EVO JOŠ MALO ISTORIJSKIH PATKI ZA VATRENE SRBENDE

        U članku novinetina sa linka u dnu tvrdi se da je Konstantin Veliki bio Srbin  i navodi se kao izvor te tvrdnje Encyclopedia Britannca (Vol. XXIII), a u fusnoti je stavljena cijela istorija izdanja Encyclopedie Britannica.

 

         Volumen XXXIII  ove enciklopetije počinje od odrednice "REFECTORY" i završava odrednicom "SAINTE-BEUVE". Dakle odrednica CONSTANTINE uopšte nije u ovoj knjizi (New York USA, 1911. g).

 

         Odrednica CONSTANTINE I "The Great" je u Volume VI pomenute enciklopedije (New York, 1911, pg. 988) i tu se nigdje ne pominje da je Konstantin Srbin, osim da je rođen u Nišu, Gornja Moezija (Srbija) 27. februara, vjerovatno 288. god. pod imenom Flavius Valerius Constantinus. I to je sve. Nigdje ne piše da je Konstantin Srbin. Zašto ovoliko lažu i mantaju narod, pojma nemam!

......................
Link ka novinama:
http://serbijana.weebly.com/1050108610851089109010721085109010801085-104210771083108010821080-11121077-10571088107310801085-xxiii.html

STARI SRBSKI VEZ SA KOSOVA I PRESLICE

Stari srbski vez sa Kosova

 

 Preslice sa solarnim simbolima

SVOBODA I SLOBODA

        Definišući odrednicu “sloboda” P. Skok u svom Etimologijskom rječniku kaže:

        “Oblik svoboda je očita izvedenica na -oda (upor. svobota, Supr.), od ie., baltoslav. i praslav. pridjeva *svobt, koji se može rekonstruirati iz stcslav. svobbstvo ‘osoba’.” *

        Govoreći o postanku i značenju riječi “Gospod” rekli smo da se ova riječ sastoji od dvije riječi od kojih je druga sanskritska (protosrbska) riječ “bodha” što znači “znanje, pamćenje, opažanje, razumijevanje, svijest, osjećajnost, kazivanje, poučavanje, budnost, cvjetanje”.
I gle: svo-bodha > svoboda, tj. “svo znanje, svo pamćenje, svo opažanje, svo razumijevanje, sva svijest, sva osjećajnost, svo kazivanje, sva poučnost, sva budnost, svo cvjetanje”. To znači da ako je išta od nabrojanog od nekoga ili od države sakriveno ili zabranjeno, čovjek nema slobodu.

        “U stcslav. i u sjevernim slavinama općenit je oblik svoboda, u polj. pored 'swoboda' postoji i 'sloboda'. Taj oblik pozna i slovački. Dva su tumačenja varijante i/o- pored swa-. Jedni smatraju prvi starijim oblikom, a drugi mladim.” **

Oblik “sloboda” je od korijena “slo-“ iz riječi Slonce (Sunce), sloga, slon, slota, a sve riječi sa ovim korijenom znače “snaga, sila, moć”: slo- bodha > slobodha > sloboda.

        Dakle je sloboda snaga znanja, pamćenja, opažanja, razumijevanja, svijesti, osjećajnosti, kazivanja, poučavanja, budnosti i cvjetanja. Ako čovjek to nema ili mu je od nekoga uskraćeno, tu nema slobode.
         Dakle su oblici "svoboda" i "sloboda" isti po značenju, ali nisu potpuno isti po obliku
...................................
* Petar Skok, Etimologijski rjecnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1971
** ibid

NARODNA IMENA MJESECI KOD SRBA

Kalendar srbskih neopagana rodoveraca sa nedavno izmišljenim lažnim nazivima mjeseci.

 

 Kalendar sa srbskim nazivima mjeseci (Orao, veliki ilustrovani kalendar za godinu 1878, Novi Sad, 1877.)

            Teže je jednu laž suzbijati, nego deset novih istina otrkriti. Tako je i sa tkz. "srbskim narodnim nazivima meseci", koji se već nekoliko godina nameće narodu preko srpskih lažova, mutivoda, mutikaša, pa-lamudatora, nikogovića, srpskih konja i budaletina.

            Srbi kao narod nikad nisu imali ujednačena imena mjeseci, jer geografska podneblja na kojima su Srbi živjeli nisu bila vremenski ujednačena, a nazivi mjeseci uglavnom su ovisili od vremenskih uslova i vrste sezonskih poslova (npr. vremenski uslovi u primorskoj Hercegovini i planinskoj Bosni nisu isti i bilo je područja gdje uopšte nije gajena vinova loza i kako će se u tom području neki mjesec zvati "grozdober"? Može li?

            Ako se već žele ustanoviti neki srpski narodni nazivi mjeseci, onda to moraju biti nazivi koji opisuju istovremene opštevažeće prirodne pojave u svim područjima u kojima Srbi žive.

            Evo narodni nazivi mjeseci pa izaberite nazive iz svog kraja i svog sela pa lažite srpskom narodu da su to "stari srbski nazivi meseci", kao što to rade neki spomenuti beogradsko-srpski lažovi:

JANUAR: prosinec, sečenj (sečanj, sečenj, sječanj, sječen, siječanj, sičan), koložeg, (koložek), golemi mesec; bogojavljenski, svetojovanski, jovanjštak, “oko Jovana dne”, “oko svetog Save”.

FEBRUAR: sečen (sečan, sečko, sečka), veliki sečko, ljutij, veljača, (aveljača, oveljača, velijača, velje), unor; sretenjski.

MART: brazen (bresen, brezanj), ožujak, suhi, sušac, mali sečko, letnik, lažak, derikoža; blagoveštenski.

APRIL: cveten (cvetanj), travanj, mali travanj, brzosok, duben, biljar, lažitrava; đurđevski.

MAJ: travanj (traven), veliki travanj, svibanj, cvetanj (cvijetanj, kvetel), crvenik, čerešnjar (črešnjar, čere-šnjar); carski.

JUN: čerešnjar (crešnjar, trešnjar), izok, cerven, crvenik, žitvar, lipanj (ljepanj), lipstak; petrovski.

JUL: črven (crvenc), srpanj (srpan), zar, žarkij, lepec (lipec), biljar, žetvar; ilinjski, svetoilinski, ilijnštak (ilijštak, ilijinštak).

AVGUST: ruin, srpen (srpanj, serpen), kolovov (kolovoz), gumnik; makaven, gospođinski, velikogospo-đinski, gopodinštak, “oko Velike Gospe”; prabraž-denski.

SEPTEMBAR: rujan (rujen), vresen (bresenj), grozdo-ber, gruden; miholjski, miholjitak, malogospođinski, “oko Male Gospe”, bugurojčin.

OKTOBAR: listopad, pazdernik, rzijen; lejčin mesec, mitrov, mitrovski, mitrovštak, “oko Mitrova dne”, lučinski, lučinštak.

NOVEMBAR: gruden, student (studeni), listopad, paz-dernik; mratinji, mratinjski, mratinstak, svetoandrejski, aranđelovski, “oko Aranđelova dne”.

DECEMBAR: student (studeni), prosinac, prosinec, gulemjut mesec; nikoljštak, “oko svetog Nikole”, bužukjov, božićnji, “oko Božića”, koledar.

            Dakle, od mnoštva ovih naziva koji su to "originalni srbski nazivi meseci"? I našao se neki srpski konj pa odabrao nazive svoje babe iz svog sela sa vrha planine i sa ostalim konjinama prodaje jaja za bubrege kako su to "originalni srpski nazivi".

          “Derikoža”? Kakvo deranje koža, konjine srpske? Mart je početak proljeća, sunca, visibabe, ljubičice, kaćuna, jagorčevine...pčela, pjesme ptica, igranja stada po livadama! Nema klanja ni deranja koža, Veliki Časni post traje, idioti komunistički!

            Maj je njima "cvetanj"? Konjine srpske, zar ne cvjeta već u martu pa kroz april? Izađite u bašte, pogledajte oko sebe, debilčine jedne! Nisu svi Srbi sa vrha vaše Goleš laž-planine u kojoj cvjeta tek u maju!

            “Lažitrava”? “Šumpoad”? “Šumopad”, mjesec kad šuma pada!? Zar i to negdje ima, idioti srpski? Ne, naravno da nema, ali to je s uma pad, srpski sumopad lažova, mutivoda, mutikaša, palamudatora, nikogovića, srpskih konja i konjina koji su plaćeni od nekoga da taj pad bude što dublji!

 ..............................
 Literatura: Nenad Đ. Janković, Astronomija u predanjima, običajima i umotvorinama Srba, Srpska akademija nauka, Beograd, 1951, str. 163-164.

O SVETOM HRASTU ZAPISU

Zavjetni stari hrast zapis

 

         Da bi se shvatio vjersko-duhovni značaj hrasta u srbskoj vjeri, prvi i jedini uslov je da tumač mora biti na srbski način duhovno vjerom obdaren, a to znači vjerovati u duhovni svijet Boga i bogova, u svijet vila i vilenjaka, vjerovati u onostrane sile dobra i zla, u onostrane metafizičke sile koje čovjeku pomažu ili odmažu, koje čovjeka štite zbog čovjekovih dobrih djela, ili kažnjavaju čovjeka zbog njegovih zlih djela.
 

         Prve sile, sile dobra, traže od čovjeka da kao Božija tvorevina živi u harmoniji sa prirodom kao opštom Božijom tvorevinom i sve dok se čovjek tako ponaša, čovjek je dio prirode i dušom je dio nevidljivih sila dobra na onoj strani, a kad se tako ne ponaša, svrstava sebe čovjek u one sile zla i okreće se protiv Boga remeteći normalnu harmoniju svoje duše i nanosi sebi zlo. Praktično životno narodno iskustvo to svjedoči i zna mnoštvo takvih primjera koje narod i danas prepričava.
 

        Čovjek pravi kuću i za noseće grede i krovne rogove u šumi posiječe hrast i više hrastova, jer je hrast dugovječan, čvrst i otporan. Čovjek mora imati kuću, kuća je čovjeku neophodna. Čovjek mora imati i štalu i ambare i ostale prateće objekte, raktilo za rad i predmete svog domaćinstva. Domaćin u šumi siječe samo kad mora, jer mu šuma treba, hrast mu gladne godine treba, za svinje treba. Da li je čovjek prekršio prirodne zakone ako radi ono što mora, hoće li se tom sječom čovjek zlom okrenuti protiv Boga i sila dobra? Neće, jer je priroda izvor čovjekovog opstanka na zemlji i data je čovjeku da je radi, čuva i koristi za potrebe svog života. To je što se hrastova po šumama tiče.
 

         Ali kad mještani sela posade hrast na odabranom mjestu na kojem se starci i domaćini okupljaju da pod hrastom vijeću čine raspravljajući i rješavajući sporove mireći zavađene ili vjenčaju mlade, kad domaćin u svom imanju posadi hrast za uspomenu rođenja svog djeteta ili za uspomenu u rat otišlog sina koji je negdje u tudjini poginuo i nije se kući vratio; ili posadi čovjek hrast na grobu iznad glave tragično umrlog člana svoje porodice, ili iz bilo kog drugog razloga posada hrast, takvi hrastovi su zavjeti, svetinja, zapisi vremena za priču i uspomenu i takvi hrastovi su spomenici nečije životne sreće ili životne tuge, spomenici nekog ugovora i dogovora, spomenici nekog događaja, takvi hrastovi bili su Srbima svetinja, a u svetinju se ne dira, od svetinje se grane ne lome i ne nose kući, svetinja se ne siječe.
 

         Hrast u šumi je kao žito na njivi: služi čovjekovom životu u ovozemaljskim čovjekovim potrebama. Zavjetni hrast zapis služi duhovnom čovjekovom životu kao spona čovjeka sa Bogom, sa bogovima, duhovnim bićima i ljudima žiteljima onog svijeta, povezuje čovjeka sa moralnim zakonima i opominje ljude na djela dobra i djela zla, te tako podsjećaju čovjeka da nije žitelj samo ovog, nego i privremeni sadašnji i budući vječni žitelj onog svijeta. To je glavni i jedini razlog zašto oni koji ne vjeruju u Boga po srbskoj narodnoj vjeri ne mogu da shvate značaj hrasta zapisa i zašto oni sijeku hrastove zapise, jer takvi ljudi ili imaju neku dugu vjeru ili uopšte ne vjeruju u Boga, te kao takvi ne spadaju u većinski srbski narod i na svim poljima bore se protiv srbskog naroda i njegove tradicionalne narodne vjere.

HRASTOVI I KRSTOVI

(600-godišnjem hrastu u Savincu,  posječenom pred zoru 23. 07. 2015, u spomen)

 

Nekad su Srbi hrastove sadili
Nebeskom rukom osvećene
Srbi su tada divovi bili
Duše im Bogu posvećene

 

Nekad su Srbi hrastove sadili
Godovi hrastova zapise pišu
A danas Srbi krstove sade
I dušom bezbožnom dišu

 

Nekad su Srbi hrastove sadili
Ivanjskim vencima ih krasili
Danas Srbi krstove sade
Ne bi li sreću spasili

 

Danas Srbi krstove sade
Grobne znake zemljom siju
Što siješ u zemlju, to i rađa
Iz krstova samo suze kliju

 

I klice suza zemljom rastu
I žetva se skora sprema
I suznoga biće hleba
Al' radosnog Srbu nema.

                                      25. 07. 2015.

 

GOSPOD

        U prethodnom članku imali smo priču o riječi “gost”, a sad ćemo malo o riječi “Gospod”, o riječi kojom se Srbi obraćaju Tvorcu:

        “Etimologijski je riječ samo slavenska. Iz ie. mogu se tumačiti samo njeni elementi. Uzimlje se općenito da je praslavenska složenica od *gostьpodь …” (P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1971))

        Riječ “Gospod” je složenica od dvije riječi: gostь-podь, odnosno od “gos-“ i sanskritskog (protosrbskog) “bodha”. “Gost” znači “starješina” i to značenje sadržano je u korijenu “gos-” koji se nalazi i u riječi “Gospod”.

        A šta u imenu “Gospod” znači riječ “pod”? To je skraćeni oblik protosrbskog (sanskritskog) “bodha”  iz kojeg se zvučno “b”, nakon gubljenja skupine “tь” u riječi “gostь“,  u izgovoru  izjednačava sa bezvučnim “s” koje se nalazi na kraju korijena “gos-” i tako “b” prelazi u bezvučno “p”: gostьbodha > gos-bhoda > gos-bod > gospod.

        Posto riječ “bodha” znači “znanje, pamćenje, opažanje, razumijevanje, svijest, osjećajnost, kazivanje, poučavanje, budnost, cvjetanje”, po tome riječ “Gospod” znači “Starješina znanja, pamćenja, opažanja, razumijevanja, svijesti, osjećajnosti, kazivanja, poučavanja, budnosti i cvjetanja”.

        Istim načinom nastala je i riječ “gospoda”: gost-bodha > gostbodha > gospoda (oblik “gospoda” je oblik množine, a jednina je “gospod”.

        Sanskritska riječ “bodhin”, koja znači “poznat, budan, uzrok znanja, uzrok viđenja” pokazaće nam kako je nastala riječ “gospodin”: sastavimo “gost” i  “bodhin” i eto riječi “gospodin”:  gost-bodhin > gostbodhin  > gosbodin > gospodin (hrišćani Zapada i Boga i čovjeka starješinu zovu Lord, tj. Gospodin).

        P.S. U korijenu riječi “gost” i “Gospod” je sanskritska riječ “go” što je jedno od imena Sunca.

SVEŠTENIČKI ČINOVI CRKVE SRBSKIH DVOVJERNIH KRESTJANA

Sveštenici narodne Crkve srbskih dvovjernih krstjana (freska, Crkva Sv. Ahilija, Arilju, 13. vijek).

 

        Srednjevijekovna srbska narodna Crkva dvovjernih krestjana (krstjana) imala je svoje sveštenstvo zvano “strojnici”. Šta je stroj? Stroj je poredak, poredak po činjenju radnje, poredak po činovima (vojska se i danas postrojava po veličini). Najviši čin u tom crkvenom stroju bio je djed, iza djeda su gosti, iza gosta su starci.

        Riječ "djed" ima svoje hipokorističke oblike "did, dida, dido, deda, dedo, đedo,  đed”. “Djed” je vrlo stara riječ i nalazimo je u sanskritskom obliku "dhida" što znači "pamet, um, znanje, razumijevanje” (kod drevnih Egipćana “djed” je “stub na kojem stoji nebo, nosač neba, nebeska soha”). “Djed” je čin  najstarijeg člana porodice i  čin  najstarijeg u stroju duhovnika među dvovjernim pravoslavnim krestjanima.

        Šta znači i odakle potiče riječ “gost”? Šta je gost u kući srbskog domaćina? Gost je svetinja kod srbskog naroda  i svi ukućani jednog doma trude se da gostu u njihovom domu ugode i dok je kod njih da mu ni dlaka s glave faliti ne smije. Marko Miljanov u djelu "Primjeri čojstva i junaštva" priča o čoveku koji je u svoj dom primio bjegunca koji je bježao pred potjerom. Čak i kad je saznao da mu je taj bjegunac ubio sina, i dalje je reskirao da strada sa čitavom familijom, a da gosta sačuva.

        Veliku je čast imao gost kod srbskog domaćina, ali sve te vanjske forme odnosa prema gostu ništa ne kazuju zašto se gostu odaje tolika čast i šta je izvorni smisao u drevnom značenju riječi “gost”? Zato ćemo malo prošetati uporednom lingvistikom da vidimo ima li u drugim jezicima ista ili slična riječ sa istim ili sličnim značenjem iz kojeg bi mogao da proističe i srbski običaj tolikog poštovanja gosta.

        I u sanskritu postoji jedina riječ oblikom i značenjem srodna srbskom “gost”: sanskritsko “gosthi” i znači “rodbinska, veza”. Međutim, znamo da je obim značenja srbskog pojma “gost” mnogo širi od rodbinske veze, jer je kod Srba gost i onaj ko nije u rodbinskoj vezi sa domaćinom i njegovim rodom, već je gost svako ko je ušao u domaćinovu kuću, jer  postoje i zvani i nezvani gosti.

         Na indonezijskom otoku Bali u 18. vijeku sagrađena je palata pravde nazvana “Kertha Gosa”. “Kertha Gosa” znači  "mjesto gdje se kralj sastaje sa svojim ministrima kako bi raspravljali o pitanjima zakona i pravde", a riječ “gosa” znači “objava, najava, mjesto iz kojeg se nešto objavljuje”. Onaj ko ima pravo drugima nešto da objavljuje može biti samo neki starješina i od ove riječi “gosa” počinjemo traženje značenja srbske riječi “gost”.

        I pazimo sad ovo: ko je drevnim ljdima objavljivao zakone i pravdu? Objavljivali su anđeli koje je Gospod Bog slao ljudima da uče ljude: starobiblijski Avram je ugostio tri nezvana i nepoznata gosta (tri anđela), a Lot je po cijenu časti svojih kćeri i po cijenu vlastitog života štitio svoja dva nezvana i nepoznata gosta (dva anđela). U onim dalekim drevnim vremenima anđeli su bili starješine ljudima, plemenima i narodima, toliko moćne starješine da su ih ljudi poštovali kao bogove.

         Da li slučajno engleska riječ “ghost” svojim oblikom ima veze sa srbskom riječju “gost”? Englesko “ghost”, koje potiče od srednjevijekovnog engleskog “gost, gast” (staroengleski “gāst”) znači “duh, duša, prikaza, biće”. U jeziku današnjih Kumbra (Cumbri) u Engleskoj “gos” znači “služitelj, sluga”, a na gaelik jeziku (jezik Škota) “gosda” znači “duh” i znači “svjetlosni spektar”. Gaelik “gost-aios” znači “starost”, a “gost-aosmhor” znači ”star”, s tim da danas i Škoti lingvisti znaju da je značenje “starost, star” u riječima “aios, aosmhor”, dok značenje riječi “gost” ne znaju, izgubilo se u zaboravu.

         Anđeli su i duh i svjetlosni spektar, jer su takvi tijelom. Anđeli su bili Božiji staratelji nad ljudima i sva ta značenja svjetlosti i starateljstva bila su originalno značenje u srbske riječi “gost”, ali su prestankom javljanja anđela ta značenja zaboravljena, samo je svaki gost kod Srba iz tih vremena kroz vremena ostao u časti i poštovanju. 

         Kad nam neko u društvu kaže “ja sam svoj goso”, šta to znači? Da li je “goso” skraćeno od “gospodin” i da li smisao sintagme “svoj goso” znači  “biti svoj gospodin”? Biti svoj gospodin!? Biti gospodin je radi drugih, a ne radi sebe, dakle nije to, nego znači “ja sam slobodan od nečijeg starješinstva nada mnom, ja sam svoj starješina, svoj goso”. To znači da je oblik “goso” nastao od oblika “gost” (gost > goso). Pošto “goso” znači “starješina”, a nastalo je od riječi “gost”, znači da i riječ “gost” znači “starješina”. To je je čin i u vojnoj hijerarhiji i gost (goso, starješina) izdaje strojnicima zapovijesti, objave i najave. “Gost” je “starješina” i zato je gost kod Srba ostao u časti i poštovanju još iz onih vremena kad su anđeli (ghosts, en.;) kao Božiji služitelji (gos, kumbrik), i kao ljudske starješine (gosti) davali ljudima objave o zakonu i pravdi.

         U srbskoj narodnoj Crkvi dvovjernih krestjana od gosta činom niži strojnici bili su starci. Sad, sudeći po srbskom narodnom običaju, tu imamo malu nelogičnost: kako neko (gost) može da bude starješina starcima, jer su starci neprikosnoveni zakon kod Srba? Evo kako: nisu oni svoj čin “starci” dobili  po svojoj starosnoj dobi, nego su po svom zaduženju bili stа́rci, staratelji nad narodom.

         I sad svešteničke hijerarhijske činove Crkve dvovjernih krestjana vidimo ovako: djed je čin kao čin danasnjeg patrijarha, gost je u rangu arhiepiskopa, a stа́rac je bio u rangu današnjeg vladike (episkop).

RTANJ

Rtanj

         Evo nađoh jedno “naučno objašnjenje” o imenu planine Rtanj:

        “Sadašnji naziv planine i istoimenog naselja, se susreće sa latinskom riječi Artan (preuzete od još starije civilizacije, veruje se Artanije) koja vuče korenicu od Art i Artificius. Art predstavlja nešto što je oblikovano i dorađivano rukom dok Artificius označava pojam za veštačko ili neprirodno. Iz ovih podataka se tumači da je Rtanj “veštačka ili neprirodna planina.”

        Neki ime Rtnja povezuju sa starom zemljom Artanijom. “Artanija” na sanskritu znači “neobrađena, divlja zemlja” što je Artanija i bila negdje ne dalekom ruskom sjeveru. I u čemi je tu sličnost sa imenom Rtnja? Nikakva!

         Korijen riječi “Artan” i korijen latinskih riječi “art” i “artifikus” je isti korijen kao i korijen u engleskoj riječi “arm” (ruka), gdje je korijen “ar-“ (od grčkog "arthron" što znači "spoj" i latinskog "armus" što znači "rame").

         Tvrde da je “ar-“ pra-indo-evropsko i znači “mjesto spajanja”. Mjesto gdje je ruka spojena sa tijelom je “rame”. Sanskritsko “arpayati (ar)” je "mjesto odvajanja" i glasovnom metatezom suprotno je obliku srbskog korijena “ra-“ u riječi “rame”. Mjesto spajanja ujedno je i mjesto odvajanja, dakle srbsko "ra-" u riječi "rame" i englesko "ar-" u riječi "arm" pokazuju isto mjesto, s tim da srbsko "ra-" označava tačku mirovanju u mjestu spajanja, dok englesko "ar-" označava odvajanje od tačke spajanja. Po tome zaključujemo da latinsko ime "Artan" nije nastalo od latinskog korijena "ar-" koji znači "spoj" i "odvajanje", jer Rtanj nema nikakvog značenja u smislu nekog spajanja ili odvajanja, nego je latinska riječ "Artan" nastala od nečeg drugog i nekim drugim načinom. Pokazaćemo koji je to način, odnosno pokazaćemo kako je nastalo latinsko ime Rtnja "Artan".

         Znamo da je “rt” oštri, šiljati dio kopna koji zadire u more. Rtanj je oštri planinski šiljak koji zadire u nebo. Rt je dakle oštri izduženi šiljak.

         U ratu se koriste oštri izduženi mačevi, oštri izduženi noževi, oštra izdužena koplja, oštre izdužene strijele. Ima li riječ "rt" po svom postanku, po svom obliku i po svom značenju ikakve veze sa riječju "rat"? Pogledajmo ovo:

 

        "řt m (Vuk) = řt, gen. fia (Vodice, Istra, ŽK) pored rat, gen. rata (Vodice) = rôt (Hvar, čest toponim) = ret (Vrbnik, na, ureti, 1347) = Rat, gen. Rata (Ljubiša), dalmatinski poluotok, zvan Pelješac..."*

 

Dakle riječ "řt " ima etimološku, morfološku i semantičku vezu sa riječju "rat". Etimološka veza je po postanku, morfološka po obliku i semantička po značenju.

         Latinsko “Artan”, kao ime Rtnja, samo je moglo nastati od starog srbskog “Ratan”, dakle od korijena “Rat-” i nastavka “-an” kao i kod pridjeva “zlatan (zlat-an)”.

Sanskritsko “ratati (rat)” znači “buka, hujanje, tutnjava, gruvanje, grmljavina”. Oblik i značenje sankritskog “ratati, rat” sačuvano je u srbskoj imenici “rat” i u pridjevu “ratьn > ratni > ratnik“. Iz stare srbske riječi “Ratan” slog “Ra-“ metatezom je dao latinsko “Ar-“, tj. latinsko “Artan” na isti način i istim govornim putem kao što su srbske riječi “Rasa, Ras” dale latinsku riječ “Arsa”, isto kao što je “Rasia”, tj. rijeka Raška u Istri dala latinsko “Arsia”.
        Ratan ili Artan značilo je "oštri šiljati vrh buke, hujanja, tutnjave, gruvanja i grmljavine". Da li su te pojave tamo uobičajene, ili se javljaju samo kao predskazanje rata, to bi okolno stanovništvo iz tradicije i svog ličnog iskustva moralo znati.

Oblak na vrhu Rtnja.

 

        Govore da Rtanj puno zrači? Zar je to neko čudo? Svako brdo, svaki vis zrači, naročito krečnjački vis kao vis krečnjačke Velike piramide u Gizi. I drveće zrači, naročito visoko drveće kao hrast i zato što zrači, najčešće ga gromovi udaraju, jer se + i - privlače. Zračenja Zemlje i zračenje Sunca izazivju stvaranje magle i oblaka na vrhovima planina.

         Rtanj je krečnjacka visoka šiljata planina i normalno je da zrači i normalno je da elektronski naboji tu stvaraju razna čudesa kao što su loptaste munje. Ništa tu nema neprirodno, ali danas je mnogima u modi fantazija radi zamlaćivanja onih što umno ne mogu da razlukuju fantaziju od realnosti.

        Što se tiče toga da li je to prirodna ili vještačka piramida, to svako normalan vidi: prirodna je od prirodnog kamenog materijala, vještačka od rukom klesanog i zidanog kamena.
.......................................
* (Petar Skok, Etimologijski rječnik Hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1971)

SRBI SU BILI I OSTALI DVOVJERCI

Nadgrobnici u stilu stecaka  (Pošćenje, opština Žabljak).

 

         Da su Srbi bili i ostali dvovjerci (neke Srbe grkoortodokse ne računamo u to), svjedoče sačuvani srbski narodni običaji vezani za kalendarska vremenska zbivanja i svjedoče stećci svojim motivima.

         Ovdje imamo nadgrobnike iz Crne Gore na groblju pored crkve u Pošćenju (opština Žabljak), gdje su neki nadgrobnici ukrašeni po uzoru na stećke.

Zmija na bočnoj strain krsta.

 

        Na ovoj krstači je izobražna zmija. U hrišćanstvu je zmija simbol djavola, Sotone i nikad jedna porodica grkoortodoksnih hrišćana svom pokojniku ne bi na spomeniku postavili lik zmije.

        Pa otkud na tom krstu zmija? Zmija je tu iz prehrišćanske vjere, jer u prehrišćanskoj vjeri Srba zmija je simbol snage Sunčevog vremena, tj. simbol Sunčevog puta nebom. I kao što se nejako zimsko Sunce sa juga podigne ka sjevernom nebu i sve oživi, tako je ovom zmijom simboližno predstavljeno podizanje  pokojnikove duše od zemlje ka nebu, ka raju.