MARA, MORIGAN, MORA I OGNJENA MARIJA

 

        Boginja Mara u hinduizmu je boginja smrti. Morigan (Mórrígan) je keltska boginja smrti. Srbska boginja smrti je Mora (ona u svom imenu nema riječ Ognjena). Sve to govori da značenje imena Morigan i Mora treba tražiti u sanskritu.

 

Sanskritsko "mara" znači "smrt".

Sanskritsko "rgha" znači "nasilje".
 

Ako je ime Morigan nastalo od sanskritskog Marargha (Mara-rgha), onda to ime znači "nasilna smrt".

 

U sanskritskoj riječi "mara" je etimološki izvor imena keltske boginje smrti Morigan, srbske boginje More i ime Marija (Ognjena): "mara" znači "smrt, mora".

 

       Sanskritsko "ghrni" znači "užaren, plamen, ljut, svijetli, svjetlosni zrak". Tako ime Maraghrni (Mara-ghrni) znači "smrt užarena, smrt plamen, smrt ljuta, smrt svjetlosna".

 

       Sanskritsko "agni" je "oganj": "Agni Mara" isto je kao i "Ognjena Marija", odnosno isto kao i  "Mara Rgha", jer su "agni" i "rgha" sinonima za "žar" i "oganj".

 

         U svemu rečenom nalazimo i trag porijekla i značenja imena praznika Ognjena Marija, tj. Ognjena Mora. Ognjena je zato jer ona ubija ognjenom, užarenom svjetlosnom munjom, a Marija (Mara) je zato jer izaziva smrt. Korijen je dakle u sanskritu i vedskoj religiji.
 

        Dana 30. jula (17. jula julijanskog) kod Srba je sveti neradni dan: Ognjena Marija! Da li je crkva ovu boginju zamijenila velikomučenicom Marinom, ili je hrišćanska svetica Marina u srbskom narodu dobila ulogu boginje prehrišćanskog srbskog panteona, to je pitanje?

I BOG CRTA SOLARNE SIMBOLE

Najstariji simbol Sunca po krilima leptira i na petroglifima drevnih ljudi. Što jest, jest: ipak su Božiji radovi ukrašeniji i za oko privlačniji, jer učitelj je učitelj, a đaci su đaci!

MADE BY GOD

Božije žezlo na krilima leptira

 

Božije žezlo na preistorijskom pećinskom crtežu, na petroglifu i na stećcima.

 

         Na svojoj tvorevini Tvorac ponekad stavi i svoj zaštitni znak da se i pred ljudima vidi i zna ko je to dizajnirao i napravio. Tako je na krilima ovog leptira Bog postavio dva svoja žezla, upravo onakva žezla kakva viđamo na praistorijskim pećinskim crtežima, na petroglifima i na stećcima.

 

         I kad nevjerujući upitaju: "A imaš li dokaz da Bog postoji?", odgovor njima je prost: dokazi Božijeg postojanja su svuda oko nas, ali ako si iz svog srca Boga iselio i tu svoju gordost uselio, slijep si i ne možeš da ih vidiš!

SRBI NISU JAVANOVI POTOMCI

Rimska pijaca robova

        Javan (Ιωύαν, gr.) je unuk Nojev, sin Jafetov, brat Gomerov, Magogov, Madajev, Tubalov, Mešehov i Tirasov. Svi koji su se bavili biblijskom genealogijom naroda jednoglasni su da su Grci potomci Javanovi, odnosno potomci Javanovih sinova:

 

        "A sinovi Javanovi: Elisa i Tarsis, Kitim i Dodanim." (Knjiga postanja,10,4)

 

        Elisa je najstariji Javanov sin (Ελισὰ, gr.) i po njemu su svi Grci nazvane Heleni: grčko Ἕλληνες (Héllēnes) potiče od grčkog oblika imena Ελισὰ (Elisa): > Ἕλλην, Ἕλληνες. Po Knjizi Jašerovoj, jednoj od verzija hebrejskog Starog Zavjeta, prvo stanište Javanovih sinova bila je zemlja Mikdonia, što ne može biti ništa drugo do prvobitna priobalna Makedonija sa ostrvima Jonskog (Javanskog) mora (Ιόνιο Πέλαγος, gr.).

 

        Knjiga Jašerova takođe kaže:

 

        "I sinovi Elišini su Almanim, a oni su također otišli i sami gradove izgradili; to su gradovi smješteni između planina Jobu i Shibathmo; i od njih bili su ljudi Lumbardi koji žive nasuprot planinama Jobu i Shibathmo, i oni osvojili zemlju Italia i ostali ondje do današnjega dana."

 

        Potomci Javanovog sina Tarsisa (Θάρσεις, gr.) su Grci sa Kipra. U vrijeme Rimljana Tarsus je provincija na Kipru sa istoimenim glavnim gradom. Kao i ostali Grci i oni su bili poznati trgovci i brodovim stizali u ondašnje najpoznatije trgovačke centre. Kad je Bog slao proroka Jonu da prorokuje u Ninevi, Jona je htio da pobjegne brodom među mnogobošce u Tarsis (Kipar):

 

        "A Jona usta da beži u Tarsis od Gospoda, i sišav u Jopu nađe lađu koja iđaše u Tarsis i plativ vozarinu uđe u nju da otide s njima u Tarsis od Gospoda.." (Jona,1, 3)

 

        Očito je da Tarsis (Θαρσὶς, gr.) nije daleko od palestinske Jope i da se u Tarsis putuje samo brodom.

 

        Potomci Javanovog sina Kitima (Κίτιοι, gr.) naseliše se u oblasti Romim pored rijeke Tibra:

"I sinovi Chittim su Romim koji žive u dolini Canopia pored rijeke Tibreu."

Istorijski je poznato da je 8. vijek stare ere vrijeme osnivanja Rima, a samo stotinjak godina ranije Grci su poznati kao istorijski narod, što znači da su potomci Javanovog sina Kitima osnivači Rima. Da je to tačno svjedoči religija Rimljana u kojoj su svi bogovi iz grčkog panteona.

Potomci Javanovog sina Dodanima su južno od Rodopskig planina (Septuaginta ih naziva Rodijani (Ρόδιοι, gr.).

 

        "I sinovi Dudonim su oni koji žive u gradovima na moru Gihon, u zemlji Bordna." (Knjiga Jašerova)

 

        Riječ "Gihon" je od grčkog "γαῖα, gaia" što znači "Zemlja". Egejsko more (Αιγαίο Πέλαγος) znači "Zemljino more"). Riječ "Bordna" označava tamnocrvenu boju zemlje (sanskritsko "bradhna" i srbsko "borda"). Značenje tamnocrvene boje je u imenu Rodopa, tj. Rodopskih planina (Ροδόπη. gr.) Tračko "rodop" isto je srbskom "rudast', tj. "tamnocrven" (ruža je crvena i na na grčkom je "ρόδο").

Dakle Srbi nikako nisu i ne mogu biti Javanovi (Jovanovi) potomci kako neki tvrde. Da su Grci Javanovci, a Srbi potomci Togarmini svjedoči karakter Javanovih potomaka i karakter Togarminih potomaka kazanog u Jezekiljevom proroštvu kad se govori o feničanskom gradu Tiru:

 

        “Tarsis trgovaše s tobom mnogim svakojakim blagom; sa srebrom, s gvožđem, s kositerom i s olovom dolažahu na sajmove tvoje. Javan, Tuval i Meseh behu tvoji trgovci; s dušama ljudskim i sudima bronzanim dolažahu na sajmove tvoje. A koji su od doma Togarminog, s konjima i konjicima i mazgama dolažahu na sajmove tvoje.” (Jezekilj,27,12-14)

 

        Na pijaci u Tiru Javanovci su prodavali sve, pa čak i duše ljudske (ljude raznih uzrasta), a potomci Togarmini nisu to činili, već su prodavali običnu robu dotjeranu na konjima i mazgama. Jasno da jasnije biti ne može: Srbi nisu Javanovi potomci!

NA KARTI NEMA ZEMLJE SRBA

"Javanija"

         Ovdje je karta iz knjige. J. Deretića " Antička Srbija, Novi Sad, 2000, str. 21). I kao što vidimo Balkan je Javanija, originalna zemlja Javanovih sinova. Javan je jedan od sedmorice Jafetovih sinova. Tako piše u pomenutoj knjizi:

 

         "Што се тиче Срба, они су у Изороду Јафетити, заправо Јафет представља Србе. Али Срби се налазе и међу Хамитима и међу Семитима, што потпуно руши теорију расне поделе ове три скупине народа."

 

        Po Deretiću Srbi nemaju svoju zemlju od početka, već su u samom početku razbacani po drugim narodima. A čija je Javanija (Jovanija), čiji se najstarije kulture sa ovog područja koje Jovan Deretić pripisuje Jovancima, tj. Javanovcima? Da zavirimo u Bibliju šta ona kaže:

 

"2. Sinovi Jafetovi: Gomer i Magog i Madaj i Javan i Tovel i Meseh i Tiras.
3. A sinovi Gomerovi: Ashenas i Rifat i Togarma.
4. A sinovi Javanovi: Elisa i Tarsis, Kitim i Dodanim.
5. Od njih se razdeliše ostrva narodna na zemljama svojim, svako po jeziku svom i po porodicama svojim, u narodima svojim." (Knjiga stvaranja,10,2-5)

 

A sad citat iz Deretićeve knjige (str.21):

"Јафет има седам синова и то су: Гомер, Магог, Мадај, Јован, Тубал, Мешех и Теирас, Двојица одЈафетових синова, Гомер и Јаван, имају потомке.
Гомерови синови су: Ашкеназ, Рифат и Тогарма. Јаванови синови су:
Елиша, Тарсис, Хетим и Роданим. Затим у Изороду пише: 'Од њих су насељена острва народа, према њиховим земљама, према језику сваког од њих, према њиховим родовима и према њиховим народима.' То значи да су 'острва народа' насељена од Јованових синова."

 

Dakle Deretić "ostrva narodna" pripisuje Javanovcima mada u Bibliji značenje 5. stiha obuhvata i sinove Gomerove i sinove Javanove i sve potomke svih sinova Jafetovih čije se potomstvo u Septuaginti i Mazori Biblijama ne spominje, ali se se spominje u Knjizi Jašerovoj, koja je takođe jedna od hebrejskih varijanti Biblije Starog Zavjeta.

        Ko su Javanovci, potomci Jafetovog sina Javana, to znaju svi bibliolozi i svi su u tome jednoglasni: Javanovci su Grci. Evo šta kaže "Knjiga Jašerova o Javanovcima i njihovom prvom staništu:

 

         "I djeca Javanova su Javanim koji se naseliše u zemlju Makdonija". (Knjiga Jašerova,10,13)

Zemlja Makdonija šta je drugo do Makedonija odakle su se uz obale mora raširili Grci po svim svojim antičkim primorskim kolonijama. Od imena Javan (Jovan) izvedeno je ime Jonskog mora: grčko "Ιόνιo" čita se isto kao u grčkoj riječi "ιώτα,iota, jota", te je "Ιόνιo" u stvari "Jovio" po Javanu: Jovanovo (Javanovo) more! Rimljani su grčkog Zevsa zvali Jove. Da su biblijski praoci zbog svoje životne sile i dugovječnosti od njihovih potomaka smatrani bogovima divovima ili titanima, to I Deretić priča (str. 23) kad kaže da su neki Jafeta smatrali Posejdonom "jer su njegovi potomci naselili ostrva" ali nije htio da kaže koji titan je Jovan (Javan) bio. Da, naselili su Javanovi potomci ostrva od ostrva u Jonskom moru do ostrva oko Jave i ostrva oko Japana.

 

         Deretićeva Javanija širi Javanovce (Grke) sa obje strane rijeke Save i Dunava, dakle i preko cijelog Balkana, Panonije i Podunavlja, što po Deretiću znači sve stare kulture sa ovih područja javanske (grčke), a ne srbske. Čudan neki učitelj mnogih današnjih Srba i vrlo čudni njegovi srpski đaci i fanovi!

EVO JOŠ MALO ISTORIJSKIH PATKI ZA VATRENE SRBENDE

        U članku novinetina sa linka u dnu tvrdi se da je Konstantin Veliki bio Srbin  i navodi se kao izvor te tvrdnje Encyclopedia Britannca (Vol. XXIII), a u fusnoti je stavljena cijela istorija izdanja Encyclopedie Britannica.

 

         Volumen XXXIII  ove enciklopetije počinje od odrednice "REFECTORY" i završava odrednicom "SAINTE-BEUVE". Dakle odrednica CONSTANTINE uopšte nije u ovoj knjizi (New York USA, 1911. g).

 

         Odrednica CONSTANTINE I "The Great" je u Volume VI pomenute enciklopedije (New York, 1911, pg. 988) i tu se nigdje ne pominje da je Konstantin Srbin, osim da je rođen u Nišu, Gornja Moezija (Srbija) 27. februara, vjerovatno 288. god. pod imenom Flavius Valerius Constantinus. I to je sve. Nigdje ne piše da je Konstantin Srbin. Zašto ovoliko lažu i mantaju narod, pojma nemam!

......................
Link ka novinama:
http://serbijana.weebly.com/1050108610851089109010721085109010801085-104210771083108010821080-11121077-10571088107310801085-xxiii.html

STARI SRBSKI VEZ SA KOSOVA I PRESLICE

Stari srbski vez sa Kosova

 

 Preslice sa solarnim simbolima

SVOBODA I SLOBODA

        Definišući odrednicu “sloboda” P. Skok u svom Etimologijskom rječniku kaže:

        “Oblik svoboda je očita izvedenica na -oda (upor. svobota, Supr.), od ie., baltoslav. i praslav. pridjeva *svobt, koji se može rekonstruirati iz stcslav. svobbstvo ‘osoba’.” *

        Govoreći o postanku i značenju riječi “Gospod” rekli smo da se ova riječ sastoji od dvije riječi od kojih je druga sanskritska (protosrbska) riječ “bodha” što znači “znanje, pamćenje, opažanje, razumijevanje, svijest, osjećajnost, kazivanje, poučavanje, budnost, cvjetanje”.
I gle: svo-bodha > svoboda, tj. “svo znanje, svo pamćenje, svo opažanje, svo razumijevanje, sva svijest, sva osjećajnost, svo kazivanje, sva poučnost, sva budnost, svo cvjetanje”. To znači da ako je išta od nabrojanog od nekoga ili od države sakriveno ili zabranjeno, čovjek nema slobodu.

        “U stcslav. i u sjevernim slavinama općenit je oblik svoboda, u polj. pored 'swoboda' postoji i 'sloboda'. Taj oblik pozna i slovački. Dva su tumačenja varijante i/o- pored swa-. Jedni smatraju prvi starijim oblikom, a drugi mladim.” **

Oblik “sloboda” je od korijena “slo-“ iz riječi Slonce (Sunce), sloga, slon, slota, a sve riječi sa ovim korijenom znače “snaga, sila, moć”: slo- bodha > slobodha > sloboda.

        Dakle je sloboda snaga znanja, pamćenja, opažanja, razumijevanja, svijesti, osjećajnosti, kazivanja, poučavanja, budnosti i cvjetanja. Ako čovjek to nema ili mu je od nekoga uskraćeno, tu nema slobode.
         Dakle su oblici "svoboda" i "sloboda" isti po značenju, ali nisu potpuno isti po obliku
...................................
* Petar Skok, Etimologijski rjecnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1971
** ibid

NARODNA IMENA MJESECI KOD SRBA

Kalendar srbskih neopagana rodoveraca sa nedavno izmišljenim lažnim nazivima mjeseci.

 

 Kalendar sa srbskim nazivima mjeseci (Orao, veliki ilustrovani kalendar za godinu 1878, Novi Sad, 1877.)

            Teže je jednu laž suzbijati, nego deset novih istina otrkriti. Tako je i sa tkz. "srbskim narodnim nazivima meseci", koji se već nekoliko godina nameće narodu preko srpskih lažova, mutivoda, mutikaša, pa-lamudatora, nikogovića, srpskih konja i budaletina.

            Srbi kao narod nikad nisu imali ujednačena imena mjeseci, jer geografska podneblja na kojima su Srbi živjeli nisu bila vremenski ujednačena, a nazivi mjeseci uglavnom su ovisili od vremenskih uslova i vrste sezonskih poslova (npr. vremenski uslovi u primorskoj Hercegovini i planinskoj Bosni nisu isti i bilo je područja gdje uopšte nije gajena vinova loza i kako će se u tom području neki mjesec zvati "grozdober"? Može li?

            Ako se već žele ustanoviti neki srpski narodni nazivi mjeseci, onda to moraju biti nazivi koji opisuju istovremene opštevažeće prirodne pojave u svim područjima u kojima Srbi žive.

            Evo narodni nazivi mjeseci pa izaberite nazive iz svog kraja i svog sela pa lažite srpskom narodu da su to "stari srbski nazivi meseci", kao što to rade neki spomenuti beogradsko-srpski lažovi:

JANUAR: prosinec, sečenj (sečanj, sečenj, sječanj, sječen, siječanj, sičan), koložeg, (koložek), golemi mesec; bogojavljenski, svetojovanski, jovanjštak, “oko Jovana dne”, “oko svetog Save”.

FEBRUAR: sečen (sečan, sečko, sečka), veliki sečko, ljutij, veljača, (aveljača, oveljača, velijača, velje), unor; sretenjski.

MART: brazen (bresen, brezanj), ožujak, suhi, sušac, mali sečko, letnik, lažak, derikoža; blagoveštenski.

APRIL: cveten (cvetanj), travanj, mali travanj, brzosok, duben, biljar, lažitrava; đurđevski.

MAJ: travanj (traven), veliki travanj, svibanj, cvetanj (cvijetanj, kvetel), crvenik, čerešnjar (črešnjar, čere-šnjar); carski.

JUN: čerešnjar (crešnjar, trešnjar), izok, cerven, crvenik, žitvar, lipanj (ljepanj), lipstak; petrovski.

JUL: črven (crvenc), srpanj (srpan), zar, žarkij, lepec (lipec), biljar, žetvar; ilinjski, svetoilinski, ilijnštak (ilijštak, ilijinštak).

AVGUST: ruin, srpen (srpanj, serpen), kolovov (kolovoz), gumnik; makaven, gospođinski, velikogospo-đinski, gopodinštak, “oko Velike Gospe”; prabraž-denski.

SEPTEMBAR: rujan (rujen), vresen (bresenj), grozdo-ber, gruden; miholjski, miholjitak, malogospođinski, “oko Male Gospe”, bugurojčin.

OKTOBAR: listopad, pazdernik, rzijen; lejčin mesec, mitrov, mitrovski, mitrovštak, “oko Mitrova dne”, lučinski, lučinštak.

NOVEMBAR: gruden, student (studeni), listopad, paz-dernik; mratinji, mratinjski, mratinstak, svetoandrejski, aranđelovski, “oko Aranđelova dne”.

DECEMBAR: student (studeni), prosinac, prosinec, gulemjut mesec; nikoljštak, “oko svetog Nikole”, bužukjov, božićnji, “oko Božića”, koledar.

            Dakle, od mnoštva ovih naziva koji su to "originalni srbski nazivi meseci"? I našao se neki srpski konj pa odabrao nazive svoje babe iz svog sela sa vrha planine i sa ostalim konjinama prodaje jaja za bubrege kako su to "originalni srpski nazivi".

          “Derikoža”? Kakvo deranje koža, konjine srpske? Mart je početak proljeća, sunca, visibabe, ljubičice, kaćuna, jagorčevine...pčela, pjesme ptica, igranja stada po livadama! Nema klanja ni deranja koža, Veliki Časni post traje, idioti komunistički!

            Maj je njima "cvetanj"? Konjine srpske, zar ne cvjeta već u martu pa kroz april? Izađite u bašte, pogledajte oko sebe, debilčine jedne! Nisu svi Srbi sa vrha vaše Goleš laž-planine u kojoj cvjeta tek u maju!

            “Lažitrava”? “Šumpoad”? “Šumopad”, mjesec kad šuma pada!? Zar i to negdje ima, idioti srpski? Ne, naravno da nema, ali to je s uma pad, srpski sumopad lažova, mutivoda, mutikaša, palamudatora, nikogovića, srpskih konja i konjina koji su plaćeni od nekoga da taj pad bude što dublji!

 ..............................
 Literatura: Nenad Đ. Janković, Astronomija u predanjima, običajima i umotvorinama Srba, Srpska akademija nauka, Beograd, 1951, str. 163-164.

O SVETOM HRASTU ZAPISU

Zavjetni stari hrast zapis

 

         Da bi se shvatio vjersko-duhovni značaj hrasta u srbskoj vjeri, prvi i jedini uslov je da tumač mora biti na srbski način duhovno vjerom obdaren, a to znači vjerovati u duhovni svijet Boga i bogova, u svijet vila i vilenjaka, vjerovati u onostrane sile dobra i zla, u onostrane metafizičke sile koje čovjeku pomažu ili odmažu, koje čovjeka štite zbog čovjekovih dobrih djela, ili kažnjavaju čovjeka zbog njegovih zlih djela.
 

         Prve sile, sile dobra, traže od čovjeka da kao Božija tvorevina živi u harmoniji sa prirodom kao opštom Božijom tvorevinom i sve dok se čovjek tako ponaša, čovjek je dio prirode i dušom je dio nevidljivih sila dobra na onoj strani, a kad se tako ne ponaša, svrstava sebe čovjek u one sile zla i okreće se protiv Boga remeteći normalnu harmoniju svoje duše i nanosi sebi zlo. Praktično životno narodno iskustvo to svjedoči i zna mnoštvo takvih primjera koje narod i danas prepričava.
 

        Čovjek pravi kuću i za noseće grede i krovne rogove u šumi posiječe hrast i više hrastova, jer je hrast dugovječan, čvrst i otporan. Čovjek mora imati kuću, kuća je čovjeku neophodna. Čovjek mora imati i štalu i ambare i ostale prateće objekte, raktilo za rad i predmete svog domaćinstva. Domaćin u šumi siječe samo kad mora, jer mu šuma treba, hrast mu gladne godine treba, za svinje treba. Da li je čovjek prekršio prirodne zakone ako radi ono što mora, hoće li se tom sječom čovjek zlom okrenuti protiv Boga i sila dobra? Neće, jer je priroda izvor čovjekovog opstanka na zemlji i data je čovjeku da je radi, čuva i koristi za potrebe svog života. To je što se hrastova po šumama tiče.
 

         Ali kad mještani sela posade hrast na odabranom mjestu na kojem se starci i domaćini okupljaju da pod hrastom vijeću čine raspravljajući i rješavajući sporove mireći zavađene ili vjenčaju mlade, kad domaćin u svom imanju posadi hrast za uspomenu rođenja svog djeteta ili za uspomenu u rat otišlog sina koji je negdje u tudjini poginuo i nije se kući vratio; ili posadi čovjek hrast na grobu iznad glave tragično umrlog člana svoje porodice, ili iz bilo kog drugog razloga posada hrast, takvi hrastovi su zavjeti, svetinja, zapisi vremena za priču i uspomenu i takvi hrastovi su spomenici nečije životne sreće ili životne tuge, spomenici nekog ugovora i dogovora, spomenici nekog događaja, takvi hrastovi bili su Srbima svetinja, a u svetinju se ne dira, od svetinje se grane ne lome i ne nose kući, svetinja se ne siječe.
 

         Hrast u šumi je kao žito na njivi: služi čovjekovom životu u ovozemaljskim čovjekovim potrebama. Zavjetni hrast zapis služi duhovnom čovjekovom životu kao spona čovjeka sa Bogom, sa bogovima, duhovnim bićima i ljudima žiteljima onog svijeta, povezuje čovjeka sa moralnim zakonima i opominje ljude na djela dobra i djela zla, te tako podsjećaju čovjeka da nije žitelj samo ovog, nego i privremeni sadašnji i budući vječni žitelj onog svijeta. To je glavni i jedini razlog zašto oni koji ne vjeruju u Boga po srbskoj narodnoj vjeri ne mogu da shvate značaj hrasta zapisa i zašto oni sijeku hrastove zapise, jer takvi ljudi ili imaju neku dugu vjeru ili uopšte ne vjeruju u Boga, te kao takvi ne spadaju u većinski srbski narod i na svim poljima bore se protiv srbskog naroda i njegove tradicionalne narodne vjere.