"Vendi, Veneti ili Slaveni, koji su, kada su prvi put postali poznati u Evropi, nastanjeni su na grani-cama Italije prema Tirolu i Kranjska, koja se pos-tepeno širila u Raetiju, ili zemlju Grisoniju, u Švabiji, i moguće u u Francuskoj. Ova rasa trenutno zau-zima čitav prostor između gore navedenih zemalja i istočne obale Jadranskog mora, s jedne strane, i Baltičkog mora s druge strane. Upravo su potomci starih Slavena prodrli na Kamčatku, naselili Aleut-ske otoke, a možda i prešli na sjevernoamerički kontinent. Stanovništvo Rusije, dijela Turske i vla-darske kuće Austrije, gotovo isključivo čine Slaveni.
Car Karlo IV na početku svoje vladavine, unosi hi-tne zakone u čuvenoj Z l a t n o j b u l i, (poglavlje 23) koji obavezuje sve elektore da uče slavenski jezik, očigledno želeći da ga učini glavnim. Besmrtni Josip II, lično, preuzimajući vlasti smatrao je is-pravnim da predloži svojim ministrima pitanje da li bi slovenski ili njemački trebao biti glavni jezik nje-govog carstva. Odlučili su se u korist drugog.
Ime kojem moderni narodi ove rase daju prvenstvo je S l a v e n i, S l o v e n i, što će reći s l a v n i.
Svi istoričari se slažu da su Slaveni, Veneti ili Sar-mati, prvobitno živjeli na obali Tanaisa, Palus Mæ-otidiji i Cimerijskog Bosfora, zemlje koje su ležale istočno od Ilirije i Dalmacije." [1]
"Fizičke osobine rasprostranjenog naroda poznatog po imenima Slaveni, Vendi ili Veneti, Geti, Jazigezi, Anti i Srbi, umnogome variraju prema klimi oblasti koje naseljavaju njeni različiti ogranci. Rusi i Česi, ili Boemi, su niski i zdepasti; dok su Iliri, Hrvati visoki ili stasitog rasta i dobro proporcionalni. Kvaliteti vo-de imaju snažan uticaj na ličnu ljepotu i oblik; tako i klima, hrana i fizičke ili moralne navike naroda.
Različite grane Slavena odlikuju se posebnim kara-kteristikama, što se može vidjeti na profilima koji čine prednji dio ovog sveska. Slaven je Sarmat, koji živi sjeverno od Karpatskih planina; Vendi su po-tomci drevnih Japoda; a Ilir je stanovnik Hrvatske." [2]
Ima i ova tvrdnja o teritoriji Ilira:
„Ova rasa ljudi je drevna i oni nastanjuju zemlju prema Joniji, uglavnom se kaže da su stekli veliku slavu. Oni se sada se uglavnom zovu Bošnjaci." [3]
Ali, ni Bosna nije cijela teritorija Ilira. Grad SAR-DIKA (današnja Sofija) zvala se i SERDIKA, jer su njeni osnivači SARDI poznati i pod imenom SERDI. Neki autori tvrde da su to Tračani, drugi opet vele da su Kelti, a to je isto što i KIMERI, na Balkanu poznati i kao Iliri:
"SARDIKA, ili SERDIKA, je bila glavni grad Istočne Ilirije. Geografi imaju različite poglede na oboje: i na ortografiju i na poziciju ovog mjesta. Ptolemi ga svrstava među mediteranske gradove Trakije; drugi ga lociraju u Dakiju, tj. Aurelijevu Dakiju na drugoj strani Dunava. Serdika je bila glavni grad druge Ili-rije; to je čuveni grad proširen od Trajana.” [4]
SERDIKA ili SARDIKA je grad tračanskih SERDA (Σέρδοι), plemena Tračana, što svjedoči Dio Kasius (Dio Cassius, L. LI. p. 462). [5]
“Sardika, ilirski grad, dačanskog naroda presto-nica.” [6]
Ko su tračanski SERDI ili SARDI po kojima je SERDIKA, tj. SARDIKA dobila ime? Pogledajmo: Sardetue, Sardetae, Saurdinoi, Sauardeni, Σίρβοι, Sirbi, Σέριοι, Σέρβοι, talijanski zvani Serbi. [7]
Kao saveznike Trojanaca Homer u "Ilijadi" spominje paflagonijske ENETE pod imenom Ένετοί [8]. Ime najranije spomenutih Ilira je VENETI, Herodotovi ENETI (Ένετοὺς) [9]. Tri vijeka nakon Herodota Ce-zar spominje keltske VENETE [10] sa njihovom ze-mljom Venecijom (Venetia) u Armorici, na jugo-zapadnoj obali današnje Francuske [11].
"Što se tiče samih Veneta, ne može se ne primijetiti da tri plemena ili naroda s ovim imenom susrećemo i u drugim dijelovima svijeta, osim onih u Italiji, to jest galskog plemena Veneta na obali Armorike; Venedi ili Veneti kod Tacita, sarmatsko ili slavonsko pleme na obalama Baltika i Heneti ili Eneti, čije se postojanje spominje u Paflagoniji u doba Homera (Ilijada, II, 85)." [12]
S kraja stare i početka nove ere ovako Strabon piše o Keltima i Venetima nastanjenih na vrhu Jadrana:
“Ovi Kelti pripadaju istoj rasi kao i transalpski Kelti. Što se tiče Veneta postoje dvije tradicije, neki go-vore da su oni kolonija onih Kelta istog imena koji žive uz ocean, drugi kažu da potiču od Veneta iz Paflagonije, koji su ovdje našli utočište kod Ante-nora nakon Trojanskog rata…” [13]
“Kada su Rimljani prodrli na istarsku obalu, utvrdili 60 su da su stanovnici obožavali boginju Izis, a otud ime koje su dali ovoj zemlji. Većina seljaka je sla-venskog porijekla, ali su primorski gradovi naseljeni Venećanima ili Italijanima. Bivši govor bio je na dalmatinskom ili ilirskom dijalektu, a kasnije na is-kvarenom talijanskom.” [14]
“Katari oko Emone imaju imena venetskog porijekla i mogli bi biti grupa Karna. Osim Latobića i Var-kijana, čija su imena keltska, stanovnici Kolapijani, Jasi, Breuci, Amantini i Skordići bili su Iliri.” [15]
“Mnogi autori, kao Appianus Alexandrinus, i Ph. Cluverius pod imenom Kelti uključuju Gale, Ger-mane, Spanijarde, Britone, Ilire, itd. ali je sigurno to da Polybius, Diodorus, Plutarch, Ptolemy, Strabo, Athenæus i Josefus ove narode koji su zauzeli Ga-liju zovu Keltima.” [16]
I svi su govorili jednim jezikom:
“Jednosložni prvobitni jezik > aglutinativni: turanski > amalgamatski: jafetski ili iranski ili indoevropski > keltski: trački ili ilirski …" [17]
„Istina je da su Dalmatinci, Mizi, Tribali, pa čak Sarmati, koriste skoro isti jezik, ili ne mnogo različiti, tako da se međusobno razumiju bez teškoća." [18]
Veneti nose ime po Suncu:
“Ven (sunce), Vena, mjesec, hindu riječ." [19]
Nije to samo hindu riječ, nego riječ Veneta, Ilira, Tračana, Kelta ili Slovena, tj. Srba i svih evropskih naroda koji su hristijanizacijom i islamizacijom postali ovo sto su danas:
VEN > VENERA
Osnova VEN je u VENET, SLAVEN, SLOVEN ili VEND i sve je od galskog EN koje u ENEV znači DUŠA, DUH; RAZUM; OSJEĆANJA; NAČELO ŽI-VOTA; ŽIVOT; SRŽ, JEZGRO, SRCE [20]. VEN u galskom ENET znači SLAVA [21] i pod imenom ENETI Homer i Herodot pominju VENETE.
Vidite da istorija nije sakrivena, nego je problem u cenzorima iz vrha države i Crkve i to nije slučaj samo kod pravoslavaca, nego i kod katolika i bal-kanskih muslimana. Njihove vođe iz vrha njihovih religija i u politici skupa sa njihovim vjernicima preko laži, vjerske mržnje i pljuvanja na istinu u službi su Velikih vavilonskih magova koji pomoću njih i laži stvaraju "novu istinu" Novog svj. poretka.
..............................
[1-2] Frederic Shoberl, The World in miniature. Illyria and Dalmatia, Vol. II, Introduction xi-xviii; Lon-don: Printed for R. Ackermann, 1821.
[3]. B. G. Niebuhr, Corpus Scriptorum Historiae Byzantinae: Laonicus Chalcocondylas, De rebus Turcicis, L. X; Bonnae, Impensis Ed. Weberi, 1843, p. 530.
[4] (36) Abraham Rees, The Cyclopaedia; Vol. XXXI; London: Longman, Hurst, Rees, Orme, & Brown, 1819, p. 521.
[5] Johann Christoph Rasche, Lexicon universaerei numariae veterum et praecipuie Gracorum et Ro-manorum; Tomi Qvarty; Lipsiae, Libraria Gledi-tschia, 1790, p. 668.
[6] Ib..
[7] Matija Petar Katancic, Orbis Antiquus Ex Tabula Itineraria Quae Theodosii Imp. Et Peutingeri Audit. Ad Systema Geographiae Redactus Et Com-mentario Illustratus; Paris, I Continens Evropam; Budae, Sumtibys Tipographiae Regiae Universitatis Hungaricae, 1824, p. 237.
[8] Homer, Ilijada; 2, 9.
[9] Herodot, I; 196.
[10] Caesar, De Bello Gallico, Book III; 9.
[11] Ib., Book II; 34.
[12] William Smith, Dictionary of Greek and Roman Geography, Vol. II; Boston: Little, Brown and Co., 1870, p. 1272.
[13] Strabo, V, 1, 4.
[14] Frederic Shoberl, Ib. p. 48.
[15] John Wilkes, The Illyrians; Blackwell Publishers Ltd., Oxford, UK; Blackwell Publishers Inc., Cam-bridge, Massachusetts, USA, 1996, p. 218.
[16] The Southern Rewieu, Vol. 5, February & May 1830, Charleston, Printed and published by A. E. Miller, 1830, p. 367.
[17] David N. Livingstone, Adam's Ancestors: Race, Religion, and the Politics of Human Origins, Balti-more, The Johns Hopkins University Press, 2008, p. 103.
[18] B. G. Niebuhr, Ib. p. 530.
[19] Dunlap, S. F. (Samuel Fales), The origin of ancient names of countries, cities, individuals, and gods;Cambridge, Metcalf and Company, 1856, p. 25.
[20] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 542.
No comments:
Post a Comment