Nemanjin sabor (freska crkve Sv. Ahilije, Arilje).
"Lakovjerje i praznovjerje" je odlika Srba nehrišćana i Srba dvovjeraca, jer je sve što brani Biblija, bilo je zabranjeno i kanonima Veseljenskih sabora.
Ko je od arhijereja bio uz Nemanju? Bio je Grk Jevtimije. Vjerovatno je bilo Grka i grkofila bilo i među prisutnim kaluđerima i sveštenstvom i sa ovim Grkom Nemanja je sve zaranije pripremio. Bio je to unaprijed pripremljeni, montirani proces. I kad je pred prisutnima na saboru Nemanja izrazio svoju namjeru, došlo je do zestoke prepirke, do svadje i neslaganja sa Nemanjom. I onda Nemanja napušta sabor i opet se vraća sa "svjedokom": neka Srbkinja koja bijaše udata za nekog Srbina koji se molio kumirima. Ko se molio kumirima? Molio se starovjerac nehrišćanin i dvovjerac hrišćanin.
To da se Srbi još nisu bili krstili, to je samo izbjegavanje priznanja da su Srbi bili dvovjerci: drzali i staru vjeru i bili kršteni hrisćani, jer da nisu bili kršteni, ne bi ih Nemanja zvao jereticima, nego poganima, medjutim tu uopšte nema ni jednog pomena pogana.
Srbi kao narod nikad nisu bili istinski, fanatični hrišćani i uvijek je srbsko narodno hrišćanstvo sadržavalo razna prehrišćanska vjerovanja koja istinski (ortodoksni) hrišćani nazivaju lakovjerjen, praznovjerjem i sujevjericama .
Odsijecanje jezika je grčki (romejski) običaj i od Nemanjinog vremena toliko je po svojoj strahoti zapamćen u srbskom narodu da se to zlo generacijama pamti sve do danas, te stariji i danas ponekad plaše djecu da će im pop odsjeći jezik.
Čudimo se što nemamo tragova srbskoj istoriji prije Nemanjića? Eto odgovora: sve je spaljeno u vrijeme Nemanje i u vrijeme Nemanjića, sve knjige starostavne su uništene i ostale su zapamćene samo u epskoj poeziji kao mitski izvori znanja i proroštva.
I tako je silom i nagovorom ortodoksnog grčkog arhijereja Jevtimija, koji nije ništa drugo mogao biti do tajni emisar grčke ortodoksne crkve, Nemanja je u svojoj državi zatro zvaničnu srbsku narodnu crkvu dvovjernih krestjana i njihova svetilišta (kapišta**) porušio (ova kapišta takođe svjedoče da se ne radi o rimokatolicima kao što se to uveliko bez srama i stida laže).Mnoštvo je naroda pobjeglo u Bosnu, a ostatak u Srbiji tajno je nastavio da ispovijeda svoju dvovjeračku vjeru i da je to tačno svjedoči toponimi i narodna književnost prepuna sjećanja na prehrišćanske bogove i druga prehrišćanskih vjerovanja, svjedoče i danasnji srbski nehrišćanski običaji i svjedoče nam stećci 19. vijeka i motivi na njima.
............................
Kopirane stranice stranice su iz Glasnika srpskog učenog društva, Knjiga 10, P. Srećković, Stevan Nemanja, Beograd 1870, str.193.
**Etimološko porijeklo riječi kapište je u sanskritu: sanskritsko capati (cap ) znači zahvaljivanje, a sanskritsko kapi znači sunce.
Na kapištu su Bogu i bogovima prinosili darovi zahvalnosti. Sanskritsko prinati i prinite takodje znače zahvaljivati. To su riječi potpuno istog značenja kao i srbske riječi prinositi (dar) i prinijeti (dar). Postoji i hebrejska riječ sličnog oblika: kappāra što znači žrtva za pomirenje.
No comments:
Post a Comment