ILUMINATI PRIJE ILUMINATA

Catacombs of St. Sebastian.

GROB SVETIH VRÁČА KOZME I DAMJANA U SRBIJI

"1. Slemenjak Stojana Ivanovića, skutonose iz Klenja, ima natpis na obe krovne površine.⁹² Po autoru, tekst je napisan kapitalnim pismom u srpskoslovenskoj recenziji. Oblik slova i epigrafske odlike samoga natpisa doprinose datovanju u XV. vek. Pretpostavlja se da je spomenik nastao pred pad despotovine ili nešto kasnije, posle pada Smedereva, kada je najkasnije mogao umreti skutonoša Stojan, pošto je prethodno, u Klenju, 'uz božiju pomoc', podigao, ili obnovio danas nepoznatu crkvu vračeva Kuzmana i Damjana. Titulu skutonoše verovatno je dobio posle nekog osvajanja srpskog despota ili bosanskog kralja. Natpis glasi:

† А СЕ ЛЕЖИ РАБЬ Б(O)ЖИ ВРАЧ КУЗМ(АNЪ)

И ДАМЪѢN А У ИМЕ СТОѢNЬ ИВАNОВИ(ЧЬ)

(С)КУТОНОША АТАХЬ (Ж?)E У ДОБРИ ЧАСЬ

…ДА МИ Б(ОГ)Ь ДОБРИ П(ОМЩЬ?) И ХРА(МЬ)

…Ь И ПОСТАВИШИ… …УМ…ЛА..

А У

…ЧА РАДИТЬ С БРАТωМЬ РОДА Д МИСКОГ(Ь

И КО ТЕ МИ КАМЕNЬ СОВОГА МѢСТА (В)ЗЕТ(Ь)

ДА МИ Ю ОП…

ЬПРѢ ДЬ Б(ОГО МЬ ИЛИ) ТКО МИ ТЕ(ЛО?) УКВА

РИ КУNЕМЬ

…ИТИ УБИ(О) ГА Б(О)Г(Ь)

U čitanju L. Pavlovića:

A se leži rab (sluga) Božji vrač Kuzman/ i Damjan a u ime Stojan Ivanović/ skutonoša, lud (prazan) i u dobri čas/ da (de) mi Bog dobri pomoć (?) i hram/...i postaviši.../ šta raditi sa braćom roda (a) do (a) miskog (ljudskog)/ i ko će mi kamen s ovoga mesta uzeti i da mi/ je otvjet (?) (odgovoran)/ pred Bogom ili tko mi telo (?) ukvari (kosti pretresa)/kunem/ i ti ubi(o) ga Bog." [1]

A sad obratimo pažnju na sljedeće:

"Pod sljemenjakom s natpisom koji pominje Stojana skutonošu iz Klenja nađena su dva skeleta, jedan nad drugim koja svjedoče o sekundarnom sahranjivanju pod stećima." [2]

Na samom početku natpis nam kazuje sljedeće:

"Ovdje leži rab Božji vrač Kuzman i Damjan."

To su dva čovjeka i u grobu su nađena dva skelete jedan nad drugim. Po predanju Kuzman i Damjan ubijeni su istovremeno, a na smrt od vlasti osuđene osobe bacaju se u zajednički grob i zato su tijela jedno preko drugog, tj. jedno iznad drugog. Grob je jedan i uzak, jer je grobaru lakše iskopati takav grob, nego li da kopa duplo širi.

Pretpostavljau, a ne tvrde sa sigurnošću, vrijeme ukopa niti vrijeme podizanja stećka, nego na osnovu oblika slova i epigrafike misle da je to XV vijek. Srednjovijekovni natpisi na stećcima svojim oblikom slova i epigrafikom skoro svi liče jedni drugima kao jaje jajetu, te vršiti datiranje samo po tome zaista nije naučni dokaz i baš zato što nije, oni ne tvrde, nego pretpostavlaju da je to XV vijek. Dakle može biti i XIV i XIII i XII jer isti takav oblik slova nalazi se i Nemanjinim poveljama i u Miroslavljevom jevanđelju i ne znamo da li je isti ranijim vijekovima, pisanih dokumenata nema, Nemanja sve uništio.

Za prevod Lj. Stojanovića tvrde da je pogrešan i oslanjaju se na prevod L. Pavlovića, ali koliko je i on tačan? Šta je sa semantikom na ovom natpisu, da li su prevodi svih riječi i da li je smisao cijelog natpisa tačan?

Poznato je da su stećci pretežno vlaška, tj. baština Rašana, a Rašani su Ilirski Kelti, tj. Tračani i šta ako i ovom natpisu ima ilirskih, tj. keltskih, odnosno tračanskih riječi?

Uzmimo za primjer čuveno stećansko ASE, koje, ne znajući šta znači, S. Novakovic čita kao АСѢE, a povučen inercijom onog skraćenog zamjeničkog slovenskog SE od SEBE, L. Pavlović piše ASE kao dvije riječi: A SE? Šta ASE bukvalno znači i odakle potiče?

Bukvalni smisao riječi ASE je OVDJE i riječ je čak iz vremena Egipćana i egipatsko AS, AS-T znači:

a) STAN, BORAVIŠTE, GRAĐEVINA, SVETILIŠTE [3];

b) egipatsko AS, AS-T znači MJESTO, STANIŠTE, SJEDIŠTE, PRESTOL [4].

Keltsko (gaelik) ASTAIL znači MJESTO, BORAVIŠTE, ZGRADA [5], skoro isto srpskom ASTAL. Galsko AS, ASE kao prilog mjesta znače BORAVIŠTE, LEŽIŠTE, POČIVALIŠTE [6]. Ne nekim stećcima umjesto ASE LEŽIT piše ZDJE POČIVAET, što je jasno da je to slovenska varijanta.

Drugi pogresno prevedeni dio natpisa je izraz А У ИМЕ. Ni ovdje se ne radi o slovenskim riječima, nego opet o ilirskim, tj. keltskim, odnosno o riječima brigijskih Gala:

1. jedno od značenja galskog A je značenje prijedlog genitiva, te galsko Cals a bara znači puno hljeba [7];

2. jedno od značenje galskog U je DUG (u vremenskom smislu to je DALEK, DALEKI [8];

3. galsko IME znači IZDANAK, POTOMAK [9] (nekad su se imena uglavnom davala po precima).

Izraz А У ИМЕ znači DALEKOG POTOMKA.

Naziv (С)КУТОНОША potiče od galskog SCUTELL sa značenjem POSUDA, ZDJELA, TANJIR, TANJUR [10]; latinsko SCUTELLA, SCUTULA postanjem od keltskog SCUTELL [11], a tome je izvorni smisao NOSAČ, DRŽAČ, atributi Sunca. Potpuni smisao riječi SKUTONOŠA shvatamo uz galsko АТАХЬ.

АТАХЬ je slozenica od AT + AH:

• AT = ZLO [12];

• AH = JAD, TUGA [13]

AT + AH > ATAH ili АТАХЬ znači GRESNIK TUZNI. Tome odgovara grčko Atao, Ato [14] postanjem od grčkog ᾱτ, ἄτη [15] sa značenjem užasna patnja [16]; hebrejsko Hhata, arapsko, haldejsko, siraik i etiopsko greška [17]. Tako СКУТОНОША АТАХЬ znači NOSAČ GRIJEHA, GREŠNIK.

Natpis:

† А СЕ ЛЕЖИ РАБЬ Б(O)ЖИ ВРАЧ КУЗМ(АNЪ)

И ДАМЪѢN А У ИМЕ СТОѢNЬ ИВАNОВИ(ЧЬ)

(С)КУТОНОША АТАХЬ (Ж?)E У ДОБРИ ЧАСЬ

Najvažnije u prevodu:

OVDE LEŽI SLUŽITELJ BOŽJI VRAČ KUZMAN

I DAMJAN DALEKOG POTOMKA STOJANA IVANOVIĆA,

NOSAČA GRIJEHA (Ž?)E U DOBRI ČAS

To je grob svetih vrača i braće Kozme i Damjana, a stećak sa natpisom postavio je njihov daleki potomak Stojan Ivanović. To što Stojan kune ako mu neko oskrnavi spomenik i kosti u grobu, tj. ako oskrnavi njegov trud oko spomenika i svetog groba ispod, to je česti pripovjedači stil govora kod Srba. Šta puta zaprijetimo ovim riječima: "Nemoj da mi neko ovo dira, da ga munja ne bi ubila!"

Tu u Klenju kod Šapca bio je grob svetih vrača Kozme i Damjana i oni su iz tog kraja. Crkva je slagala da su oni Arapi (otkud Arapi sa tavim imenima) i slagala je da su ubijeni u Maloj Aziji. Mislim da je to neko sve znao, jer nakon arheološke pretrage, stećak je odnesen i danas tu nema ni stećka ni znaka groba, a možda nema ni kostiju ovi svetih Srba.

U natpisu na drugoj krovnoj strani stećka piše da je podizanje stećka rad sa braćom:

С БРАТωМЬ РОДА Д МИСКОГ(Ь)

Ovo D (Д) ispred МИСКОГ(Ь) jeste galski prilog koji potvrđuje nadoknadu, kompenzaciju, saučesništvo MISKOG RODA [18].

MISKI je pridjev od MISIJA koje je sinonim nazivu MOESIJA. Govoreći o Homerovim Misima u Maloj Aziji (xiii,5) Strabon kaže:

“I oni sada žive tamo u Trakiji i zovu se 'Moesi' - bilo da se njihov narod iz ranijih vremena tako zvao i da je u Aziji ime promijenjeno u 'Misi', ili (što je prikladnije za istoriju i pjesnikovu izjavu) da se u ranijim vremenima njihov narod u Trakiji zvao 'Misi'." [19]

Riječ МИСКОГ(Ь) u prevodu L. Pavlovića znači LJUDSKI, a to značenje upravo ima galsko MOES, s tim da jo znači POŠTOVANJE, ULJUDNOST [20].

Od osnove MOS je srpsko MOZAK, pa eto, rode srpski, razmisli, razmisli...

_______________________

⁹² Tekst natpisa je prvi objavio Lj. Stojanović (Stojanović 1926, br. 9809), a kompletno ga analizirao L. Pavlović, čija će razmatranja biti ovde iznesena (Pavlović 1970, 49-65); Prvo čitanje natpisa od Lj. Stojanovića se u mnogome razlikuje od ovog, pored ostalog, u nastavku teksa na drugoj plohi on je video reči АСѢE РАДИТЬ СЬ БРАТИωΜЬ РОДА ДАШСКОГА (?)…” Prema mišljenju G. Tomović, koje mi je usmeno saopšteno, natpis je pogrešno pročitan, međutim, danas je to nemoguće proveriti na terenu." 

..............................

[1] Emina Zečević, Mramorje – stećci u Zapadnoj Srbiji, Beograd, 2005, str. 75.

[2] Ib. str. 81-82.

[3] Laurence Austine Waddell, Egyptian civilization of Sumer origin & real Chronology, Luzak & CO, London, 1930, Plate XXXI.

[4] Ib.

[5] Neil M’Alpine, A Pronouncing Gaelic Dictionary, Second edition, Published by Stirling & Kenney, Edinburgh, 1833, p. 21.

[6] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 92, 93.

[7] Ib. p. 1.

[8] Ib. Tome III, p. 463.

[9] Ib. p. 44.

[10] Ib. p. 345.

[11] Ib.

[12] Ib. Tome II, p. 98.

[13] Ib. p. 25.

14. Ib. p. 98

[15] Henry George Liddell and Robert Scott, A Greek-English Lexicon; Oxford: The Clarendom Press, 1883, p. 241.

[16] Jean-Baptiste Bullet, Tome II, p. 98.

[17] Ib.

[18] Ib. p. 427.

[19] Strabon, Geografija, 7, 3, 10.

[20] Jean-Baptiste Bullet, Tome III, p. 171.

RUKA NA STEĆKU

 Ruke kao motivi na stećima javljaju se kroz srednji vijek pa kroz moderno doba sve do 20. vijeka i to je još jedan neoborivi dokaz da su steći kulturna bašina Srba jazičnika (Rodovjeraca) i Srba dvovjeraca (krstjana).

SVASTIKA - PUT SVJETLOSTI

Staro groblje srpskih izbjeglica sa Kosova, druga polovina 19. vijeka, Rajacke Pimnice (Pivnice), Negotin, Srbija.

Staro groblje srpskih izbjeglica sa Kosova, druga polovina 19. vijeka, Rajacke Pimnice (Pivnice), Negotin, Srbija.

Sanskritsko SVA isto je sanskritskom SVAR [1] sa značenjem SVJETLOST, SUNCE [2], isto srpskom SVA u srpskom SVANUĆE, SVAT, SVATOVI, S(H)VATANJE. Isto SVA koje je u engleskom SWAN (labud) sa značenjem BIJEL, jer i pomeranskih Slovena SWANTOVID znači BELOVID, BELI VID.

Rekosmo da sanskritsko SVA znači isto kao i SVIT, isto kao SVET: SJAJ, SVETLO. Ovo SVA je u riječi SVASTIKA i SVASTIKA je složenica od SVA-S + TIKA, dakle od dvije punoznačne riječi:

1. SVA-S

2. TIKA

SVA je SJAJ, SVJETLOST, a šta je TIKA? To je izvedenica od sanskritskog ṬĪK (√ṭīk) sa značenjem IĆI, KRETATI SE, PUTOVATI [3]. Tako SVASTIKA bukvalno znači PUT SVETLOSTI, PUT SLAVE, PUT SUNCA.

 Po prikazima svastike na srpskim nadrognicima možemo zaključiti da svastika kao vedska tradicija kod Srba traje sve do 20. vijeka.

................................
[1] Arthur A. Macdonell, A Sanskrit-English Dictionary; London, Longmans, Green and Co., 1893, p. 1282.
[2] ib. p. 1281.
[3] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1960, p. 429-430.

BOG SVAROG I BOŽIĆ SVAROŽIĆ

Pri stvaranju judaizma u 6. i 5. vijeku stare ere pisci Biblije koristili su dotadasnje stare njima poznate religije. Tako su zapisali i ovo:

“Bog je oganj koji spaljuje.” (5. Moj. 4, 25)

Vidite: BOG je OGANJ i nebeski oganj je SUNCE. Možda je Bog u ovom našem Suncu, možda u nekom dalekom u centru vasione Suncu, možda u nekom drugom nevidljivom Suncu, ali BOG JE OGANJ, BOG JE SUNCE I KROZ NAŠE SUNCE ODRŽAVA ŽIVOT NA ZEMLJI I NEMA DRUGOG ŽIVOTVORNOG BOGA DO TOG BOGA!

I Bog iz tog mističnog Sunca zrači životvornom energijom kroz svu vasionu. To zračenje nauka naziva elektromagnetnim talasima, osnivači Crkve to nazvaše Svetim Duhom, uglavnom, tim zrače-njem stvara se i održava život i na Zemlji i u drugim svjetovima.

I pošto je Bog OGANJ, u drevna vremena ljudi su slikovno prikazivali znakom ili tamgom OΓ: slovo O je glava i na slovu O, tj. na glavi, je slovo Γ ili je slovo Ր (feničansko P, tj. П).

Kod Srba, i ostalih od Srba postalih Slovena, BOG SVAROG bio BOG VASIONE. Njegovo ime je osmišljeno po smislu nekoliko kombinacija prastarih riječi. Prva kombinacija je SVA + ROG. Ovo SVA je sanskritska riječ sa značenjem SVOJ VLASTITI STVARALAC I SVAČIJI [1].

Druga kombinacija su iste riječi sa još opširnijim značenjem: SVA + ROG. Ovdje SVA znači IĆI, KRETATI SE, PUTOVATI [2].

Treća kombinacija je sa istom riječju SVA, samo sa dugim A na kraju: SVĀ. Ovako izgovoreno SVĀ znači SVAR [3] i to su NEBESA; SVJETLOST NE-BA; SUNCE [4], dakle OGANJ.

Druga riječ i imenu SVAROG je ROG. Svi znamo šta je ROG, ali najstariji ROG, izvorni ROG je SUNČEVA ZRAKA, a ona je samo od Sunca produ-ženi OG, tj. OGANJ, jer grije. Tako se ime SVAROG etimološki može tumačiti i kao SVA + ROG i kao SVAR + OG.

I riječ KRUG postanjem je od OG jer je današnje KRUG postalo od starog oblika KROG (u slove-načkom KRUG je i danas KROG). U riječ i BOG tako-đe je OG i BOG bukvalno znači JESTE OG, JESTE OGANJ; ZNAK OG, ZNAK OGNJA.

SVAROŽIĆ je mali sin SVAROGOV, mali bog i poš-to nije veliki, on je BOGIĆ, tj. BOŽIĆ, mali OGANJ, SVAROGIĆ (prlaskom G u Ž od SVAROGIĆ dobi-jeno je SVAROŽIĆ).

Svarožić je mlado Sunce KOLEDO, početak novog kalendarskog KOLA i rađa na zimskog solsticija kad Sunce dođe na svoj južni prestol u svojoj najnižoj tački južnog neba (-23,5° deklinacije). To je prava, prirodna kalendarska Nova godina, a uoči tog dana je Badnji dan.

Da bi se pripomoglo Suncu protiv Crnoboga koji zadobija vlast na zemlji kroz sve duže noći i sve kraće i hladnije dane, na izmaku Badnjeg dana u veče pale se vatre. Na vatrama gore gore mladi Perunovi hrastovi, kako bi se kroz njihovu vatru oslobodila Sunčeva svjetlost apsorbovana u drvo prethodnog ljeta i na taj način osnažila snaga Sunca Bjeloboga u borbi protiv Crnoboga. I sljede-ćeg dana Sunce prestaje da pada, zaustavlja se i počinje polako da se vraća ka nebeskom ekvatoru i početku proljeća, umanjujući vlast Crnoboga kroz kraćanje noći i duljanje. Pod raznim imenima taj dan se slavio širom svijeta, kod Srba je personificirano kao rođenje Mladog Sunca, Malog Boga Božića Svarožića.

Neko će reći da je to slavljenje prirode i da nema veze sa proslavom Boga a ja njih pitam: šta bi bilo da se Sunce ne zaustavi tog dana i da nastavi da pada sve dok se ne izgubi iz horizonta? U tom slučaju žvot bi na sjevernoj Zemljinoj polulopti nestao u mraku leda. A ko je podesio da se Sunce zaustavi i vrati proljeću? Podesio je BOG STVO-RITELJ, dakle se kroz proslavu prirodnog zbivanja tog dana slavi i BOG STVORITELJ PRIRODE.

Ne zaboravimo i ovo: početkom hrišćanske ere Badnji dan padao je na 24. decembar julijanskog kalendara, što odgovara 6. januaru gregorijanskog kalendara. Današnji pravoslavni Badnji dan kalen-darski je star 2000 godina i uzet je iz prehrišćanskih vjera. Rađanje mladog Sunca nove sezone perso-nificiranog u rođenje Božjeg sina u hrišćanstvo je uneseno iz prehriš-ćanskih religija. Tako je hristi-janizacijom Srba i Svarožić postao novorođeni Isus, ali je badnjak i dalje ostao badnjak koji Crkva pokušava da podvali narodu kao nekakav od njih izmaštani "budnik". Crkvenom laganju nikad kraja!

Sve do nasilne hristijanizacije srpskog naroda, srp-ski i svi slovenski narodi Jazičnici, Staroverci ili Rodoverci slavili su Boga Sunca i dane vezane za kalendarske sezone. Moćnici Crkve zabraniše slav-ljenje Boga po kalendarskim prilikama odredivši da se Bog slavi po danima posvećenim stvarnim ili izmišljenim ljudima. Tako odvojivši vjeru od prirode i Boga Stvoritelja prirode i oni proglasiše čovjeka za Boga, tj. Bogočovjeka, današnjeg iluminatskog Čov-jekoboga.

..............................

[1] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1960, p. 1275, 1278.

[2] Ib. p. 429-430.

[3] Ib. p. 1282.

[4] Ib. p

LUT > LUTI > LJUTI

"Од посебног значаја за разумевање прошлости простора у базену реке Струме је локалитет Стојкова њива у долини Козјег дола код махале Долинци села Долња Љубата. Наиме, приликом реконструкције сеоског пута, у близини, 300 м западно од куће Бојана Анастасова, на дубини од 2 до 3 м, откривено је гробље - тумули и на дну су откривени остатци преминулих који су кремирани.

Пронађене су керамичке посуде од непроцен-љиве вредности које указују на време и етничку припадност преминулих.

Захваљујући Слађану Андонову, који је обаве-стио сараднике и археологе из народног музеја у Врању, ово налазиште – локалитет је стручно обрађен." [1]

Na jednoj od nađenih keramičkih posuda iz gvozdenog doba upisana je riječ LVT, tj. LUT, LUTI (slova V i T napisana su kao ligatura). Oblik slova odgovara feničansko-etrursko-grčkim slovima 9-5. v. st. ere.

Neki će reći da su to obični ornamenti, šare. Ljudi koji su ukrašavali onu posudu upisali su "šare" uz svastike kao simbole vremena i Sunca. Svako slovo je nepismenima šara i baš uz svastike stoje upisane "šare" LVT ili LVTI, a to su, rekli smo, slova feničanskog i grčkog stila 9-5. v. st. ere.

Sanskritsko LUṬ znači SJATI [2], a LUṬH je KRETATI, OKRETATI, KOLUTATI [3].

Keltski (gaelik) LUT znači SNAGA, MOĆ, ENERGIJA, ŽESTINA, ŽUDNJA, UŽITAK, RAD, SPOJ, ZAJEDNICA [4].

Latinsko LŪTEUS znači ŽUT [5]. U srpskom LUT je dalo LJUT, LUTANJE; LUTKA znači LIJEPA, LUTRIJA je SREĆA i to isto znači me LUTVO:

LU- > LUT > LUTAK, POLUT, POLUTAK: ◐

Eto na keramici svastike, eto zapisa, eto značenja upisane riječi LVT, tj. LUT, LUTI = LJUTI, VRELI, SJAJNI, DIVNI, LIJEPI = SUNCE.

LJUT je sveslavenski i praslavenski primarni pridjev [6], tračanska, tj. srpska riječ napisana na kera-mičkoj posudi gvozdenog doba. Od korijena LU- potiču i riječi LUČ i LUČA (sjaj, svjetlost, vatra, baklja).

..............................................

[1] Aleksandar Bulatovic, Rectangular grave vessels and stamped ceramics from the roman period in the central Balkans; Starinar, Institute of Archaeology, Belgrade, 2006, str. 218, 220.

[2] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary, Oxford, The Clarendon Press, 1960, p. 904.

[3] Ib.

[4] Edward Dwelly, A Gaelic Dictionary, Vol. II, Herne Bay: E. Macdonald & CO., The Gaelic Press, 1902-, p. 618.

[5] Francis Edward Jackson Valpy, An Etymological Dictionary of the Latin Language, London, Printed by A. J. Valpy, 1828, p. 241.

[6] Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga II; JAZU, Zagreb, 1972, str. 340.