OGNJENA MARIJA

 

Vala Bogu! vala jedinome!
Gdje mi vlasi žanju u nedjelju!
Nad njima se tri oblaka viju:...
Jedan oblak Gromovit Ilija,
Drugi oblak Ognjena Marija,
Treći oblak sveti Pantelija.
Progovara sveti Pantelija:
“Udri gromom, Gromovit Ilija,
Udri ognjem, Ognjena Marija,
A ja vetrom sveti Pantelija.
Al’ govori Ognjena Marija:
“Nemoj gromom, Gromovit Ilija,
“Nemoj vjetrom, sveti Pantelija,
“Ni ja ognjem Ognjena Marija;
“Jer Vlasima Turci ne veruju,
“A pšenica težatka ne čeka.”
(Vuk Stef. Karadžić, Život i običaji naroda srpskoga, Mobarska pjesma, Beč, 1867, str. 52)

 

 

 

         Ognjenu Marija ili Ognjena Mara (sanskritsko “mara” znači "smrt”) je boginja ognja, sestra Gromovnika Peruna (u krstjanstvu Ilije Gromovnika). Ona je jedna od najvećih i najmoćnijih boginja u srpskoj religiji.

         U panteonu ostalih slovenskih naroda nema Ognjene Marije, jer je Srbima u duhovnom naslijeđu ostala od predaka Tračana kod kojih je bila poznata pod imenima Germetita (Vrela, Vatrena, Ognjena), Perperuša, Perperuna i Perunika. Bila je pratilja boga Perkona ili Perkosa.

         Zbog straha od nje narod ju je prozvao Prpruša, što znači “prpa ruša” ili “strašna rušiteljka”. U ortodoksnom kalendaru zamijenili su je nekom svojom velikomučenicom Marinom, a moderni “autohtoni istoričari” Ognjenu Mariju nazivaju je svojim izmišljenim i nikad ranije postojećim imenom “Serbona”.

I ZEVS JE NJIMA SERBON, A TI, SRBINE, TI SI IM KONJINA

 

         Ovo je slika sa grčke vaze iz sredine 6. v. st. ere. Naziv slike je "Rađanje Atine" i tu vidimo boginju Atinu kako se rađa iz Zevsove glave. Sliku lično sam skenirao i na Internet u temi "Tajna srbskog grba" na Forumu Virtuelna Srbija postavio 30. decembra 2009. godine u 18:23:38 časova (fotografija je iz knjige „Chronicle of the World”, Published in 1996 by Dorling Kindersley Limited, London, ISBN 0751330108, str. 1...02). Do tada za ovu sliku niko od Srba nije znao, pa ni kreator "srbske boginje Serbone". I kao što je Atina rođena iz Zevsove, tako je Serbona rođena iz njegove glave.

 

         Kad se pojavila ova slika Zevsa sa krstom i ocilima, priča o Serboni već je uveliko trajala i onda su i Zevsa proglasili "srpskim bogom Serbonom".

 

Ahil nikako ne može biti "Serbon" mada na sebi ima krst sa 4C.

 

         U mitologiji bilo kojeg drevnog naroda, dakle ni kod Tračana, ne postoji bog Serbon. Postojao je bog Surban (Zurvan), od egipatskih vladara Ptolomeja postoj i Serapis, ali Serbona nigdje nema. U ono vrijeme, dakle 2009. godine, vjerovao sam da je gospodinova priča o srbskoj boginj Serboni istina, jer nisam mogao vjerovati da čovjek u starosti može toliko da laže. Vremenom sam provjeravao njegove reference o spominjanju Serbone i gdje god je tvrdio da se ona spominje, tog imena tamo nema! Nigdje nema Serbone! Ni "srbskog boga Serbona" ama baš nigdje nema! To je dotičnog gospodina 100% laž kojom se on sprda sa naivnim Srbima.

 

Ahil i Persej imaju na sebi krstove sa 4C. Gdje je tu "Serbon"?

 

         Kazu da Serbona ima na sebi srbski grb sa ocilima (to su njima polumjeseci). Eno i Ahil ima na sebi srbski grb sa ocilima, šta je on? Je li Ahil Serbon ili je Serbona? Eno i Dionisijeve pratilje na svojim haljinama imaju srbski grb sa ocilima: jesu li i one Serbone?

 

Dionisije sa svojim pratiljama koje imaju 4C. Jesu li i one "Serbone'?

 

         Narode, priberi se, osvijesti se i otvori umne oči, ne spavaj! Srbine, (ako si još Srbin, a nisi Srbijanac), ne dozvoli da se manipulatori s tobom sprdaju zarađujući tako platu od tvojih najvećih dušmana. Ako li nastaviš da im vjeruješ, onda su oni u pravu: ti si zaista prava konjina!

BIO JEDAN NAROD...

       

         Muslimanski nišan iz 16. vijeka sa istim motivom kakve vidimo na srbskim nadgrobnicima iz druge polovine 19. vijeka. Drevni narod istog jezika i iste vjere avramskim religijama istrijebljuje sam sebe

 

        Jedan narod jednog jezika i jedne vjere bijaše na Balkanu srednjeg vijeka. Onda u Rašku sa svojom probranom oružanom družinom dođe rimokatolik Stefan Nemanja, formalno primi pravoslavno miropomazanje na svoje rimokatoličko krštenje i povede svoju družinu u rat sa domaćom vlastelom, pobijedi ih i preuze vlast u Raškoj.

         Taman kad se učvrstio na vlasti, primi sebi za savjetnika i duhovnog oca ortodoksnog Grka i podiže mač na domaću srbsku narodnu crkvu dvovjernih pravoslavnih krstjana. I pobi ih mačem, mnoge ognjem spali, prvosvešteniku krstjana jezik odsiječe, pokupi sve knjige starostavne i spali ih. Mnoštvo krstjana progna preko Drine i ustoliči onog ortodoksnog Grka za glavu grkoortodoksne crkve u svojoj državi.

         Odmah iza toga u Nemanjinoj državi svi narodni prehrišćanski običaji bili su zabranjeni, jer tako strogo zapovijedaju kanoni vizantijske Ortodoksne crkve. Prestadoše pokladni običaji, umukli koledari, umukle dodole, zanijemile lazarice, ugasiše se ivanjski kresovi, ne plamte petrovske lile. Narodno običajno pravo je ukinuto i zamijenjeno surovom crkveno-feudalnom samovoljom Stefana Nemanje i njegove osione vlastele. Silovanje djevojčica, djevojaka i žena u narodu postalo je feudalno nasljedno pravo. Muku i čemer crnog ropstva svalio je Nemanja na patrijarhalni narod Raške.

         I tako je zlo Nemanjića trajalo do navale Turaka. I bi Kosovo i pogibe Murat i pade Lazar, ali pogana krvna loza Nemanjića preko kneginje Milice ugovori vazalni odnos sa Turcima i stadoše tako pod vojnu zastavu Muhamedovih ratnikaTuraka. I napadahu i osvajahu hrišćanske zemlje okolo nemilosrdno ubijajući, paleći i robeći, te sa Turcima i pod turskim barjakom i krstjansku Bosnu osvojiše.

         I zaustaviše se Turci u Bosni. Par puta pokušali su osvojiti Beč, ali im neka sila (ili mito Rimokatoličke crkve) ne dade i odustaše. Tako vijekovima ostaše u granicama Bosne. Za to vrijeme grčka Ortodoksna crkva Nemanjića i Grka nametala je svoj zulum na preostale krstjane. Crkveni porez plaćao je narod skupa sa turskim porezima i isto kao u državi Nemanjića zabranjivahu narodu prehrišćanske običaje. Kupljeni mitom crkve Turci su se starali da one koji ne poštuju crkvene zabrane velikim kaznama globe. Veliki dio naroda primio je islam iz inata prema okrutnoj pohlepi antisrbske crkve.

         I kao po dogovoru počinje zabrana proslava Krsnih slava. Zabrani to Rimska crkva dijelu naroda rimokatoličkog obreda, zabrani to Ortodoksna crkva narodu pravoslavnog krstjanskog obreda. Zadnja zabrana bila je pod izrečena sredinom 19. vijeka od nesrbskog patrijarha i austrougarskog barona Josifa Rajačića. Pod pritiskom i prijetnjama rimokatolici prestaše slaviti Krsne slave, a tri zabrane proslave Krsnih slava dvovjerni krstjanski vjernici su otrpili i sačuvali Slavu.

Pa bijaše Prvi sv. rat i strašni genocid rimokatolika i muslimana nad dvovjernim pravoslavnim krstjanima.

         Shvativši da ne mogu Srbe odvojiti od njihove prehrišćanske vjere lukavi grckoortodoksi nemanjićke crkve (koju srbskim imenom zovu Srpska Pravoslavna Crkva), u četvrtoj deceniji 20. vijeka dosjetiše se da Srbima poture kukavčije duhovno jaje nazvano "svetosavlje".

Pa bijaše Drugi sv. rat i strašni genocid rimokatolika i muslimana nad dvovjernim pravoslavnim krstjanima.

         Onda dođe komunizam i komunistička industralizacija, komunističke vladike i popovi. Odoše mnogi seljaci u gradove, opustiše srbska sela i mnogi stari običaji padoše u zaborav. Elektrifikacija, radio i tevizija promijeniše razum i običaje većini naroda.

Pade komunizam, raspade se Jugoslavija i poče rat 1991-1995. godine. Povučeni novim trendom bogomoljstva i tkz. "Srbovanja" sva bolumenta komunista i njihovog potomstva priključi se već svojoj SPC i tada poče opšti sunovrat vjere i naroda. Udari nas poraz i izgibanija po treći put od vremena oslobođenja od Turaka. Prognani sa svojih hiljadama godina starih ognjišta rasuše se Srbi po tuđini širom svijeta da i tamo svojim ugnjetačima i izdajnicima pare zarađuju kroz priloge nemanjićkoj antisrbskoj crkvi.

         Ekumenizam i papizam svetosavske komunističko-papističke SPC već privodi kraju opšte duhovno istrebljenje dvovjernih pravoslavnih krstjana Srba. Onaj ko narodu duh promijeni i usadi mu svoj duh, promijenio je sav narod i on je apsolutni gopodar tog naroda. Da bi se u trijumfu svoje pobjede javno narugali Višnjem Bogu i bogovima Srba, da bi se narugali rijetkim preostalim Srbima i svim precima Srba, episkopi SPC sa svojim sveštenstvom i svojim pokornim sljedbenicima promijenjenog duha po svojim hramovima nogama počeše gaziti najveću i najstariju srbsku svetinju: Časni krst!

 .

KNJIGE STAROSTAVNE

         U našem narodu dugo se očuvalo sjećanje na tkz. "knjige starostavne". To su bile vrlo stare knjige od pergamenta, tj. od štavljene kože.

 

         Sam naziv "starostavne" kazuje materijal od kojeg su bile pravljene i vrijeme kad su bile pisane. STARO-STAVNE znači "u stara vremena štavljene i pisane". Šta je STAVA objasnio je Skok u svom Rječniku:

 

         -štaviti, -vím impf. (Vuk, bug.; objekt kőid) (u-) »kiseliti kožu u vodi«. Korijen je sveslav. i praslav. Postverbal STAVA f (u tehničkom značenju) = (hrv.-kajk.) Scava »Spülicht« = madž. csáva »colluvies«. Ovamo praslav. ime biljke nazvane po kiselom soku štavalj, gen. -vlja m = štavelj (Dubrovnik, bug.) = hav élj, gen. -èlja- (Kosmet; = Stâvlje n < stcslav. štavbje, od štavz »kiselica, štavjak«, upravo poimeničen pridjev u m. i s. r. na -j > rum. ftevie, įteghie, şteava »rumex«, upór. rus. Sčavelb pored ščavej. Upor. toponime Šćavnica, Štavica (Makedonija) od stavz. Prvobitno je značenje korijena »kiseo«. To se značenje očuvalo u madž. csevice < sivi. št'avica »kisela voda, kiselica«. Dosada nisu utvrđene ni baltičke ni druge ie. usporednice. (Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga III, JAZU, Zagreb, 1973, str. 412)

BOG NEMA RELIGIJU

 

         U današnje vrijeme pripadnost čovjeka bilo kojoj vjerskoj konfesiji je bespotrebno i štetno. Bog i nije u konfesijama, jer šta su konfesije? To su od ljudi knjiški propisi o Bogu i ljudske zapovijesti o načinu ponašanja vjernika u ime Boga.

 

         Verska pravila se od konfesije do konfesije razlikuju i suprotstavljaju jednu drugoj. Te razlike i suprotnsti svjedoče da su ih osmišljali ljudi, a nisu od Boga, jer da je to od Boga, ne bi bilo toliko konfesija. Ne bi bile ni dvije, a kamo li ovo mnoštvo!

 

         Svi ljudi su djeca Božja. Roditelj ne razdvaja djecu, već ih ljubavlju spaja i u slozi dobra sjedinjava.

Bog je u duši čovjekovoj, a gdje je Bog tu je riječ Božja i propisi Božji. Ispunjavanje Božjih riječi i propisa raduje i čovjeka i sve oko njega, jer sve što je od Boga dobro je djelo.

 

         Svako čovjekovo neposlušanje Boga, svaka čovjekova samovolja izaziva kršenje Božjih propisa nekim djelom zla i tada Bog kroz savjest opominje čovjeka na popravak i vraćanje na pravi put dobrote, pravde i istine.

 

         Svaka slijepa pokornost slovu zakona vjerske knjige izgoni Boga iz čovjeka i ubija čovjekovu ljubav prema bližnjemu, ubija dobrotu, ubija pravdu i savjest. Takav čovjek nema milosti za bilo koga van svoje konfesije i spreman je strašna zla da čini misleći da Bogu služi. To više i nije čovjek, nego strašna krvoločna zvijer u obličju čovječijem. I prošlost i sadašnjost svjedoci su aktivnog prisustva tog konfesionalnog vjerskog zla.

 

         U današnje vrijeme pripadnost čovjeka bilo kojoj vjerskoj konfesiji nije potrebno, a sve što je potrebno je dozvoliti Bogu da se nastani u našu dušu, jer je duša od Boga. Kad je Bog u našoj duši, mi ćemo se truditi dobrim djelima, a suprotstavljaćemo se djelima zla.

LAŽOVIMA SRBSKIM PORUKA

        Vama koji tvrdite da su četiri C (S) na srbskom grbu četiri mlada polumjeseca, vama svjesnim i plaćenim lažovima, vama koji se sa neupućenima sprdate, a na one koji znaju pljujete, vama evo dokaz pred kojima biste morali začepiti svoja lažosmrdna usta! Ali, pošto vi svjesno lažete, vi stida i obraza nemate no tajnu platu za svoje laži primate, vi ćete uporno i gebelovski ponavljati sve svoje laži sve dok im leglo u glavama zombiranih Srba ne sagradite.

Piktograf iz Skandinavije (Nordic Bronze Age Petroglyphs on the Vitlyckehall stone near Tanumshede, in Vastra Gotaland County, western Sweden).

         Ovdje smo postavili nekoliko slika za dokaze. Na petroglifu iz Skandinavije prikazana je nebeska solarna lađa sa antropomorfnim prikazom 12 mjeseci godine. Jedan od mjeseci (treći s desna) u desnom ruckom visoko je podigao nebesko drvo života.

 

Ikona Svete Trojice (crtež iz knjige "Zbornik za putnike - Časlovac" štampane u Veneciji već davne 1566. godine).

 

Fraktalno nebesko drvo života.

 

         Na ikoni su Sveta Trojica na kojoj Bog Otac u lijevoj ruci drži simbol nebeskog drveta života.

Jasno se vidi da je fraktalno drvo života svojim oblikom potpuno isto simbolima nebeskog drveta na piktografu, na ikoni i na srbskom grbu.

Fraktalno drvo života: RA + C > RAS (RAZ) = JEDAN = PRVI = BOG.

 

         I tako: lako je vama lažovima sprdati se sa neupućenima i lažima zaglupljenima među Srbima, zaglupljenima čiji je procenat među današnjim Srbima zaista velik, te se lijepe na vaše laži k'o muve na govna.

...........................

http://digital.bms.rs/ebiblioteka/publications/view/2203
 

O SRBSKOM GRBU

        Danas je srbski narod izložen najperfidnijem obliku specijalnog rata, rata do totalnog uništenja cijelog naroda bez i jednog metka. To je rat na uništenju istorijskog pamćenja i duha srbskog naroda i organizovano se provodi kroz sva državna i privatna medijska sredstva, te kroz ekumensku SPC.

Jedan od tih primjera tih ubitačnih laži je neprekidna priča Srbima da su vukovi Srbima totemski preci. Cilj toga je preko vukova i vukodlaka približiti duh Srba bogovima podzemnog svijeta, tj. demonima, đavolima i Satani.

 

         Druga od mnoštva laži je da su simboli C (S) sa srbskog grba (ognjila, ocila, kresiva) simboli četiri mlada Mjeseca. Svrha ove laži je približavanje Srba islamu, a svako zna da su ognjila simboli ognja, tj. Sunca, a ne Mjeseca.

 

         Nikad Srbi nisu bili poklonici Mjeseca, osim što su posebno isticali svetost Mlade nedjelje, prve nedjelje nakom mijene. Srbi su poklonici Sunca još od najstarijih postpotopskih vremena, a tu vjeru naslijedili su od Noja i sina mu Jafeta, od Jafetovog sina Gomera pa preko Gomerovog sina Togarme i njegovog sina Taura od kojeg potiče većina Srba. To je vjera prepotopskih vremena i tragove joj nalazimo u kulturi Lepenskog vira, jednoj od najstarijih kultura na svijetu, pa preko vinčanske kulture do Njegoša i naših dana:

 

"О nevini sinovi prirode,
o mudrosti prosta najsjajnija!
Do rođenja sv'jeta istinoga,
vi presretni poklonici sunca!
Vi ste vjerni nebeski sinovi,
vas svjetila luče životvorne
nose k tvorcu, lučah istočniku;
luč je sjajna bogoslovija vam,
luč vam žertvu u nebo uvodi,
luč vam tvorca osvjetljava dušu! "
(Petar. P. Njegoš, Luča mikrokozma, Pjevanje VI, strofa 20)

 

        Na slikama su dva primjera tumačenja alanskih (sarmatskih simbola). Pokazaćemo kako simbole "C" objašnjava ruski etnograf i istoričar Sergej V. Rjabčikov (Сергей B. Рябчиков).  
Za prvi simbol (Figure 16) Rjabčikov kaže:

 

         "Pročitao sam ime 12-12 'Soso': veoma sjajno (Sunce), inače ime alanskog (sarmatskog) boga Sunca je Soslan (skitski Targitai, indo-arijski Indra). " (1)

 

Za drugi simbol, ugraviran na jednom alanskom ogledalu (Figure 17), Rjabčikov tvrdi:

 

         "Može se razlikovati ime 12-12- Soso  veoma svijetli (Sunce) (Soslan), tri linije: (to je ime indo-arijskog boga Trite (18) = Indra) koje je postavljeno u mjesto okruženo talasastom granicom." (2)

 

         Ovo su samo dva od stotine primjera koji tvrde da je simbol C (S) simbol Sunca i zajedno sa vinčanskim slovom + (A) daje drevno ime Boga AZ što znači JESAM, BIVAM POSTOJIM.

Simbol C (S) je simbol Boga: Božiji simbol rađanja, rasta, života i besmrtnosti.

 

         Godinama pišem o značenju simbola na srbskom grbu, ali ja sam, kao što veliki Njegoš reče, "jedna slamka među vihorove". Ispirača srbskog mozga je mnogo, organizovani su, imaju medijski prostor u rukama i saradnike po društvenim mrežama, te se njihove antisrbske laži šire velikom brzinom. Ubijanje istorijskog srbskog duha je organizovano i masovno (Vatikan je tu operaciju nazvao "pročišćenje pamćenja").

............................
(1-2) Sergei V. Rjabchikov, Some Remarks on the Scythian and Sarmatian Religion, 2002.
Link: Link: http://www.anthroglobe.info/docs/Sergei/scythian-sarmatian-religion.htm

AS = AZ = JA, JESAM, BIVAM, POSTOJIM = BOG

Četiri C (S) je vrijeme godine u četiri godišnja doba. Sad je jasno zašto neki tvrde da je to znak sa Nojeve lađe.

 

        Danas je srbski narod izložen najperfidnijem obliku specijalnog rata, rata do totalnog uništenja cijelog naroda bez i jednog metka. To je rat na uništenju istorijskog pamćenja i duha srbskog naroda i organizovano se provodi kroz sva državna i privatna medijska sredstva, te kroz ekumensku SPC.

        Jedan od tih primjera tih ubitačnih laži je neprekidna priča Srbima da su vukovi Srbima totemski preci. Cilj toga je preko vukova i vukodlaka približiti duh Srba bogovima podzemnog svijeta, tj. demonima, đavolima i Satani.

        Druga od mnoštva laži je da su simboli C (S) sa srbskog grba (ognjila, ocila, kresiva) simboli četiri mlada Mjeseca. Svrha ove laži je približavanje Srba islamu, a svako zna da su ognjila simboli ognja, tj. Sunca, a ne Mjeseca.

        Nikad Srbi nisu bili poklonici Mjeseca, osim što su posebno isticali svetost Mlade nedjelje, prve nedjelje nakom mijene. Srbi su poklonici Sunca još od najstarijih postpotopskih vremena, a tu vjeru naslijedili su od Noja i sina mu Jafeta, od Jafetovog sina Gomera pa preko Gomerovog sina Togarme i njegovog sina Taura od kojeg potiče većina Srba. To je vjera prepotopskih vremena i tragove joj nalazimo u kulturi Lepenskog vira, jednoj od najstarijih kultura na svijetu, pa preko vinčanske kulture do Njegoša i naših dana:

"О nevini sinovi prirode,

o mudrosti prosta najsjajnija!

Do rođenja sv'jeta istinoga,

vi presretni poklonici sunca!

Vi ste vjerni nebeski sinovi,

vas svjetila luče životvorne

nose k tvorcu, lučah istočniku;

luč je sjajna bogoslovija vam,

luč vam žertvu u nebo uvodi,

luč vam tvorca osvjetljava dušu! "

         (Petar. P. Njegoš, Luča mikrokozma, Pjevanje VI, strofa 20)

 

        Na slici iznad dva su primjera tumačenja alanskih (sarmatskih simbola). Pokazaćemo kako simbole "C" objašnjava ruski etnograf i istoričar Sergej V. Rjabčikov (Сергей B. Рябчиков).  

Za prvi simbol (Figure 16) Rjabčikov kaže:

        "Pročitao sam ime 12-12 Soso: veoma sjajno (Sunce), inače ime alanskog (sarmatskog) boga Sunca je Soslan (skitski Targitai, indo-arijski Indra). " (1)

Za drugi simbol, ugraviran na jednom alanskom ogledalu (Figure 17), Rjabčikov tvrdi:

        "Može se razlikovati ime 12-12- Soso  veoma svijetli (Sunce) (Soslan), tri linije: (to je ime indo-arijskog boga Trite (18) = Indra) koje je postavljeno u mjesto okruženo talasastom granicom." (2)

        Ovo su samo dva od stotine primjera koji tvrde da je simbol C (S) simbol Sunca i zajedno sa vinčanskim slovom + (A) daje drevno ime Boga AZ što znači JESAM, BIVAM POSTOJIM.

Simbol C (S) je simbol Boga: Božiji simbol rađanja, rasta, života i besmrtnosti.

        Godinama pišem o značenju simbola na srbskom grbu, ali ja sam, kao što veliki Njegoš reče, "Jedna slamka među vihorove...". Ispirača srbskog mozga je mnogo, organizovani su, imaju medijski prostor u rukama i saradnike po društvenim mrežama, te se njihove antisrbske laži šire velikom brzinom. Ubijanje istorijskog srbskog duha je organizovano i masovno (Vatikan je tu operaciju nazvao "pročišćenje pamćenja").

............................

(1-2) Sergei V. Rjabchikov, Some Remarks on the Scythian and Sarmatian Religion, 2002.

Link: http://www.anthroglobe.info/docs/Sergei/scythian-sarmatian-religion.htm



AS, LASA

Lasa = Light

 

AS = BOG

LASA (etrurski) = SJAJ = SVJETLOST = LIGHT (en.)

AZ (AS), LASA, LASKAT I LAZAR

Lasa

“Lazi lazi Lazare!
Naš sileni Jarilo!
Oj Jarilo božilo!
Naš prestrašni rabrilo!”
        (Narodna obredna pjesma, odlomak)

         Sanskritsko LAS, LASA znači SJAJNI, BLJEŠTAVI i svakako je vezano za svjetlost, a svjetlost ima veze i sa PROLJEĆEM. Otuda ime ptici LASTA, jer njen dolazak označava početak SJAJNOG, BLJEŠTAVOG proljeća, Sunca Jarilovog.

 

         Keltsko (gaelik) LAS (1) znači SJAJ, SVJETLOST, PLAM, VATRA. Osnova riječi LAZ je riječ AS (AZ).

 

         Rasensko (etrursko) LASA znači SJAJ i taj prvobitni epitet Sunca prenesen je kasnije i na neke rasenske boginje (npr. LASA, boginja sudbine).

 

         Biblijsko ime ELEAZAR ili LAZARUS je istog značenja: ELEAZAR (EL-EA-ZAR) znači BOŽJI ZAR, tj. BOŽJI SJAJ, a to isto znači i ime LAZARUS što je poteklo od LAS-ARUS. Dakle je tu korijen riječi sanskritsko LAS (LASA).

 

         Pošto sanskritsko i gaelik LAS, LASA znači SJAJ, BLJEŠTAVOST, VATRA i PLAM jasno je da se smisao imena LAZAR odnosi na SJAJ i BLJEŠTAVOST SUNCA. Pogledajmo:

 

LAS - ZAR > LASZAR = BLJEŠTAVI SJAJ

       Tako biva jasno da su narodne obredbe pjesme LAZARICE posvećene SUNCU PROLJEĆA i BOGU SUNCA, te da svojim sadržajem nemaju ništa sa kosovskim Lazarom, niti sa smrću biblijskog Lazara, jer su narodni običaji LAZARICA veseli i puni svijetle mladalačke životne radosti.

Pjesme LAZARICE pjevaju raskošno obučene SJAJNE djevojke, sestre Sunca, koje će udajom rađati, kao sto rađa sama Majka Zemlje u SJAJNO BLJEŠTAVO proljeće, u vrijeme Sunca boga Jarila Jurja. LAZAR JE SJAJNI, BLJEŠTAVI JARILO (JURAJ).

 

         Pogledajmo porijekla srbske riječi LASKAT (korijen je sanskritsko LAS- ili prasrbsko LъSKъ):

“laskat, pridjev na -at (17. v., jedna potvrda) ‘svijetao’, proširena na -ьп laskatan ‘ist’, poimeničen u maskulinumu laskat (17. v.) ‘sijevanje, munja’, denominal na -ati laskàtati, -ãm pored -ćem (17. v., također slov.). Osnova lask- nalazi se još u laskati, -ãm (čakavac, 17. v.) ‘laskatati’. Zbog homonimije sa laskati ‘adulări’, taj je djelomice propao. Očuvao se u Vodicama (Istra) laskati se (za-} ‘sijevati bez groma, wetterleuchten’. Tu ne postoji laskati ‘adulări’. U Krnici, Marčani (Istra) i hrvatskim kolonijama u južnoj Italiji proširen na -itati: laskítati.

 

         U svim slavinama nalazi se pf. lasnuti, -em (skn > sri) ‘sinuti’. Vokal a je nastao iz poluglasa ь, koji prema samoglasu a, što slijedi, varira sa ъ. Upor.bug. laskam, slov. Ieskati se, leséi (Cres), rus. lošk, polj. lśnić się, stpolj. Iszczeć.

 

        Praslav. je korijen *lъskъ. Sa prijevojem duljine ъ > и > у > i upor. stcslav. úly skati se: liskati, -ãm ‘blijeskati’, liskàtnuti, liskatnêm (16. v., Dubrovnik), lisketati, -cem (Belostenec) = liskatati (16. v.), liskati se (ugarski Hrvati). Deminutiv na -ьс lašćac, gen. -аса (Istra, čakavski) ‘(metafora) OKO’.

 

        Od osnove lask- neologizmi: laštilo ‘biks < Wichs’, lastina politura^ Inhoativ na -éti: lašćati se (Vrančić) = laštiti (se), -im ‘sjati se’ = (sa umetnutim r poslije st upor. protrica ŽK prema štokavskom proštać) lustriti se (18. v.) = lastet, -im (Kosmet) pored IjāStlt = lešcet se, lešcī (Cres) = lisciti (prijevoj у > г) (ugarski Hrvati). Praslav. *hskì nastalo je od *Hk- raširenjem s pomoću inhoativnog sufiksa -sk. Isti se korijen nalazi još u luča, luna i lisast (v.); *Hk- je niži prijevoj ni štěpen tih riječi. Upor. lot. laistīties ‘sjati se’ i lit. lipst ‘gori’.” (2)

 

         I tako na primjerima vidimo da srbsko narodno ime LAZAR nije od hebrejskog LAZARUS (ELEAZAR), već je nastalo je od srbskog (keltskog) i sanskritskog LAS, LASA što znači SVIJETAO, BLJEŠTAV, a odnosi se na sunce proljetnog vremena u koje se pjevaju prehrišćanske lazaričke pjesme lazarice sa lazaričkim običajima.

.............................
(1) R. A. Armstrong, A. M.Gaelic Dictionary in Two parts: I. Gaelic and English. II. English and Gaelic, London, Printed for James Duncan, 37, Paternoster Row; 1825, p. 344.
(2) Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga I, JAZU, Zagreb, 1971. str. 272.