SA ILIRSKOM KAPOM HERMES ISPLAŽENOG JEZIKA

 

  

Sa ilirskom "šeširom" Hermes isplaženog jezika (4. v. st. e., detalj mozaika "Otmica Persefone, Seres ili Siris, Makedonija). Veliko je pitanje je li to Hermes ili je tračanski, tj. ilirski Geros ili Heros, German ili kas-niji Gerovit (osim grcizirane Meduze, ni jedan lik an-tičkog grčkog panteona nije prikazan sa isplaženim jezikom).

BOGINJA AŠERA ISPLAŽENOG JEZIKA

 

 

 

 

 

 

Isplaženog jezika hetska boginja Ašera, Ašerdu(š), Ašertu(š) ili Aštarta (The Reuben and Edith Hecht Museum, Haifa, Israel). Heti su Geti, Geti su Tra-čani, Tračani su Srbi. Hetsko AŠ = VATRA, SJAJ, SVJETLOST. Hebrejsko AŠ ili ASH (אש) lbukvalno znaci VATRA, FIRE [1]. Srpske riječi izvedene od AŠ:

a) AŠ > M-AŠ-A > MAŠA,

b) AŠ > M-AŠ-ICE > MAŠICE,

c) AŠ > M-AŠ-INA > MAŠINA,

d) AŠ > M-AŠ-NA > MAŠNA,

e) AŠ = N-AŠ > NAŠ > NAŠI = VATRENI, SJAJNI, SVIJETLI; ROD SUNCA.

AŠ u sumerskom znači JEDAN; SAVRŠENSTVO; BOG, NEBO, ZVIJEZDA [2]. Osnova AŠ je u srp-skom je OBAŠKA (odvojeno, samo, jedo). Egipa-tsko AŠAR je OZIRIS [3], u sanskritu ASURA vrhovi duh, titula boga Indre [4], grčko ASTER je ZVI-JEZDA [5], gotsko AS JE bog TOR [6]. Ovo AS je srpsko AZ kao prvo slovo azbuke, bugarsko AZ znači JA, JESAM, BIVAM, POSTOJIM. U kartama AS je JEDAN i to je početak, BAZA, latiski BASIS.

Hetitsko NAS odgovara savremenom srpskom NAŠ, a bukvalno značenje ove riječi vezano je za SUN-CE: VATRA, SJAJ, TOPLINA, STARATELJSTVO, ZAŠTITA, ZAKLON, NASTREŠICA [7]. U gotskom NASJAN osnova NAS daje riječi značenje SPASITI. Gotsko NASJANDS je SPASITELJ [8].

..............................
[1] Elchanan Mozeson, The Word, The Dictionary That Reveals The Hebrew Source of English; SPI Books, New York, 2000, pg. 22.
[2-5} Laurence Austine Waddell, A Sumer-Aryan Dictionary, Part I, Luzak and Co., London, 1927, pg. 19.
[7] Joseph Wright, Grammar Of The Gothic Langu-age, Oxford, The Clarendon Press, 1910, pg. 337.
[8] Francis Edward Jackson Valpy, An Etymological Dictionary of the Latin Language; London: Printed by A. G. Valpy, 1828, pg. 280.

ISPLAŽENI JEZICI KAO PROVJERA ISTINITE I LAŽNE POBOŽNOSTI

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ovog novembra 2025. godine navršava se jedana-est godina objavljivanja serije mojih članaka sa fo-tografijama idola, amajlija i stećaka sa likovima ant-ropomorfnog Sunca, bogova i božanstava sunca is-plaženih jezika. Od nekoliko hiljada internetskih či-talaca i gledatelja po socijalnim mrežama širom svi-jeta, samo je desetak Srba riječima priznalo da na fotografijama vidi isplažene jezike, a hiljade Srba pravoslavaca, Bošnjaka muslimana i Hrvata rimo-katolika samo ćute ili se smiju rugajući se.

Trebalo je da prođe pune sedamdeset i četiri godine mog života da bih konačno shvatio da su religijske knjige kao Biblija i Kur'an sa svojim pričama o Bogu šuplje priče iz kojih se ne stiče pobožnost o Istini-tom Bogu istine, pravde, mira i djela dobra, nego se kroz priče tih knjiga čovjek, ljudi i narodi pretvaraju u riječima i djelima ropske služitelje laži, nepravde, haosa i izvršioce užasnih djela zla. Tamo je crna magija, a ne Istiniti Bog!

Na svakodnevnim jedanaestogodišnjim primjerima objavljivanja teme o motivu isplaženog jezika na idolima, amajlijama i stećcima uvjerio sam se da ni-je do toga ko je kakve vjere, u šta, u koga i kako vjeruje ili ne vjeruje, nego da je poenta svega da li čovjek Duhom, dušom, srcem i djelima pripada Isti-nitom Bogu ili ne!

Nestalo je pobožnih ljudi kao svjedoka Istine, jedan od hiljade, a u ostalima je duh oca laži, demonski duh.

VINČANSKA BOGINJA LAVICA

DREVNI MASONI SU OSNIVAČI I VOĐE CRKVE

Dok ubija aždaju (zimu) sv. Đorđe (Juraj) na bijelom konju okrenut je istoku. Sa riđeg konja u pravcu zapada Sv. Dimitrije (Mitar) ubija čovjeka (zima ubi-ja život u sezoni Crnoboga i More). To su prehriš-ćanski kalendarski praznici s kraja stare i početka nove ere, a za crkvene laike su priče o rimskim vojvodama iz visoke rimske aristokratije kao tajnim hrišćanima koji su mučenički stradali za vjeru u Isusa Hrista..

I ovo je očigledni dokaz da su arhijereji Crkve drevni operativni masoni koji po svojim mjerama tešu duše i karaktere ljudi zidajući duhovnu piramdu Crkve sa Isusom, Suncem Pravde, kao kamenom od ugla u najvišoj tački piramide:

"Po blagodati Božijoj koja mi je dana ja kao pre-mudri neimar postavih temelj, a drugi zida u visinu; ali svaki neka gleda kako zida.” (1. Kor. 3:10)

"Tako dakle više nijeste tuđi i došljaci, nego živite sa svetima i domaći ste Bogu, nazidani na temelju apostola i proroka, gdje je kamen od ugla sam Isus Hristos, na kome sva građevina sastavljena raste za crkvu svetu u Gospodu; na kome ćete se i vi sa-zidati za stan Božij u duhu." (Ef. 2,19-22)

"Kamen koji odbaciše zidari, posta glava od ugla. To bi od Gospoda i divno je u našim očima." (Psalm,118,22-23)

"A reče im Isus: Zar niste nikada čitali u Pismu: kamen koji odbaciše zidari, on je postao glava od ugla; to bi od Gospoda i čudo je u vašim očima." (Matej, 21,42)

"A kad dođete k Njemu, kao kamenu živom, koji je, istina, od ljudi odbačen, ali od Boga izabran i pri-bran: i vi kao živo kamenje zidajte se u kuću duhovnu i sveštenstvo sveto, da se prinose prinosi duhovni, koji su Bogu povoljni, kroz Isusa Hrista. Jer u pismu stoji napisano: Evo mećem u Sionu kamen krajeugalan izbrani, i skupoceni; i ko Njega vjeruje neće se postidjeti. Vama, dakle, koji verujete čast je; a onima koji se protive kamen koji odbaciše zidari on posta glava od ugla, i kamen spoticanja i stijena sablazni." (1. Pet. 2,4-7)

Ovi drugu zidari na kraju su drevni operativni ma-soni Starog zavjeta, prvosveštenici i vladarska elita masonerije judaizma. Isus je bio mason, ali nije htio da pokaže zak farisejima:

"I iziđoše fariseji, i počeše se prepirati s njim, i ku-šajući ga iskahu od njega znak s neba."

Prvosveštenici i bogata elita vlasti oko njih smatraju da oni posjeduju znak s neba po kojem imaju pravo da oblikuju duhovnu i svjetovnu vlast nad narodom.

ANTROPOMORFNO SUNCE KAO POSMRTNA MASKA

Kao posmrtna maska antropomorfno Sunce ispla-ženog jezika. Bordura oko lica su zrake koje sa is-plaženim jezikom svjedoče Sunce, a ne mrtvaca (zlatna posmrtna maska, Trebenište, Makedonija; Zbirka Narodnog muzeja Srbije u Beogradu).

BOGINJA ISPLAŽENOG JEZIKA

Boginja žabolike glave i isplaženog jezika (neolit, Baden kultura, Ráckeve, Mađarska; The Rik Mayes Collection).

 

NEMANJIĆI SU ZABRANILI SLAVU

Iz Zakonopravila Svetog Save:

"Pravilo 68. Oni koji po paganskom običaju prave pirove, odbačeni da budu.

Tumačenje. Ništa zajedničko nema vernik s never-nikom. Po tome, dakle, i onima koji po poganskom običaju tvore pirove - budu li vernici, neće se op-rostiti." [1]

PIR je svaka GOZBA, PROSLAVA, SLAVA [2]. PIR je galska, dakle tračanska ili ilirska riječ, tj. stari srpski naziv kao sinonim rnazivima PAR, PER, POR, PUR smislom SLAJ, SVJETLOST, VESELJE, a originalno početno ishodište tog značenje je SUNCE.

U građanskom ratu i genocidnom pobjedom nad pravoslavnim krstjanima i ukidanjem Crkve krstjana, za zvaničnu Crkvu svoje države Nemanja uvodi romejsku Ortodoksnu crkvu. Tada stupaju na snagu pravila romejske crkve i tada Nemanja zabranjuje sve prehrišćansko u srpskom pravoslavlju u šta je spadala i proslava Slave:

"…I BLAGODAĆU DATOJ TI OD BOGA PRELESNI MRAK BEZBOŽNIH JERETIKA ODAGNA I JERES NJIHOVU ISTRIJEBI, I KAPIŠTA NJIHOVA RAZ-RUŠI, I IDOLE NJIHOVE SKRŠI I ZLOSLOVNU PA-MET NJIHOVU ZLU ISTRIJEBI, I SLAVU NJI-HOVU BEZ OSTATKA UGASI... .” [3]

Držeći se strogih pravila o ispovijedanju vjere Or-todoksne crkve o zabrani paganskih običaja, Nema-nja i kasnije sin mu Sava zabranili su sve pre-hrišćansko pa i Slavu, tj. Nemanja je Srbima ugasio slavsku svijeću.

Od tada svi Nemanjići redom i sva njihova vlastela kroz vijekove završno sa knezom Lazarom, sinom mu despotom Stefanom i Đurđem Brankovićem nisu slavili Slavu. Crkvenih ili svjetovnih dokaza da su slavili nema (narodna epska poezija nije validni cr-kveni ni istorijski izvor).

To da je Sveti Sava blagoslovio prehrišćansko u njegovoj Ortodoksnoj crkvi romejskog dogmatsko-kanonskog ustrojstva jesu crkvena laž narodu. Do-voljno je pročitati Savini Zakonopravilo i uvjeriti se u sva stroga pravila o zabrani svega prehrišćanskog.

Sve do kraja 18. vijeka Slavu su slavili i Srbi katolici, ali je strogom naredbom vlasti 19. juna 1772. njima to zabranjeno [4]. U vrijeme ropstva pod Turcima grcki episkopi po srpkoj zemlji takodje su pokusavali da zabrane Slavu:

"A da ubiju narodnu svest i ponos zabranjivali su proslavljanje Krsnoga Imena...." [5]

Februara 6. 1830. godine istu zabranu objavio je srpski episkop i malo kasnije patrijarh srpski Josif Rajačić:

"Koliko je ta zabrana u taj mah imala uspjeha ne zna se; da običaj nije prestao i da se zle navike nijesu mnogo umanjile, vidi se po tom sto su aus-trijske vlasti u dogovoru s episkopom Josifom Ra-jačićem ponovile sve te zabrane. 6. februara 1830. naredio je vladika da se ima s oltara objaviti dr-žavna zabrana 'za ne činiti pirove, nï krestna îmena ni kada bi se slučila smert, tokom onaj dan edan ôbied'.” [6]

................................

[1] Miodrag M. Petrović, Zakonopravilo Svetoga Save; Eparhija žička • manastir Žiča, Manastir Žiča, 2004, str. 366-367.

[2] Petar Skok, Etimologijski rjecnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga II; JAZU, Zagreb, 1972, str. 660.

[3] Život Svetoga Simeuna, napisao Domentijan, na svijet izdao Đura Daničić, Državna štamparija u Beogradu, 1865, str. 64.

[4] Vladimir Ćorović, Zabrane pirovanja o krsnom imenu i drugim svetkovinama u Boki Kotorskoj 1772. godine. Glasnik Zemaljskog muzeja, Knjiga 2, Sarajevo, juli-septembar, 1911, str. 351–352.

[5] Radoslav M. Grujić, Pravoslavna Srpska Crkva, Beograd, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, 1921, Fototipsko izdanje Svetlost - Kalenić, Kragujevac, 1989, str. 109.

[6] Vladimir Ćorović Vladimir, Ib. str. 352-353.

VINČANSKI JANUS ISPLAŽENOG JEZIKA

Isplaženog jezika vinčanski Janus sa dva lica koja gledaju u pravcima istok-zapad (vrijeme mikenske kulture, Beletinci, Muzej Vojvodine, Novi Sad).

Najdublja prošlost u koju Vasić stavlja Vinču je 1600 st. ere, doba mikenske kulture:

“Kulturni sloj u Vinči, moćan 10,5 m., imaće se, pre-ma tome, razdeliti, na osnovi karakterističnih odlika, u tanje slojeve kojima će odgovarati kraći vremenski periodi u vremenskom interval od oko 1600 godine pre Hr. do oko 6 godine po Hr.” (Miloje M. Vasić, Preistoriska Vinča I.; Beograd, Izdanje Državne štamparije, 1932, str. 97)

VINČANSKI ODIN ISPLAŽENOG JEZIKA

.

Izdužene lubanje i izbuljenog oka jednooki vinčanski Odin isplaženog jezika (pečena glina, Belo brdo, Beograd; Arheološka zbirka Filozofskog fakulteta u Beogradu).

Zvanični arheolozi opisuju ovu glavu kao cijelu ljud-sku figuru:

"Prikazuje stilizovanu, veoma uprošćenu ljudsku fi-guru, sa ravnim licem na kojem se ističe samo nos, i šiljatim potiljkom."(ArcheoSerbia)

Ne znam jesu li zvanični arheolozi ludi, slijepi ili la-žu? Oni, tokmaci jedni, gledaju iz pravca strelice na šestougaoni dio lica. Šest strana šestougla je šest mjeseci proljeća i ljeta. Šestougaonik sugeriše vrije-me rada pčela i pčelinji sat, saticu). Izbočeni dio u satici nije nos, nego oko, vidno Sunce u sezonama proljeća i ljeta. To je desna strana lica, a na lijevoj nema oka jer ta strana simbolično pripada vremenu jeseni i zime, strana kasnijeg Crnoboga. Usta su otvorena sa naglašenim isplaženim jezikom i to svi vide.