“Cunobeline (or Cunobelin, from Latin Cunobelinus, derived from Greek Kynobellinus, Κυνοβελλίνος) was a king in pre-Roman Britain from the late first century BC until the 40s AD.” (Wikipedia)
“Cunobelini (ili Cunobelin, od latinskog Cunobelinus, izvedeno od grćkog Kunobellinus, Κυνοβελλίνος) bio je kralj u pre-rimskoj Britaniji od kasnog prvog vijeka stare ere do 40-te godine nove ere.” (Vikipedija)
Nije tačna tvrdnja da ime Conobelini potiče iz grčkog jezika i to ćemo ovdje dokazati.
Cunas
Evo keltskog novca: na prvoj strani je neki kralj, a na drugoj strani je krilati bog na prestolu sa Suncem. Ispod piše ime boga: Cunas!
Ko je Cuno, saznaćemo iz sljedećih primjera:
“APOLO,
Of Greece and Rome, the same as the Abelion of the East. The old Romans called him Appelo. I. 17. He was also called Cunnius likewise Craneus and Carneus (expressed by the Romans in later times Granus and Grannus) the same with Cereneus, the supreme deity, the lord of light.” (1)
Of Greece and Rome, the same as the Abelion of the East. The old Romans called him Appelo. I. 17. He was also called Cunnius likewise Craneus and Carneus (expressed by the Romans in later times Granus and Grannus) the same with Cereneus, the supreme deity, the lord of light.” (1)
“APOLO,
Od Grčke i Rima, isti kao Apelion od Istoka. Stari Rimljani zvali su ga Appelo. I. 17. On je takođe zvan Cunijus, isto tako Kraneus i Karneus (uticajem Rimljana u kasnijem vremenu Granus i Grannus) isto sa Kerenus, vrhovno božanstvo, gospod svjetlosti.”
Od Grčke i Rima, isti kao Apelion od Istoka. Stari Rimljani zvali su ga Appelo. I. 17. On je takođe zvan Cunijus, isto tako Kraneus i Karneus (uticajem Rimljana u kasnijem vremenu Granus i Grannus) isto sa Kerenus, vrhovno božanstvo, gospod svjetlosti.”
Odmah da napomenemo da Rimljani nisu mogli uticati da Kelti Sunce nazovu Granus, jer je to po srbskoj riječi granuti: Granus je Sunce koje grane na sve strane svojim zrakama kao granama.
Keltski Cuno je ime boga Sunca kojeg su Grci zvalo Apolo, a Rimljani Appelo. Kod drevnih Egipćana zvan je Apis, a ime je izvedeno od prepotopskog ab što znači otac (egipatsko appa) (2).
Cuno
Cunobelini sa sunčanim krstom i četiri godišnja doba.
Keltski bog Cuno, gospodar svjetlosti, bog Sunca, tj. Sunce. U srbskom jeziku riječ Cuno (preko oblika suno) dala je riječ Sunce, a u engleskom Sun. Srednjevijekovne englesko je sonne, starosaksonsko sunne, islandsko sunna, holandsko zun, njemačko sonne, gotsko sunna, teutonsko sunnan. Sanskritsko sunu ujedno znači sunce i sin. (3).
Srbsko ošuriti je od o šuriti. Korijen u riječi šuriti je šur-, izveden od sur. Riječ sur je korijen sanskritskoj riječi sura što znači sunce. Sur je toplota, vrelina i time se osuri, tj. ošuri. Sunce je vrelina, tj. sura.
Kakve je boje surutka? Surutka je zućkaste boje Sunca. Po čemu je ptica žuna dobila ime? Žuna je dobila ime po svojoj zunoj boji: suna > zuna > žuna.
Kad neko u nekoga zuri, on netremice u njega gleda. Gled je vid, vid je sur: zur = sur = zun = sun = sunce.
Znamo da se ljuljaška drugačije zove cunaljka. Sanskritsko zunati (zun) znaci ići, kretati se. Sunce ide preko neba: zun > sun > cun > cuno.
Cuno sa solarnim simbolima. Iznad su četiri godšinja doba sa po tri mjeseca dužine, a kvadrat je simbol stabilnosti i mira). Noge su takođe simboli četiri godišnja doba sa po tri mjeseca (četvrta noga ne vidi se potpuno, ali je poruka jasna).
Oblik cun dao je keltsko Cuno i to je onaj što se kreće tamo-amo: cuna se! Sunce se cuna, jer se kreće tamo-amo: danom u pravcu istok-zapad, a noću pređe pravac zapad-istok. I tako se Cuno cuna. Na keltskom novcu Cuno je često prikazan u zoomorfnom liku konja.
…………………..
(1) William Holwell, Mythological, Etymological And Historical Dictionary, London, Printed for C. Dilly, In The Poultry, 1793, pg. 39-40.
(2) Ib. pg. 39.
(3) Walter William Skeat, An Etymological Dictionary of the English Language, The Clarendon Press, Oxford – New York, 1893, pg. 610.
(1) William Holwell, Mythological, Etymological And Historical Dictionary, London, Printed for C. Dilly, In The Poultry, 1793, pg. 39-40.
(2) Ib. pg. 39.
(3) Walter William Skeat, An Etymological Dictionary of the English Language, The Clarendon Press, Oxford – New York, 1893, pg. 610.
