Pod imenom ENETOIS (Ένετοὺς) prve istorijske ILIRE dva puta pominje Herodot. Prvi put pominje ih po običaju prodaje djevojaka za udaju, po istom običaju kakav su imali Asirci:
“Prema mome mišljenju, najpametniji im je ovaj obi-čaj; a isti takav postoji, kako sam čuo, i kod ilirskog plemena Eneta.” [1]
Drugo Herodotovo pominjanje ENETE je kad priča o zemlji Sigina i kaže:
“Zemlja im se proteže do Eneta na Jadranu." [2]
Kao saveznike Trojanaca vijekovima prije Herodota pod imenom ENETON (oblik jednine: Ἐνετῶν) i EN-ETOIS (množina: Ένετοὺς) ENETE pominje Homer u Ilijadi [3].
Ilirski VENETI su PRASLOVENI. Osnova u imenu VENETI je VEN, VENE. Kod većine Slovena stari naziv za zvijezdu Danicu je VENERA (latinski: VE-NUS); kod Čeha i Slovaka je VENUŠA, samo je uticajem Rimokatoličke crkve kod Poljaka latinsko WENUS. Pošto je VENERA ženskog roda, muški rod je VENER i to je SUNCE:
“Ven (sunce), Vena, mjesec, hindu riječ." [4]
Od osnove VEN je srpsko, rusko, ukrajinsko, bjelo-rusko i bugarsko FEN (grijač), češko i slovačko FÉN, njemačko FÖN. Od VEN je izvedeno latinsko FENDO: juriš, napad; OSVIJETLITI [5].
VEN > VENER > FENER > FENJER. Sanskritsko VEṆ znači IĆI, KRETATI SE; ZNATI, MISLITI [6].
Zašto je Herodot nazvao VENETE imenom ENETI? Zato jer su VENETI i ENETI istoznačne riječi: grčko ENETE (ἐνετή), ENETOS = PERONE (ἐνετός = πε-ρονη) i sve znači BROŠ [7], a riječ BROŠ od pelazgo-tračkog BROS (BRASOS) u imenu pelaš-kog boga IMBROS ili IMBRASOS. Srbsko OBRAZ izvedeno je od O-BRAS = SVIJETAL OBRAZsvijetal obraz). Englezi BRONZU zovu BRASS, a staro-švedsko (švedsko) BRASA je PLAMEN [8]. San-skritsko BHRĀS znači SJATI [9], a to je značenje i grčkog ENETI, ENETOS i PERONI, jer je BROŠ SJAJNI ukras, a PERUN je bog munja. Kod Stra-bona ENETI su ENETOI: Ἑνετοὶ [10]. Galski, tj. bri-gijski, trački ili ilirski ENET znači PROSLAVA, SLA-VA [11]:
SLAVA > SLAVEN > SLAVENI.
„Vendi, Veneti ili Slaveni, koji su, kada su prvi put postali poznati u Evropi, bili naseljeni na granicama Italije prema Tirolu i Kranjskoj, postepeno su se pro-širili u Retiju, ili zemlju Grisona, u Švabsku i vjero-vatno u Frankonsku. Ova rasa trenutno zauzima ci-jeli prostor između gore spomenutih zemalja i isto-čne obale Jadranskog mora, s jedne strane, i Le-denog okeana s druge strane. Potomci drevnih Sla-vena prodrli su u Kamčatku, naselili Aleutske otoke i možda prešli na sjevernoamerički kontinent. Stano-vništvo Rusije, dijela Turske i posjeda Austrijske ku-će sastoji se gotovo isključivo od Slavena.“ [12]
"Svi istoričari se slažu da su Slaveni, Veneti ili Sar-mati prvobitno živjeli na obalama Tanaisa, Palus Maeotide i Kimerijskog Bosfora, zemalja koje leže istočno od Ilirije i Dalmacije." [13]
Pometnuto prvobitno mjesto je mjesto prije dolaska Veneta na istočnu obalu i sjeverni dio Jadrana.
"Ime koje moderni narodi ove rase više vole je Sla-veni ili Slaven, što će reći, prosvijetljeni." [14]
„Što se tiče samih Veneta, ne može se a da se ne primijeti da susrećemo tri plemena ili naroda ovog imena u drugim dijelovima svijeta, osim onih u Italiji, i to galsko pleme Veneta na obali Armorike; Venedi ili Veneti Tacita, sarmatsko ili slavensko pleme na obalama Baltika; i Heneti ili Eneti, za koje se spo-minje da su postojali u Paflagoniji u Homerovo vri-jeme (Ilijada, ii. 85.). Ime ovog posljednjeg naroda se kasnije ne pojavljuje u istoriji, te smo stoga pot-puno izgubljeni u pogledu njihovih etničkih afiniteta, ali nije nevjerovatno da je upravo sličnost ili bolje rečeno identitet njihovog imena s imenom talijanskih Veneta (prema kasnijoj grčkoj verziji) dovela do ne-obične priče o Antenoru koji je migrirao u Veneci-ju nakon opsade Troje i tamo osnovao grad Patavijum. (Liv. i. 1; Virg. Aen. i. 242: Serv. ad loc.) Ova le-genda, koju su Rimljani, a kasnije i Grci, uglavnom usvojili, čini se da je bila popularna već u to vrijeme. (Strab. xiii. str. 608.) Neki pisci, međutim, izostavili su svako spominjanje Antenora i samo su pred-stavili pleme Heneta, nakon što su izgubili svog vo-đu Pilemena u Trojanskom ratu, kao da luta kroz Trakiju do vrha Jadrana, gdje su se konačno i us-talili." [15]
„S druge strane, postojanje plemena ili naroda na južnim obalama Baltika, koji su Rimljanima (preko svojih njemačkih susjeda) bili poznati kao Venedi ili Veneti, ime očito identično s imenom Venda ili Ven-da, pod kojim je slavenska rasa generalno još uvijek poznata Nijemcima, navelo bi nas da talijanske Ve-nete smatramo vjerovatno i slavenskim pleme-nom: i to se u cjelini čini najvjerovatnijom hipotezom. Ne-ma ništa nevjerovatno u okolnosti da su Slaveni u ranom razdoblju mogli proširiti svoje mi-gracije sve do vrha Jadrana i tamo ostaviti odvo-jenu granu ili izdanak svog glavnog plemena. Trgovački odnos Veneta s obalama Baltika, promet koji nalazimo već uspostavljen u vrlo ranom raz-doblju, može se lakše objasniti ako pretpostavimo da su ga vodila pleme-na istog porijekla. Herodot zaista predstavlja Venete kao ilirsko pleme (i. 196, v. 9); ali čini se vjerojatnim da je naziv Iliri primijenjen u nejasnom smislu na 'svi gorštaci koji su naseljavali istočni Jadran', a neki od njih su u drevnim vremenima mogli biti slavenskog porijekla, tvrdi pravi Iliri (preci današnjih Albanaca) su nesumnjivo bili zaseban narod." [16]
I evo gdje sljedbenici biblijske ideologije počinju da falsifikuju istinu o Ilirima: "... tvrdi pravi Iliri (preci današnjih Albanaca) su nesumnjivo bili zaseban narod."
Pošto Herodot navodi VENETE kao istorijske PRVE ILIRE, postavlja se pitanje: kako su mogli i preci današnjih Albanaca takođe biti Iliri? Odgovor je ja-san: ILIRI nisu posebni etnos, nego je naziv ILIRI po teritoriji na kojoj narodi borave.
ILIR je galska, tj. tračanska, odnosno ilirska riječ:
• IL = ARU [17],
• ARU = OŠTRO, SILNO, MOĆNO, VELIKO, GRO-MADNO [18] (u drevnom izvornom smislu to je SUNCE);
• LIR = LEAR [19],
• LEAR = VIS, BRDO, PLANINA [20]:
IL + LIR > ILLIR > ILIR
Keltsko IA znači OBLAST, ZEMLJA, BORAVIŠTE [21].
ILLIR + IA > ILLIRIA >ILIRIA > ILIRIJA = GRO-MADNIH PLANINA ZEMLJA.
Po njihovom mjestu boravišta stanovnici planinske Ilirije nazvani su ILIRI, dakle to nije bio neki pose-ban narod različit od Kelta, tj. Tračana, nego su tako nazvani po njihovom staništu. Naziv ILIRIJA znači isto što i HELM i HAEMUS, današnji BALKAN.
"Fizičke osobine prostranog naroda poznatog pod imenima Slaveni, Vendi ili Veneti, Geti, Jazigi, Anti i Srbi, uveliko variraju u zavisnosti od klime zemlje koju naseljavaju njegove različite grane. Rusi i Česi, ili Česi, su niski i zdepasti; dok su Iliri, Hrvati i Po-ljaci ili visoki ili dobrog rasta i skladnih proporcija. Kvalitete vode imaju snažan utjecaj na ličnu ljepotu i oblik; isto tako i klima, hrana i fizičke ili moralne navike naroda.
Različite grane Slavena odlikuju se posebnim kara-kteristikama, što se može vidjeti na profilima koji čine naslovnu stranu ove knjige. Slavonac je Sau-romat, koji živi sjeverno od Karpata; Vendi su po-tomci drevnih Japida; a Iliri su stanovnici Hrvat-ske." [22]
„Katari oko Emone imaju imena venetskog porijekla i možda su grupa Karna. Osim Latobića i Varkijana, čija su imena keltska, gradovi Kolapijana, Jasi, Bre-uci, Amantini i Skordići bili su ilirski. Malo se zna o gradovima u Moeziji. Na jugu su Dardani ostali kao jedna grupa, dok su gradovi Kelegera na sjevero-zapadu možda novonastali od Skordića.“ [23]
„Identitet Tračana i Ilira dokazuju antički pisci, neki ranije, neki kasnije, upućujući na jedan te isti na-rod.“ [24]
Stari naziv Slavena je Veneti, Iliri ili Tračani, zajedno sa svim tračkim i sarmatskim narodima:
"Ova ljudska rasa je drevna i oopšteno se kaže da su stekli veliku slavu dok su naseljavali regiju okre-nutu prema Jonskom moru. Sada se obično nazi-vaju Bosancima, ali Dalmatinci, Mizijci, Tribali, pa čak i Sarmati, koriste gotovo isti jezik, ili ne mnogo različit, tako da se međusobno razumiju bez teško-ća." [25]
Kimerijci i Tračani su bili jedan narod (Strabon i,3, 21; xii,1,8). Kasnije su Kimerijci nazvani Kimbri, na-kon čega su nazvani Kelti pa Gali i svi su oni grana Tračana. Trački Geti su kasnije nazvani Goti i oni su Slaveni:
„U svim ovim zemljama bili su jedan te isti narod, iako podložni različitim knezovima i poznati pod ra-zličitim imenima. Tako su se u Kimeriji, Sarmatiji, Skitiji nazivali Kimerijci, Sarmati, Skiti; u Trakiji, Da-kiji i Meziji, Tračani, Dačani i Mezijci; a u blizini Istra i Ponta, Iliri i Ponti. Što se tiče naziva Zapadni Goti, koje su Latini omekšali u Vizigoti i Ostrogoti, razliko-vali su se po imenima, kako Grotius pokazuje preko Jornanda, prije nego što su napustili Skandinaviju, nazivajući se Zapadni Goti i Ostrogoti, ili Zapadni i Istočni Goti, prema njihovom položaju tamo na is-toku i zapadu, pri čemu su prvi naseljavali onaj dio Skandinavije, koji graniči s Danskom, a drugi istoč-nije dijelove, koji leže na Baltiku. Ono što Jornandes piše o raznim migracijama i naseljavanjima Gota, u potpunosti se slaže s onim što čitamo kod antičkih grčkih i latinskih autora o raznim migracijama i na-seljavanjima Geta. I zaista, da su Goti i Geti bili je-dan te isti narod pretpostavljaju svi pisci koji su blistali u ili blizu vremena kada su oba carstva bila pod njihovom vlašću." [26]
Dačani Geti ili Goti su Tračani i oni su Sloveni na Balkanu i izvan granica Rimskog carstva:
"Geti ili Slaveni napadaju granicu Trakije..." [27]
I da zaključimo ko su bili Slaveni:
"Sedma knjiga govori o neuređenim redovima Rim-ljana i njihovim hrabrim uspjesima protiv Slavena ili Geta; jer su se tim imenom ranije nazivali." [28]
"Ova ljudska rasa je drevna i generalno se kaže da su stekli veliku slavu dok su naseljavali regiju okre-nutu prema Jonskom moru. Sada se obično nazi-vaju Bosancima. Ali Dalmatinci, Mizijci, Tribali, pa čak i Sarmati, koriste gotovo isti jezik, ili ne mnogo različit, tako da se međusobno razumiju bez poteš-koća. Međutim, vjerovatno je da su napustili regiju koja se proteže prema Jonskom moru, budući da ih je bilo malo i svugdje su postali poznati po svojim hrabrim djelima. Da su pokorili Trakiju i, prešavši Is-tar, naselili su regiju Sarmatiju; ali ima i onih koji kažu da su ih Skiti protjerali i prešli u regiju koja se obrađuje s one strane Istra, i, pokorivši Trakiju, došli su do zaljeva i tamo se naselili. Iznenađuje me, me-đutim, da postoje oni koji misle da su Iliri Albanci, kao da su Iliri, koji naseljavaju Jonski zaljev, napre-dovali na ovaj kontinent i Aetoliju i područje Tesalije. Ali cijela regija od Epidamnusa do Karnerijskog za-ljeva obuhvata udaljenost od tri hiljade stadija. - ovu regiju naseljava ista rasa ljudi koji koriste isti jezik. Prostire se od Mediterana i proteže se sve do rijeke Ister, dosežući područje Sandala, graničeći se sa svih strana s Tribalima i Mizijama. Ali ovo kažem, uglavnom slijedeći ovu pretpostavku, koja je jasna da su Iliri postigli veliku moć i bili su raspršeni na mnogim mjestima širom Trakije. Stoga vjerujem da bi ih radije trebalo zvati Ilirima nego Albancima. Ta-kođe se slažem s onima koji su tvrdili da su Iliri dobili ime po tom području. Ali, podijeljeni među sobom, neki koriste drugačiji jezik. Stoga, budući da tamo žive mnoge vrste ljudi, a njihovi se jezici raz-likuju jedni od drugih u upotrebi, mislim da je tim ljudima bilo suđeno ovo ime, tako da se nazivaju Ili-rima." [29]
Ister je rijeka Dunav. Bosancima, Dalmatinci, Mizij-ci, Tribali pa čak i Sarmati nisu osvojili Trakiju, nego su svi ilirski Tračani i bili su rasprostranjeni širom Balkana. Govorili su dijalekte isto jezika i onda i da-nas. U njih su spadali i stanovnici današnje Albanije, ali desilo se u dva maha naseljavanje Saracena (Ar-apa) među ilirske stanovnike na teritoriji današnje Albanije i to je poremetilo izvornu strukturu stanov-ništva i tada nastaju razlika u jeziku.
Prvo je rimski car Justinijan II (vladao 685–695, a zatim od 705–711) naselio među tračkim Albancima dio libanonsko-jermenskih Saracena Mirdita (grčki: Mιρδȋται) [30]:
"M. Sathas (op. cit. str. 53) kaže da su bili podijeljeni u dvije skupine od kojih je jedna bila raspršena po Heladi, posebno Epiru, gdje se njihovi potomci do danas nazivaju Mirditi, Mírδȋται, dok je druga pod-jela konačno riješena u Kibiraiot temi. Vidi Teofan, 6178, 6179 posle Hrista, i Konstantin Porfirij, Adm. Imp. cap. 50, hi. str. 229." [31]
Potomci Saracena Mirdita su albanski Gegi, a njihov jezik je srodan berberskom saracenskom jeziku. Od 11. vijeka Normani na čelu sa generalom Đorđem Manijakom (grč. Γεώργιος Μανιάκης; ?–1043) u služ-bi romejskih careva prvo su naseljavali Berbere sa Sicilije na svoje posjede u današnjoj Albaniji. Krajem 13. i početkom 14. vijeka hrišćanska vojska napada, pljačka u ubija Berbere u oblasti Lucere u južnoj Italiji i tada mnogi Berberi bježe u današnju Abaniju:
„Kao vojnici u vojsci Fridrika II (1194-1250), Man-freda (oko 1232-1266) i Karla I (1226-1285), musli-mani Lucere izazivali su strahopoštovanje u zemlja-ma u kojima su služili, što je uključivalo sjevernu Italiju, Albaniju i moguće krstaške države.“ [32]
Po planinskim mjestima boravišta stanovnici Ilirije nazvani su ILIRI, dakle to nije neki poseban narod, nego su to Tračani koji su ujedno bili Veneti, Iliri, Sarmati, Sloveni, Kelti, Dačani, Geti, Goti ili Srbi jer su i ovi nazivi sinonimi:
“Mnogi autori, kao Appianus Alexandrinus, i Ph. Clu-verius pod imenom Kelti uključuju Gale, Germane, Spanijarde, Britone, Ilire, itd. ali je sigurno to da Po-lybius, Diodorus, Plutarch, Ptolemy, Strabo, Athe-næus and Josephus zovu ove narode koji su zau-zeli Galiju, Keltima.” [33]
Sa mnogo imena bio je to jedan narod jednog je-zika:
"Monosilabski praiskonski jezik > aglutinativni jezik: turanski > amalgamacijski: jafetski ili iranski ili indo-evropski > keltski: tračanski ili ilirski." [34]
“Identitet Tračana i Ilira je dokazan od drevnih pisa-ca upućujući, neki raniji i neki kasniji, na jednan isti narod.” [35]
“Zbog svog geografskog položaja Albanci ponekad pretpostavljaju da su do dana današnjeg potomci Ili-ra, ali nema dokaza da se to dokaže. Njihov jezik je prvi put zabilježen 1462. godine, a posebno njihov riječnik je pod velikim uticajem susjednih jezika (gr-čki, latinski, slovenski i turski).” [36]
P.S. I sve je potkrijepljeno izvorima, sva stručna lite-ratura je navedena i da današnji Srbi, Hrvati, Boš-njaci, Slovenci, Crnogorci, Makedonci i Bugari nisu robovi laživog pustinjskog duha okupatorske biblij-ske ideologije, oni bi ovo masovno dijelili prijateljima i po grupama istorije te bi tako šireći istinu oni do-prinijeli mijenjaju zvanične laži judeo-vatikansko-fa-narsko-islamskih ideologa o Šiptarima Ilirima. Me-đutim, robovi avramskih laži ne služe Istini pa mrze i progone istinu.
Jovan Deretić: "Đorđe Manijak doveo Šiptare sa Si-cilije u Srbiju."
https://www.facebook.com/reel/901773564279937
https://www.facebook.com/reel/901773564279937
………………………..
[1] Herodot, I, 196.
[2] Ib. V, 9.
[3] Homer, Ilijada, 2, 9.
[4] Dunlap, S. F. (Samuel Fales), The origin of ancient names of countries, cities, individuals, and gods, Cambridge, Metcalf and Company, 1856, pg. 25.
[5] Francis Edward Jackson Valpy, A Manual of Latin Etymology, The Second Edition, London, 1852, pg. 49.
[6] Monier Monier-Williams, A Sanskrit-English Dictionary, Oxford, The Clarendon Press, 1960, pg. 1014.
[7] Henry George Liddell and Robert Scott, A Greek-English Lexicon, Oxford: The Clarendon press, 1883, pg. 478.
[8] Walter William Skeat, An Etymological Dictionary of the English Language, Second Edition, Oxford: The Clarendon Press, New York: Mcmillan & Co., 1893, pg. 75.
[9] Monier Monier-Williams, Ib., pg. 770.
[10] Strabo, V, 4, 9.
[11] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome II; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, pg. 542
[12] Frederic Shoberl, Illyria and Dalmatia, Volume I, Introduction xi-xii; London, Printed for R. Acker-mann, 1821.
[13] Ib. xiii.
[14] Ib.
[15] William Smith, Dictionary of Greek and Roman Geography, Vol. II; Boston: Little, Brown and Co., 1870, pg. 1272.
[16] Ib. pg. 1273.
[17] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome III; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 43.
[18] Ib. Tome II, p. 90.
[19] Ib. p. 87.
[20] Ib. p. 76.
[21] Robert Archibald Armstrong, Gaelic Dictionary in Two parts, London, Printed for James Duncan, 1825, p. 320.
[22] Frederic Shoberl, Ib. xvii-xviii.
[23] John Wilkes, The Illyrians; Blackwell Publishers Ltd., Oxford, UK; Blackwell Publishers Inc., Cam-bridge, Massachusetts, USA, 1996, pg. 218.
[14] The Edinburgh Magazine and Literary Mis-cellany, Vol. 15, August 1824, Edinburgh, Printed for Archibald Constable and Company, 1824, pg. 135.
[25] B. G. Niebuhr, Ib. pg. 530.
[26] An Universal History from the Earliest Account of Time to the Present: Compiled from Original Authors, and Illustrated with Maps, Cuts, Notes, and Other Tables. Vol. VII; London: Printed for T. Os-borne, J. Osborn, A. Millar, J. Hinton, 1792, pg. 487.
[27] Barthold Georg Niebuhr, Corpus Scriptorum Historiae, Continuata 10, Immanuel Bekkerus, Theo-phylacti Simocattae, Historiarum, Libri Octo; Bonae, Impensis Ed. Weberi, 1834, pg. 9.
[28] Ib. p. 14.
[29] B. G. Niebuhr, Corpus Scriptorum Historiae Byzantinae: Laonicus Chalcocondylas, De rebus Turcicis, L. X; Bonnae, Impensis Ed. Weberi, 1843, pg. 530-531.
[30] J. B. Bury, History of the Later Roman Empire from Arcadius to Irene, Vol. II, Chapter X, Justinian II, London and New York, Macmillan and Co., pg. 321.
{31] Ib.
[32] Jan M. Ziolkowski, Dante and Islam;, New York, Fordham University Press, 2015.
ISBN 9780823263878
[33] The Southern Rewieu, Vol. 5, February & May 1830, Charleston,
Printed and published by A. E. Miller, 1830, pg. 367.
[34] David N. Livingstone, Adam's Ancestors: Race, Religion, and the Politics of Human Origins, Bal-timore, The Johns Hopkins University Press, 2008, pg. 103.
[35] The Edinburgh Magazine and Literary Mis-cellany, Vol. 15, August 1824, Edinburgh, Printed for Archibald Constable and Company, 1824, pg. 135.
[36] Hans Frede Nielsen, The Continental Backgro-unds of English and Its Insular Development Until 1154, John Benjamins Publishing, Odense: Odense University Press, 1998, pg. 25.



.jpg)
















