DIJALOG SA CAREM DUŠANOM

O presvijetli moj care Dušane,
Nisu Srblji ono što su bili,
Već se svakom sklanjaju sa puta,
Srbskijeh se odriču zemalja
I još malo pa će sv’jeta radi
I Srbiju zemlju da poklone
Da poklone crnoj Arapiji
Radi glasa da su Srbi dobri.

Srb je post'o sluga svog dušmana
I dušmanu svome on ugađa:
Poklanja mu i tijelo i dušu'
Poklanja mu zemlju pa i Crkvu
Da dušmanu svome on ugodi!

A tebe su Srbi ocrnili
Da si silom presto zadobio
I bezbožnom zavladao vlašću,
Što si Srblje od Grka vratio,
Te i tvoga rušitelje carstva
Što pljunuše Boga i zakletvu
I ubice tvog sina Uroša
U veliku podigoše slavu,
Slaveći ih k'o najveće svece
Što Srbima za zakletvu služe
Kako treba Bogu i otčestvu
Za Nebesku služiti Srbiju.

Al' to Bogu po volji ne bješe
Te na Srbe tešku kaznu baca,
Umanjujuć' sve što srbsko bješe
Umanjuje i t'jelo i dušu
Te je Srba i srbskih zemalja
Svakim danom sve tanje i manje.