BOGINJA ISPLAŽENOG JEZIKA

Boginja žabolike glave i isplaženog jezika (neolit, Baden kultura, Ráckeve, Mađarska; The Rik Mayes Collection).

 

NEMANJIĆI SU ZABRANILI SLAVU

Iz Zakonopravila Svetog Save:

"Pravilo 68. Oni koji po paganskom običaju prave pirove, odbačeni da budu.

Tumačenje. Ništa zajedničko nema vernik s never-nikom. Po tome, dakle, i onima koji po poganskom običaju tvore pirove - budu li vernici, neće se op-rostiti." [1]

PIR je svaka GOZBA, PROSLAVA, SLAVA [2]. PIR je galska, dakle tračanska ili ilirska riječ, tj. stari srpski naziv kao sinonim rnazivima PAR, PER, POR, PUR smislom SLAJ, SVJETLOST, VESELJE, a originalno početno ishodište tog značenje je SUNCE.

U građanskom ratu i genocidnom pobjedom nad pravoslavnim krstjanima i ukidanjem Crkve krstjana, za zvaničnu Crkvu svoje države Nemanja uvodi romejsku Ortodoksnu crkvu. Tada stupaju na snagu pravila romejske crkve i tada Nemanja zabranjuje sve prehrišćansko u srpskom pravoslavlju u šta je spadala i proslava Slave:

"…I BLAGODAĆU DATOJ TI OD BOGA PRELESNI MRAK BEZBOŽNIH JERETIKA ODAGNA I JERES NJIHOVU ISTRIJEBI, I KAPIŠTA NJIHOVA RAZ-RUŠI, I IDOLE NJIHOVE SKRŠI I ZLOSLOVNU PA-MET NJIHOVU ZLU ISTRIJEBI, I SLAVU NJI-HOVU BEZ OSTATKA UGASI... .” [3]

Držeći se strogih pravila o ispovijedanju vjere Or-todoksne crkve o zabrani paganskih običaja, Nema-nja i kasnije sin mu Sava zabranili su sve pre-hrišćansko pa i Slavu, tj. Nemanja je Srbima ugasio slavsku svijeću.

Od tada svi Nemanjići redom i sva njihova vlastela kroz vijekove završno sa knezom Lazarom, sinom mu despotom Stefanom i Đurđem Brankovićem nisu slavili Slavu. Crkvenih ili svjetovnih dokaza da su slavili nema (narodna epska poezija nije validni cr-kveni ni istorijski izvor).

To da je Sveti Sava blagoslovio prehrišćansko u njegovoj Ortodoksnoj crkvi romejskog dogmatsko-kanonskog ustrojstva jesu crkvena laž narodu. Do-voljno je pročitati Savini Zakonopravilo i uvjeriti se u sva stroga pravila o zabrani svega prehrišćanskog.

Sve do kraja 18. vijeka Slavu su slavili i Srbi katolici, ali je strogom naredbom vlasti 19. juna 1772. njima to zabranjeno [4]. U vrijeme ropstva pod Turcima grcki episkopi po srpkoj zemlji takodje su pokusavali da zabrane Slavu:

"A da ubiju narodnu svest i ponos zabranjivali su proslavljanje Krsnoga Imena...." [5]

Februara 6. 1830. godine istu zabranu objavio je srpski episkop i malo kasnije patrijarh srpski Josif Rajačić:

"Koliko je ta zabrana u taj mah imala uspjeha ne zna se; da običaj nije prestao i da se zle navike nijesu mnogo umanjile, vidi se po tom sto su aus-trijske vlasti u dogovoru s episkopom Josifom Ra-jačićem ponovile sve te zabrane. 6. februara 1830. naredio je vladika da se ima s oltara objaviti dr-žavna zabrana 'za ne činiti pirove, nï krestna îmena ni kada bi se slučila smert, tokom onaj dan edan ôbied'.” [6]

................................

[1] Miodrag M. Petrović, Zakonopravilo Svetoga Save; Eparhija žička • manastir Žiča, Manastir Žiča, 2004, str. 366-367.

[2] Petar Skok, Etimologijski rjecnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga II; JAZU, Zagreb, 1972, str. 660.

[3] Život Svetoga Simeuna, napisao Domentijan, na svijet izdao Đura Daničić, Državna štamparija u Beogradu, 1865, str. 64.

[4] Vladimir Ćorović, Zabrane pirovanja o krsnom imenu i drugim svetkovinama u Boki Kotorskoj 1772. godine. Glasnik Zemaljskog muzeja, Knjiga 2, Sarajevo, juli-septembar, 1911, str. 351–352.

[5] Radoslav M. Grujić, Pravoslavna Srpska Crkva, Beograd, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, 1921, Fototipsko izdanje Svetlost - Kalenić, Kragujevac, 1989, str. 109.

[6] Vladimir Ćorović Vladimir, Ib. str. 352-353.

VINČANSKI JANUS ISPLAŽENOG JEZIKA

Isplaženog jezika vinčanski Janus sa dva lica koja gledaju u pravcima istok-zapad (vrijeme mikenske kulture, Beletinci, Muzej Vojvodine, Novi Sad).

Najdublja prošlost u koju Vasić stavlja Vinču je 1600 st. ere, doba mikenske kulture:

“Kulturni sloj u Vinči, moćan 10,5 m., imaće se, pre-ma tome, razdeliti, na osnovi karakterističnih odlika, u tanje slojeve kojima će odgovarati kraći vremenski periodi u vremenskom interval od oko 1600 godine pre Hr. do oko 6 godine po Hr.” (Miloje M. Vasić, Preistoriska Vinča I.; Beograd, Izdanje Državne štamparije, 1932, str. 97)

VINČANSKI ODIN ISPLAŽENOG JEZIKA

Izdužene lubanje i Izbuljenog oka jednooki vinčanski Odin isplaženog jezika (pečena glina, Belo brdo, Beograd; Arheološka zbirka Filozofskog fakulteta u Beogradu).

Najdublja prošlost u koju Vasić datuje Vinču je 1600 st. ere, doba mikenske kulture:

“Kulturni sloj u Vinči, moćan 10,5 m., imaće se, pre-ma tome, razdeliti, na osnovi karakterističnih odlika, u tanje slojeve kojima će odgovarati kraći vremenski periodi u vremenskom interval od oko 1600 godine pre Hr. do oko 6 godine po Hr.” (Miloje M. Vasić, Preistoriska Vinča I.; Beograd, Izdanje Državne štamparije, 1932, str. 97)

ISPLAŽENI JEZICI KAO TEST ISTINITE I LAŽNE VJERE

Samo ona osoba koja dušom pripada Istinitom Bo-gu, Bogu Istini i Bogu istine, samo takve na svijetu veoma rijetke osobe mogu posvjedočiti to što vide na fotografijama uz moje objave o isplaženim jezi-cima na idolima, amajlijama i stećcima. Sve druge lažno pobožne oSobe i osobe koje služe svom la-žnom Bogu, takve osobe nemaju u sebi duhovne snage da priznaju istinu i samo ćute ili u bjesnilu provokativno reaguju na viđenje ovih fotografija.

ILIRSKI SILVAN ISPLAŽENOG JEZIKA

Silvan isplaženog jezika (kamena ploča Plominskog natpisa (crkva Sv. Jurja, Plomin, Istra; foto: Mladen Žubrinić 2013). Glagoljski natpis je iz 11. vijeka, Silvanov lik potiče iz doba Ilira.

DVOVJERJE SRBA I ISUS ISPLAŽENOG JEZIKA

Neobičan srednjovekovni bakarni novčić prečnika 2 cm i težine 2,59 grama sa vizantijskim i franačkim stilskim karakteristikama i natpisom na latinskom. Pojavio se 2017. u londonskoj aukcijskoj kući "Ro-ma Numismatics" (izvor: Raško Ramadanski, Novac Vladimira i novi pogled na srpsko srednjovekovno novčarstvo, Casopis “Hereticus”).

Na aversu kovanice je lik vladara isplaženog jezika koji u lijevoj ruci drži žezlo vlasti, u desnoj uzdignuti krst. Na vrhu žezla je romboidni sumerski ideogram ◇ sa značenjem SVE, VASIONA, BOG i na žezlima zemaljskih vladara, ma koliko bili silni, to nećete naći.

Na reversu je keltski ravnokraki O-krst okružen nat-pisom “BLADIMIRUC” (VLADIMIRUS) kao latinska verzija pisanja imena VLADIMIR. Natpis je latinski, ali sa azbučnim B (V) na početku i azbučnim C (S) na kraju imena. Rimljani su koristili slovo V i kao znak glasa V, npr. DIVI NERVA, pa su tako mogli i latinski autori srednjeg vijeka, a zbog čega nisu, to je pitanje).

U simbologiji likovi zemaljskih vladara nikad se ne prikazuju sa isplaženim jezikom, dakle lik na ovom novcu nije lik zemaljskog vladara, nego lik Isusa, tj. antropomorfni lik Sunca. Ako se natpis i odnosi na nekog zemaljskog vladara, lik isplaženog jezika nije lik svjetovnog vladara, nego lik ISUSA SUNCA, os-im ako se zemaljski vladar poistovijećuje sa nebe-skim Isusom, tj. Suncem, ali i tako se misli na SUNCE.

A sad o porijeklu i značenju imena BLADIMIRUS odnosno VLADIMIRUS.

Ime BLADIMIRUS, tj. VLADIMIRUS, je složenica od VLAD-I + MIRUS:

BLAD = VLAD = DRŽAČ, ČUVAR, VLADAR (u latinskom kao sufiks -ULA, -ULAE = -VLA, -VLAE, - VLVS) [1], u perzijskom ULĀHAT (ULĀH-AT) znači SLUŽITELJ, SUNCE, BOŽANSTVO [2]).

Osnova u VLAD je LA i to je jedno od drevnih imena Sunca. Kod naroda Centralne Afrike riječ LA znači VATRA [3], a riječ LATAA znači SUNCE [4]. Su-mersko LA-A znači MNOŠTVO, IZOBILJE PUNOĆA [5]. Polinezijsko ime za Sunce je RA i LA [6].

Od LA su postale srpske riječi LASKATI, LASNO, LASTA, LATICA, LAŠTILO, LADA, itd. LA je VAT-RA, SVJETLOST, IZOBILJE i sve to dolazi od SUNCA i ono je VLADAR planeta i vladar života na Zemlji:

a) V-LA-H > VLAH,
b) V-LA > VLA > VLAD > VLADAR.

Druga riječ u imenu BLADIMIRUS je latinsko MI-RUS:

MIRUS = SJAJAN, VELIČANSTVEN, PLEMENITI, DIVAN, BOŽANSKI [8].

VLADIMIRUS = VLADAR SJAJNI, VLADAR VELI-ČANSTVENI, VLADAR PLEMENITI, VLADAR DI-VNI, VLADAR BOŽANSKI = ISUS = SUNCE.

ISPLAŽENI JEZIK na prikazima ISUSA označava SUNCE ISUSA VLADIMIRUSA, VLADIMIRA, VLA-DARA MIRA.

Sudeći po stilu izrade i ukrasima novca ruskog princa Vladimira Velikog (vlada od 980-1015. god.) opisivana kovanica je slična njegovom novcu.

Ono što možemo sa sigurnošću zaključiti jeste da su prikazi Isusa sa isplaženim jezikom iz vremena dvovjerja, jer u ikonografiji zvanične Crkve ni pri-je1054. godine ni nakon raskola takvih prikaza ne-ma jer je to prehrišćanski znak Sunca, bogova i božanstava Sunca (pogledajte i ostale fotografije).

...................................
[1] Oxford Latin Dictionary; Oxford, The Clarendon Press, 1968, pg. 2083.
[2] Francis Johnson, A Dictionary, Persian, Arabic and English, London: W. H. Allen and Co., 1852, pg. 152.
[3] Arthur James Johnes, Philological proofs of the originnnnal unity and recent origin of the human race, Apendix A., London: Samuel Clarke, 1843, pp. 4-7.
[4] Ib.
[5] Laurence Austine Waddell, Egyptian Civilization, London, Luzak & Co., 1930, p. 215.
[6] Robert W. Willimson, Religious and Cosmic Beliefs of Central Polynesia,Volume I, Cambridge, At The University Press, 1933, pg. 96.
[8] Oxford Latin Dictionary; Ib. pg. 1116.

ISPLAŽENI JEZIK JE VEDSKI SIMBOL SUNCA I BOŽANSTAVA SUNCA

Ovo što znači isplaženi jezik na čovjekolikoj glavi Sunca na kalendaru Asteka, isto to isplaženi jezik znači kod Srba na njihovim idolima, amajlijama i stećcima:

"Starosjedioci Srednje Amerike predstavljali su Sun-ce kao ljudsku glavu okruženu raspršenim zrakama i sa velikim otvorenim ustima. Ovaj solarni simbol bio je raširen u cijelom tom kraju. U ovoj predstavi jezik je isplažen, što znači da Sunce živi i govori. Ovo je jasno dokazano u poznatom Astečkom ka-lendarskom kamenu (Calendario Azteco), takođe nazvanom "Sunčev kamen", koji je pronađen oko sredine sedamnaestog vijeka u podzemlju Glavnog trga, Meksiko Siti." [1]

Dopuna opisa astečkog kalendara:

"Lice je isklesano po hronološkim i astronomskim znacima u geometrijskom redu. Centralna figura, sa isplaženim jezikom, predstavlja Sunce 'Tonatiuh'; segmenti koji zrače prema ivici diska su simboli za njegove zrake." [2]

Dakle su i prikazi isplaženih jezika na stećcima ta-kođe solarnog značenja, značenja Sunca, solarnih bogova i božanstava. Svaki lik obilježen isplaženim jezikom je znak za SUNCE, BOG SUNCA ili BO-ŽANSTVO SUNCA. To se da objasniti etimologijom riječi "jezik" u više starih jezika pa i u srpskom.

...............................

[1] William Tyler Olcott, Sun Lore of all Ages: a Collection of Myths and Legends Concerning the Sun and Its Worship; Putnam's Sons, New York; The Knickerbocker Press, London, 1914, pg. 297.

[2] Ib.

CRKVENI ISUS JE LAŽNI BOG I NJEGOVI SRBI NAROD LAŽI

Odem na Fejsbuk grupu "Stećci" koju vodi Kemal Čolak, gledam ima li šta novo i usput ispod jednog stećka iz Radimlje sa veoma naglašenim isplaženim jezikom upitam zašto mu je jezik isplažen? I? Kemal mi sakrije komentar i onemogući nove komentare. A ja skoro petnaest godina tvrdo vjerovao da je barem on među njima čovjek od istine i poštenja, zabo-ravljajući da je on musliman!

Ne iznenađuju me ni balkanski katolici ni muslimani, srpska istorija svjedoči o njima, nego su me izne-nadili Srbi pravoslavci kao Goran Komar iz Herceg Novog. Da nisam saznao o isplaženim jezicima drevnih srpskih bogova i božanstava Sunca, ne bih znao koliko su današnji Srbi mrzitelji istine i pravde, a ljubitelji laži. Svi obožavatelji lažnog Boga mrze mir, istinu i pravdu, a vole nemir, nepravdu i rat, vole laži i mnogo lažu! I nema sumnje da je crkveni Isus lažni Bog i zbog toga današnji Srbi mrze istinu i mnogo lažu. Da je crkveni Isus istiniti Isus i Srbi bi bili narod istine!

Kakvog je duha Bog nekog naroda, takvog je duha narod koji obožava svog Boga. Ako je Bog miro-tvorac, istinit i pravedan, takav je duhom i djelima njegov narod; ratoboran i nepravedan Bog, rato-boran i nepravedan narod; laživi Bog, laživi narod! Kako gore, tako dole!

BOG SHARDAN ISPLAŽENOG JEZIKA

Četiri oka, četiri sunca u četiri godišnja doba.

Negdje između 1400-1200. st. ere, najvjerovatnije nakon pada Troje, u vrijeme Ramzesa II Egipat je napadnut od saveza plemena sa sjevera, koje su Egipćani nazvali “narodi s mora”. Među njima su bili Sherdani ili Shardani:

“Taj Sardus, sin Herkulesa, vodio je sjajnog do-maćina iz Libije u Sardiniju, zauzima ostrvo i naziva ga svojim imenu, tvrdi i Isidor (Origines, xiv, 6. 39). Cp. Silius Italicus, xii, 359 sq.; Solinus, iv, 1. Glava Sardusa sa natpisom SARAD PATER (‘Otac Sar-dus’) javlja se na sardinijskom novcu. Vidi Perrot et Chipez, Histoire de l‘art dans l’antiquité, 4. p. 20. sq., Maltzan, Reise auf der Insel Sardinien, p. 114. Tamo je mjesto zvano Svetilište Oca Sardusa na obali Sardinije (Ptolemy, Geogr. iii, 3. p. 375 ed. Müller). Egipatski spomenici izvještavaju nas da su od vremena Ramzesa II kasniji egipatski kraljevi zadržali platu velikom broju stranih plaćenika zvanih Shardana. Za njih se kaže da su prvobitno bili za-robljenici Ramzesa II, a u natpisima ih često ozna-čavaju kao ‘ljudi s mora’. Kao što su prikazani na spomenicima, lako se prepoznaju po svojim oso-binama i po stilu njihove opreme: nose okrugle šti-tove, dugačke šiljaste mačeve i posebnu kacigu uk-rašenu polumjesecom i kuglom." [1]

SARAD ili SARDUS je SARDON, SERDON, SER-DAN. Njegovi prikazi u liku Herkulesa su na novcu iz tračanske SARDIKE ili SERDIKE (Sofije). On je BOG SUNCA tračanskih SERDA ili SARDA, tj. SR-BA, koji su po svom BOGU dobili ime. Poznat je i likijski grad SARD, SARDIS ili SARDES u Maloj Aziji.

Bog SHERDANA ili SHARTAN je BOG RATA, kao mnogo kasniji BELI VID i PERUN, dakle SUNCE PROLJEĆA I LJETA, SUNCE VREMENA POHODA U RATOVE.

................................

[1] Pausanias’s Description of the Greece, Vol. V; London: Macmillan and Co., Limited; New York: The Macmillan Company, 1898, pg. 320-321.