Lasa
“Lazi lazi Lazare!
Naš sileni Jarilo!
Oj Jarilo božilo!
Naš prestrašni rabrilo!”
(Narodna obredna pjesma, odlomak)
Sanskritsko LAS, LASA znači SJAJNI, BLJEŠTAVI i svakako je vezano za svjetlost, a svjetlost ima veze i sa PROLJEĆEM. Otuda ime ptici LASTA, jer njen dolazak označava početak SJAJNOG, BLJEŠTAVOG proljeća, Sunca Jarilovog.
Keltsko (gaelik) LAS (1) znači SJAJ, SVJETLOST, PLAM, VATRA. Osnova riječi LAZ je riječ AS (AZ).
Rasensko (etrursko) LASA znači SJAJ i taj prvobitni epitet Sunca prenesen je kasnije i na neke rasenske boginje (npr. LASA, boginja sudbine).
Biblijsko ime ELEAZAR ili LAZARUS je istog značenja: ELEAZAR (EL-EA-ZAR) znači BOŽJI ZAR, tj. BOŽJI SJAJ, a to isto znači i ime LAZARUS što je poteklo od LAS-ARUS. Dakle je tu korijen riječi sanskritsko LAS (LASA).
Pošto sanskritsko i gaelik LAS, LASA znači SJAJ, BLJEŠTAVOST, VATRA i PLAM jasno je da se smisao imena LAZAR odnosi na SJAJ i BLJEŠTAVOST SUNCA. Pogledajmo:
LAS - ZAR > LASZAR = BLJEŠTAVI SJAJ
Tako biva jasno da su narodne obredbe pjesme LAZARICE posvećene SUNCU PROLJEĆA i BOGU SUNCA, te da svojim sadržajem nemaju ništa sa kosovskim Lazarom, niti sa smrću biblijskog Lazara, jer su narodni običaji LAZARICA veseli i puni svijetle mladalačke životne radosti.
Pjesme LAZARICE pjevaju raskošno obučene SJAJNE djevojke, sestre Sunca, koje će udajom rađati, kao sto rađa sama Majka Zemlje u SJAJNO BLJEŠTAVO proljeće, u vrijeme Sunca boga Jarila Jurja. LAZAR JE SJAJNI, BLJEŠTAVI JARILO (JURAJ).
Pogledajmo porijekla srbske riječi LASKAT (korijen je sanskritsko LAS- ili prasrbsko LъSKъ):
“laskat, pridjev na -at (17. v., jedna potvrda) ‘svijetao’, proširena na -ьп laskatan ‘ist’, poimeničen u maskulinumu laskat (17. v.) ‘sijevanje, munja’, denominal na -ati laskàtati, -ãm pored -ćem (17. v., također slov.). Osnova lask- nalazi se još u laskati, -ãm (čakavac, 17. v.) ‘laskatati’. Zbog homonimije sa laskati ‘adulări’, taj je djelomice propao. Očuvao se u Vodicama (Istra) laskati se (za-} ‘sijevati bez groma, wetterleuchten’. Tu ne postoji laskati ‘adulări’. U Krnici, Marčani (Istra) i hrvatskim kolonijama u južnoj Italiji proširen na -itati: laskítati.
U svim slavinama nalazi se pf. lasnuti, -em (skn > sri) ‘sinuti’. Vokal a je nastao iz poluglasa ь, koji prema samoglasu a, što slijedi, varira sa ъ. Upor.bug. laskam, slov. Ieskati se, leséi (Cres), rus. lošk, polj. lśnić się, stpolj. Iszczeć.
Praslav. je korijen *lъskъ. Sa prijevojem duljine ъ > и > у > i upor. stcslav. úly skati se: liskati, -ãm ‘blijeskati’, liskàtnuti, liskatnêm (16. v., Dubrovnik), lisketati, -cem (Belostenec) = liskatati (16. v.), liskati se (ugarski Hrvati). Deminutiv na -ьс lašćac, gen. -аса (Istra, čakavski) ‘(metafora) OKO’.
Od osnove lask- neologizmi: laštilo ‘biks < Wichs’, lastina politura^ Inhoativ na -éti: lašćati se (Vrančić) = laštiti (se), -im ‘sjati se’ = (sa umetnutim r poslije st upor. protrica ŽK prema štokavskom proštać) lustriti se (18. v.) = lastet, -im (Kosmet) pored IjāStlt = lešcet se, lešcī (Cres) = lisciti (prijevoj у > г) (ugarski Hrvati). Praslav. *hskì nastalo je od *Hk- raširenjem s pomoću inhoativnog sufiksa -sk. Isti se korijen nalazi još u luča, luna i lisast (v.); *Hk- je niži prijevoj ni štěpen tih riječi. Upor. lot. laistīties ‘sjati se’ i lit. lipst ‘gori’.” (2)
I tako na primjerima vidimo da srbsko narodno ime LAZAR nije od hebrejskog LAZARUS (ELEAZAR), već je nastalo je od srbskog (keltskog) i sanskritskog LAS, LASA što znači SVIJETAO, BLJEŠTAV, a odnosi se na sunce proljetnog vremena u koje se pjevaju prehrišćanske lazaričke pjesme lazarice sa lazaričkim običajima.
.............................
(1) R. A. Armstrong, A. M.Gaelic Dictionary in Two parts: I. Gaelic and English. II. English and Gaelic, London, Printed for James Duncan, 37, Paternoster Row; 1825, p. 344.
(2) Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga I, JAZU, Zagreb, 1971. str. 272.
(1) R. A. Armstrong, A. M.Gaelic Dictionary in Two parts: I. Gaelic and English. II. English and Gaelic, London, Printed for James Duncan, 37, Paternoster Row; 1825, p. 344.
(2) Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga I, JAZU, Zagreb, 1971. str. 272.