Selo Viduša, centar srednjovijekovne Bosne sa te-meljima grada Desnika u krštenoj Srbiji, kojeg u IX vijeku pominje romejski car Konstantin Porfirogenit, prodaje se.
Viduša, prva istorijska bosanska župa Vidgosa, najrodnija zemlja cijele srednjevijekovne Bosne, je na organizovanoj prodaji. Stari ljudi su pripovijedali da u Viduši nikad gladi nije bilo, niti su je zapamtili njihovi stari, ni stari njihovih starih, ali je Viduša mnogima u gladna vremena živote spasila.
I sve tako od Kulina bana do današnjih dana: Viduša je trajala za vrijeme vladara srednjovijekov-ne Bosne, pa trajala za sve vijekove otomanske okupacije. Preturila Viduša i austrougarsku okupa-ciju sa Prvima svj. ratom, preturila i vrijeme Kra-ljevine Jugoslavije, preturila i Drugi svj. rati i Titovo zlo i dobro vrijeme. Preturila je Viduša sve kuge azijske i evropske i uvijek su bile uspravne kuće, u kućama kućna čeljad, u pojatama stoka, okolo baš-će, njive, izvori, čajre, šume. Radilo se, živilo i umiralo. I tako vijekovima.
I došao je od nesrba i lažnih Srba isplanirani rat 1992-1995. godine, rat koji je u progonstvo prot-jerao sve Srbe srednje Bosne i sa Viduše. Preko sto srbskih sela je pod prinudom islamske puške i han-džara iseljeno i do temelja porušeno, ali je zemlja ostala, zemlju islamisti pojesti ne mogu. Ali tu ze-mlju iz dna duše zamrziše današnji Srbi. Sveto Pis-mo kaže: "Neprijatelji su čovjeku domaći njegovi", a ja ću to da parafraziram riječima: "Neprijatelji srbske zemlje su domaći njezini."
Ko su i kakvi su današnji Srbi?
Današnji Srbi su nikakav karakter i ništa sveto nije sto za Crkvu nije vezano. ne za vjeru, nego za Crk-vu! Današnjem Srbinu ponudi pare, sve će izdati i sve će prodati: prodaće sve pretke na groblju, pro-daće zemlju od koje mu je tijelo u materinoj utrobi nastalo i koja ga je othranila, prodaće uspomene svog djetinjstva i mladosti, prodaće svoju prološlost i dječju budućnost, prodaće brata, sestru, rođaka, komšiju... Sve će današnji Srbin prodati samo daj pare!
Današnji Srbi se kolektivno organizuju i zajednički prodaju svoja sela, svoja kućišta, svoje njive, svoje livade, svoje šume, izvore, potoke, voćke... Prodaju trag svog iskonskog postojanja radi sitne pare koja će im iz ruku za kratko vrijeme kao magla ispariti.
Zivkaju se telefonima, dogovaraju i udružuju: "Evo para, rođak!" A te pare su tek koja stotina ili koja hiljadica bosanskih maraka, a nikome za ko-mad hljeba i za krov nad glavom nije zapelo i ko je god prodao, nije se obogatio ni svoje imovno stanje vidno popravio. I pravdaju se riječima: "Bolje i gajba piva, nego da balijama ostane dažbe!"
Tu su i mnogi nevidušani koji preko miraza svojih majki i baba udjela u viduškoj zemlji imaju. Od Ba-njaluke i Doboja preko Brčkog i Bijeljine, preko Zvornika i Bratunca, od Novog Zelanda preko Aus-tralije, od Švedske od Južne Afrike, od Toronta do Vankuvera, od Floride do Kalifornije zvone telefoni i lete private poruke i punomoći sloge ovjerene advokatskim zlatnim pečatima radi prodaje Viduše Arapima. Tako su prodavali zemlju po Kosovu i ostaše bez Kosova, tako prodaju zemlju po Srbiji, ne zanima ih kome prodaju, važno je da prodaju onom ko daje više. I kad mi Srbin počne palamuditi o "svetinji rodnog praga i ognjišta," dođe mi da povraćam!