EZOTERIJA VAVILONSKE METROLOGIJE

      Prvi spisi Biblije pisani su u Vavilonu krajem 6. i početkom 5. v. st. ere. Ovdje ćemo govoriti vavilonskim mjerama težine, ili kako danas govore "mase”, koje su prilikom pisanja Biblije Vavilonu, unesene u judejsko Petoknjižje:

a) 1 talent = 60 mina = 3600 šekela = 72.000 gera (1)
b) 1 mina = 60 šekela = 1200 gera
c) 1 šekel = 20 gera

 Pratimo sad brojeve:

a) 1 godina = 365 punih dana = 12 mjeseci
b) 1 mjesec = 30,41666667 dana

     1 talent = 3600 šekela

I evo kako su određlvali mjere težine:

     30,41666667 : 3600 = 0,00844907474 (dana)

Zaključak: 1 šekel = 0,00844907474 kg = 8,449 grama.  

Da ne bi bilo ovoliko usitnjenih decimala, to se zaokruži na jednu-dvije decimale, pa će biti da je 1 šekel = 8,449 grama, ili da bude još lakše za poreznike kada skupljaju porez ili carinu: 1 šekel = 8,45 grama = 0,298065 unci (ounces), što se zaokruži na prvu najpribližniju vrijednost od 0,3 unce. I evo potvrde tome:

     “Vrlo je teško ove mjere iskazati u današnjim vrijednostima. U sistemu koji se najčešće koristio u Mesopotamiji, težina šekela iznosila je 0,3 unci (8,4 grama), ali bila je i serija izvedena od ‘kraljevski' talent u kojem su sve mjere bile duple.” (2)

     Dakle, vavilonske mjere s kraja 6. i početkom 5. vijeka bile su:

a) 1 talent = 30,41666667 kg
b) 1 mina = 507 g (grama)
c) 1 šekel = 8,45 g
d) 1 gera = 0,4225 g = 422,5 mg (miligrama)

Gera je mjera težine od samo 0,4225 grama ili 422,5 miligrama, jer je to samo zera, hebrejska riječ za “zrno”. (3)

Perzijski kraljevski šekel iz vremena vlade Aleksandra Makedonskog 

(oko 322-312. st. ere): težak je 17,06 grama (iznad lava je masonski znak Γ = G).

     Inače, mjere su varirale u zavisnosti od ekonomskog stanja zemlje i inflacije, a varirale su, npr. tako što novcu ostane isti naziv, nrp. “šekel”, ali umjesto težine od 8,45 grama, bude duplo teži kao ovaj na slici iznad. Danas se trgovci dovijaju na drugi način: cijena na pakovanju ostaje ista, ali je količina upakovane robe manja.

     Kad je judaizam osmišljavan od grupe vavilonske masonske elite, izmišljali su i svoje mjere po svojoj simbolici, te su tako osmislili “sveti šekel”, a težinu su mu odredili ovako: 

     “Još reče Gospod Mojsiju govoreći: Uzmi mirisa najboljih: smirne najčistije pet stotina sikala i cimeta mirisavoga pola toliko, dvjesta pedeset, i iđirota takođe dvjesta pedeset, I kasije pet stotina mjerom svetom, i ulja maslinova jedan in. I od toga načini ulje za sveto pomazanje, ulje najbolje vještinom apotekarskom; to da bude ulje svetoga pomazanja.” (Egzodus,30,22-25)

Da saberemo sve sekele u materijala koji se vaga “mjerom svetom”, tj. svetim šekelima:

• smirne ……… 500 šekela
• cimeta ………. 250 šekela
• idjirot ………... 250 šekela
• kasije ……….. 500 šekela

Ukupno je 1500 svetih šekela (maslinovo ulje nije u mjeri težine, nego u mjeri tečnosti: 1 in), a ovdje tražimo težinu judejskog svetog šekela. I evo: godna ima 365 punih dana:

     365 x 3,14 = 1146,1 dana

Sad ovih 1146,1 dana pretvorimo u težinu po kodu Velike piramide da je jedan dan = 0,15006833 litara: 

 1146,1 x 0,15006833 = 17,1993313 litara.

To je 17.199,3313 mililitara vode, ili  17.199,3313 grama čiste vode. I evo koliko je težak judejski sveti šekel:

    17.199,3313 : 1500  = 11.46622087 grama ili zaokruženo na dvije decimale 11,46 grama težine jednog svetog šekela (uglavnom uzimaju jednu decimalu sa 11,4 grama).

     Dakle su vavilonski masoni još onda znali kodove Piramide.

     Po nazivu ŠEKEL možemo odrediti ime jednog od naroda iz grupe “naroda s mora”, koji su oko 1300-1200. st. ere i vlade Ramzesa II napali Egipat. To je narod sa egipatskim imenom Šekeleš. Pogledajmo: ŠEKEL : ŠEKELEŠ! Ali, o tome u sljedećem prilogu!

.................................
     (1) Roland De Vaux, Acient Israel, Its Life and Institutions; William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids, Michigan; Dove Booksellers, Livonia, Michigan, 1997, pg. 205.
     (2) Ibid.
     (3) Merrill C. Tenney, The Zondervan Pictorial Bible Dictionary, Regency Reference Library, Grand Rapids, Michigan, 1967, pg. 308.

SIMBOLI SVJEDOČE MASONE

      Masoni su osnovali crkvu, masoni su svojim "istinama" oblikovali crkvu, masoni vode crkvu i sve je to laž: Isus nije Bog!

Zašto ovo javno pred svijetom tvrdim? Zato jer su i ovu današnju laž osmislili i širom svijeta provode masoni, pa i ovu laž naturaju državnom silom kao što su silom naturili judaizam, hrišćanstvo i islam. Bog roditeljske očinske ljubavi i milosti ništa i nikom ne natura silom, pa ni vjeru čovjeku, naročito ne silom mača i državnog pisanog ili nepisanog zakona i svako zlo od boga Zla dolazi!

Ova masonska globalna vlast trajaće tri i po vremena, a to može biti tri i po godišnja doba od vremena ustoličenja J. Bajdena, može tri i po godine, a može, gluvo bilo, i tri i po decenije!

Prestanak njihove vlasti nad cijelim svijetom lako će biti uočljiv, jer će sva njihova sadašnja pravila i zakoni širom svijeta odjednom propasti i nestati.

SARAJEVO - ĐE VIŠE NIJE, ŠTO JE BILO PRIJE

 

Jel Sarajvo đe je nekad bilo
ili odvjet jednom muhadžeru
Znam da zvuči jadno i čemerno,
da se čini slabo i beterno,
al’ je barem od srca iskreno.
Da ti ne bi puno okoliš'o,
prosto mi je nešto odlaknulo,
po čitanju tvoje sitne knjige…
Mi koji smo preko jos od prije,
i rat nas je lično mimoiš'o
(kol'ko s'ratu obilazit' dade),
sve imamo neđe u podsvijesti,
neku sliku lijepog i poznatog
ušuškanog šehri Sarajeva,
iz koga smo, k'o biva, otišli,
a kom bi se možda i vratili,
kad nam neđe drugo, ipak, nije
ko što nam se čini da bi bilo
u šeheru našega djetinjstva.
Tad b’ te pukni nakav vatan-derti,
da ne rečem naka nostalgija,
pa sve mniješ i sam sebi vaziš:
u Saraj'vu ja bi' ovo bolje,
ili bi' brže, ili bi' im'o s kime,
im'o rašta i imo za koga.
Najčešći je od svih vatan-derta,
lisan-derti, il' žal za jezikom,
za vremenom, za mjestom onijem,
u kome si svaku riječ znao,
nijedna ti nikad nepoznata,
nijedna ti nikad zafalila,
svakoj boju znao potrefiti,
i mjeru joj odrediti pravu,
svoj na svome, đe svi isto zbore.
A kad ono, po tvojem ćitabu,
da se, brate, lijepo razumjeti
da je meni i 'takim k'o tebi
jeni Saraj jošte više tuaf,
nego iđe ikaka novina.
Lako ti je u novom bit' novi,
al ajd stisni pa budi u starom.
Đe se koji od naske zatek'o,
već se dobro jadan i obik'o,
ako nešto nije k'o u Bosni,
bar se tješi da i nije Bosna.
Al da sjedim nešto u šeheru,
i da gledam sve ove bidate,
đe se Bosna butum prometnula,
a sa njome i moja čaršija,
u tuđini bez da se pomakneš,
u novini, bez da išta mijenjaš,
svem'se čini, bi mi gore bilo.
Jedno si me, dakle, utješio,
koje si mi dobro pojasnio,
e se tamo odakle sam došo,
nejde nogom, nego vremeplovom.
Efendija, ovako ti fala,
boljeg vaza i boljeg melema,
da si htio naći ne bi mogo.
Da s' posluzim tuđijem r'ječima:
Ostaj tude, sunce "tvoga" neba,
neće t’ grijat ko što te to grije.
Grki su tamo zalogaji hljeba,
đe više nije, što je bilo prije.  (Eliezer Papo)

     Ritmom sevdalinke i jezikom negdasnje sarajevske Bosne iskazano u daljini i tuđini nevoljno duševno stanje ratnog prognanika izvan rodnog mu zavičaja, kad realne činjenice poratnog vremena preko razuma ozdravljaju i trijezne dušu uzdahom: bilo pa prošlo i toga više nema, što je - to je, jesi gdje si, živi ... a rata, more bit', opet i tu da bude...

KO JE VEDSKI SṚBINDA

     U komentarima ispod jednog videa na YouTube dobih od nekoga pod nadimkom Gotfrid Rozenkrojc ovakav "naučni dokaz" o porijeklu Srba: 

     "Viduša, Ali postoji Srbinda u Rig Vedi. Praotac i osnivač Srba po Valteru Vustu. Srbinda je bio ratnik i osvajač. Imao je svoj ratnički klan-Srbe." 

Lakovjerni Srbine, ovu etimološko-genealošku nebulozu prva je lansirala Olga Luko-vić Pjanović u Trećem tomu njene knjige "Srbi...narod najstariji" pozivajući se na austrijskog sanskri-tologa četrdesetih godina 20. vijeka pod imenom Valter Vist (Walter Wüst):

     "U Vedama, po Wüst-ovoj interpretaciji, Srbinda je vlastito ime s određenim zna-čenjem, što ćemo videti malo kasnije, a koje je potpuno u skladu sa smislom i današnjeg izraza Srbenda u Srba, jer Srbenda je uvek najbolji, najugledniji, najjunačkiji, najveći pošto-valac tradicije, ukratko: čovek Srbin, koji se navodi kao primer i služi kao primer." (1)   

     I Pjanovićeva pravi grešku na samom početku: on nije Srbinda, nego Sṛbinda, a razliku između sanskritskog R i sanskritskog Ṛ objasnićemo malo kasnije. 

     Ko je vedski Sṛbinda ? SṚBINDA je vedski demon, đavo kojeg je ubio vedski bog Indra. Naravno da se radi o energijama, o metaforama i personifikacijama, a ne o stvarnim likovima. Indra bog, car sloja atmosphere oblaka kao i slovenski Perun, bog kiše, gromovnik koji vajrom sijeva, grmi i gromovima strijelja po demonima među kojima je i Srbinda:

“KAṆVAS, kaži nam pjesmom djela Indre, Plahovitog
Kovanog u Sominoj divljoj strasti.
Bog jaki, ubio je Anarṣanija, Sṛbindu, Piprua i zloduha
Ahîṣuva i oslobodio poplavu.” (2)

Poplava je za Indiju životna monsunska poplava. Ali, Olga L. Pjanović izvrće ezoterijski alegorijski religijski vedski smisao u egzoterijski smisao tvrdnjom da bi to moglo biti da se tu ne radi o nekakvom maglovitom mitskom biću, nego o imenu nekog vojskovođe, "s kojim su, po Wüst-u, došli u sukob Indusi i bog Indra". (3)

Stanimo malo! Zar bog Indra ne pripada panteonu vedskih bogova, a Vede su arjanske i u Indiju su ih donijeli Arjani. Kako, dakle,  vjera u Indru može postojati kod indijskih prearjanskih dravidskih naroda? Dalje: Wüst ne tvrdi, nego samo pretpostavlja "da bi to moglo biti", a velika je razlika između pretpostavke i tvrdnje. 

     Sama etimologija imena Sṛbinda pokazuje da to ime nije istog postanja kao ime Srb, od kojeg je izvedeno Srbenda. Evo kako Pjanovićeva oslanjajući se na Wüst-a pokušava da to izjednači:

     "Napomenuvši da se skup Sṛ- javlja u oblicima:

Sṛjaja, Sṛnjaja, Sṛmara, dok se slog Sṛb-, απαξ λεγομενον, javlja jednom u Sṛbinda i naglasivši da je sve obrađene primere imena uzeo isključivo iz Veda, naš autor smatra da je skup S-R-B, nađen takođe u Vedama, iranskog porekla, kao i nazivi Dṛbikda, Bṛbu, Bṛsaya, Sṛnaja, za koje A. Hillebrandt smatra da potiču sa "Iranske Visoravni", ili iz susednih oblasti (Nachbargebiete)." (4)

I gle kakvim se mađioničarskim trikom služi Pjanovićeva: ona SṚB u vedskom SṚBINDA izjednačava sa SRB u srpskom SRBENDA. Tu ona potpuno preskače jezičku činjenicu da glas Ṛ nije isti glasu R, jer Ṛ je dupli glas sa dva R u izgovoru, dok je R samo jedan glas u izgovoru. Za oznaku tog duplog R (RR) je slovo sa tačkom ispod: Ṛ. U nedostatku takvog štamparskog slova pišu se dva RR, pa se SṚBINDA piše SRRBINDA. Glas Ṛ u sanskritskom SṚBINDA isti je glasu Ṛ u srpskom ZVRK, samo što u srpskom pismu ne postoji slovni znak Ṛ, te se ne piše ZVṚK, nego samo ZVRK.

     U srpskom SRB i SRBENDA je samo jedno R i srpsko SRB, SRBENDA postoje tek od srednjeg vijeka, a postali su ispadanjem glasa E iz onda punoznačne tvoridbene osnove SER u imenima SERB, SERBI, SERBIA. Osnova SER imenu SERB (kraće SRB, SRBIN) daje značenje PLAMTEĆI, SJAJNI, isto kao što u nazivu SRMA znači SJAJ, jer je SRMA najčistije, najbjelje i najsjajnije SREBRO. 

    Zaključak za svoju pogrešnu tvrdnju da vedsko SṚBINDA ima isto značenje kao i srpsko SRBENDA Pjanovićeva nalazi u Wüst-ovoj sljedećoj prepostavci, a ne tvrdnji:

      "Srbinda bi, dakle značilo isto što i gospodar, princ, prvi od Srba, sa razvojem značenja koje je iz vedskog i postvedskog vremena bilo uobičajeno, pa prema tome i same Srbe." (5)

Iza toga Pjanovićeva nastavlja:

     "Prema tome, zaključuje naš autor: Srbinda bi na osnovu rečenog značilo:

     'Herr, Fürst, Erster', 

Gospodar, princ, prvi u Srba, pa prema tome i prema razvitku značenja, čestog u vedsko i postvedsko vreme, i samih Srba, tj. srpskog naroda." (6)

Kao prvo: Wüst nigdje ne piše Srbinda, nego uvijek Sṛbinda, a razliku između R i Ṛ već smo rekli i to ni jedan ozbiljni lingvista ne može i ne smije zanemariti. Kao drugo: Wüst ne kaže da Sṛbinda znači Srb, nego uvijek piše Sṛb, Sṛb's, a Srb i Sṛb ili Srrb ni oblikom ni značenjem ne mogu biti i nisu iste riječi. I kao treće:  Wüst na kaže da SṚBINDA znači gospodar, princ, prvi od Srba, nego pretpostavlja kao mogućnost i to iskazuje potencijalom bi značilo. Ta Wüst-ova pretpostavka je netačna, jer vedsko SṚBINDA ne znači gospodar, ni princ, niti znači prvi od Srba, niti ima veze sa imenom SRB i evo jasnih lingvističkih dokaza zašto to ne znači: ime SṚBINDA (Sṛbindu) je  složenica od dvije sanskritske riječi: SṚ + BIND:

1. SṚ = TEĆI; PRASKATI, EKSPLODIRATI (7)

2. BIND = RAZBIJANJE, RASTURANJE (8)

SṚBINDA je personificirana atmosferska sila koja razbija i rastura oblake pa ne može kiša da pada, nema monsuna, nema poplave, nema ljetine. Snaga INDRE je ta koja UBIJA snagu zlog SṚBINDE koji razbija oblake i zaista se ne radi o imenu nekog vojskovođe. 

     Dakle Wüst-ova pretpostavka da bi sanskritsko Sṛbinda moglo da znači gospodar, princ, prvi od Srba nije tačna, a samim tim i tvrdnja Olge Luković-Pjanović da je sanskrit- sko  Sṛbinda isto što i srpsko Srbenda je pristrasna, pogrešna i naučno netačna tvrd-nja:  Sṛbinda je jedan od demona vedske religije i on je razbijač oblaka, a ne čovjek vojsko-vođa.

    Sanskritsko SṚBINDA ima indirektne veze sa imenom SERB i SERBI, ali ne onako kako se to Srbima tumači, tj. SṚBINDA nije i ne može biti predak Srba, jer je etimološki i semantički mlađi oblik od izvornog srpskog imena SERB i SERBI, SURBI, SORBI, itd. Od osnove SER gubljenjem glasa E postalo je i sanskritsko SṚ u SṚBINDA i SRB i SRBIN. Sanskritsko SṚ znači TEĆI; PRASKATI, EKSPLODIRATI, a to znači i SER u SERB i SERBI: SJAJ, SVJETLOST, SUNCE (sunce). Svjetlost Sunca rasipa se od Sunca praskom, eksplozijama i teče ka Zemlji, dakle sanskritsko SṚBINDA je vrsta svjetlosti koja razbija oblake te nema kiše, a SERB i SERBI znači samo SJAJNI, SVJETLOSNI.

………………………

      (1) Olga Luković Pjanović, Srbi...narod najstariji, Tom III; Izdavačko prometna agencija "Miroslav",  Zemun, 1994, str. 51.
      (2) Ralph T. H. Griffith, Hymns Of The Rigveda Vol. II, Book VIII, Himn 32; Banaees, Published by E. J. Lazarus and Co., 1897, pg. 169.
      (3) Olga Luković Pjanović, Ibid. str. 53.
      (4) Ibid. str. 53-54.
      (5) Ibid. str. 54.
     (6) Ibid. 
      (7) Ibid. pg. 731.

      (8) Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary, Oxford, The Clarendon Press, 1960, pg. 1244.

TROJČINDAN NA VIDUŠI

Žuta zona je srednjovijekovna Bosna Kulina bana. U centru je župa Vidgosa, najrodnija župa Bosne ispod ostataka srpskog grada Desnika, kojeg u 10. vijeku pominje K. Porfirogenit.  

Viduša i okolna sela.

Viduški dani djetinjstva, Trojčindan, Duhovski utorak, zbor na viduškom greblju 1958. godine. Ja sam ovaj mali desno što se podbočio kao likovi na stećcima. Tu su moj brat Panto i od mene tri godine mlađa moja sestra Stana. Iza mene je moja mater Jelka, do nje rodica Mara Nikolić (udato Pantić), u mladinskoj spremi  tetka Vidosava Nikolić (udato Posavljak), do nje rodica Jovanka Nikolić i neka meni nepoznata osoba. Tog dana tri kola momaka i djevojaka igrala su na zboru, a od 1993. na Viduši nema ni jednog Srbina, niti i jedne uspravne srpske kuće.

Viduški dani djetinjstva, Trojčindan, Duhovski utorak, zbor na viduškom greblju. Datumi su varirali zavisno od dana Vaskrsa, ali je uvijek bio utorak.

Nekoliko dana pred zbor žene su uređivale kuću, pripremale pite i još koješta, jer dolazila je rodbina iz okolnih daljnih i bližih sela, dolazili kumovi, prijatelji.

Pred ovaj dan nas djecu obuzimala je neka uzbudljiva trema. Matere nas malo urede i uglancaju jer i mi tog dana "idemo među svijet", ali nas redovne dnevne obaveze ni tad nisu mogle zaobići i prvo što smo morali je rano zorom poraniti i napasti stoku, pa tek oko deset sati kad ugrije da je zatvorimo, a onda je slijedila priprema za zbor.

Tog dana nije nam bilo ni do jagoda, ni trešanja ni ašlama, već kad ćemo do slastičara Ćamila sa fesom na glavi, do njegovih cigli i himbera, do crvenih išaranih srcastih kolača sa malim bljeskajućim ogledalcima u sredini. I kad tu potrošimo nekoliko banki ili stoju (tako smo zvali pare), onda su điđari bili na redu.

Sjećam onih svijetlim bojama ukrašenih orozova sa trubama u repu, pa naočala sa plavim ili zelenim "staklima", pišća, plavih plastičnih, zelenih ili crvenih satića "na navijanje: sjajnih ogleda sa ili bez oslanjača sa slikama lijepih nasmijanih žena i naočitih sa gustom kosom začešljanih muškaraca, pa lančića, prstenova...

I dok mi djeca dođemo na zbor, pop je sa nekoliko starih ljudi i baba u malenoj kapelici već obavio molitvu, prelio poneki greb, strpao koju crkavicu u džep i otišao kod Pere Posavljaka na kafu, rakiju ručak.

Vidi se još poneko da kadi grob, a stare žene uz grobove svojih najmilijih razastrle bošće sa svojim tevsijama i pitama za sve koji su na zboru gladni, za poznate i nepoznate, prvenstveno za cure i momke iz okolnih sela koji u selu nemaju rodbine ili neprekidno igrajući u kolu istroše snagu.

Velik je nekad bio viduški zbor na Trojčindan. Po tri kola kršnih momaka i lijepih cura, mladica i mladih igralo je na viduškom zboru, a svirali su harmonikaši, svirali svirači sa ćemanima i gitarama. Vrije narod! Neki šetaju širokim kolskim putem iznad svježeg i bistrožuborećeg potoka prema kućama Poletana, neki pridolaze kamenim putem od Markovića, neki se mimoilaze putem prema Lazićima i Gejacima. Sve se ušarenilo, sve veselo, sve pjeva dušom i grlom.

Znalo se desiti da se rakijom zaneseni momci pošaketaju i uglavnom su to uvijek bile iste delije koji su volili tuču i kroz tuču željeli da se o njima i njihovom "junaštvu" po selima priča i pripovijeda.

Ali, sve bude i prođe i Viduše ni Vidušana više nema: sve se iskvarilo i zemlja je protjerala svoje stanovnike!