"SAMO ŠTO NIJE JURJEVO
Jake tragove staroslavenske tradicije pronalazimo u narodnim vjerovanjima i sujevjerjima; mnogo sta-roslavenskih običaja vezano je za ključne faze čov-jekovog života: rođenje, ženidbu i smrt; a među mu-slimanima u našoj zemlji malo je poznato da godi-šnji običaji vezani za Jurjev i Aliđun imaju staro-slavensko porijeklo. Neki animalni i biljni kultovi, po-put poštivanja kućne zmije također su ostatak od starih Slavena. Jedna od tih ključnih čovjekovih faza rođenje vezana je i za moj život. Šestog maja rano ujutro – na Jurjevo, prije 70 godina došao sam na svijet.
To je dan kojim se obilježava dolazak proljeća i praznik kojim se odvaja novi, ljetni period od zim-skog: to je, ustvari, praznik oživljene prirode, kada se bezbrojnim običajnim radnjama nastoji prenijeti snaga oživljene prirode, u prvom redu nove vege-tacije, na ljude i stoku, živinu i pčele. Sjećam se dobro, ljudi su godinu dijelili na dva dijela – zimski, koji počinje sa Kasumom ili Mitrovdanom (8. no-vembar po gregorijanskom kalendaru) i ljetni, koji je počinjao sa Jurjevom.
U okviru zimskog perioda, izdvajalo se više kraćih ili duljih perioda kao što su zehmerija, Hamsin, Babine huke, Goveđa zima, te prvo, drugo i treće džemre. Znalo se da proljeće nastupa sa Bla-govješču (7. April). Prekretnicu ljetnog perioda predstavljao je Aliđun ili Ilindan (2. avgust). Ljudi bi obično govorili da se nešto desilo o Aliđunu ili o Ilindanu. Početak jeseni vezan je za period Mi-holjskog ljeta, oko Miholjdana (12. oktobar).
Mora se voditi računa da je narod ovdje do nazad 50-tak godina živio od zemlje i stoke i sa prirodom. Stoga je, htio ne htio, bio upućen na ovaj solarni kalendar. Od pravoslavnog Božića su se brojale hevte. Slušao sam od svojih starijih komšija da u petoj hevti nestaje prtine, u sedmoj dolaze brljci (tj. ptice selice), a od pola devete pa do pola desete traju huke. Više ne možemo reći da u devetoj hevti plug hajekne u najdubljem potoku, niti da si lani sijao o Bajramu ili da ti je krava vodila 12. ševala, jer to ovih godina ništa ne znači u našim okolnostima. Po hevtama se određivalo kada će se obrezivati voćke i grožđe, a i kada se kalemi. Naj-bolje je bilo te poslove raditi oko sedme hevte tj. kada prvo džemre udari u havu (zrak). Helem, ni to više sa džemretima nije sigurno, ni kad udaraju u zemlju, kad u havu, a kad u insane.
Svi oni koji su odrasli na selu znaju da se mnogo toga veže za Jurjevdan. Određeni zemljoradnički poslovi morali su se obaviti prije Jurjeva, a drugi samo poslije, odnosno ‘dojurjeva’ i ‘pojurjevu’ - npr. grah (mahune) se nikada ne siju prije Jurjeva. Običaji vezani za Jurjevdan prakticirani su i na ši-rem području Tešnja i okoline. Naročito se i po-sebno obilježavao u našim selima gdje su sva po-menuta vjerovanja bila duboko ukorijenjena u ljudska vjerovanja u ispunjenje želja i nada.
Običaj je bio da se jutrom, na samo Jurjevo, obavezno rano ustaje, jer ‘ko porani rano, raniće i biće zdrav čitavu godinu’. Umivalo se ili čak kupalo omahom, pa i majskom rosom. Išlo se na vodu ‘Mravić’ u Raduši koja se nalazi između gaja rahmetli Mesuda Halepa i Deljkić Muhameda (Ha-me), na kojoj su se, većinom, djevojke umivale. Išlo se do drijena i hvatalo za njegovo stablo – da se bude zdrav kao drijen. Proljuljalo bi se i na ljuljašci, provaljalo po međi – da ne bole leđa. I kose su se kvasile omahom i češljale – da budu guste i da dobro rastu. Djevojke su naveče otkidale po stručak žare i stavljale negdje u procjep na ogradi, a jutrom žurile da vide gdje se žara okrenula – jer se vjerovalo da im je na tu stranu valja putovati gdje se žara okrene. Posebno mjesto u kultu Jurjeva imala je vrba jer je bila uvijek vezana uz slavljenje Jurjevdana. Naime, nezaobilazan, običaj je bio da se vrbove grane beru uveče uoči Jurjevdana pa se njima okite kuće i ostali objekti u dvorištu.
Jurjev je smatran danom proljeća i ljeta, danom kada se slavi život i priroda, pa stoga nije ni čudo da je ovaj dan igrao tako veliku ulogu u životu mladih, a naročito djevojaka. Još je jedan običaj vezan za njih i ovaj dan. One bi, naime, dan uoči Jurjeva brale miloduh, kojeg bi navečer stavile u prikupljenu ‘omahu’, a na Jurjevo, u zoru, tom vodom bi prale tijelo i lice. Kod mladića je, međutim, postojao običaj da kradu miloduh od djevojaka, pa su one otuda znale organizovati i posebne straže da bi ga sačuvale za jurjevsko jutro i ritual umivanja.
Živo se sjećam da su ,uoči Jurjeva, kod djevojaka postojale i druge gatke, koje su se, uglavnom, odnosile na sudbinu vezanu za njihovu udaju. Tako bi se, na primjer, koncem podvezivala stabljika žare ili pero od mladog luka u baščama, pa bi se ujutro, na Jurjev, gledalo na koju se stranu podvezani i sasušeni dio biljke savio - sa te će strane doći budući mladoženja. Isto tako, djevojke su u tepsijama i drugim posudama palile barut, pa bi po kretanju dima gatale s koje će strane doći njihov budući muž. Također, slično se činilo i sa bacanjem stare izgažene cipele ili opanka preko kućnog krova - ujutro bi se gledalo na koju stranu je okrenut vrh cipele i s te bi strane, kao, trebao doći budući đuvegija. Osim pravca iz kojeg će njihov budući muž doći, djevojke su gatale i njihova imena. Uvečer, uoči Jurjeva, razapele bi tamni konac preko ulice ili sokaka, pa ako prva osoba koja naiđe bude, recimo, Huso... - onda se gatalo da će i djevojčin budući mladoženja biti neki Huso, itd.
Na sam dan Jurjeva išlo se, većinom porodično, na izlete uglavnom pored izvora ili rijeka, na kojima se posebno zabavljala omladina na jurjevskim lju-ljaškama. Postojao je i običaj, naročito u našim selima, da se rano ujutro, prije nego će se krenuti na izlet djeca ‘žare’ žarom po nogama, zapravo da se žarom istjeraju iz postelja.
Uz jurjevske običaje spomenut ću i još jedan, koji i danas živi, a odnosi se na stavljanje tisovine stoci među rogove. Naime, drvo tisovina je među naro-dom počašćeno i nazivom ‘sretno drvo’ zbog vjerovanja da štiti od svakog zla i donosi sreću te se u današnje vrijeme može pronaći kod svakog drugog Bošnjaka ili Bošnjakinje. Adet je da se djeci, posebno onoj maloj, stavlja ispod jastuka da ih štite od urokljivih očiju dok je odrasli nose u novčaniku ili u vidu privjeska. Komadić tisovine se stavlja zajedno sa sedefom u hamajliju kako bi se njena moć udvostručila. Još je prije jednog vijeka dr. Sielski pisao: ‘U Bosni i Hercegovini su se kao hamajlije nosile mnoge druge stvari: platnene, mineralne, biljne i koštane. Tako se, na primjer, u crveno platno ušije komad tisovine, objesi na crvenu uzicu pa njome opaše plačljivo dijete’. Može se splesti i uzica u četiri boje (crna, žuta, narančasta i crvena), a onda se njome opasati urečeno dijete. Nadalje, kombinacija tisovine i dvije košpice od hurme sašiveno u komad crvene tkanine, pred-stavljalo je moćno sredstvo protiv uroka.
Iako je danas vrlo malo tisovog drveća može se konstatovati da je kult ovog drveta nekada bio vrlo raširen po cijeloj BiH, ako ne i najvažniji, o čemu svjedoči preko stotinu topografskih naziva na geografskim kartama.
U narodu je ostalo sačuvano dosta vjerovanja o zaštitnoj, hamajlijskoj moći tisovine te moći tise da odbrani neki kraj od nevremena i leda. Upravo zato, smatra se velikim grijehom posjeći njeno stablo. Uvijek se gledalo da nešto od oraćeg pribora bude od tisovine te da se stoci, posebno volovima, utisne za rog mali komadić drveta kao utuk svakom zlu. U istu svrhu, na cijeni je posebno bio stap napravljen od tisova drveta zbog vjerovanja kako ni jedna vračara neće moći oduzeti mlijeko kravi niti je ko ureći.
Zlobnici će reći to su paganski običaji. Pa šta ako su? Jaki tradicijski običaji i sujevjerja veoma su žilavi kada se uzme u obzir da su opstali do da-našnjih dana. Dokle će se oni održati zavisi od vremena i standarda života. Nisu se održale ni svadbe sa fijakerima i kićenim konjima, obilježa-vanje Prvog maja... Starijim generacijma su to bile tradicije kao i Jurjev.... Nema ih više, a promjena je bezbroj. Novim generacijama će biti tradicija vatromet za novu godinu i ko zna šta još?” (Tešanj, 24. april 2011. godine, Subašić S. Hasan, bloger)
.jpg)
.jpg)
