A SRPSKOG GRBA NAJSTARIJI SIMBOL "C"

 

 

 

 

U obliku ognjila, kresiva ili ocila do sad najstariji simbol "C" je na sumerskom kuduru kamenu iz vremena hetske (getske ili skitske) dinastije Kasita, dinastije koja je vladala Sumerom od oko 1550-1150. pr. n. e.

Simbol "C" je na oltaru kapije vremena zimskog solsticija i sastavljeno je od četiri hetska hijeroglifa SI: četiri hijeroglifa u jednoj cjelini su simboli četiri godišnja doba koja se nizaju od dana rođenja mladog Sunca na dan zimskog solsticija. Sumersko SI znači SJAJAN, CRVEN, VATREN; ISTINIT [1], sumersko SIG znaci DAVALAC, DAVALAC VATRE [2]:

SI > SIG > ZIG > ŽIGA > ŽIGICA

Lijevo od oltara zimskog solsticija sa simbolom "C" još su tri oltara triju kapija vremena. Ispred oltara proljetnog ekvinocija je ovan, znak zodijačkog zna-ka Ovna u kojem se od 2448-148 st. ere zbivao proljetni ekvinocij. Na oltaru je glava žrtvenog ovna. Slijede oltari ljetnog solsticija i jesenjeg ekvinocija sa rogovima žrtvenih bikova i junaca.

Iznad oltara zime je nejako trepereće Sunce zime sa četiri zrake kao znak nejakog zimskog sunca i simbolima dolazeća četiri godišnja doba. Do njega je Sunce proljetnog ekvinocija i ljetno Sunce na nebeskom prestolu u prvom danu ljeta.

Ime KAS, KASITI je po hetskom (skitskom) KAS sa značenjem BIJELO [3]. Galsko CAS (čitaj: KAS) znači KREDA; SUNCE [4]. KASSU (Kaš-šu-u) je VRHOVNI BOG Kasita [5], odnosno KOZARA, u literaturi poznatih i pod imenom KOSSAER ili KOSSÄER [6], mnogo kasnijih HAZARA ili KOZAKA.

Literatura klinastog pisma spominje KASITE ih pod imenom KAŠŠU i dio tog naroda su slovenski KA-ŠUBI i oni sebe zovu KASZEBI, Poljaci ih zovu KA-SZUBI što znači SUNČEVI ZUBI, tj. SUNCOZRAČNI. Ime KAŠUB je postalo od KAS. Gaelik CAS (čitaj: KAS) znači VATRA [7]. KAS je sačuvano u srpskom KAZAN (KAS > KASAN > KAZAN), englesko CASH (pare, novac) je od CAS, tj. KAS. Tu je i grčko κασσια i latinsko CASIA, CASSIA (Cinnamomum cassia), ci-met. Uostalom, svi znamo šta je KASA i ko je gazda svjetske KASE.

...............................

[1] Stephen Langdon, A Sumerian Grammar and Chrestomathy, Paris, Libraire Paul Geuthner, 1911, p. 236.

[2] Ibid. pg. 237.

[3] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, pg. 283.

[4] Ibid.

[5] William John Hinke, New Boundary Stone Of Nebuchadrezzar I; Philadelphia, The University of Pennsylvania, 1907, pg. 224.

[6] Friedrich Delitzsch, Die Sprache der Kossäer: Linguistisch-historische Funde und Fragen; Leipzig, J. C. Hinrichs'sche Buchhandlung, 1884, pg. 1.

[7] Edward Dwelly, A Gaelic Dictionary, Vol. I, Herne Bay: E. Macdonald & CO., The Gaelic Press, 1902-, pg. 171.