TRI MUDRACA SA ISTOKA I PERSONIFIKACIJA

Personifikacija je kad neke neke pojave ili stvari prikazujemo kao razna stvorenja ili kao ljude. Tako je u staroj slovenskoj jazičeskoj religiji zaustavljenje kraćanja dana zbog padanja Sunca ka jugu i od prvog dana zime Sunčev početak rasta ka sje-vernom nebu proljeća personificirano je u rođenje malog Boga Božića Svarožića, Mladog Koleda. Ili, npr. energije koje stvara sunce ljeta: oluje, munje i gromovi persinificirani su u liku boga Peru-na. Pravo ili ezoterijsko značenje ovih imena znali su samo vrhovni sveštenici, dok je bičnom narodu to personificirano kroz lažno ili egzoterisjko značenje.

U judaizmu nema personificiranja prirodnih pojava niti stvari, nego po autorima biblijskih spisa Staroga zavjeta bog judaizma je svojom svjetlosnom poja-vom direktno izdavao zakone svom predstavniku Mojsiju, a on je te zakone nametao ljudima kao zakone života. I kako je u judaizmu, tako je u islamu, samo što se u islamu bog Muhamedu nije javljao nu i kakvom fizičkom vidu. I kako u juda-izmu, tako i u islamu: za život mimo vjerskih zakona slijede fizičke kazne sve to smrti.

U hrišćanstvu je to malo komplikovanije i mnogo je sličnije hinduizmu. U hinduizmu bogovi žive u svo-jim svjetovima izvan i oko Zemlje i mogu da se javljaju među ljudima u raznim tjelesnim oblicima fantastičnih ili realnih stvorenja i ljudi. Te otjelo-vljenje pojave svojih bogova hinduisti nazivaju avatarima.

Po kreatorima hrišćanstva Isus je sišao s neba i otjelotvorio se u ljudskom tijelu kroz ženu rodivši se kao čovjek, dakle je zemaljski Isus avatar prevječ-nog nebeskog Sina Božjeg. Bog kao avatar iz hinduizma unesen je u hrišćanstvo i ova vjerska postavka egzoterijski je predstavljena kao jedan od tri mudraca sa istoka koji su došli u Vitlejem na poklonjenje novorođenom Isusu.

Kreatori hrišćanstvasvoju su svoga Boga predstavili kao duha u nebesima iznad Zemlje i on upravlaj Nebeskim carstvom, a prostorom u podnebesju, dakle i Zemljiom, tj. Zemaljskim carstvom upravlja Satana, đavo i starješina svih đavola. Taj dualizam najbolje opisuje jevanđelista Jovan kad kroz usta Isusova pred Isusovo raspeće kaže:

1. "Već neću mnogo govoriti s vama; jer ide knez ovoga svijeta, i u meni nema ništa." (Jovan, 14, 30)

2. "A za sud što je knez ovoga svijeta osu-đen." (Jovan, 14, 11)

Dake po kreatorima Crkve postoji Bog kao princip dobra i Satana kao princip zla, baš kao što postoji dualizam kod perzijskih zoroastra: Ahura Mazda, bog dobra i nasuprot njemu Ahriman, bog zla. I kako je u zoroastraniznu postojanje dobrog boga i postojanje zlog boga religijski dualizam, tako je i u hrišćanstvu postavljen dualizam. Ova vjerska pos-tavka zoroastranizma egzoterijski je u Crkvi pred-stavljena u liku drugog mudraca sa istoka.

Pošto su kreatori Crkve koncepciju svog Boga Oca opisali kao duha, kroz usta Isusa kažu ovako:

"Ali ide vrijeme, i već je nastalo, kad će se pravi bogomoljci moliti ocu duhom i istinom, jer otac hoće takovijeh bogomoljaca. Bog je duh; i koji mu se mole, duhom i istinom treba da se mole." (Jovan, 4, 23-24)

Kakva je molitva duhom i istinim? To nije molitva riječima ni ritualima, nego molitva duhom je molitva mislima, molitva molitva ćutanjem, medita-cija ili isihazam. Molitva istinom je praktični život iz mo-litve duhom: život u istini i opiranje svim lažima, jer svaka laž je Satane, jer on "... ne stoji na istini; jer nema istine u njemu; kad govori laž, svoje govori: jer je laža i otac laži." (Jovan, 8, 44)

Molitvu duhom, tj. molitvu u sebi ćutanjem ili meditacijom, rani kreatori crkve preuzeli su iz budizma i ova budistička postavka egzoterijski je u Crkvi predstavljena u liku trećeg mudraca sa istoka.

Hrišćanstvo je nastalo iz starih prehrišćanskih reli-gija i povodom toga "Sveti Avgustin kaže:

‘Ovo što se sad zove hrišćanska religija postojalo je među drevnima i nije bilo odsutno od ljudske rase do Hristovog dolaska od čijih vremena istinita religija, koja je već postojala, počinje da se zove hrišćanstvo’.” [1]

Mi ne znamo originalni izvor odakle su stare prehrišćanske religije i preuzele svoje egzoterijske priče o Božjem sinu kao što je bio Horus (sin boga Ozirisa i boginje Izis), kao što je bio Tamuz ili Dumzi (sin boga Enkija i boginje Dutturi) ili Dioniz (sin boga Zevsa i boginje Semele), te Isus (sin Boga Oca i djevice Marije), ali suština izvora je na samom početku Biblije:

"U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja je bila još pusta i prazna. Tama je ležala nad bezdanom. Duh je Božji lebdio nad vodama. Tada reče Bog: 'Neka bude svjetlost!' I postadesvjetlost." (Posta-nje,1, 1-3)

Tu su da kosmička stvaralačka principa: Bog Duh i Majka Voda, a ono što prvo proishodi iz njih i od njih je Svjetlost kao Sin Božji i novi Stvaralac. Bog Duh je nevidljiv, Majka Voda je crna bezdana kosmička voda i to je etar ili eter personificiran u liku Bogorodice Marije. To bukvalno svjedoči apostol Petar kad kaže:

"Jer navalice neće da znadu da su nebesa bila otprije i zemlja iz vode i usred vode Božijom riječi." (2. Petrova, 3, 5)

Zemlja je iz vode i usred vode postala Božjom riječju. A šta je Božja riječ? To je riječ kojom je Bog kroz nebesku vodi, tj. kroz Majku Vodu, stvorio svjetlost i to je najstarije Sveto Trojstvo: Bog Otac, Boginja Majka i Bog Sin:

"Tada reče Bog: 'Neka bude svjetlost!' I postade svjetlost." (Postanje, 1, 3)

Od te svjetlosti formirano je Sunce kao Božji sin: Horus, Tamuz, Dioniz, Sunce koje je egzoterijski personificirano u liku Isusa.

I da citiram jevanđelistu Jovana:

"U početku bješe Slovo, i Slovo bješe u Boga, i Bog bješe Slovo. Ono bješe u početku u Boga. Sve je kroz njega postalo, i bez njega ništa nije postalo što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe vidjelo ljudima. I vidjelo se svijetli u tami, i tama ga ne obuze." (Jovan, 1, 1-5)

SLOVO je ZNAK, SIMBOL, RIJEČ: na sanskritu RIJEČ je AKṢARA (अक्षर) sa značenjem SLOVO, ZNAK, SIMBOL; NEPROLAZNO NEPROMJENLJIVO; MAČ; ZVUK, GLAS; VODA [2]. Sve TO JESTE BOG.

..............................

[1] Jirah Dewey Buck, Mystic Masonry, or, the Symbols of Freemasonry and Greater Mysteries of Antiquity [Supplemental Harmonic Series, Vol. V], Chicago: Indo-American Book Company, 1911, p. 69.

[2] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1960, p. 3, 1308.