Pri stvaranju judaizma u 6. i 5. vijeku stare ere pisci Biblije koristili su dotadasnje stare njima poznate religije. Tako su zapisali i ovo:
“Bog je oganj koji spaljuje.” (5. Moj. 4, 25)
I Bog iz tog mističnog Sunca zrači životvornom energijom kroz svu vasionu. To zračenje nauka naziva elektromagnetnim talasima, osnivači Crkve to nazvaše Svetim Duhom, uglavnom, tim zrače-njem stvara se i održava život i na Zemlji i u drugim svjetovima.
I pošto je Bog OGANJ, u drevna vremena ljudi su slikovno prikazivali znakom ili tamgom OΓ: slovo O je glava i na slovu O, tj. na glavi, je slovo Γ ili je slovo Ր (feničansko P, tj. П).
Kod Srba, i ostalih od Srba postalih Slovena, BOG SVAROG bio BOG VASIONE. Njegovo ime je osmišljeno po smislu nekoliko kombinacija prastarih riječi. Prva kombinacija je SVA + ROG. Ovo SVA je sanskritska riječ sa značenjem SVOJ VLASTITI STVARALAC I SVAČIJI [1].
Druga kombinacija su iste riječi sa još opširnijim značenjem: SVA + ROG. Ovdje SVA znači IĆI, KRETATI SE, PUTOVATI [2].
Treća kombinacija je sa istom riječju SVA, samo sa dugim A na kraju: SVĀ. Ovako izgovoreno SVĀ znači SVAR [3] i to su NEBESA; SVJETLOST NE-BA; SUNCE [4], dakle OGANJ.
Druga riječ i imenu SVAROG je ROG. Svi znamo šta je ROG, ali najstariji ROG, izvorni ROG je SUNČEVA ZRAKA, a ona je samo od Sunca produ-ženi OG, tj. OGANJ, jer grije. Tako se ime SVAROG etimološki može tumačiti i kao SVA + ROG i kao SVAR + OG.
I riječ KRUG postanjem je od OG jer je današnje KRUG postalo od starog oblika KROG (u slove-načkom KRUG je i danas KROG). U riječ i BOG tako-đe je OG i BOG bukvalno znači JESTE OG, JESTE OGANJ; ZNAK OG, ZNAK OGNJA.
SVAROŽIĆ je mali sin SVAROGOV, mali bog i poš-to nije veliki, on je BOGIĆ, tj. BOŽIĆ, mali OGANJ, SVAROGIĆ (prlaskom G u Ž od SVAROGIĆ dobi-jeno je SVAROŽIĆ).
Svarožić je mlado Sunce KOLEDO, početak novog kalendarskog KOLA i rađa na zimskog solsticija kad Sunce dođe na svoj južni prestol u svojoj najnižoj tački južnog neba (-23,5° deklinacije). To je prava, prirodna kalendarska Nova godina, a uoči tog dana je Badnji dan.
Da bi se pripomoglo Suncu protiv Crnoboga koji zadobija vlast na zemlji kroz sve duže noći i sve kraće i hladnije dane, na izmaku Badnjeg dana u veče pale se vatre. Na vatrama gore gore mladi Perunovi hrastovi, kako bi se kroz njihovu vatru oslobodila Sunčeva svjetlost apsorbovana u drvo prethodnog ljeta i na taj način osnažila snaga Sunca Bjeloboga u borbi protiv Crnoboga. I sljede-ćeg dana Sunce prestaje da pada, zaustavlja se i počinje polako da se vraća ka nebeskom ekvatoru i početku proljeća, umanjujući vlast Crnoboga kroz kraćanje noći i duljanje. Pod raznim imenima taj dan se slavio širom svijeta, kod Srba je personificirano kao rođenje Mladog Sunca, Malog Boga Božića Svarožića.
Neko će reći da je to slavljenje prirode i da nema veze sa proslavom Boga a ja njih pitam: šta bi bilo da se Sunce ne zaustavi tog dana i da nastavi da pada sve dok se ne izgubi iz horizonta? U tom slučaju žvot bi na sjevernoj Zemljinoj polulopti nestao u mraku leda. A ko je podesio da se Sunce zaustavi i vrati proljeću? Podesio je BOG STVO-RITELJ, dakle se kroz proslavu prirodnog zbivanja tog dana slavi i BOG STVORITELJ PRIRODE.
Ne zaboravimo i ovo: početkom hrišćanske ere Badnji dan padao je na 24. decembar julijanskog kalendara, što odgovara 6. januaru gregorijanskog kalendara. Današnji pravoslavni Badnji dan kalen-darski je star 2000 godina i uzet je iz prehrišćanskih vjera. Rađanje mladog Sunca nove sezone perso-nificiranog u rođenje Božjeg sina u hrišćanstvo je uneseno iz prehriš-ćanskih religija. Tako je hristi-janizacijom Srba i Svarožić postao novorođeni Isus, ali je badnjak i dalje ostao badnjak koji Crkva pokušava da podvali narodu kao nekakav od njih izmaštani "budnik". Crkvenom laganju nikad kraja!
Sve do nasilne hristijanizacije srpskog naroda, srp-ski i svi slovenski narodi Jazičnici, Staroverci ili Rodoverci slavili su Boga Sunca i dane vezane za kalendarske sezone. Moćnici Crkve zabraniše slav-ljenje Boga po kalendarskim prilikama odredivši da se Bog slavi po danima posvećenim stvarnim ili izmišljenim ljudima. Tako odvojivši vjeru od prirode i Boga Stvoritelja prirode i oni proglasiše čovjeka za Boga, tj. Bogočovjeka, današnjeg iluminatskog Čov-jekoboga.
..............................
[1] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1960, p. 1275, 1278.
[2] Ib. p. 429-430.
[3] Ib. p. 1282.
[4] Ib. p