SRBI SU POBIJEDILI NA KOSOVU 1389.

(Pismo kralja Tvrtka Kotromanića gradu Trogi-ru) 

 

        U istoriji nije poznat slučaj da se nakon vojne pobjede car pobjedilac povlači sa poprišta i sa svom vojskom napušta zemlju pobijeđenog protivnika. Strani pobjedilac trijumfalno zauzima prestonicu u zemlji pobijeđenog vladara, masakrira vojno spo-sobne muškarce i nakon opšte pljačke, silovanja i odvođenja u roblje, pobjedilac po svim gradovima postavlja svoju vojsku sa predstavnicima svoje administrativne vlasti radi ubiranja poreza. Bajazit nije učinio bilo šta od toga, on nema vojne snage da to uradi, jer se izgubivši bitku povukao sa Kosova.

        Kralj Tvrtko I Kotromanić (1338 – 1391), kralj Srba i Bosne, savremenik Kosovske bitke, može se reći i vrhovni zapovjednik sve srpske vojske na Kosovu, iz prestonog Bobovca u Bosni 1. avgusta 1389. godine, mjesec i po dana nakon bitke, piše pismo i obavještava upravu svog grada Trogira:

        “Onoga ohologa vražjega sina i slugu neprijatelja imena Krstova i cieloga roda čov-ječjega .. nevjernoga naime Amurata, koj si bio pokorio mnoge narode .. i koj bješe već došao s dvjema svojima sinima i sa sljedbenicima Turcima i naše zemlje uznemiriti u nakani da kasnje navali i na vaše, napokon sraživši se s njima dne 15 lipnja .. nadvladasmo tako, da malo od njih žive iznesoše glave.” [1]

Cijeli mjesec i po nakon bitke Tvrtko javlja o pobjedi srpske vojske, dakle to nije mogla biti pogršena vijest.

Knez Lazar je 1377. g. priznao Tvrtka za kralja svih Srba i nasljednika krune Nemanjića, pa se zato i ova pobjeda pripisivala Tvrtku, kao kralju svih srpskih zemalja. 

        Tvrtkova vojska sa najboljim vitezovima i ratnicima tadašnje Bosne, pod komandom vojvode Vlatka Vukovića, učestvovala u boju na Kosovu. Po povratku sa Kosova, kao glavnokomandujući kraljeve vojske, Vlatko je kralju Tvrtku morao lično podnijeti izvještaj o ishodu borbe. Takav je raport bio prije Kosova, bio je onda i takav je danas: glavnokomandujući nakon bitke podnosi izvještaj svom vrhovnom zapovjedniku!

        Citat iz odgovora na Tvrtkovo pismo iz Italije:

        "I ako smo mi još odavno odavno dobro znali koje iz pričanja koje iz mnogobrojnih pisama za tu pobjedu s više nispolanu vašemu veličanstvu, za pobjedu 15-ga prošloga Juna nad bezumnim ponošljivcem Muratom...." [2]

Dakle to nije bilo jedno pismo o srpskoj pobjedi! A gdje su nestala sva ta pisma u kultno pedantnom vođenju ondašnje mletačke administracije? Sakrivena su u tajnim arhivama i tako su postala nedostupna istoriji, a ovo Tvrtkovo pismo kao najoriginalniji i najvjerodostojniji istorijski dokument Srbi namjerno odbacuju.

        Zašto većina današnjih Srba ne voli objavljivanje ovog pisma? Zato što im dira u lažima zavedenu svijest u koji je usađena kultna laž crkve o srpskom porazu na Kosovu i o slavi i svetosti kneginje Milice, a ona je 1392. godine, dakle treće godine nakon bitke, svojim dobrovoljnim vazalnim ugovorom sa Bajazitom dala krila Turcima za kasnija osvajanja Balkana poklanjajući Turčinu vlast na Srbijom davši mu svoju najmlađu kćerku Oliveru u harem kao zavjetni zalog svog ogavnog ugovora.

        Zatečeni i zbunjeni otkrićem ovog dokumenta neki istoričari su počeli da buncaju kako je "zbog velikih gubitaka na obe strane  bitka bila neriješena"!?  Kako bitka može biti neriješena, pobogu, nije to nogometna utakmica? Branilac svoje zemlje, svog naroda, branilac svoje čeljadi, svoje kuće i ognjišta potukao je agresora i agresor je pobjegao sa poprišta. To se u kod svih ljudi i naroda na svijetu i u istoriji oduvijek zvalo pobjedom. 

        Bog je Srbima podario pobjedu, ali je izdajnička crkva taj veliki i slavni podvig srpske vojske svojim lažima pred istorijom i cijelim svijetom u srpski plačevni poraz pretvorila. Crkvi treba narod slomljenog duha, jer ne hrle u crkvu oni što pjevaju, već oni što plaču!

        Istorija nije vjera koja počiva na dogmatima kao vječnim božanskim istinama, nego počiva na istorijskim dokazima pisane i materijalne prirode. Kad se nađe originalniji i nekom istorijskom događaju vremenski bliži dokument, istorijske činjenice nastale po mlađim dokumentima, mitologiji ili pretpostavkama se mijenjaju, ali u slučaju Srba, to nije slučaj!

.........................
      [1] Franjo Rački, Pokret na slavenskom jugu koncem XIV i početkom XV stoljeća, Rad JAZU, Knjiga III, Zagreb, 1868, str. 94.
      [2] Stojan Novaković, Italijanski arhivi i naša istorija, Glasnik srpskog učenog društva, Knjiga XI, Sves-ka XXVIII staroga reda, Beograd, 1870, str. 436.