ŽUPA VIDOGOSSA JE SELO VIDUŠA

U knjizi “Studije o teritorijalno-političkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne” Pavao Anđelić piše:

“Župa je bez sumnje najčvršća i najdugotrajnija teritorijalno-politička jedinica kod Južnih Slavena u ranom srednjem vijeku.” [1]

 

Zatim citirani autor kaže:

 

“Danas se sasvim pouzdano mogu utvrditi granice srednjovjekovnih župa koje su se prostirale oko ovog visočkog bazena. To su: Trstivnica, na području današnje općine Kakanj, Lepenica (gdje su danas općine Fojnica, Kreševo i Kiseljak) te Vidogošća (u području današnjih općina Vogošća, Ilija, Breza i Vareš).” [2]

 

I nastavlja Anđelić:

 

“Teritorij koji je obuhvatila ova najstarija ‘zemlja’ Bosna, pa po tome i tadašnji sadržaj imena može se jasno identificirati. To su župe Bosna, Vidogošća ili Vogošća, Vrhbosna, Lepenica, Lašva, Brod i Trstivnica.” [3]

 

Govoreći o mjestu župa Brod, Lašva i Trstivnica Anđelić kaže:

“Posebno treba naglasiti da na ovome području gravitira i stara seoska općina Viduša, koja je toliko udaljena i prirodnim granicama odvojena od upravno-političkih centara u Lašvi i Brodu da bi se njeno izdvajanje iz Trstivnice teško moglo shvatiti.” [4]

 

“Danas je moguće sa velikim stepenom vjerojatnosti identificirati devet starih seoskih općina na području župe Trstivnice: Kakanj, Zgošća, Ričica, Trstivnica, Bistrani, poljani, Borovica, Dobuj, Viduša.” [5]

 

“Problem imena i ubikacije župe Vidogossa-e prema povelji bana Ninoslava i kralja Bele IV

Jedno od najspornijih mjesta iz ovog slučaja spiska župa je bio dio teksta koji govori o župi Vydogossa. Tu se naime kaže da se jedan od posjeda bosanske biskupije nalazio ‘in supa Vydogossa Lubinchi, apud ecclesiam beate Virginis’. Iz ovoga teksta saznajemo za župu pod imenom Vydogossa, za mjesto (selo?) Lubnichi i za crkvu posvećenu Djevici Mariji. Kao što se iz sadržaja vidi, ovaj tekst predstavlja direktno svjedočanstvo o postojanju župe Vydogosse, bar do polovine 13. vijeka. Ovo svjedočanstvo je, za sada, i jedini direktni podatak o postojanju župe Vydogossa-e u srednjem vijeku.

 

Veliki broj autora bavio se problemom ubikacije ove župe, ali uvijek usputno i indirektno: obično je u prvom planu stajalo ubiciranje posjeda bosanske biskupije, a tek sekundarno identifikacija i ubikacija jedne župe. Samo ime Vydogossa identificiralo se kao neka Vidgona, Viduša ili Vidoši, Lubinchi, odnosno Lubnichi su se poistovećivali sa Ljubuncima, Ljubinčićima i Ljubnićima. Odgovarajući biskupski posjed tražio se u okolini Livna, u Rami, u Viduši kraj Bosne, između današnjeg Kaknja i ušća Lašve, te u selu Ljubnićima kod današnjeg Ilijaša.

 

Pri čitanju riječi Vydogossa, karakteristično je da svi autori zanemaruju slovo’g’ koje im se teško uklapa u onomastikone sa osnovom ‘vid’. Ovakvo zanemarivanje jednoga od ključnih i postojanih glasova u riječi može se prihvatiti jedino ako postoji opravdana sumnja jedino da je taj glas greškom pisara tu bio interpoliran. Ovdje realne osnove za takvu sumnju nema. Može se, dalje, pomišljati da je po jezičkim zakonima u kasnijem razvoju glas ‘g’ ispao iza jačega ‘d’; to je, doduše, moguća, a ne česta pojava, ali ne opći jezički zakon.” [6]

 

“Pravu teškoću predstavlja otkrivanje slavenskog naziva koji je transkribiran latinskim slovima, a odnosi se na ime župe. Poštujući pravilo da domaća riječ treba biti što bliza pisanom tekstu, a da se ipak uklapa u slavensku onomastiku, pokušat ćemo saznati kako je glasila ili bar mogla glasiti odgovarajuća slavenska riječ. Doslovno Vydogossa – Vidogosa nema analogije u slavenskoj onomastici kako dvojno ‘s’ (ss) potencijalno ukazuje na glas ‘š’ može se pomišljati i na oblik Vidogoša, ali i takve forme rijetko susrećemo u onomastici i leksici uopće. Daleko se bolje uklapa u onomastiku ako se glas ‘ss’ čita kao ‘šć’, odnosno kao staro ‘št’. U tom slučaju dobijamo oblik Vidogošća, a to je riječ sastavljena od dva dijela: vlastitog imena ‘Vid’ i osnove ‘gost’; takve kombinacije vrlo su česte u slavenskoj onomastici. Primarni oblik bi normalno morao glasiti Vidogošca ili Vidogošce, a to je opet derivacija imena Vidogost. Za sada ukazujemo samo na činjenicu da je ovakvo čitanje korektnije i bliže tekstu nego čitanje Viduša, jer ne zanemaruje ni jedan suglasnik u riječi.” [7]

 

Evo gdje je, sljedujući Bečko-berlinskoj istorijskoj školi, Anđelić skrenuo na pogrešan put:

 

“Doslovno Vydogossa – Vidogosa nema analogije u slavenskoj onomastici….”

 

Anđelić insistira na slovenskoj onomastici, a odbacuje jezik starosjedilaca Bosne, neslovena, jer da je zavirio i istoriju preslovenske Bosne, vidio bi da su na tom dijelu Ilirije živjeli Kelti, tj. Tračani ili Iliri.

 

Naziv VYDOGOSSA ili se satstoji od sljedećih riječi: VID-O-GOSSA. Panonski Kelti su imali boga Vidasa ili Vidasusa i odatle je ime VID u imenu župe VYDOGOSSA. Ime VID je i u imenu slovenskog boga Sunca SVETOG VIDA, jer je slovenski SVETOVID proizašao iz starijeg keltskog VIDASA. Srpsko VID je VIDJELO, VIDIK, VIĐENJE.

 

A šta ćemo sa riječju GOSSA oko koje se Anđelić kao u vrzinom kolu vrti? Ona dva latinska SS i sam Anđelić kaže da potencijalno ukazuju na glas Š i zato je odgovor vrlo lak i evo dokaza o porijeklu i značenju naziva GOSSA, tj. GOŠA: GOŠA je skraćeno vlastito ime od VIDOSAVA. Tetka autora ovih redova zvala se VIDOSAVA, a u ljutnji smo je zvali GOŠA. Kod Srba i Hrvata GOŠA može biti vlastito i muško i žensko ime. U imenu VIDOSAVA riječ SAVA je u sanskritu ime Sunca, dakle i ime GOŠA treba da znači SUNCE i da je to tačno, navešćemo dokaze i prvo počinjemo od keltskog!

 

Starokeltsko GOSDA znači DUH [8]. DUH je PROVIDAN i ne zakljanja svjetlost, što znači da korijen GOS u keltskom GOSDA upućuje na PROVIDNOST, na SVJETLOST.

GOS je postalo od starijeg KOS što je zaboravljeno ime boga Sunca. Biblija Starog zavjeta spominje boga sa imenom KOS ili KOZ kao boga Idumejaca u Edomu [9]. Grčko KIRKOS (κίρκοϛ) znači KRUG, OKRUGAL, ORB [10]. Korijen KIR- u grčkom κίρκοϛ, κύριοϛ nosi značenje GOSPODAR, GOSPOD [11], dakle je KOS nosilac značenja KRUG. Sunce je KRUG i ono je DRŽAČ i NOSILAC života na Zemlji kao što KOST drži i nosi tijelo.

Persijsko GOSHA znači OD KRAJA DO KRAJA, JEDNA STRANA, KUTAK [12]. Ko je ikada bio na Viduši, zna da sa Viduše puca pogled preko brda daleko prema sjeveru do planine Tvrtkovac iznad sela Pepelari blizu Zavidovića, pravo se vidi Lisac iznad Zenice i Vranduka i prema zapadu se vidi sve do planine Vlašić iznad Travnika. Dakle se sa JEDNE STRANE I IZ TOG UGLA sa Viduše vidi daleko preko horizonta (Viduša je blizu Kaknja).

 

Hindustansko GOSHA je UGAO ili razmak od vrha do vrha streljačkog luka [13]. To je taj lučni UGAO iz kojeg se sa Viduše vidi preko svih okolnih brda sve do Tvrtkovca, Lisca i Vlašića.

Kad su Izrailjci u vrijeme Josifa stigli u Egipat, faraon im je dodijelio zemlju zvanu Goshen. Sta znači “Goshen”:

 

“Gauzan, ili Go-zan, je bukvalno kuća Sunca. Goshen, ili Goshan, kao Gauzan u Mesopotamiji, označava hram Sunca: odatle je od Grka izvedeno Heliopolis. Artapanus, kao što smo naučili od Eusebiusa, izrazio je to Καισσυ. Go-Shan, Gau-zan, Caisan, Cazena, sve znači sveto Suncu.” [14]

“I opet, stih 37: jesam li pustinja Izraelu, ili zemlja Tame? Ne, ne, ne divljina, nego Goshen, Sunce Pravednosti.” [15]

 

“Samo u zemlji Goshen, (Sunčevoj kući = jedan od solsticija), koja je bila izvan područja oluje, ovdje nije bilo gräda. (Eg.ix,26)” [16]

 

“Čini se da su dva grada nazvana On, od štovanja Sunca. Jedan se zvao Zan Zon i Zoan, u zemlji Go-zana, Gošena iz Pisama." [17]

 

GOSHEN je GOŠEN (prevodi Biblije, Egzodus, 9,26: Ivan Šarić, Jeruzalemska Biblija, Tomislav Dretar). Biblijski oronim GOŠEN istog je značenja kao i latinski napisano GOSSA, tj. GOŠA i značenje im je KUĆA SUNCA, SUNCE i jasno je da župa VYDOGOSSA nije VOGOŠĆA jer tom nazivu nedostaje prvi od dva osnovna dijela imena: nedostaje VID, a GOŠĆA u imenu VOGOŠĆA nema značenje KUĆA SUNCA kao što to ima GOŠA u imenu VIDOGOŠA. I sam Anđelić navodi kako je moguće da po jezičkim zakonima u kasnijem razvoju glas ‘g’ ispao iza jačega ‘d’ te je tako od VIDOGOŠA postalo VIDUŠA.

 

Naziv Vidogošća za Vogošću Anđelić je lično iskombinovao, a originalna srednjovijekovna bosanska župa VYDOGOSSA ili VIDOGOŠA je današnje selo VIDUŠA kod Kaknja i riječ potiče iz keltskog, a ne slovenskog jezika. Viduša je bila župa u ranosrenjovijekovnoj Bosni. Nalazila se sjeverno od župe Vrhbosne, nize od Visokog [18].
…………………….
[1] Pavao Anđelić, Studije o teritorijalno-političkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne, Svjetlost, Sarajevo, 1972, str. 12.
[2] Ibid., str. 29.
[3] Ibid., str. 33.
[4] Ibid., str. 36.
[5] Ibid., str. 38.
[6] Ibid., str. 77.
[7] Ibid., str. 78.
[8] Robert Archibald Armstrong, Gaelic Dictionary, London, Printed for James Duncan; 1825, p. 309.
[9] Studia Biblica: Essays in Biblical Archaeology and Criticism and Kindred Subjects, Volume 5, by Members of The University of Oxford, Oxford, The Clarendon Press, 1885, pg. 244.

[10] John Groves, A Greek and English Dictionary, Boston: Hilliard, Gray and Company, 1836, p. 342.

[11] Walter William Skeat, An Etymological Dictionary of the English Language, Second Edition, Oxford: The Clarendon Press, New York: Mcmillan & Co., 1893, p. 110.

[12] Francis Joseph Steingass, A Comprehensive Persian-English Dictionary, Asian Education Service, New Delhi, Chennai, 2005, p. 1105.

[13] Duncan Forbes, A Dictionary, Hindustani & English, Part I, London: Wm. H. Allen and Co., 1858, p. 627.
[14] Jacob Bryant and William Holwell, A Mythological, Etymological, and Historical Dictionary, London, 1793, p. 198-199.
[15] Samuel Slater, An Earnest Call To Family-Religion: Or, A Discourse Concerning Family-Worship, London, 1694, p. 10.
[16] Milton Woolley, The Science of the Bible: Or, An Analysis of the Hebrew Mythology, Chicago: Knight & Leonard, 1877, p. 164.
[17] Jacob Bryant, An Analysis Of Antient Mythology, Vol. I, London, 1807, p. 243.

[18] Augustin Krstić, Spomenica 50-godišnjice r.-k. župe Stup; izdanje Rmkt. župskog ureda - Stup, Sarajevo, 1941, str. 10.

PREĆUTANA TAJNA GREGORIJANSKOG KALENDARA

 

Gregorijanski kalendar je sunčani (tropski) kalendar, jer mjeri vrijeme punog kruga Zemlje oko Sunca. Julijanski kalendar je zvjezdani (sideralni) kalendar, jer mjeri puni krug Zemlje u odnosu na zvijezde i zbog tačnosti mjerenja vremena julijanskim kalendarom astronomi koriste julijanski kalendar.

Početak proljeća po julijanskom zvjezdanom kalendaru dešava se tek nakon 11 minuta i 14 sekundi (11,23333333 minuta) iza početka proljeća po tropskom sunčanom kalendaru. Ta razlika od 11 minuta i 14 sekundi godinama se skuplja i izaziva pomijeranje datuma godišnjih doba u zvjezdanom julijanskom kalendaru: svakih 128 godina početak godišnjih doba pomjera se za jedan dan na niži kalendarski datum. Tako se za 10.000 godina trajanja vremena od početka stvaranja svijeta do hrišćanske ere prvi dan godišnjih doba pomjerio kroz kalendar za 78,009 dana.

Do sredine 325. godine i vremena održavanja Prvog vaseljenskog sabora u Nikeji prvi dan godišnjih doba pomjerio se na niži datum za 2,531 dana i to je 80,54 dana pomjera od početka stvaranja svijeta.
Da bi se izbjeglo ovo pomijeranje i da bi početak godišnjih doba ustalili na istom datumu, Rimokatolička crkva 1582. godine odbacuje zvjezdani julijanski kalendar i uvodi sunčani ili tropski, gregorijanski) kalendar.

I pogledajmo sad ovo: astronomi prvih vijekova crkve znali su i svojim računima potvrdili da je prvi dan zime na zimski solsticij u vrijeme Hristovog rođenja bio 25. decembra ondašnjeg julijanskog kalendara. I to je uzeto kao dan rođenja Isusa Hrista, Sunca Pravde. Od tog 25. decembra do 1582. godine zimski solsticij se pomijerao kroz kalendar svake godine za 11,23333333 minuta:
1582 godine po 11,23333333 minuta je 17.771,13333 minuta = 296,1855555 časova = 12,34106481 dana = oko sredine 13. dana.

Ako od polovine dana 25. decembra julijanskog odbrojimo sredinu 13. dana, to pada na polovinu 12. decembra julijanskog i to je bio 25. decembar 1582. godine gregorijanskog kalendara, tačno na dan rimokatoličkog Božića po tada tek usvojenom gregorijanskom kalendaru.

Ali, još te 1582. godine Rimokatolička crkva je tvrdila da je zimski solsticij sa prvim danom zime 1582. godine bio 22. decembar gregorijanskog kalendara. To bi značilo da je te 1582. godine julijanskog kalendara prvi dan zime bio 9. decembra julijanskog kalendara, a to po julijanskom kalendaru tek odgovara prvom danu zime u vrijeme 20. vijeka i gregorijanskom datumu 22. decembra. Provjerimo:

2000 godina po 11,23333333 minuta = 22.466,66666 minuta = 374,4444444 časova = 15,60185185 dana = oko sredine 16. dana od 25. decembra julijanskog kalendara i to pada na 22. decembar gregorijanskog kalendara.

Govore kako je Rimokatolička crkva ravnala svoj kalendar prema vremenu 325. godine kad je bio Prvi vaseljenski sabor:

“Papa Gregori XIII odredi da napravi ispravku vraćajući nazad na datum Nikejskog sabora 325. hrišćanske ere. To je bio samo razlog za izbacivanje 10 dana u oktobru 1582. i 11 dana septembra 1752. je bilo nužno.” [1]

Da vidimo koliko se prvi dan zime pomjerio za ovih 325. godina:

325 x 11,23333333 = 3650,8333332 minuta = 60,472222 časova = 2,535300925 dana = sredina 3. dana od 25. decembra početkom hrišćanske ere i to je 22. decembar julijanskog kalendara.
Ali svi govore da je od 325. godine do 1582. godine, kao godine uvođenja gregorijanskog kalendara, prvi dan zime pomjeren za 10 dana i to se lako provjerava:

1582 – 325 = 1257 godina

1257 godina po 11,23333333 minuta je 14120,3 minuta = 235,3383333 časova = 9,805763886 dana = 10. dan od 22. decembra julijanskog kalendara.

Držeći se onih 11,23333333 minuta za svaku godinu razlike papini astronomi su tačno izračunali 10 dana pomijeranja zimskog solsticija od 325-1582. godine. Odbrojmo li od sredine 22. decembra julijanskog kalendara deseti dan, to pada na 12. decembar julijanskog što je 25. decembar gregorijanskog kalendara 1582. godine, tačno na rimokatolički Božić 1582. godine.

Po astronomskom računanju tropskog gregorijanskog kalendara prvi dan zime morao je ostati fiksiran na 25. decembru 1582. kad je rimokatolički Božić, ali nije ostalo tako, jer nije ni bilo tako, nego su oni sebi dali tri dana fore za tih 418 godina do 2000. godine. To je lažirani kalendar i lažan je isto kao i Milankovićev kao navlakuša za ortodokse, a razlikuje se od gregorijanskog samo 2 sekunde godišnje.

Od prvog dana zime 25. decembra gregorijanskog kalendara ili 12. decembra julijanskog kalendara 1582. godine do 20. vijeka prvi dan zime pomjerio se na 22. decembar i već od 2000. godine ustaljen je na 21. decembru gregorijanskog, tj. na 8. decembru julijanskog kalendara, samo na prestupne godine pada 20. decembra.

Već od 2040. prvi dan zime sve češće počinje da pada na 20. decembar, jer svakih 128 godina prelazi na niži datum.

Od 2000. do 2070. godine prvi dan zime ni jednom ne počinje 22. decembara, a 2068, 2069. i 2070. počinje 20. decembra gregorijanskog ili 7. decembra julijanskog.

Od 1582. do 2070. godine je 488 godina. To je pomjer za skoro puna 4 dana i već povremeno počinje da pada na peti dan 20. decembra. Dakle se prvi dan zime pomjera i kroz gregorijanski kalendar:

“Ovako reče: Četvrta zver biće četvrto carstvo na zemlji, koje će se razlikovati od svih carstava, i izješće svu zemlju i pogaziti i satrti.
I deset rogova jesu deset careva, koji će nastati iz tog carstva, a posle njih nastaće drugi, i on će se razlikovati od pređašnjih, i pokoriće tri cara.
I govoriće reči na Višnjeg, i potiraće svece Višnjeg, i pomišljaće da promeni vremena i zakone; i daće mu se u ruke za vreme i za vremena i za po vremena.
Potom će sesti sud, i uzeće mu se vlast, te će se istrebiti i zatrti sasvim.
A carstvo i vlast i veličanstvo carsko pod svim nebom daće se narodu svetaca Višnjeg; Njegovo će carstvo biti večno carstvo, i sve će vlasti Njemu služiti i slušati Ga." (Danilo,7,23:27)

Promjena vremena gregorijanskim kalendarom nije uspjela jer reče Bog:

“Neka budu videla na svodu nebeskom, da dele dan i noć, da budu znaci vremenima i danima i godinama” (Stvaranje,1,14)
…………………….
[1] Philip Alexander, The calendar: its history, structure and improvement, Cambridge, The University Press, 1921, p. 23.

KRST NA PODU

MOLIM SVE HRIŠĆANE, SVE PATRIJARHE, SVE MITROPOLITE, SVE VLADIKE, POPOVE, TEOLOGE, FRESKOPISCE, IKONOGRAFE, HERALDIČARE I OSTALE NA OVOJ GRUPI I VAN GRUPE DA NAM KAŽU CRKVENI PROPIS O TOME ŠTA JE SLIKOM ILI OBLIKOM KRST, A ŠTA NIJE KRST I JESU LI OVO NA PODU KRSTOVI ILI NISU KRSTOVI?

Ovo sam morao da pitam, jer po nekim komentarima na Fejsbuku mene neki pripadnici današnje SPC nazivaju debilom tvrdeći da ne znam šta je krst i tvrde da ovo na podu nije krst. Jedan moderni "ikonograf" iz Podgorice u svojoj bezobraznoj lukavosti (ili ludilu, ne znam) čak tvrdi da na Hristovom oreolu nije ravnokraki krst i kaže da se ona vertikala krsta pruža sve niz leđa, samo se sa ove strane slike ne vidi.:)

Mene lično ova tema zaista više ne zanima, ali da me bezbožnici današnje SPC nazivaju debilom i cirkuze sa mnom po društvenim mrežama samo da bi prikrili svoje javno bogootpadništvo, to neće moći i sve dok me zbog ovog rugački napadaju, pokazivaću vjernicima današnje SPC da su izgubili osjećaj vjere jer ih je napustila blagodat Svetog Duha te ne vide šta se dešava u SPC i slijepo slijedeći svoje antiarhijereje činom gaženja krsta postaju sljedbenici Antihrista.

P.S. I ne spominjite me i neću vas spominjati! Radite šta hoćete: vaš vjera, ma kakva bila, vaša je privatna stvar! Kratko, jasno!

ŠTA ZNAČI GAŽENJE KRSTA

         Krst je stariji od svih ljudskih kultura, religija i civilizacija. Gaženje krsta više je nego antihrišćanstvo, više nego antipravoslavlje. Gaženje krsta je gaženje simbola Boga, simbola Sunca, simbola životvorne svjetlosti zemaljske, nebeske i kosmičke u bukvalnom i duhovnom smislu.

Gaženje krsta je ritualno djelo pripadnosti vidljivim zemaljskim, kosmičkim i nevidljivim metafizičkim silama tame, haosa i zla.

ZAPIS NA OLOVNOM SVITKU

Stecci, laz i bogumili

1. Једини издавач прећутане историје ПЕШИЋ И СИНОВИ по пројекту Весне Пешић У МИСИЈИ САМОСВЕСТИ А НЕ САМОЉУБЉА

Beogradski sajam knjiga, 2017.

ZAPIS NA ZLATNOJ PLOČICI U VIMINACIJUMU (dešifrovanje)

        Početkom avgusta 2016. g. objavljena je vijest da su u grobu petogodišnjeg djeteta u rimskoj nekropoli u Viminacijumu pronađene jedna srebrena i jedna zlatna pločica iz 4. vijeka:

- Oko djetetova vrata bio je amulet u koji su stavljene zlatne pločice s ispisanim tekstom na grčkom alfabetu. Ipak, tekst nije na grčkom nego na nekom bliskoistočnom jeziku - ispričao je Korać. (Tanja Rudež, Nitko ne zna dešifrirati magijske pločice nađene ispod termoelektrane, Jutaranji.hr., 15.08.2016.)

Zlatna pločica sa zapisom iz dječjeg groba u Viminacijumu (4. vijek).

        Zapis je ispisan znakovima iz nekoliko vremenski različitih perioda, različitih podneblja i različitih pisama. Po priloženoj tabeli slijedi:

Dešifrovana slova sa zlatne pločice.

1. BARA = znak je slika-riječ sumerskog piktografskog pisma iz 3-4. milenija stare ere, dakle je mnogo starije od klinastog pisma. Značenje znaka je "baraka, kuća

2. B = latinično slovo;

3. E = ovakav znak slova E nalazimo na B-strani diska iz Festosa (Phaistos). Na znaku su dojke pramajke EVE. Francusko "essence", latinsko "essentia" i srpsko "esencija" znače "srž, suština, bit, život". Baskijsko "esne" je "mlijeko" (1);

4. B, L, T = latinična slova;

5. Ր = PAR, PURU (piktografski znak sumerskog pisma sa značenjem "svijetli gospodar, Gospod");

6. Ś = sumersko "meko" Š (na pločici je skraćena verzija sumerskog piktografa "ṡin"); 

7. ∆ = feničansko D;

8. s, h = ligatura sastavljena od malog latiničnog "s" (gore lijevo) i "h";

9. T, NI = latinično T sa hetitsko-altajsko-kiparskim znakom NI (2);

10. C = egipatsko-libijsko (proto-egipatsko) K;

11. L, M = latinična slova

Najgornji red na zapisu čita se s desna u lijevo. U prvom redu piše BARA BELT(E)BE.

Pročitavši tako prvi red, čitanje se nastavlja s lijeva u desno i tako cik-cak linijom sve do kraja. U drugom redu piše: PUR(U)Ś(A)BDE (zadanje E nalazi se lijevo na početku trećeg reda).

U četvrtom redu je riječ S(A)HTNI. U zadnjem, petom redu piše C(A)EL(U)MNI BARA.

Cijeli zapis sa pločice glasi ovako:

     BARA BELT(E)BE

     PUR(U)Ś(A)BDE

     S(A)HTNI

     C(A)EL(U)MNI BARA

BARA je KUĆA (odatle porijeklo riječi "baraka").

BELTEBE je sumerska boginja BELTIJA (Beltiya):

       “Beltija, Mardukova saputnica i boginja porođaja. ‘Bel’ i ‘Beltija’ su opšte titule sa značenjem ‘gospod’ i ‘gospojina’ u njihovom odnosu jedno prema drugom.” (3)

Beltija je boginja porođaja, poroda. Ovdje da napomenemo da je pločica sa zapisom nađena kao amajlija u grobu petogodišnjeg djeteta.

        Riječ PUR(U)Ś(A)BDE je složena od dvije proste riječi: 1. PURU; 2. SABDE. Evo značenja sanskritske osnove PUR u nekim riječima sanskrita:

     - PURU ( पुरु ) = NEBESA, RAJ (u raju je SVJETLOST)

     - PURU ( पुरु )= CVJETNI POLEN (polen je žut)

     - PURĀ ( पुरा ) = PRVI, PRVA, PRVO

     - PURAS ( पुरस् ) = PRVI

1. Latinsko PURUM znači ČIST. Evo sanskritske osnove PUR u nekim savremenim evropskim jezicima u kojima PUR daje značenje ČIST: PURO (španski), PURE (engleski), PURUA (baskijski), PUR (katalonski), PUR (francuski), PURO (galicijski), PUR (njemački), PURO (talijanski), PURUS (latinski), PURO (portugalski), PUR (velšanski). Svemu je korijen sanskritsko PU ( पु ) sa značenjem PROČIŠĆENJE (4). Etimološki korijen engleskom FIRE (vatra) je arijsko PU (5).

2. Druga riječ u PUR(U)Ś(A)BDE je SABDE: sanskrit SABDA ( शब्द ) znači RIJEČ (6).

Riječ S(A)HTNI sačuvano je u anglo-saksonskog riječima SAHT, SAHTE sa značenjem MIR (7).

        Latinsko CAEL skraćeni je oblik od CAELUM (8) Pretposljednja riječ zapisa je C(A)EL(U)MNI što znači NEBESKI To je od latinskog CAELUM što znači NEBO, NEBESA, RAJ.

Dakle da ponovimo:

     BARA BELT(E)BE

     PUR(U)Ś(A)BDE

     S(A)HTNI

     C(A)EL(U)MNI BARA

     KUĆA BELTIJE

     SVJETLORJEČITE

     MIRNA

     NEBESKA (RAJSKA) KUĆA

I na kraju gle "slučaja": dio imena PUR(U)Ś(A), tj. PURUŚA je u imenu prekrstjanske i krstjanske boginje PRPRUŠE. Njeno ime nalazimo u jednoj od obrednih narodnih pjesama koje su pjevane na Pobusni ponedjeljak (pjesme ružičalu ili družičalu):

     Neven, neven, malo cveće!

     Ljelj Ljeju,

     Mili Bože!

     Lepo cveće, žuto cveće!

     Ne uveni naša sloga,

     Ne uveni naša ljubov,

     Ne uvelo naše bratstvo,

     Krasno bratstvo pobratimstvo,

     Pobratimstvo ka rođeno,

     Dokle traje nas junaka,

     Nas junaka ljubeznijeh,

     Dokle traje jarkog sunca,

     Jarkog sunca gospodina

     I meseca sluge svoga,

     Dok ne dođe Davor bože,

     Davor bože, smrtni danče.

     Ko pogazi pobratimstvo,

     Prpr njemu,

     Davor njemu!

     Svoga brata pobratima,

     Pobratima ko rođenog,

     Ko prevari svoga druga,

     Svoga druga pobratima

     Satro ga silni Ljelju

     Svojim ocem strašnim bogom,

     Strašnim bogom Triglav bogom,

     A Triglavom svetom Trojicom.

     Dom mu zatri Prprьruša,

     Strašna seja Davor boga,

     Poslanica višnja boga:

     Stvoritelja, Držatelja

     I strašnoga Rušitelja.

PRPRRUŠA je nadimak tračke boginje GERMETITE. Tračko GER je TOPLOTA, VRELINA. Mada se ime GERMETITE prevodi kao VRELA SISA, bukvalno značenje njenog imena je OGNJEVITA. Sumerski BEL je bog ILIJ (Sv. Ilija), a BELTIJA PURUŚABDE ili BELTIJA SVJETLORJEČITA zar nije prototip OGNJENE MARIJE PRPRRUŠE koja saputnica ILIJEVA što SVJETLOM MUNJA GOVORI?

....................................

     (1) Gorka Aulestia, Linda White, Basque-English, English-Basque Dictionary, University of Nevada Press, Reno, Nevada, 1992, pg. 118.

     (2) Claude Reignier Conder, Altaic Hieroglyphs and Hittite Inscriptions, Richard Bentley and Sons, 1887, Pl. I, Facing pg. 38.

      (3) Christopher B. Hays, Hidden Riches: A Sourcebook for the Comparative Study of the Hebrew Bible, Westminster John Knox Press, Louisville • Kentucky, 2014, pg. 150.

       (4) Walter William Skeat, An Etymological Dictionary of the English Language, Second Edition, Oxford: The Clarendon Press, New York: Mcmillan & Co., 1893, pg. 478.

        (5) Ibid., pg. 209.

      (6) Surendranath Dasgupta, A History of Indian Philosophy, Volume I, Motilal Banarsidass, Delhi, 1997, pg. 394.

      (7) Francis Henry Stratmann, A Dictionary of the Old English Language: Compiled from Writings of the XIII, XIV ana XV centuries, Printed by Kramer and Baum, Krefeld, 1867, pg. 473.

       (8) Oxford Latin Dictionary, Oxford, At The Clarendon Press, 1968, pg. 251.

PAD ČOVJEČANSTVA

         Bog je istina, vjera može biti, ali i ne mora biti istina. Istina boravi u razumu, vjera nije u razumu. Snaga razuma kroz ljudsku savjest održava vezu sa Bogom istine. Čovjek koji svjesno odbaci svoj razum i prihvati život po vjeri, gubi savjest i sam sebe napravi ludakom. Gubeći savjest čovjek koji živi po vjeri gubi vezu s Bogom istine i u svom ludilu spreman je da čini svaka zla radi svoje vjere.

Istina je u pravdi i milosti. Istina je u ljepoti i čovjek koji zna da Bog postoji stane pred ljepotom i divi se Kreatoru. Istina je u razornoj stihiji i čovjek koji zna da Bog postoji pred stihijom direktno zove Boga u pomoć.

U istini borave pravda i milost, dok su u vjeri ljudski propisi laži bez pravde i milosti. Istina nesebično daje svemu u prirodi, sebična laž uzima svemu u prirodi.

Odbacivanjem istine i prihvatanjem vjere za istinu čovječanstvo je sa puta progresa krenulo putem regresa, sa puta slobode i napretka krenulo je putem ropstva i nazadovanja.

Još i prije ozvaničenja i ustoličenja hrišćanske vjere, prehrišćanske vjere su od istine krenule ka verovanju i svojim vjerovanjima iskrivile su znanje o istini i napustile su istinu.

Prinošenje žrtava Bogu prvi je znak puta laži prehrišćanskih vjera. Bogu ne treba nikakva žrtva jer je sve što postoji Božije. Prinošenje žrtava počelo od bobica divljeg voća a završilo se prinošenjem djece, djevojaka, mladića i ljudi na žrtvu. I tu je prehrišćanskim vjerama bio maksimum snage laži, te su prehrišćanske silom ognja i mača vjere pale pod vlast još veće laži zvane avramske vjere.

Bog je istina i otkriva se ljudima kroz znanje. Nakon bogomrzačkog i čovjekomrzačkog crnog srednjeg vijeka i zlatnog doba crkvenog carstva laži znanje je opet počelo da se otkriva ljudima, ali su avramski žreci laži izmislili evolucionizam i njime ostvarili carstvo laži u nauci. Time je ljudski put ka slobodi i napretku opet vraćen u ropstvo i nazadovanje.

Sve ovo što se danas dešava u svijetu i na Balkanu, sve je to djelo i rezultat vjera koje se bore protiv Božije istine.

Kosmos je realna Božija istina, Zemlja i sav svijet na Zemlji su realna Božija istina i sve je stvoreno od istine i kroz istinu. Bez istine ni Zemlja ni svijet na Zemlji neće moći da opstanu, jer je vjerska laž džinovski metafizički crv koji podgriva, nagriza, rastače i uništava svaku ovosvjetsku istinu i kroz istinu uni štava pravdu i milost. I zato ne čudimo nepravdi i zlu oko nas jer je to djelo svih koji mrze istinu i vole laž.

PAR, SPAR, SPARTA I SPARTANCI

Sunce sa svojim zrakama.

        Sumersko PAR = SVJETLOST.  Keltski (gaelik) SPAR (SPARR) SPARRADH = KRETANJE, KAO KLIN; EMITOVAN SNAGOM, POTISAK, JURIŠ (1).

        Ime SPARTANACA tumače po grčkoj mitologiji (jadna je to istorijska nauka):

        “Σπαρτòς, posijan: σπεíρω, εσπαρται. Σπαρτoì, posijani ljudi, Tebanci koji su tvrdili da potiču od zmajevog zuba posijanog od Kadmusa.” (2)

I kaze grčka mitologija da su SPARTANCI nikli iz POSIJANOG zmajevog ZUBA. Prvi i najveći SIJAČ je SUNCE jer Sunce SIJE isto kao što i čovjek SIJE:

        “Sunce sije nad Učkom, kroz prozor pali su u sobu kosi traci, te zlate siedu i pognutu Marinu glavu i jednu golu Marijanovu ruku.” (3)

Evo grčkih riječi za SJEME i SIJANJE (RASIJANJE):

- SPORA (σπoρά, σπεíρω) = SJETVA, SIJANJE (4)
- SPORAS (σπoράς) = SIJANJE (5)
- SPOROS (σπόρος) = SJETVA, SIJANJE (6)
- SPORADOS (σπόράδoς) = RASIJAN (7)
- SPORADIN (σπόράδην) = OVDJE, TAMO (RAZBUCANO) (8)
- SPORADIKOS (σπoρᾰδικός) = ODIJELJENI (žive ovdje i tamo) (9)
- SPORAIOS (σπoραîος, α, ον = σπόριμος: - σπoραîα, τά = SJEME (10)
- SPORA (σπoρά, σπεíρω) = SJETVA, SIJANJE (11)
- SPORAZO (σπoράζω) = RASTURANJE, RAZBACIVANJE (12)
- SPOREIS (σπoρεύς, έως, ό = POSIJAN, ZASIJAN (13)
- SPOREITOS (σπoρευτός, ή, όν) = POSIJAN, ZASIJAN (14)
- SPORITOS (σπoρητός) = POSIJANO ŽITO, RASTUĆE ŽITO (15)
- SPORIMOS (σπόριμoς, ον, σπεíρω = POSIJAN, SPREMAN ZA SIJANJA (16)

U svim navedenim riječima zajednički korijen je SPOR-, a u riječima SPARTA i SPARTANCI korijen je SPAR-. Otkud sad odjednom za SIJATI korijen SPAR- kad je korijen bio SPOR-? Otkud dva korijena za riječi koje označavaju istu radnju?

        SJEME na grčkom je SPOROS (σπόρος) i u svim izvedenicama korijen bi morao biti SPOR-. Ali nije tako!

        Tvrde da je SPARTEON (ςπαρτέον) kao glagolski pridjev postao od osnove SPEIRO (σπεíρω) sa značenjem TREBA SIJATI (17). Ako je tako, zašto ne postoji još ni jedna grčka riječ istog korijena koja označava SJEME ili SIJANJE? Kako SPAR-TOS (σπαρ-τóς) može postati od istog korijena kao i SPERMA (σπέρ-μα), jer jedno je osnova SPAR, a drugo je osnova SPER (18)? Dakle se radi o laži i evo dokaza za grčku i opštesvjetsku laž u nauci: grčko SPEIRION (σπειρίον), deminutiv od SPEIRON (σπεîρον) znači SVJETLOST, UKRAS LJETA (19).

        I gle: od SPEIRO (σπεíρω) nije moglo biti izvedeno SPARTEON (ςπαρτέον) što znači: TREBA SIJATI, jer je od SPEIRO izvedeno je SPEIRON. Od SPEIRON (σπεîρον) izvedeno je SPEIRION što znači SVJETLOST:

1. SPEIRO = SIJATI
2. SPEIRON (σπεîρον) = SVJETLOST

Riječ SPARTEON, što znači TREBA SIJATI, nastala je drugim putem i od druge riječi,  a ne od riječi SPEIRO (σπεíρω). U riječi SPARTEON osnova je SPAR: grčko SPAROS (σπάρος) je ime morske ribe ZLATNOGLAVA, latinski Sparus auratus (20) . I sad ćemo da se zabavimo riječima sa osnovom SPAR:

- SPARAGMOS (Σπαραγμòς) = ODVAJANJE, CIJEPANJE, PARANJE, SJEČA (21)
- SPARASSO (Σπαράςςω) = IZVUČEN, RASCJEP, SUZA, OTPARAN, UZNEMIREN (22)
- SPARTION (Σπαρτίον ili Σπάρτιον, -ον, i Σπάρτον, -oν, -τò, i Σπάρτος, -ον, -δ) = (σπάω), IZVUĆI, postalo od SPARTO (σπεíρω) SIJATI; SPARTO = UŽE, KONOPAC, ŽICA (23)
- SPARTOS (Σπαρτòς, frigijski σπεíρω, SIJATI) = POSIJAN, ODVOJEN, ODIJELJEN (24)

Latinsko SPARGO (SPARGE) nastalo od sanskritskog korijena SPARÇ i sve znači DOTAĆI, DIRNUTI, PRSKATI, SIJATI (25). Latinsko SPARGO znači još:

"a) otpuštati u velikom broju, obasuti (projektili); pljuštati (duvati, itd);
b) staviti (kosu, itd.) da se rasipa u svim smijerovima;
c) emitovati u svim pravcima, rasipati svjetlost ili drugu fizičku pojavu" (26).

U svim značenjima bukvalno je prikazano SUNCE i njegovo SIJANJE SVJETLOSTI:

a) njegova svjetlost sve dotakne, ona od Sunca prska sijući; ona se od Sunca otpušta u velikom broju, svjetlosne zrake kao projektili obasipaju zemlju, svjetlost pljušti po zemlju; fizika je dokazala da i Sunčev vjetar postoji;
b) svjetlost se rasipa usvim smijerovima kao kosa na vjetru;
c) Sunce emituje i rasipa svjetlost u svim pravcima SIJUĆI SVJETLOST.

Slikovna predstava Sunca sa zrakama (spartama).

Sparta na spartanskom štitu i na stećku u Negotinu.

        A sad se vratimo ZLATNOGLAVOJ RIBI sto se na grčkom zove SPAROS (σπάρος) a na latinskom SPARUS AURATUS. Latinsko SPARUS znači KOPLJE (27). U grčkom SPAROS i latinskom SPARUS isti je korijen SPAR. Ovo SPAR je znak Λ i to je srpsko ŠPARTA ili ZAG što znači SVJETLOST. To je onaj mitološki "Kadmov posijani zmajev zub (Λ) iz kojeg su nikli SPARTANCI". Sunce se slikovno predstavlja kao krug. Najprostija predstava sunčevih zraka su prave linije oko kruga ili oko kruga strelasti znakovi SPAR: Λ.

        Irsko SPARR odgovara engleskom SPAR, islandskom SPARRI, danskom švedskom SPARRE, njemačkom SPARREN, holandskom SPARR sa značenjem SNOP, SVJETLOSNI ZRAK, GREDA, JARBOL. To je sve simbolika pravih linija sunčevih zraka (28).

        Englesko SPARK znači VARNICA, ISKRA. Anglo-saksonski to je SPEARCA od još starijeg SPARCA; staroholandski SPARCKE, srednjevijekovno grčko SPARKE. Sve je od arijevskog SPRAG Koje je izvedeno od SPAR što znači PODRHTAVANJE, ŽMIRKANJE, BLJESKANJE i povezano je sa sanskritskim SPHURJ što znači GRMITI (29).

        Latinski SPARUS od arijskog je oblika SPARA što znači STRIJELA, KOPLJE; vjerovatno od SPAR sa značenjem BLJESKATI blisko povezanim sa engleskim SPAR što znači SNOP, ZRAKA, ŠIPKA (30).

        Govoreći o engleskoj riječi SPEED W. Skeat kaže da je to postalo od osnove SPA što znaći IZVUĆI, IZDUŽITI (31). BRZINA je LINIJA puta, a na slikovnoj predstavi to je PAR(NICA) na podlozi.

        Sumersko PĀR znači ŽIV, ŽVJETI, a znači i RAŠIRITI, IZDUŽITI, RASIJATI (32). Hebrejsko PAR'OH značilo je FARAON (33). U starokeltkom PAR je dalo BÀR sa značenjem STRIJELA, HLJEB, ŽITO, HEROJ (34). Starokeltsko BÀR jednako je starokeltskom BÀRR sa sljedećim značenjima: 1. VRH, 2. ŠILJAK (kao u oružja), 3. ROD ŽITA, POVRĆA I TRAVE, 4. ŽETVA, 5. NADMOĆ (35). Kao dokaz da se sve odnosi na Sunce navešćemo ovaj citat:

        "Iza 'Sjajni Bar' sa asirskih baraljefa, bog Sunca Abar je rimski jubar, sunčev zrak, i sunčevo ime ili epitet egipatskih monarha kao sinova sunca Phar-aons." (36)

Rimski JUBAR (IUBAR) znači: 1. prva svjetlost dana, 2. (uopšteno) treperenje, blistanje, sjaj, vatra, izvor svjetlosti (37).

        Sunčevi zraci vidljivi su kao LINIJE i kao LINIJE vide se oko kruga Sunca i tako se slikovno prikazuju. Prsti su kao linije i u turskom prst je PARMAK. Kod Srba na Kosovu PARMAK je paok (palac) točka (38). PARMAK je prava i na vrhu klinasto zašiljena daska u ogradi. PARMAK je PRAVA LINIJA sa sumerskom osnovom PAR koja znači SUNČEV ZRAK, BLJESKANJE, TREPERENJE, IZVUČEN, IZDUŽEN, ODIJELJEN, SIJANJE, RASIJAN, RODAN, HLJEB, ŽIVOTAN, ŠILJAK, STRIJELA, KOLJE, VRH, NADMOĆAN, HEROJ.

        PAR je SUNČEV ZRAK, sunčev zrak je LINIJA, linija je PARNICA ili SPARTA (izgovorom prešlo u ŠPARTA). Pravac SPARTE ili ŠPARTE označava se STRELICAMA: ⇒, ⇨, > ili V, Λ. Keltsko (gaelik) SPAR (SPARR) SPARRADH je POKRET, KAO KLIN; EMITOVAN SNAGOM, POTISAK, JURIŠ (39).

Spartanac

        Centralna spojna tačka PARMAKA na točku zove se GLAVNJA. Spojna tačka dva ili više PARA (sunčevih zraka) je SPAR i u toj tački svi sunčevi zraci se SPARE. Pošto je Sunce je spojna tačka svih sunčevih ZRAKA, dakle je Sunce SPAR. Iz Sunca se SIJU sunčeve zrake i značenje riječi SPAR sačuvano je u engleskom SPARKLE: PRSKATI, RASPRŠAVATI, RASPRŠITI (40). Sunce RASPRŠAVA i SIJE SUNČEVE ZRAKE ili SPARTE.

        Sunčeva SPARTA ili ŠPARTA isto je što i sunčev TRAK ili sunčev ZRAK. Tračani su dobili ime po sunčevom TRAKU, Spartanci po sunčevoj SPARTI, a sve je SUNČEV ZRAK što znači da su Spartanci bili Tračani. SPARTA je zemlja SPARA, tj. zemlja SUNCA.
..........................................
        (1) Edward Dwelly, A Gaelic Dictionary, Specially Designed for Beginners and for Use in Schools, Vol. III, Published by Herne Bay: E. Macdonald & CO., The Gaelic Press, 1902-, p. 879.
        (2) Francis Edward J. Valpy, The etymology of the words of the Greek language, London: Longman, Green, Longman, and Roberts, 1860, p. 156.
        (3) Evgenij Kumičić, Sirota. Roman iz života, Zagreb, Naklada Matice hrvatske, 1885, st. 104.
        (4) Henry George Liddell and Robert Scott, A Greek English Lexicon, New York: Harper & Brothers, 1883, p. 1417.
        (5) Ibid.
        (6) Ibid.
        (7) Ibid.
        (8) Ibid.
        (9) Ibid.
        (10) Ibid.
        (11) Ibid.
        (12) Ibid.
        (13) Ibid.
        (14) Ibid.
        (15) Ibid.
        (16) Ibid.
        (17) Ibid., p. 1412.
        (18) Ibid. p. 1413.
        (19) Ibid.
        (20) Ibid., p. 1412.
        (21) John Groves, A Greek and English Dictionary, Boston: Hilliard, Gray and Company, 1836, p. 521.
        (22) Ibid.
        (23) Ibid.
        (24) Ibid.
        (25) Charlton T. Lewis and Charles Short, Latin Dictionary, First edition 1879, Impression of 1945, Oxford, The Clarendon Press, p. 1734.
       (26) Oxford Latin Dictionary, Oxford, At The Clarendon Press, 1968, p. 1796.
       (27) Ibid. p. 1797.
       (28) Walter William Skeat, An Etymological Dictionary of the English Language, Second Edition, Oxford: The Clarendon Press, New York: Mcmillan & Co., 1893, p. 577.
       (29) Ibid., p. 578.
       (30) Ibid.
       (31) Ibid., p. 579.
       (32) John Dyneley Prince, Materials for a Sumerian Lexikon, Leipzig, J. C. Hinrichs’sche Buchhandlung, 1908, p. 268.
       (33) Merrill C. Tenney, The Zondervan Pictorial Bible Dictionary, Regensy Reference Library; Grand Rapids, Michigan, 1967, p. 645.
       (34) Edward Dwelly, Ibid., Vol. II, p. 68.
       (35) Ibid., p. 69.
       (36) S. F. Dunlap (Samuel Fales), The origin of ancient names of countries, cities, individuals, and gods; Cambridge: Metcalf and Company, 1856, p. 20.
       (37) Oxford Latin Dictionary, Oxford, At The Clarendon Press, 1968, p. 976.
       (38) Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga II, JAZU, Zagreb, 1972, st. 610.
       (39) Edward Dwelly, Ibid., Vol. III, p. 879.
       (40) Hensleigh Wedgwood, A Dictionary of English Etymology, Vol. III, London: Trübner & Co., p. 273.