SV. TRIFUN I SV. VALENTIN

  

 

Sveti Trifun na mramornom reljefu (39 x 33,5 cm, 1-2. vijek, sarmatski period, Rostovo region, Tanais; Državni muzej Ermitaž, Petrograd, Rusija, Inv. br. TH—304.

U sarmatskoj teritoriji, u kojoj su dominirali Alani, nađena je na mramornoj ploči urađena reljefna slika kopljanika u oklopu sa frigijskom kapom. Ovo nije votivna (zavjetna) ploča, ovo je reljefna ikona, ku-mir, ili, kako je u Bibliji u prevodu Daničić-Karadžić prevedeno, “lik rezani”. Ispod konjanika je azbučni natpis:

ΤΡΥΦΩΝ ΑΝΔ ΡΟ ΜΕΝΟ ΥΑΝΕ ΘΗΚΑ

Natpis jeste grčkim pismom, ali jezik nije grčki, nego starosrpski jer je i ikona nađena u sarmatskoj oblasti na prostoru Alana, starih Srba.

U imenu TRIFON je galsko TRIF sa značenjem BAL, BAL, BEL, tj. SUNCE [1], a to isto znači i gal-sko TRIP [2]. Srpsko ikavsko TRIF je ekavsko TREF sa značenjem UDARITI, POGODITI, SUSRESTI [3]. TRIFON je u narodnoj poslovici ”Tripun tripa, snijeg sipa." Ekavski je TREPA, TREPĆE, ikavski je TRI-PA, TRIPĆE.

Srpsko ikavsko TRIP je u engleskom TRIP sa značenjem PUTOVANJE, IZLET, jer SUSRET u PUTOVANJU je SRETANJE, starosrpski SRETE-NIJE. TRIFUN je KOPLJANIK i on kopljem PRO-BIJA, a grčko TRIPAO (τρὔπάω) znači PROBITI [4], jer je svako PUTOVANJE probijanje prostora. TREPNUTI, ikavski TRIPNUTI, znači POKRENUTI očni kapak. Dakle ime TRIFON, TRIFUN ili TRIPUN znači KREČUĆI, PUTUJUĆI; PROBOJNI, KOP-LJANIK i to je SUNCE koje se nezaustavljivo probija s juga ka sjeveru, iz zime ka proljeću i ljetu.

Praznik Sv. Trifuna je 1. februara julijanskog (14. februara greg.), a sutradan 2. (15) februara je SRE-TENIJE, 40. dan od Božića i, po narodnom vje-rovanju, tog dana SUSREĆU se i tuku zima i ljeto. Samim tim što narod ima jedan smisao Sv. Trifuna, a crkva drugi, znači da je u različitosti smisla neki razlog, ali o tome ćemo nakon dešifrovanja cijelog natpisa na ikoni.

Druga riječ u natpisu iza ΤΡΥΦΩΝ je AND iz-vedeno od starog AN. Sumersko AN znači VISOKO, NEBO [5]. Galsko AN znači TOPLINA, ŽAR, JAR [6]. Galsko AND je TOK, PROTOK; PUTOVATI, MARŠIRATI; VELIK [7].

Treća riječ u natpisu je RO sa značenjem VOĐA [8]. Tako ΑΝΔ + PO znači ANDRO i to je ANDRO, ANDRIJA, muško vlastito ime sa značenjem ŽARKI VOĐA.

Četvrta riječ u natpis je riječ MENO koja u galskom znači PRAVAC, PUT [9].

Peta riječ glasi ΥΑΝΕ sa galskim GAN u osnovi SA značenjem isto VELIKI [10].

Zadnje riječ je TᴴEKA (ΘΗΚΑ). Od osnove TᴴEK (ΘΗΚ) postalo je galsko TEC (čitaj: TEK) sa značenjem DIVAN, KRASAN [11], zatim velško TEC (čitaj: TEK) u velškom TECÂAD sa značenjem PO-KAZIVATI PRAVEDNOST I LJEPOTU [12], u TE-CÂU znači POSTAJATI DOBAR, ČINITI PRAVDU [13]. U velškom TECÂAD znači PRAVEDAN, LIJEP, KRASAN [14], ali TEC u TECH znači LAGATI, VRE-BATI, PRAVITI ZASJEDU [15], jer je februarsko vrijeme nepredvidivo i naglo promjenljivo: zna biti toplo, ali naglo prevrne u hladni snježnu olujnu i vreba.

ΤΡΥΦΩΝ ΑΝΔ ΡΟ ΜΕΝΟ ΥΑΝΕ ΘΗΚΑ

KOPLJANK JARNI VOĐA VELIKOG PUTA

Iako to nije grčki, nego tračanski natpis, ako TΡΥΦΩΝ ΑΝΔ ΡΟ ΜΕΝΟ ΥΑΝΕ ΘΗΚΑ pročitamo kao grčko TΡΥΦΩΝ ΑΝΔΡΟΜΕΝΟ ΥΑΝΕΘΗΚΑ, u slobodnom prevodu je TRIFUN, HRABRI SVJET-LONOŠA.

Ko je crkveni Sveti Trifun:

“Ko je bio sveti Trifun? Ubio ga je Decije, ili tako legenda kaže. U dokumentima o ranom razvoju rimske crkve u Rimu nema znakova interesovanja za ovog frigijskog sveca. Vrlo je vjerovatno da je Trifunovo obožavanje migriralo na zapad u svjetlu njegove popularnosti kao čudotvorca na istoku. Najveći Trifunov značaj može se približno datirati u vrijeme vlade Justinijana. Crkvu Svetog Trifuna po-dignutu je u Ulici rode u Carigradu Prokopije i nju ubraja u crkve i svetinje koje je taj car sagradio." [16]

Imperator Decije vladao je sredinom 3. vijeka, a Justinijan sredinom 6. vijeka. Zašto je Justinijan sa-gradio crkvu u čast Sv. Trifuna baš u ulici nazvanoj "Ulica rode"? Zato jer su rode glasnici proljeća.

Kakve veze ima Sv. TRIFUN sa katoličkim Sv. VALENTINOM? Pogledajmo:

VALEN + TIN > VALENTIN

U VALENTIN je VAL što sinonim nazivu BAL, tj. BEL i to je SUNCE, a TIN je isto što i TAN sa značenjem VATRA [17], dakle ime VALENTIN znači SUNCE VATRE, tj. TOPLOTE, prelomna sredina zime u vrijeme ustanovljenja Dana Sv. Vaentina u 4. vijeku.

I Valentin je ubijen sredinom 3. vijeka kao i Trifun. Pravoslavna crkva slavi Sv. Trifuna 1. februara ju-lijijanskog, a to je 14. februar gregorijanskog kad katolička crkva slavi Sv. Valentina, dakle je to isto.

Naravno da se iza likova crkvenog Trifuna i crkvenog Valentina krije tračanski, tj. srpsko pre-hrišćanski Trifun, vrijeme sredine zime, sunce sre-dine zime.

Crkva slavi Sv. Valentina od 4. vijeka, a Sv. Trifuna od 6. vijeka i sad logično pitanje: zašto je crkva izmislila dva sveca iste simbolike i istog datuma? To je radi već tada u vrhu crkvene ma-sonerije planiranog raskola, koji je zvanično pro-veden 1054., jer što su razlike u vjeri veće, raskol u narodu je veći i mržnja u podijeljenom narodu sve veća.

Granica raskola 1054. planski je pukla je po sred balkanskih Srba i svjedoci smo te mržnje svake godine i oko dana Sv.Trifuna i Sv. Valentina.

Mi starci iz naroda (salonsku srpsku gospodu ne računam u Srbe) znamo da Sveti Trifun za narod i crkvu nije veliki svetac. Narod je više uspomenom svetio Trifundan kao vremenski, kalendarski dan.

Danas se nadripravoslavci uspinju svom silom da Srbi ne obilježavaju i Velentinovo kao dan zalju-bljenih, kao da je ljubav grijeh, a natalitet u Srbiji sve manji i sve tanji, skoro pa prestali Srbi da se žene i Srpkinje da se udaju. Srpski patrijarh i episkopi ljube papi ruku na njihove oči, a oni zaljubljenom mladiću ne daju da djevojci pokloni cvijeće. Nije li to licemjerje, lažna vjera, lažno Srbovanje i velika bolest?
..............................
[1] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome III; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 445.
[2] Ib.
[3] Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga III; JAZU, Zagreb, 1971, str. 496.
[4] Henry George Liddell and Robert Scott, A Greek-English Lexicon; Oxford: The Clarendom Press, 1883, p. 1585.
[5] Stephen Langdon, A Sumerian Grammar and Chrestomathy, Paris, Libraire Paul Geuthner, 1911, p. 203.
[6] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Tome II, p. 49.
[7] Ib. p. 52.
[8] Ib. Tome III, p. 319.
[9] Ib. p. 157.
[10] Ib. Tome II, p. 618.
[11] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Tome III, p. 408.
[12] William Owen Pughe, A Dictionary of the Welsh Language, The Second Edition, Vol. I; Denbigh: Prin-ted and published by Thomas Gee, 1832, p. 533.
[13] Ib.
[14] Ib.
[15] Ib.

[16] Robert E. A. Palmer, Studies of the Northern Campus Martius in Ancient Rome, The American Philosophical Society, Philadelphia, 1990, p. 56.
[17] Jean-Baptiste Bullet, Ib. Tome III, p. 419.