Tuesday, March 15, 2016

PRIMJER IZVOĐENJA RIJEČI

Vikinški brod

        Sanskrit su u Indiju donijeli Arijevci. Sanskritsko VARBATA ( वार्बट ) znači BROD.

VAREN (holandski) znači PLOVIDBA.
VARKË (albanski) znači BROD.</ I holandska i albanska riječ imaju isti korijen: VAR. To može da znači da je nekad i holandsko VAREN značilo PLOVILO (BROD).

         Sanskritsko VARBATA ( वार्बट ) sastoji se od dvije riječi: VAR + BATA. Sanskritsko VAR ( वार् ) znaci VODA, a ta rijec nalazi se i u sanskritskom SVAR ( स्वर् ) sto takodje ima znacenje VODA. Od riječi VAR izvedeno je holandsko VAREN (PLOVIDBA) i albansko VARKE.  


         Od druge sanskritske riječi BATA dobijeni su svi nordijski oblici za riječ BROD: båt (švedski), båt (norveški), båd (danski), boot (holandski), boot (njemački), bát (islandski). Današnje englesko boat  došlo je od staroengleskog bat, koje potiče upravo iz nordijskih jezika.

Sunday, March 13, 2016

JEZIK I ISTORIJA

Koplje, strelica, kruška i sijalica.

        Engleski: spear (koplje, srp.),
        holandski: speer,
        njemački: speer


        Engleski: pear (kruška, srp.),
        norveški: pære,
        danski: pære,
        holandski: peer,
        islandski: pera
 
        Na engleskom koplje je spear, a kruška je pear. Oblik pear samo je skraćeni oblik riječi spear.
Na švedskom sijalica je bulb, a isto tako je u engleskom: bulb.
Norveško pære znači kruška, a istovremeno ima isto značenje kao i englesko bulb što znači sijalica.
Na danskom kruška je pære i sijalica je pære. To su oblikom iste riječi.
U holandskom koplje je speer, kruška je peer i sijalica je peer
Na islandskom kruška je pera, a sijalica je peru.
 
        Zašto se miješaju morfološki oblici i semantička značenja riječi koplje, kruška i sijalica kad na prvi pogled jedno s drugim nikakve veze nemaju? E, imaju vi te kakve veze i kazaćemo tu vezu, a veza je sljedeća: englesko, norveško i dansko dart znaci strelica, strijela. Strelica i strijela su šiljate, dakle su šiljak.
 
        Normansko dard (1) znači isto što i englesko, norveško i dansko dartstrelica, strijela, šiljak. Odatle potiče i albansko dardhë što znaci kruška.
 
        Dakle albansko dardhë potiče iz nordijskih aškenazik jezika, a nije neka “stara ilirska riječ”, jer su originalni Šiptari porijeklom Normani. I pogledamo li krušku, vidimo i da je šiljata kao koplje i strelica i liči na sijalicu.
 
        Drevno ime Kosova je Dardanija i ovo ime ni po čemu ne može imati veze ni sa kopljem, sa kruškom, niti sa sijalicom.
..........................
        (1) Robert Kelham, A Dictionary, of the Norman Or Old French Language, T. &. J. W. Johnson Law Booksellers, Philadelphia, 1843, pg. 31.

Saturday, March 12, 2016

IME “ALBANIJA”

Kavkaska Albanija
 
        Ime “ALBANIJA nije tkz. “ilirskog”, već je riječ keltskog jezika i u latinski je ušla iz keltskog:

- gaelik ALB (1) = BIJEL 
- gaelik BAN (2) = SVIJETAL, BIJEL


Balkanska Albanija

        Škotska se nekad zvala ALBA, ALBAINN. Gaelik ALBION je najstarije ime Britanije. Tamo nije bilo nikakvih Ilira, već su tamo bili Kelti, zar ne?

         Ime planinskog masiva ALPI je od keltske riječi ALB: ALB > ALP > ALPI (ALPE).

         Kako je postala riječ ARBANAS? Evo ovako: gaelik AR (3) znači ZEMLJA, ZEMLJIŠTE. I pogledajmo:

AR + BAN > ARBAN > ARBANAS, ARBANIJA (u Krajini je zemlja BANIJA).

        Kako je nastala riječ ARNAUT? Evo ovako:

- AR = ZEMLJA
- NAUDITI (4) = OZLIJEDITI (riječ UD nalazimo u velškom jeziku sa značenjem URLIK, JAUK, KRIK i svi Srbi znaju šta znači NAUDITI).

AR + NAUDI > ARNAUTI (rijec ARNAUTU nije turska, već  su Albance tako nazvali Srbi u vrijeme otomanske okupacije)

…………………………….
(1) R. A. Armstrong, A. M.Gaelic Dictionary in Two parts: I. Gaelic and English. II. English and Gaelic, London, Printed for James Duncan, 37, Paternoster Row; 1825, pg. 19.
(2) Ib.pg.48.
(3) Ib. pg. 32.
(4) Ellis Jones, A new pocket dictionary of the Welsh and English languages: Geiriadur llogell cymreig a seisonig; Cearnarfor, Cyhoeddwid Gan William Potter & Co, 1840, pg. 269.

NORMANI U ALBANIJI

        Normani (Norman: Nourmands; francuski: Normands; latinski: Normanni) je narod koji je u 10. i 11. vijeku dobio ime u francuskoj Normandiji, ustvari je Normandija po njima dobila ime.

        Normani su porijeklom vikinzi (englesko “north”, švedsko “norr”, norveško “nord”, dansko “nord”, holandsko “noord”, njemačko “nördlich” i islandsko “norður” znači “sjever”. NORMAN (NOR-MAN) znači ČOVJEK SJEVERA, a to je VIKING.

 
Normansko Kraljevstvo Sicilije.
 
        U 10-11. vijeku vikinzi počinju da osvajaju sjeverozapadnu Francusku, osnivaju NORMANDIJU i dobijaju ime NORMANI. Tu primaju rimokatolicizam i odatle, ogrnuti plaštem rimokatolicizma, nastavljaju svoja osvajanja.
 
        U vremenu između 1061-1072. godine Normani osvajaju Siciliju. Već do tog vremena na Siciliji bijaše veliki njemački uticaj, jer je Sicilija od ranije bila naseljena Vandalima, Gotima i drugim srodnim pripadnicima rase Aškenaza.
 
Normanska osvajanja.
 
        Finansijski podržani i organizovani od Rimokatoličke crkve u vremenu od 1060-1071. godine Normani zauvijek progone Vizantiju iz južne Italije, a s njom biva prognano i vizantijsko ortodoksno hrišćanstvo. Odatle je Normanima bio otvoren put ka osvajanju Albanije.
 
        U tadašnjoj Albaniji već je bilo je Normana naseljenih u vrijeme tkz. Komnenove restauracije. Vizantijski car Aleksije I Komnen (Alexios I Komnenos (1048 ili 1056 – 1118), vladao je vizantijskim carstvom od 1081-1118. godine. U reformaciji vojske unajmio je Normane od kojih je u Albaniji osnovano normansko pleme Maniakates (ime su uzeli po svom normanskom vođi Maniakatesu).
 
        Podržan papom Gregorijem VII (Gregory VII) 1081. godine Normanin Robert Gviskard (Robert Guiscard, 1015 – 1085) sa 30 000 hiljada vojnika i 300 brodova napao je Vizantiju na obalno područje danasnje južne Albanije. Osvaja Valonu, Kaninu, Jeriho, (Jericho, današnji Orikumi) i dopire do grada Buthrotum (Butrint). Tu mu se pridružuje flota brodova koja je prethodno osvojila Krf (Corfu) i tad počinje normanski napad na Drač (Durazzo, Dyrrachium). Vizantijska vojska je razbijena, a car Aleksije jedva je uspio pobjeći.
 
        Nakon osvajanja Drača Normani prodiru ka istoku sve do Soluna (Thessalonica). Komandni normanski oficiri se povlači u Italiju, a oficiri nižeg ranga, vojska i osoblje logistike ostaju u Albaniji. Nakon smrti Roberta, Drač, Valona i Btrint 1085. podine ponovo prelaze u vizantijske ruke.
 
        Ali, to nije bio kraj normanskih osvajanja u Vizantiji na području Albanije. Nakon Četvrtog krstaškog rata, u 1107. godine, Normani pod komandom Robertovog sina Bohemonda (Bohemond I, Bohemund ili Boamund, 1058 – 1111), iskrcavaju se u Valoni i opsjedaju Drač. Bohemond zauzima Petrelu (Petrela), zauzima tvrđavu Mili i obalno područje rijeka Deabolis i Glavnica (Gllavnica, Ballsh). Bohemond zauzima i gradove Kaninu i Jeriho (Jericho). Tada Normani osiguravaju Arbanon prolaz i otvaraju sebi put ka Debru (Dibra). Iz nekih razloga (kažu zbog bolesti normanske vojske i vizantijskog otpora) Bohemond u gradu Devolisu (Deabolis), na zapadu današnje Makedonije, potpisuje mir sa Vizantijom.
 
        Stalno slabljenje Vizantije pravi put novom normanskom napadu na područje vizantijske Albanije. Tako 1185. godine normanski kralj Sicilije Vilijam II (William II the Good, 1155 – 1189), osvaja Drač koji će nakon nekog vremena opet da bude vraćen Vizantiji.
 
        Nakon četvrtog krstaškog rata 1205. godine Drač pada pod vlast Republike Venecije i tad se osniva Dračko vojvodstvo (Duchy of Durazzo).

 
Dvoglavi crni orao Normana Čarlsa I (Charles I, Charles of Anjou).
 
        Godine 1272. Norman Čarls I (Charles I, Charles of Anjou, 1227–1285), kralj Sicilije, progla- šava sebe i kraljem Albanije. Njegov grb je dvoglavi crni orao.
 
        Čemu sva ova priča? To je zato da se jednom i zauvijek s istorijskog dnevnog reda skine tabu tema o porijeklu današnjih Albanaca koji sebe zovu Šiptari (albanski: Shqiptar). Oni su porijeklom Normani, tj. vikinzi, odnosno Skiti Aškenazi.
 
        Normani su latinizirani, ali su ipak uspjeli sačuvati svoj jezik sve do danas. U južnoj Italiji i na Siciliji i dalje postoje velike kolonije Normana (Šiptara) koji govore jednim od dijalekata albanskog jezika (Arbëreshë dialect). Albanci tvde da su to izbjeglice iz turskog vremena (mada je bilo i toga), ali zaboravljaju da je većina originalnih Albanaca primila islam i nije bježala od turskog zuluma.

Tuesday, March 8, 2016

AŠKENAZ I AŠKENAZI

        Biblija kaže: “A ovo su plemena sinova Nojevih, Sima, Hama i Jafeta, kojima se rodiše sinovi poslije potopa. Sinovi Jafetovi: Gomer i Magog i Madaj i Javan i Tovel i Meseh i Tiras. A sinovi Gomerovi: Ashenas i Rifat i Togarma.” (Stvaranje, 10, 1-3)
Tema ove priče je Gomerov sin AŠKENAZ, značenje njegovog imena i njegovi potomci.

         Ime AŠKENAZ (זניכשא, Aškenaz, heb.) sastavljeno je od tri riječi: AS-KE-NAZ.
Hebrejsko AŠ (שא) bukvalno znači VATRA. U sanskritu PEPEO je ASA (आस ) što je englesko ASH. U hebrejskom AŠ bukvalno znači VATRA.

         Riječ KE (יכ, heb.) nalazimo u sanskritu kao KE ( के ) i znači KO, te imamo AŠ KO = VATRA KO. Ostaje još treća riječ NAZ (זנ, heb.).

         Kažu da je značenje riječi NAZ u hebrejskom nepoznato, a njeno značenje je vrlo jasno: NAZ je korijen engleskoj riječi NATION, koja je izvedena od starofrancuskog NACION, što je značilo ROĐENJE, POTOMAK, ROĐAK, ZAJEDNICA ROĐAKA, ROD, NAROD.

         U srbskom jeziku pripadnost istoj grupi i narodu imenuje se riječju NAŠI i ovo NAŠI nastalo je preko NASI od drevnog NAZI.

         Svoje porijeklo i značenje riječi NAZI znali su njemački nacisti (NAZISTI), te su svoju stranku nazvali NAZY PARTY, što bukvalno znači NACISTIČKA PARTIJA,tj. NARODNA PARTIJA. Dakle: NAZI znači NACIJA, NAROD.

        I sad sastavljamo mozaik: AŠKENAZ je postalo od AŠ-KE-NAZ i znači VATRA KO NAROD, odnosno NAROD KO VATRA. Značenje ove riječi biće nam jasnije kad saznamo koji je to narod.

Skitija

         Potomci AŠKENAZA su SKITI poznati drevnoj istoriji pod imenima Saka, Shaka, Sakai, Sacae, Scyth, Scythi, Scythia, Scythae, Scythiae, Scythes, Sythia, Skityai, Skuthai, Skythai, Skythia, Scythia, Scynthia, Scynthius, Sclaveni, Scoloti, Skodiai, Scotti, Skoloti, Skothai, Skutha, Skoth, Skuthes, Askuza, Asguzai, Askuasa, Iskuzai.

         Na području potonje RUSIJE mješanjem SKITSKIH NARODA sa CIMERIMA (CIMBRIMA ili KELTIMA) nastala su SLOVENI. Od SKITA su postali SKANDINAVCI ( < ASKANDI), izuzev naroda SAMI i FINACA koji su porijeklom od Gomerovog sina RIFATA.

         Od 7. vijeka SKITI i slovenizirani ratnici Cimerijana (Cimbra ili Kelta) iz Bijele Srbije i Bijele Hrvatske u današnjoj Ukrajini dolaze na Balkan i za nekoliko vijekova nameću se kao gospodari romaniziranim starosjediocima CIMBRIMA, tj. KELTIMA, odnosno TRAČANIMA, koje oni nazivaju SEBRIMA i VLASIMA.

Pravci osvajačkog kretanja Vikinga.

         Od SKITA je većina današnjih ŠVEĐANA i NORVEŽANA.

         SKITI su VIKINZI. Osvajanjem iz SKANDINAVIJE pokorili su narode CIMERIJANA (CIMBRA ili KELTA) u DANSKOJ i HOLANDIJI.
SKITI su i stari originalni NIJEMCI koji su stvorili modernu NJEMAČKU (opet na tlu CIMERIJANA, CIMBRA ili KELTA). SAKSONI su SKITI.

         VANDALIA i ALANI bili su SKITI. SARMATI su u predantičko vrijeme skitizirani CIMERIJANI (CIMBRI ili KELTI).

Hazarija

         Svi GOTI su SKITI, tj. AŠKENAZI. HAZARI su AŠKENAZI, što znači da je prapostojbina AŠKENAZA bila u ZAKAVKAZJU. Pokrštavanjem Rusije dio HAZARA prelazi u hrišćanstvo i od njih su KOZACI.

         SKANDINAVCI su VIKINZI koji su pokorili BRITANIJU. ŠKOTSKOJ su dali svoje ime po jednom od svojih drevnih imena SKOLOTI.

         VIKINZI su osvojili ISLAND i dio IRSKE.

         Skitski VIKINZI poznati su i kao NORMANI (NORT MAN, tj. SJEVERNI ČOVJEK). U Francuskoj su osnovali NORMANDIJU iz koje su osvojili SICILIJU, MALTU i JUŽNU ITALIJU iz koje su otjerali Vizantiju i odatle su osvojili dijelove ALBANIJE i GRČKE.

         Iz skitskog plemena KRALJEVSKI SKITI potiču sve evropske kraljevske i carske porodice, a koje nisu od njih poticale, u krvi su od njih svrgnute.

Thursday, February 18, 2016

KAKO JE KNEZ LAZAR IZDAO KRALJA NA KOSOVU

Kralj Uroš V, sin cara Dušana.
 
         Na Kosovu je 1369. došlo do velikog sudara vojske pristalica mladog srbskog kralja Stefana Uroša V Nemanjića, sina Dušanovog, i vojske samozvanog kralja Vukašina, jednog od uzurpatora i rušitelja Dušanovog carstva:
 
         "Do sudara ovih dveju armija došlo je na Kosovu. Moguća lokacija jeste grad Zvečan ili njegova okolina. Ovaj moćni grad je nekada u svojim rukama držao knez Vojislav Vojnović, a sada je njime upravljao Nikola Altomanović. Kao i uvek u borbama Nikola Altomanović je nastupio veoma odlučno i direktno se upustio u najveće kreševo. Lično je predvodio svoje ratnike dok je Lazar Hrebeljanović bio već mudriji i oprezno je posmatrao sam tok bitke. Ako je u direktnim sukobima i učestvovao nalazio se dovoljno blizu ivici bojišta tako da je u svakom momentu mogao, ako ustreba, da se bezbedno izvuče.
 
         Veoma brzo je Lazar Hrebeljanović uspeo da uvidi svoju grešku i da oseti da je vojska koju ima Vukašin mnogo jača i spremnija za ovu borbu. Po njemu bitka je bila izgubljena i bilo je mnogo pametnije izvući se negoli uludo poginuti. Tako je i uradio. Jednostavno je od svoje vojske izvukao ono što je iole vredelo i što se moglo i kasnije korisno upotrebiti dok je deo vojske jednostavno ostavio. Kada se izvukao iz bitke mogao je sa bezbedne udaljenosti da vidi da se Nikola Altomanović sa svojom malom vojskom još uvek veoma hrabro bori, ali da se obruč oko njega i dalje steže. U tome momentu mu se učinilo da je karijera Nikole Altomanovića završena i da će on naći svoj grob na Kosovu. Možda je toga momenta mogao i odahnuti jer se uspeo rešiti barem jednog konkurenta u borbama za teritorije. Dok se približavao svojoj prestonici u Kruševcu mora da je već u glavi imao i plan kako da Altomanoviću propast iskoristi najbolje, naravno u svoju korist.
 
         Iako ostavljen na bojnom polju nasuprot Vukašinovoj vojsci, Altomanović se ljuto borio. Bio je sjajan primer borca i viteza i u svom oklopu sav poprskan krvlju mora da je bio lepa slika za onoga ko uživa u ratničkim veštinama. Čak i u toj situaciji nije razmišljao o tome da svoje borce ostavi i da se izvuče. Stoga mu je i povlačenje Lazara Hrebeljanovića u tome momentu izgleda bilo neobjašnjivo i nerazumljivo. On sam ne bi svoga saveznika ostavio na cedilu na takav način, dok Lazar nije ni trepnuo. Da svi ne shvataju kodeks viteštva i svoje lične političke koristi na isti način, mogao je jasno videti.
 
         Da je dete sreće mogao se Altomanović uveriti kada je uz neki neobjašnjiv sticaj okolnosti, ali i uz veliku ličnu hrabrost uspeo da se nekako izvuče sa bojnog polja. Vojska mu je sigurno pretrpela teške gubitke, a kako je on prošao ostaje da se nagađa. Sudbina cara Uroša je bila najgora. Njega je živa zarobio Vukašin Mrnjavčević, ali ga nije povredio. Još uvek je magično ime Nemanjića bilo dovoljno da cara Uroša zaštiti od fizičkog uništenja, ali ne i od maltretiranja i ponižavanja." (Željko Fajfrić, Veliki župan Nikola Altomanović, DD "Grafosrem", Šid, 2000.)
 
         Nije li epski narodni pjevač ovu Lazarevu izdaju na Kosovu prevrnuo u izdaju Vuka Brankovića u kasnijoj bitci na Kosovu 1389. godine?  Crkva je Lazara proglasila za sveca, iako je Lazar nije ni vjerovao, jer da je vjerovao, održao bi u crkvi pred Bogom, patrijarhom, vlastelom i narodom datu zakletvu da će biti vjeran caru Dušanu i sinu mu kralju Urošu.

SVETOGRDNA LOZA NEMANJIĆA

 

         Prava istorija nije viteška epska romantika, već je neprekidni zveket mača o mač, neprekidno proljevanje nečije krvi, a ta krv vrlo često je krv vlastitog naroda, krv najbližih rođaka, krv rođenog brata, krv vlastitog oca ili krv svog rođenog sina.
 
         Stefan Nemanja, bez imena oca i bez rodoslova, rimokatolik koji je u zrelim godinama života miropomazan u pravoslavnoj crkvi, zvanično je vladao Raškom od 1166-1196. godine. Svjesno je i planski napravio građanski rat u Raškoj, istrijebio staro plemstvo i počinio prvi istorijski genocid nad srbskim dvovjernim krstjanima (“bogumilima”). Od crkve proglašen za čudotvornog miritočivog sveca (sveti Simeon Mirotočivi).
 
        Vukan Nemanjić, prvorođeni sin Stefana Nemanje. I on je bio rimokatolik. Kao kralj vladao je Dukljom od 1195-1207. godine. Nakon smrti Nemanjine ratuje sa mlađim bratom Stefanom, pobjeđuje ga i postaje veliki župan Raške (1202-1205/1207). Međutim, arhiepiskop Sava, najmlađi sin Nemanjin, lišava brata Vukana raškog prestola i za vladara Raške postavlja brata Stefana. Nakon zbacivanja sa vlasti Vukanu se gubi svaki trag 1207. godine (neki smatraju da je tajno smaknut).
 
Stefan Prvovenčani bio je veliki župan Raške od 1196-1217. godine sa prekidom. Sava Nemanjić (potonji Sveti Sava) umoljava rimskog papu Honorija III da Stefanu da blagoslov i pošalje mu kraljevsku krunu, te 1217. godine papski legat donosi krunu u Rašku i saučestvuje u činu Stefanovog krunisanja. Proglašen je za srbskog svetitelja (prepodobni Simon Monah).
 
         Stefan Radoslav, najstariji sin Stefana Prvovenčanoga poznat i kao Radoslav Duka, bio kralj Raške između 1228-1234. godine. Godine 1233. dolazi u sukob sa bratom Vladislavom, u građanskom ratu biva poražen i zbačen s vlasti 1234. godine. Nakon poraza Radoslav bježi u Dubrovnik, ali izgleda da 1235. godine dobija garancije od brata i povlači se u manastir negdje na području tadašnje Raške. Mjesto i datum njegove smrti su nepoznati.
 
         Stefan Vladislav (nakon smrti sveti kralj Vladislav), je bio kralj Raške od 1234-1243. godine. Po smrti nasljeđuje ga mlađi brat Stefan Uroš I Nemanjić.
 
        Stefan Uroš I, kralj Raške od 1243-1276. godine, najmlađi je sin Stefana Prvovenčanog. Godine 1276. godine napada ga, pobjeđuje i zbacuje s prijestola njegov stariji sin Dragutin. Uroš se zamonašio u Humu i ubrzo umro.
 
         Stefan Dragutin bio je kralj od 1276-1282, a kasnije postaje i kralj Srema. Dragutin je 1282. godine abdicirao kao vladar Raške i vlast nad Raškom prepušta svom mlađem bratu Stefanu Urošu II Milutinu, pod uslovom da kasnije djeca Dragutinova naslijede Milutina na vlasti. Dragutin za sebe zadržava samo sjeverne pokrajine kojima vlada do smrti 1316. godine. Nasljeđuje ga sin Vladislav. Od crkve oglašen za sveca (prepodobni Teoktist).
 
         Stefan Uroš II Milutin je kralj od 1282-1321. godine. Bio je mlađi sin kralja Uroša I, mlađi brat kralja Dragutina (sremskog kralja) i otac Konstantina i Stefana, kasnije prozvanog Dečanski. Nakon neuspjele pobune njegovog sina Stefana Dečanskog, prevarom hvata Stefana, okiva ga i šalje u Skoplje sa naredbom pratiocima da Stefana oslijepe. U svojoj 46. godini života kralj Milutin vjenčan je u crkvi sa Simonidom koja je tad imala samo pet godina. Od crkve glasen za velikog svetitelja (sveti kralj Milutin).
 
         Stefan Vladislav II  je sin kralja Dragutina. Bio kralj Srema od 1316-1324. godine. Ratom poražen od strane srpskog kralja Stefana Uroša II Milutina, a potom i od Milutinovog sina kralja Stefana Dečanskog.
 
         Poslije Milutinove smrti 1321. godine u Srbiji izbija kratkotrajni građanski rat između tri različite frakcije. Prvu frakciju je predstavljao prestolonasljednik Konstantin Nemanjić, drugu Vladislav, a treću Stefan Dečanski. Na kraju Dečanski vrlo brzo ostvaruje potpunu pobjedu pa je Vladislav II bio prisiljen pobjeći na teritorij Ugarske gdje umire koju godinu kasnije.
 
         Konstantin Nemanjić je bio nasljedni sin kralja Milutina. Odmah nakon smrti Milutinove 1321. godine ubio ga je mlađi brat Stefan Dečanski, koji je i vlast prigrabio. Pseudobrokar navodi da je po Stefanovoj naredbi prikovan ekserima za drvo, nakon čega je presječen na pola, dok Orbini navodi da je to urađeno po naredbi njegovog brata od strica Vladislava, koji ga je uhvatio. Pričalo se da mu je glava, po Stefanovoj naredbi, odsječena i odrana, nakon čega je od nje napravljen pehar iz kojeg je Stefan Dečanski pio vino.
 
         Stefan Uroš III Dečanski, poznat kao Stefan Dečanski, kralj Srbije od 1322-1331. godine. Njegov sin Dušan je uz pomoć vlastele nasilno preuzeo presto a oca Stefana zatvara u tamnici u Zvečanu gdje Stefan i umire. Od crkve oglasen za sveca (sveti kralj Stefan Dečanski).
 
         Stefan Dušan, poznat i kao Dušan Silni bio srpski kralj od 1331-1345 i prvi srpski car od 1346-1355. godine. Značajno je proširio granice svoje države, osamostalio srbski crkvu od carigradske patrijašije i donio čuveni Zakonik kojim je suzbio samovoljnu vlast nad narodom osiljene vlastele. Iznenada je umro 1355. godine u 46. godini života, a nasljeđuje ga njegov sin Uroš. Od grčke crkve za života anatemisan, a po smrti od srbske crkve proglašen nezakonitim carem, a samim tim i njegovo carstvo biva nezakonito i nasljeđe Uroševo postaje nezakonito.
 
         Stefan Uroš V, poznatiji kao Uroš Nejaki, sin i nasljednik cara Dušana. Vladao je od 1355-1367. godine Državu mu raskopaju srbski velikaši koji su se za života Dušanova u crkvi zakleli na doživotnu vjernost Dušanu i sinu mu Urošu. Za raskop i propast Dušanovg carstva, kao i za ubistvo Dušanovog sina kralja Uroša, najviše su zaslužni crkva, Vukašin Mrnjavčević i Lazar Hrebeljanović. Radi pranja vlastite savjesti i njega je crkva proglasila svecem (sveti car Uroš).
 
        U pravoj istoriji nema viteške epske romantike, nema vjere, nema časti, nema poštenja i zato je prava istorija prezrena od onih koji neprekidno zveckaju mačem, koji neprekidno proljevaju nečiju krv, a ta krv vrlo često je krv vlastitog naroda, krv najbližih rođaka, krv zavađene braće, krv vlastitog oca ili krv svog rođenog sina.
 
         I tako najveći zlikovci, najkrvoločnije ubice i psihopate kao pobjednici od kreatora zla postaju sveci i kultni nacionalni junaci, te kao takvi tebi, čovječe, postaju uzor za proljevanje nečije krvi, a ta krv vrlo često je krv tvog vlastitog naroda, krv najbližih tvojih rođaka, krv rođenog brata, krv vlastitog oca ili krv tvog rođenog sina.
 
         U istoriji nema romantike i ono što će sutra biti naopaka i krvava istorija, danas ima umilni glas pobožne molitve u liku pastira nad stadom u porti klaonice


Saturday, February 13, 2016

WIND, VINTANJE, VINO I VINJAGA

Vintanje
 
         Englesko WIND je VJETAR. Odakle potiče ova engleska riječ? Potiče iz srbskog jezika kojim su nekad govorili Srbi Brigi. Da ne gubimo vrijeme na lupetanja Zapadnjaka, slijedi kratko i jasno objašnjenje!
 
         Korijen WIN- u riječi WIND glasovno odgovara srbskom korijenu VIN- u riječi VINTATI. Ima li neko kome je srbski maternji, a da ne zna šta znači riječ VINTATI: to znači MOTATI, SAVIJATI, UVRTATI. Dakle sve ono što vazduh čini s oblacima, maglom, prašinom, kišom, drvećem, lišćem, žitom, itd. Sve to jaka struja vazduha VINTLA (suprotno od VIN je NEVIN, ali se je to danas koristi samo u moralno-pravnoj oblasti života).
 
        Korijen VIN- takođe je korijen riječi VINO za koju glupaci državnih filoloških ustanova tvrde da je latinska riječ. A šta je VINJAGA? VINJAGA je LOZA. Grozđe od kojeg se pravi VINO raste na VINJAGI, tj. na lozi.
 
         Riječ VINJAGA je složena od dvije vrlo stare riječi : VIN-JAGA. Vidjeli smo da VIN nosi značenje VITLANJA, SAVIJANJA, UVRTANJA. Riječ JAGA objasnili smo u temi "Baba Jaga i jagorčevina" i rekli smo da kanarisko (Kannada,/Canarese/Kanarese) JAGALI* znači RAST, a JAGU** znači ZELEN, dok sanskritsko JAGAT znači BILJE. I sve je jasno: VIN - JAGA > VINJAGA = SAVIJEN (UVRNUT) RAST ZELENOG BILJA. Zato jedna od sanskritskih riječi za VJETAR glasi JAGAT, jer vjetar VITLA, SAVIJA i UVRĆE kao što se bilje pri rastu VITLA, SAVIJA i UVRĆE.
 
         Može li ovo ikome da bude nejasno? Ne može nikome, osim onom koga crkveno-političko jako opojno ideološko VINO VINTA k’o budalu.
…………………….
         *Rev. W. Reeve, A Dictionary, Canarese and English, Revised, Corrected and Enlarged by Daniel Sanderson, Wesleyan Mission Press, Bangalore, 1858, p. 443.
         **Ib. p. 453

Wednesday, February 10, 2016

DUHOVNI USTAŠA ARTEMIJE RADOSAVLJEVIĆ

Artemije Radosavljević, govnar izdajnički (slika preuzeta sa Fb-grupe "Istina je samo jedna - vladika Artemije"). 
 
        Artemije (Radosavljević), govnar svetosavski je izjavio:
 
        "Nije Jasenovac stvar koja stoji između nas i Rima. Jeres stoji između nas i Rima".
 
        E Artemije, pljujem ti i na ljudstvo i vjeru i na boga u kojeg vjeruješ kad  tako opraštaš dželatima i otpisuješ 750 hiljada nevinih žrtava jasenovačkih. Fuj, zlotvore bezdušni!
.................................
 

VIDASOV ILI SVETOVIDOV TROSTRUKI VILNI KRST

Keltske (srbske) fibule iz gromila (izvor crteža: Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, urednik Kosta Herman, Sveska XIII, Sarajevo, Zemaljska štamparija, 1901, str. 530-532).
 
         Na gornjoj slici su fibule (kopče za dolame) nađene u srbskim (keltskim) gromilma i potiču iz vremena srbskog običaja spaljivanja pokojnika. Tu vidimo trostruki vilni krst keltskog boga Sunca Vidasa (Vidasus, lat.).
 
         Na gornjoj fibuli vilnim krstom simbolično su prikazani proljeće (desni krak i desni krug Sunca) i ljeto (lijevi krak i lijevi krug Sunca) na prvi dan ljeta i ljetni solsticij. Vertikalna linija ishodi iz prvog dana zime i simskog solsticija (kružni biljeg u dnu).
        Na donjoj fibuli vilnim krstom prikazana je Sunčeva godina sa četiri godišnja doba (četiri kruga Sunca).

        Na obje fibule su po šest pera sa obje strane, što su šest mjeseci trajanja zime i proljeća kad se Sunce penje nebom (desna strana) i šest mjeseci ljeta i jeseni kad Sunce od sjevera pada ka jugu (lijeva strana).
         Na ovoj slici je Svetovidov trostruki vilni krst (simbol proljeća, ljeta i ljetnog solsticija) na stećcima u Dobrica poljani u Borcima kod Konjica (lijevo) i na lokaciji Mala gromila u mjestu Cista kod Imotskog.