Biblija
nije Božja riječ, jer je pisana ljudskom rukom kojoj je upravljao ljudski
korumpirani razum:
“Učenje
Mojsija i proroka, u osnovi identično onom drevnih Egipćana, također je imalo
svoje vanjsko znače-nje i svoje velove. Hebrejske su knjige napisane samo po
prisjećanju tradicije i bile su napisane simbolima nera-zumljivim svjetovnjacima.
Petoknjižje i proročke pjesme bile su samo osnovne knjige doktrine, morala ili
liturgije; a prava tajna i tradicionalna filozofija napisana je tek poslije,
pod još manje prozirnim velom.” [1]
I
to je ono što stalno govorim naivcima: kad čitate Bibliju, nemojte napisano shvatati
bukvalno, jer je neu-pućenima nepoznat pravi smisao napisanog. Pravi smisao pokriven
je velom, tj. tajnom koju znaju samo inicirani u značenja tih tajni. Tako
dolazi da sveštenici imaju jednu, a narod drugačiju vjeru:
“Sveštenici mnogih naroda antike bili su inicirani u misterije, i kao
takvi bili su monoteisti, dok su neuke mase bile idolopoklonici.” [2]
Ovdje
ćemo pokazati kako je velom pokriven smisao riječi ARKHI (ἀρχῇ), koju nam tumače
i prevode kao POČETAK i tom riječju počinje Biblija sljedećim sti-hom:
“U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Postanak, 1, 1)
U Septuaginti POČETAK je ARKHI (ἀρχῇ) i kako počinje Petoknjižje Starog
zavjeta, tako počinje i Jova-novo jevanđelje Novog zavjeta:
“U početku bješe riječ, i riječ bješe u
Boga, i Bog bješe riječ. Ona bješe u početku u Boga. Sve je kroz nju postalo, i bez nje ništa nije postalo što je
postalo. U njoj bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. I svjetlost se
svijetli u tami, i tama ga ne obuze.” (Jovan,
1, 1-5)
I
kod Jovana POČETAK je ἀρχῇ, ali to izvorno ne znači POČETAK, jer
grčko ἀρχῇ (ἀρχὴ) prevode još kao
ORIGINAL, KRAJNJI, NAJDALJI; PRVI; NAČELO; UZROK; GLAVA; VLAST; OBLAST; MOĆ;
KOMAN-DA; CARSTVO; POGLAVARSTVO; OD VJEČNOSTI. [3],
a pravi smisao otkriće nam etimologija
i uporedna lingvistika.
Metode
etimologije lako je objasniti: tražiš porijeklo i izvorno značenje neke riječi,
prvo tražiš u jeziku kojem riječ pripada. Ako je u tom jeziku nemoguće to naći,
tražiš u prvim najsrodnijim jezicima i tražiš u jezicima udaljenih naroda. Tako
ćemo i mi ovdje tražiti porijeklo grčkog ARKHI (ἀρχῇ).
Evo nekoliko srodnih grčkih riječi koje kao i ARKHI počinju sa AR (ἀρ):
ἀpά = molitva [4]
ἀργός = sjajan, blistav, blješteći [5]
ἀργύρεος = srebro [6]
ἀρία = hrast, božikovina (Ilex, Christmas holly) [7]
᾿Αρισταῖος = Apolo [8]
ἀρχ-άγγελος = arhanđel [9]
ἀρχαιογονία = starina, porijeklo [10]
ἄρχω, ἀpxe- = prvi, izvorni, original [11]
ἀρχό = načelnik, vođa [12]
ἄρχων = vladar [13]
Pošto
u grčkom nema riječi AR od koje su nabrojane grčke riječi postale, tražimo oblikom
i smislom srodne riječi u jezicima okolnih i od Grka udaljenih naroda i
poredimo te riječi po korijenu, osnovi i značenju.
Lažući
Grci tvrde da su ove i njima oblikom i značenjem slične grčke riječi postanjem
od sanskritskog korijena ARH, koji riječima daje značenje ČAST, DOSTOJNOST,
tj. PRVO MJESTO [14], te smisao toga prenose na smisao POČETAK
VREMENA. Ali, PRVO MJESTO po časti da je se najzaslužnijem i najslavnijem, te
POČE-TAK VREMENA zaista nisu isto. Osim toga, u san-skritskom ARH je AR, punoznačna
riječ galskog jezika, dakle je i sanskritsko ARH postalo od galskog AR, jer
ni u sanskritu ne postoji AR kao punoznačna riječ. AR je iz keltskog sa značenjem
VIS, VATRA, GORENJE [15]; VOĐENJE, UPRAVLJANJE [16]. To
je SUNCE, BOG SUNCE.
Hetsko
ARHA znači DALEKO, a nebeska daljina je
VISINA [17]. Skitsko ᾿Αριμα znači JEDNO [18]. BOG JE JEDAN I VJEČAN, BEZ POČETKA I BEZ
KRAJA. ARD i ART znače BOG [19], starogaelik ARAD znači MOĆAN, HRABAR [20].
I šta
izvorno znači “grčko” ARKHI (ἀρχῇ), koje je u grčkom primilo značenje POČETAK? ARKHI
(ἀρχῇ), Po hetskom i keltskom znači VISOKI, VATRENI, SJAJNI, jer indoevropsko AR
znači SJAJAN [21], semitsko AR znači DOBAR [22], sumerski piktograf ▷◁ čita se AR i znači SVETLOST, SJATI, PROSVJETLENJE [23]. Sumersko AR znači SLAVA [24], sumersko ARA je
VRIJEME [25], starokeltsko ARD znači BOG [26], jermensko
AREG je SUNCE [27]: AR je VATRA, SJAJ, SVJETLOST, SUNCE, BOG.
U
Boga nema početka, BOG JE VJEČNOST. Kad tome dodamo velško AR sa značenjem MOĆ
GOVORA, GOVOR [28], bude nam jasno zašto je AR ujedno i
BOG I SVJETLOST I SUNCE I BUK, tj, GLAS, RIJEČ ili LOGOS. Velško AR takođe znači NA; VIS, VISOK, VELIK,
KRASAN [29]. Velško ARCH, grčko ARKHOS, te irsko ARG znače POGLAVAR,
VOĐA, ČELNIK [30].
I
kako treba pravilno, izvorno da glasi prvi stih Biblije? Evo ovako:
“U
Svjetlosti stvori Bog nebo i zemlju.”
U
svojoj svjetlosti, u sebi samome Bog je stvorio nebo i zemlju, ali pod tim ne
treba smatrati samo naš Sunčev sistem i našu Zemlju, jer je naš svijet veoma
mlad, a mnogo je svjetova u Boga:
“U
kući Oca mojega mnogi su stanovi.” (Jovan,14,
2)
BOG je
SVJETLOST, OGANJ, SUNCE:
“Ar, ili Ari, znači vatro-Sunce, na grčkom Ar-es, u Fenikiji i Judeji to
je Ar, ‘vatra’ (Iar)….” [31]
“Riječi
As (Ush) i Ar (Ur) obe znače sunce ili vatra ...” [32]
Sumersko
ARI je RAĐAJUĆI, PLODONOSNI [33].
Šta
je BUK? BUK je muški rod imenice BUKA. BUK je sinonim riječima VAL i TALAS. Svi
znamo za radio-valove ili radio-talase
te i te frekvencije. BUK, VAL ili TALAS jesu FREKVENCIJE ELEKTROMAGNETNIH
TALASA. BUK je ZVUK, GLAS, RIJEČ, LOGOS, LO-GA, LOŽA, BORAVIŠTE; DRŽAČ, NOSAČ,
ZAŠTI-TA, tj. BOG SUNCE [34].
I
kako izvorno treba da su napisani prvih pet stihova Jovanovog jevandjelja? Evo
ovako:
“U Svjetlosti bješe buk, i buk bješe u
Boga, i Bog bješe buk. On bješe u početku u Boga. Sve je kroz njega postalo, i
bez njega ništa nije postalo što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe
svjetlo ljudima. I svjetlo se svijetli u tami, i tama ga ne obuze.” (Jovan,1,1-5)
BOG JE DUH OBUČEN U SUNCE, JEDAN I VJEČAN i to je monoteistička religija
drevnih sveš-tenika:
“Sveštenici mnogih naroda antike bili su inicirani u misterijama, i kao
takvi bili su monoteisti, dok su neuke mase bile idolopoklonici.”
Sve to znaju sveštenici današnjih velikih
religija i svi vjeruju u SUNCE BOGA:
“Hiram (Hristos) je vaskrsao. Budući da je
besmrtan, on zaista ne može umrijeti.” [35]
..........................
[1] Jirah Dewey Buck, Mystic Masonry, or, the
Symbols of Freemasonry and Greater Mysteries of Anti- quity, Second Edition, Cincinnati, The
Robert Clarke Company, 1897, p. 106.
[2] Ib. p. 90.
[3] John Groves, A Greek and English
Dictionary; Boston: Hilliard, Gray and Company, 1836, p. 92.
[4] Henry George Liddell and Robert
Scott, A Greek-English Lexicon; Oxford: The Clarendom Press, 1883, p. 211.
[5] Ib. p. 213.
[6] Ib. p. 214.
[7] Ib. p. 216.
[8] Ib. p. 217.
[9] Ib. p. 226.
[10] Ib. p. 227.
[11] Ib.
[12] Ib. p. 229.
[13] Ib.
[14] Henry
George Liddell and Robert Scot, Ib. p. 229.
[15] Jean-Baptiste
Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph
Daclin, 1759, p. 74.
[16] William Shaw, A Galic and English
Dictionary, Vol. I; London: W. and A. Strahan, 1780.
[17] Edgar H. Sturtevant, A Comparative Grammar
of the Hittite Language; Linguistic society od America, University of Pennsylvania,
Philadelphia, 1933, p. 88.
[18] Henry George Liddell and Robert Scot, Ib.
p. 117.
[19] Robert Archibald Armstrong,
Gaelic Dictionary in Two parts, London, Printed for James Duncan, 1825,
p. 33.
[20] Ib. p. 32.
[21] James
George Roche Forlong, Rivers of Life, Or Sources and Streams of the Faiths of
Man in All Lands, Vol. II, London, 1883, p. 11.
[22] Ib.
[23] Daniel Smith, Cuneorum Clavis: The Primitive
Alphabet and Language of the Ancient ones of the Earht; Edited by H. W. Hemsforth. London: Printed for the
Editor At The Chiswick Press, 1875, p.
96.
[24] Ib. p. 62.
[25] C. J. Gadd, A Sumerian Reading-Book; Ox-ford, The Clarendon Press, 1924,
p. 178.
[26] Robert Archibald Armstrong, Ib. p. 33.
[27] Robert
Ellis, The Armenian origin of the Etruscans, London: Parker, Son and Bourn,
1861, p. 44.
[28] William
Owen Pughe, A National Dictionary of the Welsh Language; Denbigh, Published by
Thomas Gee, 1866, p. 206.
[29] Ib.
[30] Ib. p. 208.
[31] S. F. Dunlap, The Origin of Ancient
Names of Countries, Cities, Individuals and Gods; Cambridge, Metcalf and
Company, 1856, p. 7.
[32] The Christian Examiner and Religious
Miscellany, Vol. 61, Boston: Crosby, Nichols, and Co., New York: C. S Francis &
Co., London: Edward T. Whitfield, 1856, pg. 95.
[33] Stephen Langdon, Sumerian
Grammar And Chrestomathy; Paris:Librairie Paul Geuthner, 1911, p.
[34] Jean-Baptiste
Bullet, Tome III, p. 90.
[35] Jirah
Dewey Buck, Ib. p. 112.
.jpg)
.jpg)
