“Old English Grēcas ‘the Greeks,’ from Latin Graeci, the name given by the Romans to the people who called themselves the Hellenes, from Greek Graikoi, which according to Aristotle was the prehistoric name of the Hellenes. “ (Google etimology)
Prevod: “Staroengleski Grēcas ‘Grci’ od latinskog Graeci, ime dato od Rimljana narodu koji je sebe zvao Heleni, po grčkoj riječi Graikoi, što je po Aristotelu bilo preistorijsko ime Helena.“
Zašto Homer Grke ne zove “Graikos”, već se to ime pojavljuje mnogo kasnije kroz latinski jezik Rimljana? Zato što u tom obliku i značenju to ime nije postojalo u Homerovo vrijeme. Aristotlel je prvi zapisao riječ GRAIKOS ("Meteorologica" I. xiv) kao sinonim za Helene i kaže da su tako Iliri zvali Dorce sa Epirusa i još veli da je to od riječi GRAII što je bilo domaće ime stanovnika Epira.
Postoje tvrdnje (dokaza nema) da su riječi GRK i GRCI nastale po jednoj riječi iz Homeroe Ilijade. To je riječ GRAJA (Γραῖά, gr.) koju prevode kao GRAIA, GRAJA i GREJA. Govore da je to ime nekog drevnog grčkog grada koji se danas zove TANAGRA. Ali je i ime TANAGRA iz keltskog jezika sa keltskim korijenom TAN-. Ono što je istina, jeste da Grci ne znaju šta znači ta riječ, niti je taj grad ikada pronađen, niti se nekim dokazom može potvrditi da je ikad postojao. Evo tih stihova Ilijade na grčkom jeziku:
“…Σχοῖνόν τε Σκῶλόν τε πολύκνημόν τ' Ἐτεωνόν,
Θέσπειαν, Γραῖάν τε καὶ εὐρύχορον Μυκαλησσόν,
οἵ τ' ἀμφ' Ἅρμ' ἐνέμοντο καὶ Εἰλέσιον καὶ Ἐρυθράς,…”
Θέσπειαν, Γραῖάν τε καὶ εὐρύχορον Μυκαλησσόν,
οἵ τ' ἀμφ' Ἅρμ' ἐνέμοντο καὶ Εἰλέσιον καὶ Ἐρυθράς,…”
U Maretićevom prevodu to glasi ovako:
“…Jedni od Hirije bjehu i Aulide lomne, a drugi
Od Eteona punog ždrijela, od Shena i Skola,
Neki od Tespije, Greje, od širokog od Mikalesa,…”
Od Eteona punog ždrijela, od Shena i Skola,
Neki od Tespije, Greje, od širokog od Mikalesa,…”
(Homer, Ilijada, Drugo pjevanje, stihovi 496-469, prevod T. Maretic)
Danas taj hipotetički grad GRAJU (Γραῖάν) identifikuju sa gradom TNANGRA i to samo na osnovu ona tri zadnja glasa “-GRA”, tvrdeći da je u starini to bila “preistorijska grčka GREJA (Γραῖά)”. Ali Grci nemaju riječ GRAJA (Γραῖά). Šta sad?
Neki opet tvrde da "starogrčko GRAJA (Γραῖά)" znači “stara žena, mada se “stara žena” na grčkom kaže GRIA (γριά), a ne GRAJA.
Ovo je još jedan prilog tvrdnji da Homer nije pisao na grčkom i da su Grci njegovo djelo sa originalnog Homerovog jezika preveli na grčki, ali pošto prevodioci nisu dobro poznavali Homerov jezik i Hometrovo pismo, ili su namjerno pogrešno prepisali, nastalo je pogrešno tumačenje citiranih stihova Ilijade i došlo je do pogrešnog tumačenja porijekla imena GRK i GRCI.
Grčkim slovima napisana je riječ GRAIJA. Tu su grčka slova Γ – Ρ – A – I – A. Pošto se grčko “I” (ῖ, jota) čita isto kao i feničansko Y (yodh), a u latinskom se zamjenjuje sa I ili J, pročitano grčko ΓΡAIA (Γραῖά) glasi GRAJA (oblik Γραῖάν je genitiv). Uporedimo “grčko” ΓΡAIA sa po obliku sličnom srbskom riječju: ΓΡAIA (GRAJA) – KPAJA (KRAJA).
Od Tespije kraj.
Pošto je u pitanju srbska riječ KRAJA, onda pravi smisao pomenutih stihova glasi:
“…Jedni od Hirije bjehu i Aulide lomne, a drugi
Od Eteona punog ždrijela, od Shena i Skola,
Neki od Tespije kraja, od širokog od Mikalesa…”
Od Eteona punog ždrijela, od Shena i Skola,
Neki od Tespije kraja, od širokog od Mikalesa…”
Sigurno je da Homer nije upotrebljavao znakove interpunkcije, te je bilo “od Tespije kraja”, a ne “od Tespije, Graja” (svojevrsne znakove interpunkcije Grci koriste tek od 5. v. st. e.).
Riječ od koje potiču zapadne varijante riječi GRK i GRCI je srbska riječ KRAJ, koja je u Homerovo vrijeme pisana KRAI, jer je današnje “J” u riječi KRAJ kasnija latinska inovacija.
“kraj, gen. kraja m (Vuk), sveslav. i praslav., bez paralela u baltičkoj grupi ili u drugim ie. jezicima, ‘1° sinonim: konac, svršetak, finiš, 2° regio, Gegend’”. (1)
Dakle riječ KRAJ ima dva stepena značenja:
• 1° je KONAC, SVRSETAK, FINIS, SMRT;
• 2° je KRAJ, POKRAJINA, PODRUČJE, OBLAST, REGIJA
• 2° je KRAJ, POKRAJINA, PODRUČJE, OBLAST, REGIJA
KRAJ je takođe i obalna zona kopna. Stanovnici KRAJEVA su KRAJCI, KRAJNICI, KRAJINCI, KRAJIŠNICI. Vezano za riječ KRAJ Skok navodi i ovo :
“Riječ kraj dolazi i u antroponimiji kao prvi elemenat dvočlanih staroslav. imena Krajinus (14. v.), Krajis(l)av, odatle hipokoristik Krajko, Krajśa, Krája i Krája.” (2)
Dakle je postojalo vlastito ime KRAJINUS. Zašto su Rimljani kao Latini uzeli oblik GRAINUS? Zato jer su Rim osnovali Grci koji su pogrešno preveli Homerovu riječ KRAI (KRAJ).
• KRAJ > KRAJINUS
• KRAJI > GRAII (lat.)
• KRAJKO > GRAIKO (lat.) > GRAIKOS (lat.)
• KRAJI > GRAII (lat.)
• KRAJKO > GRAIKO (lat.) > GRAIKOS (lat.)
Runa < (lijevo) ima dva KRAKA.
U Homerovom originalu Ilijade runski znak < (K) je od grčkih prevodilaca pročitan kao G, jer je kod drevnih Grka znak < bio znak i za K i za G (3).
KRAJKO (GRAIKOS, lat.) je onaj ko živi na KRAJU ZEMLJE, na KRAJU kopna na obali mora. Tako su po krajevima kopna po morskim obalama Evrope i po dijelu sjeverne Afrike bili naseljeni HELENI (vidi kartu iznad).
Sve polazi od riječi RA (najstarije ime Sunca): RA > K RA > KRAK > KRAI (KRAJI) > KRACI > KORACI. Korijen KRA- stariji je od korijena GRE- u staroslovenskoj riječi GRESTI (KRA- > KRE- > GRE-) i korijen KRA- dao je čak i sanskritsko GRDHYATI što znači "ići, putovati" i latinsko GRADIER sa istim značenjem.
........................................
(1) Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga prva, JAZU, Zagreb, 1971, str.176.
(2) Ibid. str. 176.
(3) L. A. Waddell, The Aryan Origin of the Alphabeth, Luzak & Co, London, 1927, pg. 27, 32.
Sve polazi od riječi RA (najstarije ime Sunca): RA > K RA > KRAK > KRAI (KRAJI) > KRACI > KORACI. Korijen KRA- stariji je od korijena GRE- u staroslovenskoj riječi GRESTI (KRA- > KRE- > GRE-) i korijen KRA- dao je čak i sanskritsko GRDHYATI što znači "ići, putovati" i latinsko GRADIER sa istim značenjem.
........................................
(1) Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga prva, JAZU, Zagreb, 1971, str.176.
(2) Ibid. str. 176.
(3) L. A. Waddell, The Aryan Origin of the Alphabeth, Luzak & Co, London, 1927, pg. 27, 32.
