i Ugarskom.” [8]

I zaista, kao duhovni i svjetovni ogranak vizantijskog ortodoksja i kao sestrinska crkva Rimokatoličkoj crkvi, današnja nemanjićka SPC sve više iskorije-njuje u Srbima posljednje tragove srpskog dvovjer-nog krstjanstva i Srbi su zaboravili svoje Sunce.

Idoli Sunca i božanstava Sunca traju kod Srba od Gobekli kulture, kulture Lepenskog Vira i Vinče pa kroz sve milenije sve druge polovine 19. vijeka ere, ali današnji jezuitski čuvari Nemanjine crkve i Ne-manjinog kulta kriju istinu o srpskim idolima ispla-ženog jezika, prave se i slijepi i nijemi, ali ko se la-žima Bogu istine suprotstavlja, taj u svoju propast srlja!

..............................
[1] Život Svetoga Simeuna, napisao Domentijan, na svijet izdao Đura Daničić, Državna štamparija u Beogradu, 1865, str. 30-31.
[2] Primjeri bosanskohercegovačke pismenosti i književnosti od 11. do 19. stoljeća, Bosanski franjevci – ilirici, Ivan Jukić, Izbor, transkripcija, predgovor i rječnik Darija Gabarić-Bagarić, HDK Napredak, Zagreb – Sarajevo, 2004, str. 79-80.
[3] Domentijan, Ib. str. 64.
[4] Radoslav M. Grujić, Pravoslavna Srpska Crkva, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, Beograd, 1921; II izdanje (reprint) Svetlost – Kalenić, Kragujevac, 1989, str. 14.
[5] Milan S. Ubavkić, Istorija Srba po domaćim i stranim izvorima i piscima, Knjiga I, Drugo prerađeno i dopunjeno izdanje, Štampano u Kr. sr. državnoj štampariji u Beogradu, 1886, str. 82.
[6] Nikanor Ružičić, Istorija Srpske Crkve, Knjiga druga, Kraljevska srpska državna štamparija, Beograd, 1895, str. 29.
[7] Željko Fajfrić, Sveta loza Stefana Nemanja, Grafosrem, Šid, 1998, str. 53.

IME AHURA MAZDE POTIČE IZ SRBSKOG JEZIKA

U arjanskom Mazdajasni ili zoroastranizmu AHURA MAZDA ili ORMAZD je prvi JAZAD, prvo SVJETILO i STVORITELJ svega vidljivog i nevidljivog, duhov-nog i materijalnog svijeta.

Sanskritski MAH ima sljedeća značenja [1]:

a) obradovati, uzvisiti, probuditi, uzbuditi;

b) veličati, slaviti;

c) radovanje, uživanje;

d) dati, darovati;

e) velik, snažan, moćan, obilan.

U srbskom MAH može da bude u službi priloške od-redbe za vrijeme kao u izrazima "u jedan mah, u dva maha, odmah", i sl.

Od osnova MAH tvore se izvedenice kao:

a) mah > maha > maša,

b) mah > mahi > maši,

c) mah > mahice > mašice,

d) mah > mahina > mašina

e) mah > mahna > mašna = ▷◁= sumerski AR sa značenjem SVJETLOST, SJAJ, PROSVJETLENJE, ZNANJE [2];

f) za-mah > zamah.

I gle:

"MAHAS i MAHA, koji su u Zendu postali MAZDA, znače 'svjetlost, sjaj, blistavost i žrtva'." [3]

Dakle:

a) MAH > MAHA > MAHAS = SVJETLOST, SJAJ, BLJESAK = SUNCE, BOG;

b) MAH > MAHI > MASI > MAZI > MAZID > MAZD > MAZDA.

c) MAH > MAHI > MASI > MAST.

Osnova MAS u galskom:

- MAS = MAST, DEBLJINA, MASA, MASIVNOST [4];

- MAS = ŽIR; RESA, REHA, REJA, KIĆANKA, KITA [5];

- MAS = SUNCE [6].

Arapski jezik:

- MĀZIH = ŠALJIVDŽIJA, VESELJAK [7];

- MĀSIع = BLJEŠTAVO, SJAJNO [8].

U srbskom jeziku:

"MASALA f (Vuk, Srbija, Slavonija, Turska Hrvatska) = masala (Kosmet) 'baklja, faklja, zublja, fenjer'." [9]

"MASAT m (18. v., Vuk) 'ognjilo, ocilo'." [10]

Da pojasnimo:

"AHURA je svjetlost, kao SIJANJE. MAZDA također znači svjetlost, od MAH, "sijati"', i upravo zato što su ove dvije imenice sinonimi, božanstvo se ponekad naziva Mazda-Ahura, i često samo jednim ili drugim imenom." [11]

Srbski MAH je jedna od najstarijih riječi na svijetu.

Je li JASNO koliko je URA? OR je ORB = KRUG, SFERA. Srpski ORA je PRAVO VRIJEME, ORAO je CAR PTICA. ORMAZD je od OR MAH > ORMAS > ORMASD > ORMAZD.

...................................

[1] Monier Monier Williams, A Sanskrit English Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1899, pg. 794

[2] Daniel Smith, Cuneorum Clavis: The Primitive Alphabet and Language of the Ancient ones of the Earht; London, At The Chiswick Press, 1875, pg. 96.

[3] Albert Pike, Irano-Aryan Faith and Doctrine as Contained in the Zenda-Avesta; The Standard Printing Co., Louisville, 1924, pg. 161.

[4] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome III; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, pg. 144, 125.

[5] Ib.

[6] Ib.

[7] Francis Johnson, A Dictionary, Persian, Arabic and English; London: Wᴹ. H. Allen and Co.,1852, pg. 1079.

[8] Ib. pg. 1080.

[9] Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga II; JAZU, Zagreb, 1972, str. 385.

[10] Ib. str. 381

[11] Albert Pike, Ib.