“...Grčki Yas, Sunce, kao Orb života”. [6]
Grčka boginja zdravlja je Ἰᾱσώ (Jāsó) [7], a grčko ἴᾱσις (jasis) OZDRAVLJENJE, LIJEČENJE. [8]
Arapsko JAṢṢ znači VOSAK [9], JAṢṚ je VELIK, JAK [10], JAṢAD je ŠAFRAN; KRV ili bilo šta crvene boje [11], JAṢṚAB znači DUG, DUGAČAK [12], Persijsko JAS je UŽITAK [13]. Arapsko JĀSIR je PONOS, TVRDOĆA [14].
Vidimo da se u svim navedenim riječima ponavlja JA pisano i kao IÂ i kao IA. U srpskom JA je lična zamjenica prvog lica jednine sa bukvalnim značenjem JESAM, BIVAM, POSTOJIM.To je osnova koja se nalazi u sljedećim srpskim riječima:
• JAS > JASIK > JAZIK > JEZIK
• JAS > JASDI > JAZDI > JEZDI
• JAS > JASA > JASAV > JASAVAC > JAZAVAC.
JASAN vid, JASAN dan, JASAN um, JASAN razlog.
Galsko IÂS (JAS): ŽAR, TOPLOTA, GORENJE [15].
Sunce je JAS, zraka je JASA, zrake su JASE. Srpska riječ JEZIK je od JAS: JAS > JASIK, premutirano u JAZIK sa značenjem isto kao JASA: zraka! JAZIK je dalo JEZIK i jezik je kao ZRAKA iz Sunca, tj. glave.
ЯЗЫЧЕСTBO (jazičestvo) je naziv slovenske prehrišćanske vjere, vjere obnožavanja Sunca:
- JAS > JAZ > JASIK > JAZIK > JAZIKEST > JAZIČEST
- ЯЗЫ + ЧЕСТ > ЯЗЫЧЕСТBO = SUNCU ČAST
Panonski Sarmati su JASIGESI, tj. JAZIGEZI, a ko su Sarmati, to nije bila tajna sve do kraja 19. vijeka i prevlasti judeo-hrišćanske iluminatske Bečko-berlinske škole:
“SARMATIJA (Σαρμάτια: Et. Σαρμάται), ime zemlje u Evropi i Aziji. Za ranije i grčke oblike riječi vidi SAUROMATAE.
Ovo 'S-rm' je isti korijen kao 'S-rb', tako da 'Sarmati' i 'Srbi, Servi, Sorabi, Srb, itd.', možda nije samo ime za istu populaciju, kao što je pretpostavljano i to ne na nerazumnim osnovama, već je takođe i zajedničko ime. Izgleda da je ime prvo dospjelo do Grka preko Skita iz donjeg toka Dnjepra i Dona, kojim su oni nazivali neskitsku populaciju. Da li je ova neskitska populacija tako sebe zvala i da li je to od Skita bilo ograničeno samo na njih, ne zna se. To je takođe ime koje su koristili Geti i neki od panonskih stanovnika.” [16]
Gubljenjem samoglasnika A u osnovi SAR nastaje korijen SR u SRB, SRBI; gubljenjem glasa E u osnovi SER postaje korijen SR u SRB, SRBI; gubljenjem glasa O u SOR postaje SR u SRB, SRBI; gubljenjem glasa U u SUR postaje korijen SR u SRB, SRBI; gubljenjem glasa I u osnovi SIR pistaje SR u SRB, SRBI i prvi pisani tragovi tome su poveljama Nemanjića, dok se u isto vrijeme u poveljama nekih vladara Bosne još pojavljuju oblici SERBI.
Sarmati JAZIGEZI su boravili na području današnje Mađarske i Vojvodine, a odmah do njih zapadno su ilirski JASI:
“Katari oko Emone imaju imena venetskog porijekla i mogli bi biti grupa Karna. Osim Latobića i Varkijana, čija su imena keltska, stanovnici Kolapiani, Jasi, Breuci, Amantini i Skordići bili su Iliri.” [17]
I nema na Balkanu, nema širom Panonije i širom Evrope naroda koji više od Srba u svom jeziku ima riječi vezanih za Sunce sa osnovom JAS, dakle je jasno da Kelti i Iliri bili Srbi (u istocnoj Rumuniji i Moldaviji i danas žive Srbi JASI pod rumuniziranim imenom JAŞI).
Pošto su JASI (Jazigezi) i spadaju u Kelte, a Kelti su drevni Kimeri koji su bili isto što i Tračani [18], a Tračani isto što Iliri:
“Identitet Tračana i Ilira je dokazan od drevnih pisaca upućujući, neki raniji i neki kasniji, na jednan isti narod.” [19]
“Mnogi autori, kao Appianus Alexandrinus, i Ph. Cluverius pod imenom Kelti uključuju Gale, Germane, Spanijarde, Britone, Ilire, itd. ali je sigurno to da Polybius, Diodorus, Plutarch, Ptolemy, Strabo, Athenæus and Josephus zovu ove narode koji su zauzeli Galiju, Keltima.” [20]
“Cluverius u svojoj “Germania Antiqua,” objavljenoj 1616. dokazuje da Iliri, Germani, Gali, baskijska plemena i drevni Britoni, svi govore dijalekte jednog i istog jezika, koji je, računajući po njemu, bio keltski, i on iznosi sebi u prilog najimpozantniju naučnost.” [21]
“Monosyllabic Primeval Language > Agglutinate: Turanian > Amalggamate: Japhetic or Iranian or Indoeuropean > Celtic: Thracian or Illirian…” [22]
Pošto su Iliri, Tračani, Kelti i Kimeri bili istog porijekla i jezici im pripadali istoj grupi, a Sarmati su postali njihovim miješanjem sa Hetima, tj. Skitima, odnosno Getima, značenje imena SARMATA postoji u keltskom jeziku.
Ime SARMAT je složenica od dvije proste riječi: SAR + MAT. Sumersko SAR znači SJAJ, SVJETLOST [23] i postanjem je od SIR sa značenjem SJATI [24].
Hetsko i akađansko SAR znači CAR [25]. Egipatsko SAR je ČAST, SLAVA [26]; perzijsko SAR, ZAR ili FAR znači GLAVA, POGLAVAR, UPRAVITELJ, VRH [27]; hetsko i akađansko SAR takođe SAR znači ŽUT, SJAJN, SVIJETAL [28].
Posebno su zanimljive galske (keltske) riječi SAR i MAT(H):
- SAR = SER, SERR, SIR, SOR, SUR = BAL = BEL = SUNCE [30]
- MAT = KRASAN, DIVAN; BOGAT, SUŠTINSKI; VRH PIRAMIDE [31]
- SARMAITH = SJAJAN, DIVAN, SLAVAN [33]
Ime SARMAT znači SLAVAN, SARMATI su SLAVNI i to je značenjem potpuno isto starim imenima Srba: SERBI, SERDI, SARDI, SARBI, SIRBI, SORBI, SURBI i njih nazvače SLAVONIMA, SLAVENIMA i SLOVENIMA.
Tvrde da u grčkom SAUROMATES (Σαυρομάτες) ovo SAUR (Σαυρ) dolazi od grčkog SAURA (σαύρα) i SAURE (σαύρη), što znači GUŠTER (latinski: lacerta) [34]. Mogli su da kažu da je ime SAUROMATI po grčkom SAUROS (σαῦρος), što misle da je biljka sa latinskim imenom CRESS ili NASTURTIUM [35].
I neće da kažu da su pomenute grčke riječi izvedene od korijenske osnove SAU (σαύ) koja je ista engleskom SAW i srednjoengleskom SAWE sa značenjima KAZIVANJE, SLOVLJENJE i TESTERA, ŽAGA [36]. Ove engleske riječi posale su po izgledu NAZUBLJENIH ZRAKA oko Sunca. Galsko SAW znači VRH, ŠILJAK [37], što je u grčkom dalo SAULNON (σαύνλον) ili SAUNION (σαυνίον) sa značenjem KOPLJE. Dakle su grčko SAURA (σαύρα), SAURE (σαύρη) i SAUROS (σαῦρος) postali po ŠILJATIM ZUPCIMA i KRLJUŠTIMA kao imitacijama ZRAKA:
“Истина да Далмати, Мизи, Трибали, па чак и Сармати, користе готово исти језик, или не много другачији, тако да се међусобно разумију без тешкоћа.” [37]
Ne pričam bajke kao neki svetosavsci što pričaju Srbima radi manipulacije narodom i zato nikad za svoje bajke ne postavljaju dokaze u spisku literature, jer sve govore iz svoje glave. To nije nauka, to nije naučni metod, to je laganje radi kontrole svijesti naroda i sram ih bilo što se sprdaju sa svojim narodom.
..............................
[1] Robert Williams, Lexicon Cornu-Britannicum; Llandovery: Roderic; London: Trubner & Co., 1865, p. 384, 224.
[4] Frederick W. P. Jago, An English-Cornish Dictionary; London: Simpkin, Marshall & Co.; Plymouth: W. H. Luke, 1887.
[5] Robert Williams, Ib. p. 384, 224.
[6] S. F. Dunlap (Samuel Fales), The Origin of Ancient Names of Countries, Cities, Individuals and Gods; Cambridge: Metcalf and Company, 1856, p. 18,
[7] Henry George Liddell and Robert Scott, A Greek English Lexicon; New York: Harper & Brothers, 1883, p. 691.
[9] John Richardson, A Dictionary, Persian, Arabic, and English, Vol. I; London, 1806, p. 335.
[14] John Richardson, A Dictionary, Persian, Arabic, and English; London, 1852, p. 412.
[15] Jean-Baptiste Bullet, Mémoires Sur La Langue Celtique, Tome III; Besançon: Claudi-Joseph Daclin, 1759, p. 38.
[16] William Smith, A dictionary of Greek and Roman Geography, Vol. II, London: John Murray, 1873, p. 914
[17] John Wilkes, The Illyrians; Blackwell Publishers Ltd., Oxford, UK; Blackwell Publishers Inc., Cambridge, Massachusetts, USA, 1996, p. 218.
[18] Strabo, I, 3, 21; XIII, 1, 8.
[19] The Edinburgh Magazine and Literary Miscellany, Vol. 15, August 1824, Edinburgh, Printed for Archibald Constable and Company, 1824, p. 135.
[20] The Southern Rewieu, Vol. 5, February & May 1830, Charleston, Printed and published by A. E. Miller, 1830, p. 367.
[21] The New York Review, Vol. 1, New-York, Geoge Dearborn & CO, 1837, p. 111.
[22] David N. Livingstone, Adam's Ancestors: Race, Religion, and the Politics of Human Origins, Baltimore, The Johns Hopkins University Press, 2008, p. 103.
[23] Stephen Langdon, Sumerian Grammar And Chrestomathy, Paris: Librairie Paul Geuthner, 1911, p. 236.
[25] C. R. Conder (Claudie Reignier), The Hittites and their Language; New York: Dodd, Mead, and Co.; Edinburgh and London: William Blacwood and Sons, 1898, p. 51, 301.
[26] E. A. Wallis Budge, An Egyptian Hieroglyphic Dictionary, Vol. II, London, John Murray, 1920, p. 637.
[27] John Richardson, A Dissertation on the Languages, Literature, and Manners of Eastern Nations, Part II; Oxford: The Clarendon Press, 1778, pg. 261.
[28] C. R. Conder (Claudie Reignier), Ib. p. 226, 230.
[29] Jean-Baptiste Bullet, Tome III, p. 335.
[34] Henry George Liddell and Robert Scott, A Greek-English Lexicon; Oxford: The Clarendom Press, 1883, p. 1377.
[36] Walter William Skeat, An Etymological Dictionary of the English Language; Oxford: The Clarendon Press, New York: Macmillan & Co., 1893, p. 527.
[37] Henry George Liddell and Robert Scott, Ib. p. 1376.
[38] B. G. Niebuhr, Corpus Scriptorum Historiae Byzantinae: Laonicus Chalcocondylas, De rebus Turcicis, L. X; Bonnae, Impensis Ed. Weberi, 1843, p. 530
.jpg)
