RATNI JURIŠNI POKLIČ "HUURAAAA!"

       Drevni srbski ratni jurišni poklič "huuraaaa" je složenica sastavljena od dvije riječi:
1. hu (dugo "u")...
2. Ra

1. Sankritsko "huu" je riječ dozivanja, uzvik istog značenja kao današnji srbski uzvik (vokativ) "oooo",
2. Riječ Ra je najstarije ime Sunca

I tako ratni jurišni poklič "Huraaaa" je zov Sunca u pomoć, zov Boga Sunca, jer je Srbima Sunce bilo Bog.

P.S. "Huu" je u starini značilo isto kao današnje "hoo" u riječi "hooruk", gdje je "hoo" poziv za zajedničku akciju pri nekom zajedničkom radu.

I BRKOVI SVJEDOČE

Na slici lijevo je slovenska kopča (fibula) za ogrtač (dolamu) iz 6-7. vijeka (buckle, Slavic type, Crypta Balbi, National Roman Museum, Rome), a desno su motivi sa stećaka u Radmilji kod Stoca.

       Gdje je nađena ova fibula, to ne znamo, ali ono sto znamo je da su na kopči solarni simbol: četiri orlove glave kao simboli četiri godišnja Horsova doba. Božanstvo sa brkovima je simbol Sunca ljetnog solsticija (Svetovid), a u dnu je simbol zimskog solsticija (donja, južna polovina neba)
       Obratimo pažnju na brkove preko lica ovog lika: brkovi se pružaju horizontalno preko cijelog lica od jednog do drugog uha. Tako niko od ljudi srednjeg vijeka nije nosio brkove, jer da jest, to bi već na nekoj srednjevijekovnoj slici ili fresci bilo zabilježeno.

       Pogledajmo i brkove na figurama Svetovida na stećcima u Radmilji kod Stoca: brkovi su horizontalni i pružaju se od uha do uha (dio brka na gornjoj slici je na lijevoj strain malo ostešen i orunjen).

       Eto i brkovi svjedoče sta je na stećcima: i na fibuli i na stećcima je Svetovid

HRAST JE SVJEDOK VREMENA

      

Ovaj zavjetni hrast nalazi se negdje u predjelima Stare planine. Po obimu stabla može se procijeniti da je starost hrasta od 500 - 700 godina, sto je vrijeme izmedju 1300 -1500 godine.

 

Motiv na krstu istovjetan je motivu na srednjevijekovnom stećku iz okoline Mostara (godina na krstu je nečitka).

 

      Srbi su se nekad sahranjivali oko hrastova na svojoj vlastitoj zemlji. Kad umre neko najstariji od kućne čeljadi, ili iznenadna smrt zadesi nekog mladog člana zajednice, na novoj grobnoj parceli iznag glave groba pokojnika zasađivali su hrast kao zavjetnu uspomenu na pokojnika, ali je to crkva vremenom zabranom iskorijenila.

ZNAČENJE RIJEČI “SVASTIKA”

Svastike na stećcima

       Znak svastike označava kružni tok ciklusa prirode i vremena, a riječ svastika (swastika, en.) u zapadne evropske jezike ušla je tek krajem 19. vijeka, a sve dotle narodima Zapada bila je nepoznata. Zapadni etimolozi značenje ove riječi nalaze u sanskritskoj riječi  svastika  sto je mistični krst, ali takođe znači sladostrasnik, sreća, horoz (pijetao), trouglasta kresta-ukras, raskršće od četiri puta, četvorolist, četverolisna djetelina i vrsta bijelog luka.  I od svih ovih značenja Zapadnjaci su uzeli da sanskritska riječ svastika znači sreća, što je očigledni dokaz odabranog i proizvoljnog tumačenja jedne riječi.

      Sta istinski znači riječ svastika? Pođimo tragom srbskog jezika:

a)      svastika  je ženina sestra,

b)      svastik, svastičić i svastična su sin i kćerka ženine sestre, tj. svastike,

c)      svâk je muž ženine sestre (paš, pašanac, badžo, badžanac),

I svastika i svast su naša svojta, ne krvni, već duhovni svojaci, svojad, srodnici, rođaci, šira rodbina, rod.

      Evo kako Petar Skok u sovm Etimologijskom rječniku hrvatskoga i srpskoga jezika  tumači odrednicu svak (muž ženine sestre):

  "svâk, gen. sváka m (Vuk, â je nastao stezanjem od -oja- kao u ban i pas') = svõjãk (.također bug.)

 ‘(u gradovima) šogor (Hrvatska), badžanak (Bosna), beau-frère’. Stcslav. svajoki ‘affinis’, polj. i rus. ‘Landsmann’. Stezanje je potvrđeno u slov., češ., slvč., polj. i kaš. jeziku. Femininum je svasi, gen. -i = na -ika (glede sufiksa upor. vladika u Dubrovniku) ‘belle- -soeur’. U toj riječi α nije od stezanja, nego od palatalnog poluglasa ‘, upor. stcslav. svbstb, češ. svest', polj. świeść, rus. svestb, bug. na -ka švestka. To je prvobitno apstraktum deklinacije‘. Pridjev na -ov svòjakov = svákov, na -in svăstin, svástičin. Deminutiv na –ič svastičić m (Boka) »’svastičin sin’. Denominali svastìkati se, svojahati = svojakăt (Kosmet) = svojačiti koga ‘nekoga svojak zvati’. Osnovno svak = svõjãk = svojăk (Kosmet) je poimeničen pridjev svoj (v.) s pomoću sufiksa -ako. Upor. kol. svôjãt, gen. -í = svojta (v.). Apstraktum svast je naprotiv izvedenica od prijevoja ie. korijena *sue- (v. sebi). Sufiks -st je kao u tast (v.). Svi su ti izrazi stvoreni u praslav.   agnatskoj porodici. Upór. za izvođenje srodstva od *sue- arb. velia ‘brat’."

      Kod Skoka vidimo da je svâk sinonim (istog značenja) za svojak, tj. svojta, svojad, srodnik, rođak, šira rodbina, rod. Takođe vidimo da su svòjakov i svákov isto kao svăstin, svástičin, tj. svăstin i svástičin  znače svojta, svojad, srodnik, rođak, šira rodbina, rod.

      Svastika je dakle svojta, svojad, srodnik, rođak, šira rodbina, rod, a potvrdu toga imamo i u sanskritu: sanskritsko sva znači od mene, svoj, jer je rodbina od nas. Sanskritsko svaka znači prijatelj, dok sanskritsko svasey znači kćerka materine sestre (tetišna), sestra od tetke. Dakle je svasey naša svojta, srodnik, rođak, šira rodbina, rod. Sanskritska riječ  svasaa znači sestra, a sestra je rod.

      Dakle i riječ svastika svojim smislom upućuje na našu duhovnu nebesku svojtu,  naše nebeske srodnike, nebeske rođake,  naš nebeski rod.

      Zemlja sa svojom prirodim je naš rod,  Sunce je naš rod, zvijezde, Mjesec i sva vaseljena je rod naš, jer nam je i Bog Rod: “Jer kroz Njega živimo, i mičemo se, i jesmo; kao što i neki od vašijeh pjevača rekoše: jer smo i rod Njegov.” (Djela ap.17,28)

 

POLUSVASTIKA JE ZNAK VASKRSENJA

     Svastika ima četiri kraka i označava četiri godišnje sezone po tri mjeseca: zima, proljeće, ljeto i jesen.

      Polusvastika ima dva kraka i označava dva godišnja perioda od po šest mjeseci: kad je Sunce južno ispod nebeskog ekvatora u periodu zime i jeseni i kad je Sunce sjeverno iznad nebeskog ekvatora u periodu proljeća i ljeta. Polusvastika je simbol Sunčevog vaskrsenja iz južnog u sjeverni period, jer kad Sunce izađe iznad nebeskog ekvatora, priroda počinje da vaskrsava. To je pravac iz donjeg u gornji svijet, iz mrtvila u život, iz zemlje u nebo.

Polusvastika je znak vaskrsenja (klikni na sliku radi uvećanja).

      Druga slika, gore s lijeva:
1. svastika vaskrsenja na neolitskoj keramici Starcevo-Körös kulture (5800 - 5300 g. st. ere),
2. svastika vaskrsenja na pećinskom crtežu nalazi se tačno na liniji nebeskog ekvatora (Bandiagara Cliffs, Mali Rock Art Site),
3. svastika vaskrsenja na feničanskom (filistejskom) novcu nađenom u dervnoj filistejskoj (palestinskoj) Gazi: čempresi označavaju smijer rasta, tj. kretanja Sunca,
4. svastika vaskrsenja na keltskom novcu,
5. polusvastika na petroglifu na Havajima
      Druga slika, dole s lijeva:
1. znak vaskrsenja na petroglifu na Havajima,
2. znak vaskrsenja na stećku u Hercegovini (krst u desnoj ruci je Svetovidov krst godine, a u lijevoj ruci je Sunce).

U BEOGRADU JE NASTANJEN SRBSKI DUŠMANIN

Crkva Svetog Vasilija Ostroškog okrenuta je kako Bog zapovijeda: oltar prema istoku!

 

Crkva Sv. Jovana Vladimira okrenuta je prema istoku. Tako treba.

 

Crkva Sv. Petke na Kalamegdanu okrenuta je oltarom prema sjeveroistoku (naopaka vjera).

 

Saborna crkva okrenuta je oltarskom stranom 45 stepeni prema sjeveroistoku (Beograd je na 45 stepeni sjeverne geografske širine).

 

 

Crkva Svetog Dimitrija oltarom je oko 45 stepeni prema jugoistoku. Pitanje je zašto naopako? 

 

Stara crkva Sv. save, kao i novi svetosavski hram ne stoje u pravcu zapad-istok kao što zapovijeda pravoslavna vjera, već  su oko 8 stepeni sjeverno prema sjeveroistoku.

 

 Hram Svetoga Save za oko 8 stepeni usmjeren je prema sjeveroistoku u pravcu izlaska Sunca na dan 11. aprila. To je simboličan prikaz  Dana Zemlje 22. aprila (11 x 2 = 22).

 

      Uopšte nije čudo što iz Beograda dolazi srbska pogibija.

Oltar "Otadžbine".

 

       Svi znamo šta je otadžbina, ali otadžbina nije Bog da joj se podižu oltari, jer ni naši preci nisu otadžbini podizali oltare. Otadžbina su životi naše kućne čeljadi, naše rodbine, plemena našeg i naroda našeg: to je sloboda, radost, tradicija, vjera i srećna budućnost njihova i naša; otadžbina su kuće naše i groblja predaka naših; otadžbina je zemlja hraniteljka od očeva nam ostavljena u baštinu, imanje naše i mal naš.

      Stradati za živote naše čeljadi, naše rodbine, plemena našeg i naroda našeg, stradati za slobodu, radost, tradiciju, vjeru i srećnu budućnost njihovu i našu, za kuće naše i groblja predaka naših, stradati za zemlju hraniteljku, imanje naše i mal naš nije isto kao stradati za Boga zvanog Otadžbina, jer otadžbina nije Bog, već samo naša java ovog svijeta.

       Međutim, danas nije tako i evo oltara Boga Otadžibine ispred hrama Svetog Save na Vračaru i to ne bilo kakav oltar, već starobiblijski oltar sa rogovima na kojem su prvosveštenici onog vremena prinoslili krvne žrtve svojim bogovima.

 

Starobiblijski žrtveni oltar.

 

       I nemojmo se čuditi stanju koje nas je zadesilo i iz kojeg ne možemo da se isčupamo jer smo postali sljedbenici tajnih prvosveštenika koji lažnom Bogu krvne žrtve prinose. A žrtva ko je? Šta moderni prvosveštenici Srba prinose na oltar Boga Otadžbine? Da li se kao u davna vremena prinose jarići i jaganjci, ovce i bikovi ili neke druge životinje? Ne, na tom oltaru lažnom Bogu Otadžbini kolje se srbska budućnost i prinose se djeca Srba, prinosi se omladina srbska, prinose se Srbi domaćini i njihove porodice, prinosi se ukupni srbski narod! I ni jedna žrtva ne biva bukvalno prinesena i zaklana na tom oltaru, jer moderni prvosveštenici imaju tajni ritual i klanja se izvode nevidljivim noževima smrti, a rezultate tog klanja vidimo u svim segmentima srbske realnosti i opštem nestajanju Srba.

MAH

 

 

Pećinski crteži (Bandiagara Cliffs, Mali Rock Art Site).

 

Isti simbol na pećinskom crtežu i na hrišćanskom mozaiku 6. vijeka (strana 137-141):
http://www.scribd.com/doc/234126289/PERUNOVI-ZAPISI

STEĆCI U ETIOPIJI

Antropomorfni prikaz Sunca na prvi dan ljeta: proljeće, ljetni solsticij (prvi dan ljeta) i ljeto (motiv na monolitu, Sidamo, Sodo, Ethiopia).

 

Sunce godine sa svoja četiri godišnja doba, ljetnim i zimskom solsticijem (motivi na stećcima, Sidamo, Etiopija, 1000-1300 n. e.)

PROSTO K'O PASULJ!

 

Godišnja doba sa zimskim i ljetnim solsticijem (neolit, Kina).

ANTROPOMORFNI PRIKAZ GODINE

 

(Ceramic, Figure, Haiti, Taino, Taino Museum)

 

     Sve je jasno: nebeski ekvator (plava), zima, proljeće, ljeto, jesen! Dva oka su Sunce na nebeskom ekvatoru u proljetni (istok) i jesenji ekvinocij (zapad).

     Svi ljudi na Zemlji nekad su obožavali i slavili Sunce i Boga vidjeli u Suncu, jer "Bog je vidjelo, i tame u njemu nema nikakve." (1.Jovan.1,1,5)