SVEMU STVORENOM BOG JE POČETAK

     Biblija nije Božja riječ, jer je pisana ljudskom rukom kojoj je upravljao ljudski korumpirani razum:

     “Učenje Mojsija i proroka, u osnovi identično onom drevnih Egipćana, također je imalo svoje vanjsko znače-nje i svoje velove. Hebrejske su knjige napisane samo po prisjećanju tradicije i bile su napisane simbolima nera-zumljivim svjetovnjacima. Petoknjižje i proročke pjesme bile su samo osnovne knjige doktrine, morala ili liturgije; a prava tajna i tradicionalna filozofija napisana je tek poslije, pod još manje prozirnim velom.” [1]

     I to je ono što stalno govorim naivcima: kad čitate Bibliju, nemojte napisano shvatati bukvalno, jer je neu-pućenima nepoznat pravi smisao napisanog. Pravi smisao pokriven je velom, tj. tajnom koju znaju samo inicirani u značenja tih tajni. Tako dolazi da sveštenici imaju jednu, a narod drugačiju vjeru:

     “Sveštenici mnogih naroda antike bili su inicirani u misterije, i kao takvi bili su monoteisti, dok su neuke mase bile idolopoklonici.” [2]

     Ovdje ćemo pokazati kako je velom pokriven smisao riječi ARKHI (ἀρχῇ), koju nam tumače i prevode kao POČETAK i tom riječju počinje Biblija sljedećim sti-hom:

     “U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Postanak, 1, 1)

     U Septuaginti POČETAK je ARKHI (ἀρχῇ) i kako počinje Petoknjižje Starog zavjeta, tako počinje i Jova-novo jevanđelje Novog zavjeta:

    “U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ. Ona bješe u početku u Boga. Sve je kroz nju postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo. U njoj bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. I svjetlost se svijetli u tami, i tama ga ne obuze.” (Jovan, 1, 1-5)

     I kod Jovana POČETAK je  ἀρχῇ, ali to izvorno ne znači POČETAK, jer grčko ἀρχῇ (ἀρχὴ) prevode još kao ORIGINAL, KRAJNJI, NAJDALJI; PRVI; NAČELO; UZROK; GLAVA; VLAST; OBLAST; MOĆ; KOMAN-DA; CARSTVO; POGLAVARSTVO; OD VJEČNOSTI. [3], a pravi smisao otkriće nam etimologija i uporedna lingvistika.

     Metode etimologije lako je objasniti: tražiš porijeklo i izvorno značenje neke riječi, prvo tražiš u jeziku kojem riječ pripada. Ako je u tom jeziku nemoguće to naći, tražiš u prvim najsrodnijim jezicima i tražiš u jezicima udaljenih naroda. Tako ćemo i mi ovdje tražiti porijeklo grčkog ARKHI (ἀρχῇ).

     Evo nekoliko srodnih grčkih riječi koje kao i ARKHI počinju sa AR (ἀρ):

ἀpά = molitva [4]
ἀργός = sjajan, blistav, blješteći [5]
ἀργύρεος = srebro [6]
ἀρία = hrast, božikovina (Ilex, Christmas holly) [7]
᾿Αρισταῖος = Apolo [8]
ἀρχ-άγγελος = arhanđel  [9]
ἀρχαιογονία = starina, porijeklo [10]
ἄρχω, ἀpxe-  = prvi, izvorni, original  [11]
ἀρχό = načelnik, vođa [12]
ἄρχων = vladar [13]

     Pošto u grčkom nema riječi AR od koje su nabrojane grčke riječi postale, tražimo oblikom i smislom srodne riječi u jezicima okolnih i od Grka udaljenih naroda i poredimo te riječi po korijenu, osnovi i značenju.

Lažući Grci tvrde da su ove i njima oblikom i značenjem slične grčke riječi postanjem od sanskritskog korijena ARH, koji riječima daje značenje ČAST, DOSTOJNOST, tj. PRVO MJESTO [14], te smisao toga prenose na smisao POČETAK VREMENA. Ali, PRVO MJESTO po časti da je se najzaslužnijem i najslavnijem, te POČE-TAK VREMENA zaista nisu isto. Osim toga, u san-skritskom ARH je AR, punoznačna riječ galskog jezika, dakle je i sanskritsko ARH postalo od galskog AR, jer ni u sanskritu ne postoji AR kao punoznačna riječ. AR je iz keltskog sa značenjem VIS, VATRA, GORENJE [15]; VOĐENJE, UPRAVLJANJE [16]. To je SUNCE, BOG SUNCE.

     Hetsko ARHA znači DALEKO, a nebeska daljina je  VISINA [17]. Skitsko ᾿Αριμα znači JEDNO [18]. BOG JE JEDAN I VJEČAN, BEZ POČETKA I BEZ KRAJA. ARD i ART znače BOG [19], starogaelik ARAD znači MOĆAN, HRABAR [20].

     I šta izvorno znači “grčko” ARKHI (ἀρχῇ), koje je u grčkom primilo značenje POČETAK? ARKHI (ἀρχῇ), Po hetskom i keltskom znači VISOKI, VATRENI, SJAJNI, jer indoevropsko AR znači SJAJAN [21], semitsko AR znači DOBAR [22], sumerski piktograf ▷◁ čita se AR i znači SVETLOST, SJATI, PROSVJETLENJE [23]. Sumersko AR znači SLAVA [24], sumersko ARA je VRIJEME [25], starokeltsko ARD znači BOG [26], jermensko AREG je SUNCE [27]: AR je VATRA, SJAJ, SVJETLOST, SUNCE, BOG.

     U Boga nema početka, BOG JE VJEČNOST. Kad tome dodamo velško AR sa značenjem MOĆ GOVORA, GOVOR [28], bude nam jasno zašto je AR ujedno i BOG I SVJETLOST I SUNCE I BUK, tj, GLAS, RIJEČ ili LOGOS.  Velško AR takođe znači NA; VIS, VISOK, VELIK, KRASAN [29]. Velško ARCH, grčko ARKHOS, te irsko ARG znače POGLAVAR, VOĐA, ČELNIK [30].

     I kako treba pravilno, izvorno da glasi prvi stih Biblije? Evo ovako:

     “U Svjetlosti stvori Bog nebo i zemlju.”

     U svojoj svjetlosti, u sebi samome Bog je stvorio nebo i zemlju, ali pod tim ne treba smatrati samo naš Sunčev sistem i našu Zemlju, jer je naš svijet veoma mlad, a mnogo je svjetova u Boga:

     “U kući Oca mojega mnogi su stanovi.” (Jovan,14, 2)

 BOG je SVJETLOST, OGANJ, SUNCE:

     “Ar, ili Ari, znači vatro-Sunce, na grčkom Ar-es, u Fenikiji i Judeji to je Ar, ‘vatra’ (Iar)….” [31]

      “Riječi As (Ush) i Ar (Ur) obe znače sunce ili vatra ...” [32]

Sumersko ARI je RAĐAJUĆI, PLODONOSNI [33].   

     Šta je BUK? BUK je muški rod imenice BUKA. BUK je sinonim riječima VAL i TALAS. Svi znamo za  radio-valove ili radio-talase te i te frekvencije. BUK, VAL ili TALAS jesu FREKVENCIJE ELEKTROMAGNETNIH TALASA. BUK je ZVUK, GLAS, RIJEČ, LOGOS, LO-GA, LOŽA, BORAVIŠTE; DRŽAČ, NOSAČ, ZAŠTI-TA, tj. BOG SUNCE [34].

     I kako izvorno treba da su napisani prvih pet stihova Jovanovog jevandjelja? Evo ovako:

     “U Svjetlosti bješe buk, i buk bješe u Boga, i Bog bješe buk. On bješe u početku u Boga. Sve je kroz njega postalo, i bez njega ništa nije postalo što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlo ljudima. I svjetlo se svijetli u tami, i tama ga ne obuze.” (Jovan,1,1-5)

     BOG JE DUH OBUČEN U SUNCE, JEDAN I VJEČAN i to je monoteistička religija drevnih sveš-tenika: 

     “Sveštenici mnogih naroda antike bili su inicirani u misterijama, i kao takvi bili su monoteisti, dok su neuke mase bile idolopoklonici.”

     Sve to znaju sveštenici današnjih velikih religija i svi vjeruju u SUNCE BOGA:

“Hiram (Hristos) je vaskrsao. Budući da je besmrtan, on zaista ne može umrijeti.” [35]

..........................
     [1] Jirah Dewey Buck, Mystic Masonry, or, the Symbols of Freemasonry and Greater Mysteries of Anti-   quity, Second Edition, Cincinnati, The Robert Clarke Company, 1897, p. 106.
     [2] Ib. p. 90.
     [3] John Groves, A Greek and English Dictionary; Boston: Hilliard, Gray and Company, 1836, p. 92.
     [4] Henry George Liddell and Robert Scott, A Greek-English Lexicon; Oxford: The Clarendom Press, 1883, p. 211.
     [5] Ib. p. 213.
     [6] Ib. p. 214.
     [7] Ib. p. 216.
     [8] Ib. p. 217.
     [9] Ib. p. 226.
     [10] Ib. p. 227.
     [11] Ib.
     [12] Ib. p. 229.
     [13] Ib.
     [14] Henry George Liddell and Robert Scot, Ib. p. 229.
     [15] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 74.
     [16] William Shaw, A Galic and English Dictionary, Vol. I; London: W. and A. Strahan, 1780.
     [17] Edgar H. Sturtevant, A Comparative Grammar of the Hittite Language; Linguistic society od America, University of Pennsylvania, Philadelphia, 1933, p. 88.
     [18] Henry George Liddell and Robert Scot, Ib. p. 117. 
      [19] Robert Archibald Armstrong, Gaelic Dictionary in Two parts, London, Printed for James Duncan, 1825,   
p. 33.
     [20] Ib. p. 32.
     [21] James George Roche Forlong, Rivers of Life, Or Sources and Streams of the Faiths of Man in All Lands, Vol. II, London, 1883, p. 11.
     [22] Ib.
     [23] Daniel Smith, Cuneorum Clavis: The Primitive Alphabet and Language of the Ancient ones of the Earht; Edited by  H. W. Hemsforth. London: Printed for the Editor At The Chiswick Press, 1875,  p. 96.
      [24] Ib. p. 62.
      [25] C. J. Gadd, A Sumerian Reading-Book; Ox-ford, The Clarendon Press, 1924, p. 178.
     [26] Robert Archibald Armstrong, Ib. p. 33.
     [27] Robert Ellis, The Armenian origin of the Etruscans, London: Parker, Son and Bourn, 1861, p. 44.
     [28] William Owen Pughe, A National Dictionary of the Welsh Language; Denbigh, Published by Thomas Gee, 1866, p. 206.
     [29] Ib.
     [30] Ib. p. 208.
     [31] S. F. Dunlap, The Origin of Ancient Names of Countries, Cities, Individuals and Gods; Cambridge, Metcalf and Company, 1856, p. 7.
     [32] The Christian Examiner and Religious Miscellany, Vol. 61, Boston: Crosby, Nichols, and Co., New York: C. S Francis & Co., London: Edward T. Whitfield, 1856, pg. 95.
     [33] Stephen Langdon, Sumerian Grammar And Chrestomathy; Paris:Librairie Paul Geuthner, 1911, p.
     [34] Jean-Baptiste Bullet, Tome III, p. 90.
     [35] Jirah Dewey Buck, Ib. p. 112.