NI DANAŠNJI SRBI PRAVOSLAVCI NISU VJERNICI ISTINITOG BOGA

Ovi stećci i ostali nadgrobnici, idoli i amajlije sa mo-tivom isplaženog jezika na antropomorfnim likovima Sunca i solarnih božanstava svjedoče moju jeda-naestogodišnju tvrdnju pred Bogom i narodom da današnji pravoslavni Srbi ne mogu svjedočiti ni onu istinu koju svojim očima gledaju, jer duha Istinitog Boga u njihovim dušama nema.

Današnji pravoslavni Srbi su lažovi srpske istine, jer ovi isplaženi jezici na srpskim idolima, amaj-lijama i nadgrobnicima od Karahan Tepe kulture i kulture Lepenskog Vira pa kroz milenije i svjedoče kontinuitet postojanja Srba u svijetu od praistorijskih vremena i na Balkanu sve do današnjih dana. Ovu istinu današnji Srbi pravoslavci ne mogu svojim duhom posvjedočiti jer im ova istina ruši sve laži njihog nacionalističkog kulta Nemanjića; ovu istinu današnji Srbi pravoslavci ne mogu posvjedočiti jer Istinitog Boga Istine u njihovim dušama nema.

Dvanaesta teče godina kako pišem na ovu temu, ali ovolika sloga u odbijanju istine je svjetski duhovni fenomen. Hiljade i hiljade su vidjeli šta pišem i šta pokazujem, ali od svih hiljada samo pet-šest svje-doka Boga Istine svjedoči istinu koju vide.

Da, takvo je danas po pitanju istine među Srbima i ostalima i sve njihove priče vjeri u Jedinog Istinitog Boga preobrazile su se u njihove nacionalističke na mržnji utemeljene klutove laži!

ŽRNOV JE IZ RIMSKOG VREMENA

Drevni grad ŽRNOV na Avali srušio je jugoslovenski kralj Aleksandar Karađorđević 1934. godine. ŽRN-OV je riječ srbskog jezika i pominje se kao utvrda iz kraja rimskog perioda i početka srednjeg vijeka:

"Nakon Novae su utvrde Kantabasa, Smornés, Kampés, Tanata, Zernés i Ducepratum." (Prokopius, Book IV, vi, 5, p. 288)

Novae je bila rimska tvrđava na južnoj dunavskoj granici u današnjoj Bugarskoj blizu današnjeg grada Svišova (Свищов).

"ZERNES (Ζέρνης, Prokop. de Aed. iv. 6. p. 288), tvrđava u Gornjoj Moeziji, vjerovatno Stara Oršava, na ušću rijeke Cerne." [1]

Grad Oršava (Orșova) je na sjevernoj strani Đer-dapske klisure u Rumuniji i ta strana nije pripadala Justinijanovoj imperiji Tamo se rijeka Cerna (Černa) uliva u Dunav i odmah tu je dunavsko ostrvo Ada Kale na kojem je bio rimski grad Ducepratum. (Δο-υκεπράτου).

Ime rijeke Cerna izvorno znači "crna", a ime Jus-tijanove tvđave je ZERNES (Ζέρνης) sa osnovom ZER i to je SJAJ, SVJETLO, VIDIK, dakle je ime ri-jeke suprotno imenu grada ZERNES:

ZER > ZERNES > ZERNOV

Gubljenjem samoglasnika E u osnovi ZER postaje ZRNOV. Istim putem od SERB postaje SRB, od SEREBRO postaje SREBRO, od SERMA postaje SRMA, od ZERMANJA postaje ZRMANJA:

ZERNOV > ZRNOV > ŽRNOV.

...................................
[1] William Smyth, Dictionary of Greek and Roman Geography, Vol. II; Boston: Little, Brown and Company, 1870, pg. 1337.

KERNUN SA DVOJA USTA I DVA ISPLAŽENOG JEZIKA?

Srbsko ŽER, ŽERA je od tračanskog GER:

“… Skt. gharmáḥ, tračanski germo- ‘vreo’, lat. for-mus …." [1]

“Tračanski ‘germo-‘ ‘toplo’, GERMAS (grad poznat po vrelim izvorima)….” [2]

Perzijski GERMA je TOPLO VRIJEME, LJETO. [3]

“GERMA (Γέрμη: Eth. Γερμηνός), takođe zvana Ίε-ρἁ Γέрμη, grad u Miziji, smješten između rijeka Ma-kestus i Rhindakus.” [4]

Gali su od Briga, Brigi su Tračani, te galsko CERN-NUN, tj. KERNNUN znači:

a) GER > KER (galski: CER) = GER = GOR = SER = CRVEN, ŽARAN [5];
b) NUN = NON, NAN, NEN, NIN = BAL = SUNCE [6].

Sve je išlo ovako:

a) GER > KER > CER > CERN = ŽARNO
b) CERN + NUN(OS) > CERNNUN(OS) = ŽARNO SUNCE.

........................................
[1] Basil Ferris Campbell Atkinson, The Greek Lan-guage, Second Edition, Revised, London, Faber and Faber Limited, 1933, pg. 40.
[2] J. P. Mallory, Douglas Q. Adams, Encyclopedia of Indo-European Culture, Fitzroy Dearborn Pub-lisher, London and Chicago, 1997, pg. 263.
[3] Sir James W. Redhouse, A Turkish and English Lexicon, Beirut, Libraire du Liban, 1987, pg. 1540.
[4] William Smith, Dictionary of Greek and Roman geography, London: John Murray, 1872, pg. 992.
[5] M. Bullet (Jean-Baptiste Bullet), Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Jo-seph Daclin, 1759, pg. 299, 633.
[6] Ib. Tome III, pg. 205.