MISIA (> MIZIA) ILI MOESIA (> MOEZIA)

Misia (> Mizija) u Maloj Aziji.

     Misija (> Mizija) je ime provincije u sjeveroza-padnoj  Maloj Aziji. Kod starih autora preovladavalo je mišljenje da su Misija u Maloj Aziji i Moesia (> Moezija u današnjoj Srbiji i Bugarskoj) dvije vari-jante istog imena, samo različitih dijalekata, i da su bile bile nastanjene istim narodom [1].

Misia u Maloj Aziji bila je nastanjena Frigima, Tro-jancima, Aeolcima i Misima [2]. Homer u Ilijadi spo-minje i Mise (II, 858; X, 430; XIII, 5) [3]. Strabon kaže da su se nakon pada Troje Misi razišli i prema Zapadu i prema istoku (Strabon, XII, str. 665) [4]. Herodot (VII, 74) tvrdi za Mise da su istog roda kao i Liđanja [5] i da su uvijek bili uz perzijsku vojsku i najvjerovatnije su govorili srodnim jezicima. Strabon je takođe tvrdio da su Misi u Malu Aziju došli iz Evrope (VII, str. 295, 303; XII, str. 542, itd.), te da su Moesi iz Evrope i Misi u Maloj Aziji isti narod [6]. Moesia (Moezija) je bila  nastanjena tračanskim ple-menima i [7] i Skitima.

Sanskritsko SĪ znači IZVLACITI PRAVU LINIJU [8], dakle je SI linija od Sunca, ZRAKA, SJAJ. Ime Misie (Mizije) potiče iz hetitskog jezika: hetitsko MISI znači VELIKOSJAJNI, a ono što je veliko-sjajno, ono je bijelo, jer je bijela najsjajnija boja, podnevna boja Sunca. Riječ MISI je složena od hetitskog MI + SI. To se pisalo sa varijantama dva hijeroglifa kakve vidimo na slici ispod.

Napisani kao u dnu slike hetitski hijeroglifi MI i SI znače Veliki, Veličanstveni car, Car sjaja.

Hetitski pečat

Bronzani privjesak (Opaljene gomile, Ferizovići,  Rogatica, RomanijA, BiH; Cerovich 1990; 1-12 R 1:2)

Misi (> Mizi) znači Veliki sjaj, Velikosjajni, Velikasi > VELIKAŠI. Cezar i Plini spominju Kelte Velikase (latinski: Veliocasses). VEL je od BEL, KASI je od keltskog  CAS (KAS) sa značenjem VATRA [9], (SUNCE).

U Trajanovom pohodu na Dakiju od Rimljana zarobljena oprema vojnika Partića                      (Trajanov stup, 113. god., Rim).

Sveta Kolumba sa hetitskim hijeroglifom SI (keltski stup, Hilton of Cadboll - St Columba Trail).

Privjesci bronzanog doba (Koszider period, 14-12. v. st. ere, Mađarska).

Moezija (Moesia, lat., Μοισία, gr.) je obuhvatala današnju Srbiju do Save i Dunava (uključujući Dardaniju) i sjevernu polovinu današnje Bugarske. Nastanjivali se iz literature poznati Iliri, KeltI, Tračani i Skiti.  

Grb Tribala iz Moezije.

     Naziv MOEZIJA je od MOESIA je izveden od tri proste riječi: MO + ES + IA. Riječ MO je korijen srpskom MOĆ, koja je potekla od starosrpskog MO i sufiksa  -гь: мoгь > mogtb > moć (gen. moći). U galskom MO znači VELIK, NAJVEĆI, NAJČUVE-NIJI, SLAVNI [10] i to znači i u gaeliku [11]. Velško MO znači VIŠE u smislu JOŠ [12]. Velško MOES znači ČASNI, MORALNI [13]. Galsko MOCH (čita se MOĆ) je SVINJA [14]. To isto znači i velško MOCH [145. I divlji VEPAR na grbu Moezije je svinja i keltski je simbol je Sunca, jer galsko MOCH ima i značenje BAL, tj. SUNCE [16].

     Druga riječ u MOESIA je ES. Galsko ES ima ista značenja kao i AS, IS, OS, US i sve je isto značenju BEL [17]: VISOK, VELIK, NAJVIŠI, VRHOVNI (sve atributi SUNCA [18]. Velško ES  je DIO, a takođe znači STRIJELJATI [19].

    Treća riječ u MOESIA je starokeltsko (starogaelik) IA sa značenjem OBLAST, ZEMLJA [20].

…………………
    [1] William Smith, Dictionary of Greek and Roman geography, Vol. II; Boston: Little, Brown and Company, 1870, p. 389.
    [2] Ib.
    [3] Ib.
    [4] Ib.
    [5] Ib.
    [6] Ib.
    [7] Ib. p. 367.
    [8] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1960, p.1218.
     [9] Edward Dwelly, A Gaelic Dictionary, Vol. I; Her-ne Bay: E. Macdonald & Co., The Gaelic Press, 1902-, p. 171.
    [10] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue
Celtique, Tome III; Besançon: Claudi-Joseph Daclin,
1759, p. 169.
    [11] Edward Dwelly, Ib. Vol. II; p. 666.
    [12] William Owen Pughe, A Dictionary of the Welsh Language, Vol. I; London: Printed for E. Williams, 1803.
    [13] Ib.
    [14] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Vol. III, p. 169.
    [15] William Owen Pughe, Ib. Vol. II.
    [16] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Vol. III, p. 169.
    [17] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Vol. II, p. 551.
    [18] Ib. p. 149-150.
    [19] William Owen Pughe, Ib. Vol. I.
    [20] Edward Dwelly, Ib. Vol. II. p. 535.

ISUS KAO RA, BOG SUNCA

Hijeroglif sa značenjem SUNCE, RA (E. A. Wallis   Budge, An Egyptian Hieroglyphic Dictionary, Vol. I; London, John Murray, 1920, Plate CXXIV; XIII). 

Simbol Sunca (Claude Reignier Conder, Altaic Hieroglyphs and Hittite Inscriptions, Richard Bentley and Son, 1887, Plate V).

Na oreolu grčkim piše ΦΟC = ΦΟΣ = SVJETLOST (freska, 10-11. vijek, pećina crkve Sveta Kristina i Marina, Salento, Italija).

Bog Sunca (univerzalni simbol petroglifa).

Grčko Φῶς (FOS) znači SVJETOST, VATRA, LUČA; ZNANJE; ČISTOĆA; UŽITAK; UČENJE; PRINCIP RUKOVOĐENJA [1]. Srpsko FOSNA (u Bosni) znači DRŽAČ, NOSAČ; njemačko PFOSTEN. Englesko FOSTER je HRANITELJ. Ova značenja riječi proizašla su iz uloge i značenja SUNCA.

Kao slovni znak prvog glasa u riječi Φῶς (FOS) ćirilićno slovo Φ simbol je za solsticije i ekvinocije, prvenstveno za ljetni solsticij i kao solarni simbol nalazi se kroz sva vremena širom svijeta.

..............................
[1] John Groves, A Greek and English Dictionary, Boston: Hilliard, Gray and Company, 1836, p.597.

TRI MUDRACA SA ISTOKA I PERSONIFIKACIJA

Personifikacija je kad neke neke pojave ili stvari prikazujemo kao razna stvorenja ili kao ljude. Tako je u staroj slovenskoj jazičeskoj religiji zaustavljenje kraćanja dana zbog padanja Sunca ka jugu i od prvog dana zime Sunčev početak rasta ka sje-vernom nebu proljeća personificirano je u rođenje malog Boga Božića Svarožića, Mladog Koleda. Ili, npr. energije koje stvara sunce ljeta: oluje, munje i gromovi persinificirani su u liku boga Peru-na. Pravo ili ezoterijsko značenje ovih imena znali su samo vrhovni sveštenici, dok je bičnom narodu to personificirano kroz lažno ili egzoterisjko značenje.

U judaizmu nema personificiranja prirodnih pojava niti stvari, nego po autorima biblijskih spisa Staroga zavjeta bog judaizma je svojom svjetlosnom poja-vom direktno izdavao zakone svom predstavniku Mojsiju, a on je te zakone nametao ljudima kao zakone života. I kako je u judaizmu, tako je u islamu, samo što se u islamu bog Muhamedu nije javljao nu i kakvom fizičkom vidu. I kako u juda-izmu, tako i u islamu: za život mimo vjerskih zakona slijede fizičke kazne sve to smrti.

U hrišćanstvu je to malo komplikovanije i mnogo je sličnije hinduizmu. U hinduizmu bogovi žive u svo-jim svjetovima izvan i oko Zemlje i mogu da se javljaju među ljudima u raznim tjelesnim oblicima fantastičnih ili realnih stvorenja i ljudi. Te otjelo-vljenje pojave svojih bogova hinduisti nazivaju avatarima.

Po kreatorima hrišćanstva Isus je sišao s neba i otjelotvorio se u ljudskom tijelu kroz ženu rodivši se kao čovjek, dakle je zemaljski Isus avatar prevječ-nog nebeskog Sina Božjeg. Bog kao avatar iz hinduizma unesen je u hrišćanstvo i ova vjerska postavka egzoterijski je predstavljena kao jedan od tri mudraca sa istoka koji su došli u Vitlejem na poklonjenje novorođenom Isusu.

Kreatori hrišćanstvasvoju su svoga Boga predstavili kao duha u nebesima iznad Zemlje i on upravlaj Nebeskim carstvom, a prostorom u podnebesju, dakle i Zemljiom, tj. Zemaljskim carstvom upravlja Satana, đavo i starješina svih đavola. Taj dualizam najbolje opisuje jevanđelista Jovan kad kroz usta Isusova pred Isusovo raspeće kaže:

1. "Već neću mnogo govoriti s vama; jer ide knez ovoga svijeta, i u meni nema ništa." (Jovan, 14, 30)

2. "A za sud što je knez ovoga svijeta osu-đen." (Jovan, 14, 11)

Dake po kreatorima Crkve postoji Bog kao princip dobra i Satana kao princip zla, baš kao što postoji dualizam kod perzijskih zoroastra: Ahura Mazda, bog dobra i nasuprot njemu Ahriman, bog zla. I kako je u zoroastraniznu postojanje dobrog boga i postojanje zlog boga religijski dualizam, tako je i u hrišćanstvu postavljen dualizam. Ova vjerska pos-tavka zoroastranizma egzoterijski je u Crkvi pred-stavljena u liku drugog mudraca sa istoka.

Pošto su kreatori Crkve koncepciju svog Boga Oca opisali kao duha, kroz usta Isusa kažu ovako:

"Ali ide vrijeme, i već je nastalo, kad će se pravi bogomoljci moliti ocu duhom i istinom, jer otac hoće takovijeh bogomoljaca. Bog je duh; i koji mu se mole, duhom i istinom treba da se mole." (Jovan, 4, 23-24)

Kakva je molitva duhom i istinim? To nije molitva riječima ni ritualima, nego molitva duhom je molitva mislima, molitva molitva ćutanjem, medita-cija ili isihazam. Molitva istinom je praktični život iz mo-litve duhom: život u istini i opiranje svim lažima, jer svaka laž je Satane, jer on "... ne stoji na istini; jer nema istine u njemu; kad govori laž, svoje govori: jer je laža i otac laži." (Jovan, 8, 44)

Molitvu duhom, tj. molitvu u sebi ćutanjem ili meditacijom, rani kreatori crkve preuzeli su iz budizma i ova budistička postavka egzoterijski je u Crkvi predstavljena u liku trećeg mudraca sa istoka.

Hrišćanstvo je nastalo iz starih prehrišćanskih reli-gija i povodom toga "Sveti Avgustin kaže:

‘Ovo što se sad zove hrišćanska religija postojalo je među drevnima i nije bilo odsutno od ljudske rase do Hristovog dolaska od čijih vremena istinita religija, koja je već postojala, počinje da se zove hrišćanstvo’.” [1]

Mi ne znamo originalni izvor odakle su stare prehrišćanske religije i preuzele svoje egzoterijske priče o Božjem sinu kao što je bio Horus (sin boga Ozirisa i boginje Izis), kao što je bio Tamuz ili Dumzi (sin boga Enkija i boginje Dutturi) ili Dioniz (sin boga Zevsa i boginje Semele), te Isus (sin Boga Oca i djevice Marije), ali suština izvora je na samom početku Biblije:

"U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja je bila još pusta i prazna. Tama je ležala nad bezdanom. Duh je Božji lebdio nad vodama. Tada reče Bog: 'Neka bude svjetlost!' I postadesvjetlost." (Posta-nje,1, 1-3)

Tu su da kosmička stvaralačka principa: Bog Duh i Majka Voda, a ono što prvo proishodi iz njih i od njih je Svjetlost kao Sin Božji i novi Stvaralac. Bog Duh je nevidljiv, Majka Voda je crna bezdana kosmička voda i to je etar ili eter personificiran u liku Bogorodice Marije. To bukvalno svjedoči apostol Petar kad kaže:

"Jer navalice neće da znadu da su nebesa bila otprije i zemlja iz vode i usred vode Božijom riječi." (2. Petrova, 3, 5)

Zemlja je iz vode i usred vode postala Božjom riječju. A šta je Božja riječ? To je riječ kojom je Bog kroz nebesku vodi, tj. kroz Majku Vodu, stvorio svjetlost i to je najstarije Sveto Trojstvo: Bog Otac, Boginja Majka i Bog Sin:

"Tada reče Bog: 'Neka bude svjetlost!' I postade svjetlost." (Postanje, 1, 3)

Od te svjetlosti formirano je Sunce kao Božji sin: Horus, Tamuz, Dioniz, Sunce koje je egzoterijski personificirano u liku Isusa.

I da citiram jevanđelistu Jovana:

"U početku bješe Slovo, i Slovo bješe u Boga, i Bog bješe Slovo. Ono bješe u početku u Boga. Sve je kroz njega postalo, i bez njega ništa nije postalo što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe vidjelo ljudima. I vidjelo se svijetli u tami, i tama ga ne obuze." (Jovan, 1, 1-5)

SLOVO je ZNAK, SIMBOL, RIJEČ: na sanskritu RIJEČ je AKṢARA (अक्षर) sa značenjem SLOVO, ZNAK, SIMBOL; NEPROLAZNO NEPROMJENLJIVO; MAČ; ZVUK, GLAS; VODA [2]. Sve TO JESTE BOG.

..............................

[1] Jirah Dewey Buck, Mystic Masonry, or, the Symbols of Freemasonry and Greater Mysteries of Antiquity [Supplemental Harmonic Series, Vol. V], Chicago: Indo-American Book Company, 1911, p. 69.

[2] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1960, p. 3, 1308.

DVIJE DECENIJE LAGANJA O TKZ. 'SRBSKOM KALENDARU"

 

Iz godine u godinu ista grupa srpskih, ili ko zna čijih lažova pod srpskim imenima, uporno lažu Srbima o postojanju nekakvog "vinčanskog srbskog kalen-dara" sa 5508 godina do hrišćanske ere. I kako jedni lažovi umore, laž preuzimaju njihovi jarani i jaranice i nastavljaju sa laganjem, a narod k'o narod, smućen, iscrpljen i izgubljen hvata se na svaku slatku laž da duši olakša i sebi kakvo-takvo ljudsko i srpsko dostojanstvo vrati, pa čitajući o toj laži bude mu lakše. Tako kroz tu i ostale njihove laži postaje sljedbenik i i poslušnik lažova, ne shvatajući da je krajnji cilj lažova potpuno rasrbljavanje Srba, is-korijenjivanje srpskog uma i srpske duše iz svakog Srbina i ukupnog srpskog naroda.

Slučajno sam naletio na stranicu "Srbsko carstvo uči iz prošlosti" čiji su administratori meni godinama poznati lačovi i smutljivci naroda Andjelka Galantic i Đorđe Petković. Jedna od najnovijih tema bijaše ova o tom lažno nazvanom "srbskom" kalendaru.

Priključim se grupi i u komentaru ponudim im da oni iznesu na vidjelo sve svoje dokaze koji svjedoče da je to zaista srpski kalendar, a ja ću im na to pokazati sve svoje dokaze koji svjedoče da oni nisu u pravu. I ne bi nekoliko sekundi, oni mene blokiraše, jer i oni su svjesni da lažu.

Jan Gyllenbuk, Encyclopaedia of Historical Metrology, Weights, and Measures, Vol. 1; Birkhäuser, Cham, Switzerland, 2014, p. 268. ISBN 978-3-319-57-596-4                                            ISBN 978-3-319-57598-8 (eBook)

Konstantinopoljska era: fiksiranio je stvaranje svijeta na 5508. godinu prije Hrista (William Smith and ‎Samuel Cheetham, A Dictionary of Christian Antiquities, Vol. I; London: John Murray, 1875, pg. 623-624).

W. H. De Puy, The Methodist Centennial Year-Book for 1884, New York: Phillips & Hunt; Cincinnati: Walden & Stove, 1884, pg. 23.

Pogledajte koliko je bilo kalendara na temo vremena od stvaranja svijeta do Isusovog rodjenja.

Faksimil iz knjige Nikodima Milaša, Crkvena Pravila, Pravila svetog peto–šestog Vaseljenskog sabora - Trulski sabor, Pravilo 3, Novi Sad, 1895, str. 442-443.

Od stvaranja Adama do hrišćanske ere vremenski poredani biblijski događaji Septuaginte (Zaharije Orfelin, Večiti kalendar, Beč, 1783, str. 289).

Franz Miklosich, Monumenta Serbica Spectantia Historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii; Viennae, Apud Guilelmum Braumüller, 1858, I (str.1.)

Ni po čemu to nije izvorni srpski kalendar, osim što je kod onda rijetkih pismenih Srba i njihovih pisara bio u upotrebi od 12. vijeka pa do dolaska oto-manske okupacije u 15. vijeku. Ruska crkva taj kalendar uvodi u crkvenu upotrebu tek 1634. godine.

To je kalendar romejske Ortodoksne crkve koja je koristila i danas koristi Bibliju zvanu Septuaginga ili Prevod Sedamdesetorice. Hronologija ove Biblije nije sistemaski obrađena i nizajući godine od stvaranja svijeta i Adama bilo je Crkvi je bilo teško napraviti jedan vremenski redoslijed od tog vre-mena do Isusovog rođenja, odnosno do hrišćanske ere, jer događaji Septuaginte nisu strogom u vremenskom nizu, neke godine nedostaju.

Septuaginta, poznata i pod imenom "Prevod sedamdesetorice", verzija je hebrejskog Starog zavjeta, koja je, kažu, radi potreba aleksandrijske biblioteka prevedena na grčki sredinom 3. vijeka stare ere. Po njoj je crkva vijekovima pokušavala da sklopi hronologiju biblijskih događaja i nakon nekoliko prethodno različitih hronologija 691. godine na Trulskom vaseljenskom saboru ozvaničen je crkveni kalendar Konstantinopoljske ere sa 5508 godina od početka stvaranja svijeta do hrišćanske ere. Dakle se ne radi ni o kakvom originalnom srbskom kalendaru, to je njihova laž.

U pokušajima da naprave taj hronološki niz događaja i likova od Adama do Isusa, do prve pojave pomenitog "srbskog" kalendara crkveni kalendarci su kroz vijekove napravili više varijanti tih kalendara koji su brojali godine od Stvaranja do Isusovog rođenja:

1. kalendar Antiohijske ere: 5969 godina,
2. Pashalna era: 5905 godina,
3. sedamdeset interpretatora: 5872 godine,
4. Prva aleksandrijska ere: 5624 godine,
5. nepoznati autor: 5578 godina,
6. Avgustinova era: 5551 godina,
7. Konstantinopoljska martovska era: 5508 godina,
8. Konstantinopoljska septembarska ere: 5500 godina,
9. Flavius Josphus (Anitiquites) i Julius Aficanus (Chronographai): 5500 godina,
10. Druga aleksandrijska era: 5493 godine.
11. Treća aleksandrijska era: 5472 godine,

  12. ...

Najstariji istorijski zvanični izvor pominjanja ovog "srbskog kalendara" tj. kalendara Konstantino-poljske martovske ere, je Treći kanon Šestog vaseljenskog sabora (Trulskog) održanog 691. godine:

"Pošto je blagočestivi i hristoljubivi car naš oslovio ovaj sveti i vaseljenski sabor u pogledu toga, da oni koji su ubrojeni u kliru i drugima božanstvene darove dijele, budu čisti i neporočni služitelji i dostojni mislene žrtve velikoga Boga, Koji je žrtva i Arhijerej, i da budu čisti od skvrne, koja je uz nekih od njih prionula od nezakonitih brakova; obzirom na to, što su podvlasni presvetoj crkvi rimskoj pre-dlagali, da se ima obdržavati sva strogost pravila, a podvlasni prijestolu ovog Bogom čuvanog i car-skoga grada praviločovjekoljublja i snishođenja,- otačaski i bogoljubno složivši i jedno i drugo, da ne bi ostavili ni krotost slabom, ni strogost oštrom, navlastito pak, kad je zbog neznanjaprekršaj zahvatio dosta veliko mnoštvo ljudi, zajednički ustanovljujemo za one, koji su se dva puta ženili bili, pak su pod teretom grijeha sve do petnaestog dana prošloga mjeseca januara, minulog četvrtog indikta, šest hiljada sto devedeset devete godine ostali, i neće da od istoga k sebi dođu, da imaju kanoničkome svrgnuću..." (1)

Postoji i zapis zabilježen 836. godine u crkvenom dokumentu nazvanom "Pismo trojice patrijarha caru Teofilu":

“Datiranje je dostavljeno za sinod: ‘u mjesecu aprilu, 14. indikta, godine 6344’ (μμνὶ Άπριλλίῳ ỉνδικτιῶνος ẟˈ, ἔτους ,ςτμδˈ), što odgovara aprilu 836." (2)

Ne postoji nikakav Savin srpski crkveni kodeks iz 1119. godine jer je Sava rođen tek 1174. godine. Dakle je to očita javna sprdnja sa neupućenim narodom.

Laž je i to da je kod Srba Sv. Sava prvi počeo da koristi taj kalendar, Sava je taj kalendar proglasio dravnim kalendarom Raške. Najstarije datiranje ovim kalendarom je zapis župana Stroje iz godine 1114. godine, skoro 100 godina prije Save:

ЖУПАN СТРОЕ ВЕСТОЛМИЮ. ЖУПАNИЦА ЕГО СИМА.
В ЛѢТО. ҂АРДІ.
СІО ПЕТРАХИЛЬ ДА БУДЕТЬ МОNАСТИРУ У СТЬNЕЩИ. (3)

Na jednom srednjevijekovnom stećku u Radimlji kod kod Stoca (slika ispod) zapisana je 6666. godina (1158. god.). Dakle je i to prije Svetog Save.

Prvi koji je oko 2000. godine pustio naučnu patku o "srbskom kalendaru", tj. prvi koji je slagao, je Dragomir Antonić, a pačiće su počeli da legu i prodaju You-Tuberima Milan T. Stevančević i Slobodan M. Filipović, kao neki njihovi epigoni kojima je laganje duševna strast. Po svijetu mnostvo knjiga starih i novih koje pišu o tom kalendaru i njegovom postanku, manite se lazova, pobogu!

Da li su srpski lažovi od nekoga ucjenom natjerani da lažu, da li su od nekoga masno plaćeni da lažu, ne znam, ali oni i dalje lažu pa lažu, a novinari za pare sve njihove laži šire u narod.

..............................

(1) Nikodim Milaš, Crkvena Pravila, Pravila svetog peto– šestog Vaseljenskog sabora - Trulski sabor, Pravilo 3, Novi Sad, 1895, str. 442-443.
(2) Juan Signes Codoñer, The Emperor Theophilos and the East, 829–842, Routledge Taylor and Francis Group, London and New York, 2016, p. 367.
(3) Franz Miklosich, Monumenta Serbica Spectantia Historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii; Viennae, Apud Guilelmum Braumüller, 1858, I (str.1.)