Danas 15. (2) februara SPC obilježava praznik Sretenje Gospodnje, a narod kaže jednostavno: Sretenje. Ovaj dan crkva je ustanovila na četrdeseti dan od pravoslavnog Božića kao uspomenu na donošenje malog Isusa u jerusalimski hram, gdje stari sveštenik Simeon prepoznaje Isusa kao Mesiju. U običnom narodu je drugačija priča, jer i dan-danas vjeruje se da je Sretenje dan kad se susreću zima i ljeto, a Isusa i hram niko od naroda prije nije spominjao. Otkud između crkve i naroda ovolika razlika u shvatanju smisla Sretenja?
Sad i ovdje pokazaćemo očigledni primjer kako je crkva izmišljala praznike i kao duhovni virus kroz praznike vršila svoj prozelitizam u narodu zatirući tako stara vjerovanja i običaje naturajući svoje.
Praznik Sretenje Gospodnje zvanično je ustanovljen i unesen u kalendar crkve oko 550. god. u vrijeme vizantijskog cara Justinijana Velikog.
U prirodnom astronomskom kalendaru postoji tkz. precesija ekvinocija: to je kad se u danu proljetne ravnodnevnice jedna tačka na Zemljinom ekvatoru pravolinijski poravna sa pravcem Sunca. Tada Sunce iz južnog zimskog neba prelazi na sjeverno proljetno nebo: zima prestaje, a nastaje proljeće. To je po sunčanom (tropskom) kalendaru.
Ali, da bi se ona tačka na Zemljinom ekvatoru poravnala i za zvijezdama prema kojima je bila prije godinu dana na ovaj dan i ovaj momenat, potrebno je da prođe još 11 minuta i 14 sekundi (11,23333333'). To je po zvjezdanom (sideralnom) kalendaru. Ovih 11,23333333 minuta je razlika između početka proljeća po sunčanom i početka proljeća po zvjezdanom kalendaru.
Prvi dan zime u vrijeme Isusovog rođenja bio je 25. decembra julijanskog (zvezdanog kalendara), a crkva je ustanovila svoj praznik Sretenje Gospodnje 550 godina kasnije. Koliko se prvi dan zime pomjerio za to vrijeme? Evo: 550 godina po 11,23333333 minuta je 6178,333332 minuta = 102,9722222 časova = 4,290509258 dana = 5. dan od 25. decembra = 20. januar. julijanskog kalendara. Tog dana je u vrijeme 550. godine bio prvi dan zime.
Kad je u vrijeme Isusovog rođenja bio prvi dan proljeća? Crkva je prvi dan proljeća u to vrijeme obilježila praznikom Blagovijesti: 23. aprila julijanskog kalendara. Pošto se za 550 godina prvi dan zime pomjerio na 5. dan nižeg datuma, isto tako je pomjeren i prvi dan proljeća: sa 23. aprila na 18. april.
Hajde sad da nađemo sredinu između 20. januara na prvi dan zime 550. god. i 18. aprila na prvi dan proljeća 550. godine. Sredina je tačno na 45. danu sa obe strane: Sretenje je 45. dan od početka zime i 45. dan od početka proljeća. Zato je u narodu ostalo vjerovanje da se na Sretenje susreću zima i ljeto, a crkvi je trebalo 550 godina da čeka to prirodno zbivanje da bi taj pokretni prehrišćanski praznik ukinula i zamijenila svojim nepokretnim praznikom Sretenje Gospodnje.
Pošto su današnji Srbi većinski porijeklom Kelti, trebalo bi da i današnji potomci Kelta na hrišćanskom Zapadu imaju svoj praznik Sretenje kao sredinu između zime i proljeća. I imaju ga: taj praznik Kelti su zvali Imbolc ili Imbolg day i u naše vrijeme pada na 1-2. februar gregorijanskog kalendra, a to je baš vrijeme sredine između prvog dana zime i prvog dana proljeća u naše vrijeme (zapadna crkva je to poklopila sa nekom njihovom sveticom Brigitom). Tog dana je i ono vremensko gatanje sa ježom i mrmotom (Hedgehog and Groundhog Day). U Beogradu su počeli da gataju sa medvjedom u Zoo-vrtu!
Dakle je sve su izmišljanja i prekrajanja. Ako bismo ovoj priči dadali i drugu priču o onome da su mudraci sa istoka zatekli novorođenog Isusa u vitlejemskoj pećini, a potom kralj Irod šalje vojsku da pobiju svu djecu u Vitlejemu i oko Vitlejema, te je Josif sa Marijom i malim Isusom morao je da bježi u Egipat, sad je pitanje otkud Isus u jerusalimskom hramu na četrdeseti dan od rođenja?
Ne kaže nas narod zaludu: "U laži su kratke noge, a duga brada!"