Pošto još traju nejasnoće o izvornom značenju i porijeklu riječi SVASTIKA, vrijeme je i to da ob-jasnimo:
"Svastika se nazivala
različitim imenima u različitim zemljama, iako su gotovo sve zemlje u kasnijim
godinama prihvatile drevno sanskritsko ime Svastika; i ovo ime se preporučuje
kao najtačnije i najsigurnije, sada je najopširnije i, zaista, gotovo
univerzalno. Ranije se pisalo s-v--a-s-t-i-k-a i s-u-a-s-t-i-k-a, ali kasniji
način pisa-nja, i engleski i francuski, je s-w- a-s-t-i-k-a.” [1]
Jedni govore ovako:
"Etimologija: sanskrtska
riječ koja označava uzitak, zadovoljtvo, srecu. Sastoji se od Su (ek-vivalent grčkog εὐ),
'dobro', i asti, 'biće', 'dobro
biće', sa sufiksom ka (grčki κα, latinski co)." [2]
Drugi tvrde ovako:
"Su, radikalno, označava dobro, zdravo, od-lično, ili suvidas,
napredak.
Asti, treće lice,
jednina, indikativni prezent glagola as,
biti, što je jest na latinskom.
Ka, sufiks koji tvori imenicu." [3]
Treći razmišljaju
ovako:
“Century Dictionary kaže. Swastika
- [san-skrit, bukvalno "dobre sreće.''
Svasti (su, dobro, + asti, biće), blagostanje]. Isto kao
kukasti krst.” [4]
Četvrti imaju svoje mišljenje:
"Etnološki, svastika je izvedena od svasti, a svasti od su, 'dobro,’ i as',
'biti.' Svasti se često pojavljuje u
Vedama, i kao imenica u značenju sreće, i kao prilog u značenju 'dobro' ili
'zdravo!' Odgovara grčkom εὐστω. Izvođenje svastika
je kasnijeg datuma i uvijek znači povoljan znak, kakav se najčešće nalazi među
budistima i džainistima.” [5]
Postoji i ovakvo mišljenje:
"Monogramski znak od četiri
grane, čiji su krajevi zakrivljeni (ili savijeni) pod pravim uglom, ime označava,
doslovno, znak blagoslova ili dobrog predznaka.” [6]
I na kraju citat sa zdravorazumskim zak-ljučkom:
“Znak svastike je morao postojati mnogo prije nego što mu je dato
ime. Mora da je pos-tojao mnogo prije budističke religije ili san-skritskog
jezika.” [7]
Svastika je kolo nebeskog mlina, kolo
vre-mena, KOLO SUNCA, KOLO KRETANJA od najprostijeg atoma vodonika i do
kretanja uni-verzuma: SVASTIKA je ZNAK BOGA (jedan krak svastike je azbučno Γ jednako mason-skom latiničnom G = BOG).
Vidjeli smo da u određivanju etimologije i
značenja imena SVASTIKA svi se hvataju za sanskritsko SU i sanskritsko AS i
ASTI sa zna-čenjem SRECA. Ne i ne! To nije fundamentalno značenje SVASTIKE, jer
evo zašto: skupa sa Vedama svastiku su u Indiju donijeli Arjani, dak-le je
izvorno značenje SVASTIKE u jeziku Arja-na. Obratimo pažnju na prvu rečenicu
citata pod brojem 3 sa prethone stranice:
"Su,
radikalno, označava dobro, zdravo, odlično, ili suvidas, napredak.”
Sanskritsko SU znači KRETANJE; PODSTICAJ; NADMOĆ; OPLODNJA, STVARANJE,
RAĐA-NJE; DOBRO, ODLIČNO; ŽIVOTNO, LIJEPO, PRAVEDNO, MILOSNO, VOLJNO, BRZO [8]. Hetsko SU znaci
VATRA [9] i to SU je u SUN, SUNCE Zatim slijedi druga rečenica pomenutog citata:
“Asti, treće lice, jednina, indikativni
prezent glagola as, biti, što je jest na latinskom.”
Ko je prvo JEST u univerzumu? BOG je JEST, AS, AZ. Prema tome slijedi:
SU + ASTI > SUASTI
Zatim
posljednja recenica tog citata:
“Ka, sufiks koji tvori imenicu."
Autor čiji
citat rečenicu po rečenicu analiziramo je Albert Gallatin Mackey, mason 33
stepena, te on kao mason svim nižim stepenima maso-nerije i nemasonima ne smije
kazati tajnu, a tajna je pravo značenje sanskritske riječi KA: PRAJĀPATI (OTAC
NARODA); DUŠA; BLJE-SAK, SVJETLOST; GLAVA, SUNCE; VATRA; SREĆA, UŽIVANJE [10]. I sad imamo:
SUASTI + KA > SUASTIKA = SVASTIKA.
I kažu:
"Iznesene su mnoge teorije u vezi sa
simbolikom svastike, njenim odnosom prema drevnim božanstvima i predstavljanjem
njihovih određenih osobina. Prema procjeni određenih pisaca, to je bio amblem
Zevsa, Bala, Sunca; boga sunca, kočija sunca, Agnija, boga vatre; Indre, boga
kiše; boga Neba, boga neba i ko-načno boga svih božanstava, Velikog Boga,
Stvoritelja i Vladara univerzuma. Također se smatralo da simbolizira svjetlost
ili boga svjet-losti i račvaste munje i vode. Neki vjeruju da je to bio
najstariji arijevski simbol. Neki vjeruju da je bio najstariji arjanski
simbol.” [11]
Ako
umjesto sanskritskog SU, koje znači DOBRO, i umjesto hetskog SU sa značenjem
VATRA, uzmemo baskijsko SUA, saznajemo
da i baskijsko SUA znači VATRA [12]. Svi
znamo da je vatra i te kakvo dobro za čovjeka, naročito VATRA SUNCA kao dobro
za život na Zemlji:
"SUA,
vatra, gorenje. Ba. Postavljeni primjer je na baskijskom. Suilha, Sulya, gorjeti na
bre-tonskom; Sude, svijetliti na
irskom. Iz kombi-nacije ova tri dijalekta vidimo da je SU keltski izraz koji
znači vatra." [13]
Evo još
nekih jezika u kojima SU znači VATRA, GORENJE, SJAJ, SUNCE: SUB (sirij-sko),
SUD (etiopsko), SUT (arapsko), SUS (hal-dejsko), SUI (kineski), SUL (galsko i
gaelik), [14], SUR (sanskritski), SURI, SUH
(srpski), SUPRA (srpski), itd. Posebno je zanimljivo po-java korijena SU u
imenu SVETOVIDA u latin-skim zapisima: SUANTOUITUS, SUANTOUIT, SUAN-TUITHO,
SUANTOUITUS, SUANTOUIT, SUANTUIT-HO,
SUANTEVIt, ZUANTEVIT [15], u
staroislandskom je SVANRAVIZ [16] i
SVANTEVIZ [17], a na jadranskom otoku Braču
jedna gora zove se SUTVID. Srpsko ŽUNA je od SUNA, od SUNCE.
Baskijskom SUA (vatra)
odgovara SVA u srpskom SVANE, u engleskom SWAN (labud), u švedskom SVAN (labud).
Prelaz U u V (i ob-ratno), nije nepoznanica u jezicima. Tako je pos-talo ime
njemačke pokrajine SVABIJE (SWA-BIA) na mjestu prve Cezarove GERMANIE.
Tračansko
GERMA je TOPLOTA, tj. VATRA i to značenje ima i naziv SWABIA. GERMANIA i SWABIA
su riječi istog značenja, sinonimi, a SWABIA je postanjem od SUABIA [18] i tu je sanskritsko SU sa svim značenjma
nabrojanim u citatu br. 8 (str. 219) Tu su hetitsko SU i baskijsko
SUA sa značenjem VATRA. To SUA je u imenu SUABIA i to je dio LUSATIE Lužičkih
Srba. Naziv LUSATIA je od galskog LUS, istog značenja kao i galsko LU, LUK i
LUG [19]. To u izvornom smislu znači LUČ,
VATRA, SJAJ [20]. LUSATIA je isti naziv kao
i drevna LUSITANIA (Portugalija), a sve je povezano sa rasenskom boginjom sa
imenoim LUSNA, svjetlo, sjaj [21],
latinski LUSTRE (> luster).
Druga
riječ u SVASTIKA je TIK:
SVA-S + TIK-A > SVASTIKA
Sanskritsko TĪK znači IĆI, PUTOVATI [22]. Pri-marno značenje kineskog TIK je JASNO,
SVI-JETLO, OČITO,
STVARNO [23]. KON TIKI VIRAKOČA bio je BIJELI BOG SUNCA
drevnih Inka.
Srpsko TIKVA JE postanjem od TIK. ona je
OKRUGLA, njena riježva je LOZA i PENJE SE. Unutrašnjost ploda TIKVE je ŽUTA.
Tu je i TIGANJ: TIK > TIG.
Uzmimo za
primjer srpsko UTIKAČ: U + TIK-AČ. Ovdje je TIK sam CENTAR, ali se može reći
UTAKNUTI i TAKNUTI. TIK, TAK i TIG su svjet-losna, energetska ili emotivna VEZA,
SPOJ.
TIGANJ se
na VATRU meće, a TIGAR je “živa vatra”. Sve to podsjeća na TIK, na SUNCE. Kad
ovome dodamo galsko TIG sa značenjem
SUN-CE [24] i TIGERN sa značenjem PRINC,
KRALJ, VLADAR [25], te galsko TIGER sa značenjem BOG [26],
jasno je da su TIG i TIK u tijesnoj etimološkoj vezi istog semantičkog značenja.
Da li je TIG postanjem od TIK, ili je obrnuto, to ovdje nije važno, važno je da
imaju isto značenje i to je VATRA, SJAJ, SUNCE. Kad
se ovome doda galsko TIKEMER sa značenjem GOSTOLJUBIVOST, te srpsko TICATI i
TIČE (SE), koje je postanjem od TIKATI i TIKE, otpadaju sve sumnje da je TIG i
TIK ne znače VATRA, SJAJ, SUNCE, BOG.
Oblicima SUASTIKA, SWASTIKA i SVA-STIKA potpuno
je ravnopravan oblik SVASTIGA, kao što piše u nekim njemačkim knjigama 19.
vijeka [27].
SUASTIKA, tj. SVASTIKA je VATRA SUNCA i
ono je svemu živom na zemlji SREĆA I UŽITAK, ali to nije sve.
Pored svega rečenog, tu je SVAROG, BOG
NEBA, STVORITELJ SVIJETA, OTAC SUNCA i OTAC BOGOVA SUNCA. U imenu SVAROGA je
SVA iz SVANUTI i SVATOVI, te SWA iz eng-leskog SWAN i švedskog SVAN sa značenjem
LABUD. Sanskritsko SVĀ je NEBO, NEBESA, SVJETLO, SUNCE [28]
ili SVAR [29].
I sad, Srbi, dobro otvorite uši:
sanskritsko SVA (koje je u baskijskom SUA sa značenjem VATRA) u sanskritu znači
SVOJ, ROD, ROD-BINA, ROĐACI [30]. U srpskom
SVAK je sestrin muž i muževe sestre muž [31].
SVAK ili ŠURJAK ili ŠURA postanjem od SUR koje se nalazi u srpskom SURI (orao)
i u sanskritskom SŪRYA sa značenjem SUNCE [32].
ŠURJAK i ŠURA su po Suncu duhovno srodstvo, SVOJTA, ROD, RODBINA.
Od SVA iz SVAROG postanjem je SVAST i to
značenjem isto riječima ROD, RODBINA. SVAST je neodređenog roda, SVASTIKA je
suprugina sestra, tj. ROD, RODBINA.
ROD je srpski BOG i vjera Srba u Boga Roda
je nepobitno je zabilježena u literaturi:
“Kao što autor dokazuje, nebesko božanstvo
je imalo različita imena: Rod, Svarog, Stribog, Svetovid, Jarovit, Dij,
takođe, Svetovid-Rod.” [33]
O vjerovanju Srba u BOGA RODA etnolog Sreten Petrović
navodi dokaz iz spisa Svetog Save u propisima za monahe:
"Navedimo ovde podatak (koji uzimam
iz ‘druge ruke’) da je, na primer, prema propisu sv. Save za monahe (prepis
iz 16. stol.) sveštenik morao od svojih ispovednika izvideti 'Я splu-tilajesi z babami bogomerskija
bludy, li molila sia jesi wilam li rodu i roženicam i Perunu i Chor su i
Mokoszi pila i jela: tri leta post z poklony'. (vidi i: Mal, 1940:19). U
slobodnijem prevodu: 'jes‘ li činila s
babama (= vračarama) bogomrski blud, jesi li se molila vilama ili Rodu i
Rožanicami, a Perunu i Horsu i Mokoši u čast pila i jela: (treba) da držiš post
u poklonjenju tri godine.” [34]
ROD je
BOG I BOG SUNCA, ROD je SUNCE, SUNCE je AR:
“Ar, ili Ari, znači vatro-Sunce, na grčkom
Ar-es, u
Fenikiji
i Judeji to je Ar, ‘vatra’ (Iar)….” [35]
"Al je naravno El ili AR ili RA,
Sunce." [36]
ROD je
BOG I BOG SUNCA, SUNCE je AR, SUNCE je VATRA, u hetskom SU je VATRA, u
sanskritu SU je DOBRO, u baskijskom VATRA je SUA i sve je SUNCE.
SU i SUA isto su što i SVA u SVAROG.
Sanskritsko SVA je ROD, RODBINA, ROĐACI; sanskritsko SVĀ je NEBO, SJAJ,
SVJETLOST, SUNCE. SVA je u srpskom SVÁK (sestrin muž i zaovin muž), SVA je u
srpskom SVAST i SVASTIKA.
SVASTIKA
je amblem Arjana, amblem SVAROGA, tj. BOGA RODA i MAJKE RODE, MAJKE RODINE,
amblem arjanskog RODA I RODBINE.
..............................
[1] Albert Gallatin Mackey, The History of
Freemas-onry, Vol. VII; The Masonic History Company, New York and London, 1906,
p. 1788.
[2] Ib.
[3] Ib
[4] Ib.
[5] ib.
[6] Ib. p. 1789.
[7] Ib.
[8] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English
Di-ctionary; Oxford, The Clarendon Press, 1960, p. 1219.
[9] John Campbell, The Hittites: their Inscriptions and
their History, Vol. II; London: John C. Nimmo, 1891, p. 118.
[10] Monier Monier-Williams, Ib. p. 240.
[11] Albert Gallatin Mackey, Ib. p. 1789.
[12] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue
Celtique, Tome III; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 381.
[13] Ib. p. 381-382.
[14] Ib. p. 382.
[15] Michał Łuczyński, Bogowie
dawnych Słowian. Stu-dium onomastyczne; Kielce: Kieleckie Towarzystwo
Naukowe, 2020. str. 150. ISBN
978-83-60777-83-1.
[16] Alvarez-Pedroza, Juan Antonio, Sources of Slavic
Pre-Christian Religion; Leiden: Koninklijke Brill, 2021, p. 448. ISBN
978-90-04-44138-5.
[17] Radoslav Katičić, Vidova gora in sveti Vid, Stu-dia
mythologica Slavica, Vol. 13, 15-32; The Institute of Slovenian Ethnology
(Scientific Research Centre of the Slovenian Academy of Science and Arts (ZRC
SAZU) and the University of Udine, 2010, p. 18.
[18] Richard Stephen Charnock, Local Etymology: A Derivative Dictionary of
Geographical Names; Lon-don: Houlston and Wright, 1859, p. 260.
[19] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Vol.
III, p. 98.
[20] Ib. p. 96, 90.
[21] Isaak Taylor, Etruscan Researches, London, Macmillan and Co., 1874, p.
289.
[22] Monier Monier-Williams, Ib. p. 448.
[23] Samuel Wells Williams, Tonic Dictionary of the
Chinese Language in the Canton Dialect; Canton: The Office of the Chinese
Repository, 1856, p. 515.
[24] Jean-Baptiste Bullet, Vol. III, p. 418.
[25] Ib.
[26] Ib.
[27] J. N. Reuter, Die altindischen
nominalcompo-sita ihrer betonung nach untersucht, Erste Abtheilung;
Helsingfors, 1891, p. 38.
[28] Monier
Monier-Williams, Ib. p. 1282.
[29] Ib. 1281.
[30] Ib. p. 1275.
[31] Vladimir Mazuranic, Prinosi za hrvatski
prav-no-povjestni rjecnik; Jugoslavenska akademija znano-sti i umjetnosti,
Zagreb, 1908-1922, str. 1409.
[32] Monier Monier-Williams, Ib. p. 1243.
[33] Henryk Łowmiański, Religia Słowian i jej upa-dek
(w. Vi-XII) Paпstwowe Wudawnictwo Naukowe,
Warszawa, 1979, str. 76.
[34] Sreten Petrović, Srpska mitologija, Mitološke mape,
Druga knjiga, Prosveta - Niš, 2000, str. 19-20. ISBN 86-7455-415-6
[35] S. F. Dunlap, The Origin of Ancient Names of
Countries, Cities, Individuals and Gods; Cambridge, Metcalf and Company, 1856,
p. 7.
[36] James George Roche Forlong, Rivers of Life, Vol. I;
London: Bernard Quaritch, 1883, p. 16.
